Kula Milisava Veljića i dalje odolijeva vremenu. Nekad konak, dućan, škola i nezaobilazno mjesto za posjetu trgovaca sa svih strana svijeta, kao i primjer suživota i komšijskih odnosa, koji su uvijek bili na zavidnom nivou, po čemu je Tucanje bilo i ostalo poznato. Danas je kula je svojevrsni muzej i simbol stare arhitekture koji se nalazi u MZ Tucanje u zaseoku Mahala.
Izradnja je započeta davne 1928. godine, a završena 1934. godine. Izgradnju kule je započeo djed Hadži Sava Veljića, Milisav Veljić, koji je doselio u Tucanje prije 100 godina. Milisav tada nije mogao da odoli ljepotama Mahale, zavolio je i počeo da kupuje još zemlje. Kupio je i imanje od Ruša Babačića, na kojem se danas nalazi OŠ ,,Tucanje“.
Tik pored tadašnjih glavnih karavnskih puteva koji su povezivali Crnu Goru i Srbiju, započeo je gradnju kule koja je danas uvrštena kao kulturno dobro u Zavodu za zaštitu spomenika i kulture Crne Gore.
Sama izgradnja kule bila je tada zahtjevan poduhvat, jer 1928. godine, kada je započeta gradnja, malo se gdje mogao naći adekvatan materijal. I sami plan kule u to vrijeme je bio za čuđenje i divljenje, jer se nigdje u blizini nije mogao ni primijetit sličan objekat. Cemenat i armatura su nabavljani iz Italije, iz dalekog Milana.
Kako kaže naš sagovornik Iljaz Kočan, koji se sjeća kako je tekla izgradnja kule kaže da se prilikom kopanja temelja pojavila velika količina vode te da je Milisav tražio savjet od izvjesnog njemačkog inženjera.
“On mu je savjetovao da napravi odliv iz temelja, prema rijeci i pri tome u temelje postavi bukove šipove kolčeve i da bez problema može nastaviti sa gradnjom objekta. Bukovo drvo se u vodi, bez prisustva vazduha, vremenom ugljeniše i prelazi u čvrsto stanje (kamen). Milisav je to i uradio i dalje nastavio gradnju bez ikakvih problema i tako je kula znatno ojačana i urađena da joj ni najjači zemljotres ne može ništa. Sjećam se takođe kada su na kuli rogovi podizani, tada sam išao u osnovnu školu u Tucanjama i Milisav Veljić nas je pozvao na gozbu kada su se radovi na kuli privodili kraju. Ovan je u tu čast bio zaklan“, prisjeća se stogodišnjak iz Godočelja Iljaz Kočan.
Prema njegovom kazivanju krajem Drugog svjetskog rata kulu je zahvatio požar, a u gašenju vatre prvo su pritekle u pomoć komšije, a među njima Ramo Babačić. Nakon nekoliko sati borbe kula je spašena.
Nakon Drugog svjetskog rata u kuli je bila smještena prva prodavnica mjesne zajednice Petnjica. U kuli je takođe boravio veliki broj prosvjetnih radnika – učitelja koji su radili u OŠ ,,Tucanje“. U kuli je rođeno dosta školovanih i obrazovanih ljudi koji su vremenom stekli zvanje doktora i profesora.
Da se kula Veljića predstavljala simbol zajedništva i sloge možda najbolje govori zapis Hadži Sava Veljića, koji je u svojoj knjizi ,,Zavičajna sjećanja“ detaljno opisao život u Mahali u vrijeme prije i poslije rata. Najviše prostora je posvetio komšijama za koje je imao samo riječi hvale.
Ipak, najjača poruka Hadži Sava Veljića, zapisana je na posljednjoj strani njegove knjige.
“Ovo poklanjam mrtvima za sjećanje, a živima za čitanje. Ja se potrudih da bar nešto iznesem na svjetlost dana, ovo moje započeto vi završite…“
ERIS BABAČIĆ
