Plesale su one visoke topole na povjetarcu, a ispod njih hladovao dunjaluk. Sunce prosulo spektar po Petnjičkoj mahali, a mujezin najavljuje mevlud.

Po okolnim livadama dućandžije razapeli male šatore kao šemsije; hladovina ispod bogatih krošnji zauzeta još od jutarnjih sati, baš kao da su prvi redovi u Pulskoj areni.
Za one što vole rashlađenje mjesto i nije bilo važno. Piće bješe više od ponosa, te se ni mlađi nisu libili da sebi zavrnu šiju, pogledaju jel vedro nebo, a bilo je, i izruče pjenušavu omamu u ždrijelo svoje.

Ko je bio kadar i mogao na noge došao je na mevlud. Atrakcija, ugođaj i šansa da se neka uda i neki oženi. Oduvijek su se s mevluda udavale đevojke, a često po dobro isprobanom urneku, ono kad je majka spremi da joj kupi dva kila paprika i svežanj luka, a ona pobjegne. Kupi ona i prati joj po komšiji, uz poruku: ja se vala udadoh, a vi, māmo, ne brinite i nemoj da plačete. Bar ti bi trebala da me razumiješ, znaš kako je. Pa i ti si pobjegla kad si se udala.

Eh, ta sreća, tako veretizna, a opet lijepa. Ljubav nema granice – kažu. Za ljubav i zbog ljubavi se ostavlja sve, ruše prepreke, ponekad kane i neka suza, a i nezgodna riječ, ono kad se dvojica muvaju oko đevojke, a ona flertuje s  obojicom.

Mevlud je bio jedinstvena prilika da se mladi sretnu, upoznaju i spoje, a sve u jednomom danu. Nije tu bilo puno mutigambe. Nit od koje si akrebe, nit ko ti je babo, nit čegović ti je majka; bitne su bile crne oči i mamljivi osmjeh. Bitno je da se osjeti ona vrućina u stomaku.

Dešavalo se da đevojka potrefi nekog “mrznaća”, nekog s kim familija ne bi ni kahvu srknula, pa da joj se ne pomire i ne žele je vidjet niti čut za nju. Još ako joj izreknu onu poznatu: trag ti se utro, dabogda Pešter razminula, uhhh…!

Narodna kola se igraju na više mjesta, mladi se nadigravaju, a nerijetko i pretjeraju u veselju i piću, što je dovodilo do čarki i nesuglasica. “Siroti” milicajci ne mogaše na miru pojesti pečenje što im serviraše “poslušni”, nô trče da isprobaju maške. Palica me nekako podsjećala na mašku.
Doba nediscipline i disciplinovanja, kad  napraviš grešku, popiješ batine, a onda spašavaj glavu, majčin sine. Urgiraju “kmetovi”, u igru ulaze “jaki igrači”, a Bihor ih je imao u svakom selu. Mogli su da ti “nakite”, da te “pohvale”, pa da budeš premlaćen od namrgođenih džandara, a da te poslije ti isti, ovi što ti namjestiše ćutek, spašavaju iz komandirovih šapa, a on je po disciplini bio čuven.

U desnom ćošku Petnjičkog obora jedna ostala bez obuće. Pametna; ne igra se moravac u obući, bar ne plahovito i zanosno kao što to ona činaše. Bosa, dimije na turici, gologlava, al kad podvrne onaj trojni dribling, na, nana…na, nana… na, nana… – tako se igra moravac, od miline majke privode mezimce na ogled i ruškaju ih do kolovodke, il ako je neki ćufar zauzeo to mjesto, naspram nje. Eh, što to bješe šuhbeli, kad majka išarecki pokazuje na sina, a đevojka još zanosnije zaigra, pa kad prelomi kukovima rekō bi čovjek sva se prosu ka srča.

“Pogledni je, sine. Namigni joj mili moj – kad ti mâma veli. Ako ti vrne vodimo je odmah ka kući. Davraniši, nemoj da zadocniš, poslije nemaš šansi do Lađevca, a do tad se može udat. Eno, vidi, opet te gleda. Ako bude igbala ova je naša…”

Na drugom kraju petničke avlije Tufo razvukao muzike, razvukao i osmjeh, a ispred njega jedna Savinoborka prorijedila rijetko, talasa li talasa, pa bi čovjek reko zemlju ne gazi.
Gledaocima klecaju koljena, neki se hvataju ritma, a jedna majka mami đevojku iz dotičnog sela za svog ljepotana. Bogme viđena – nema šta. Oko nje gužva kà u čekaoni, a ona zna da je viđena, pa učestalo trepće kâ da se upahnula, Bože mi oprosti. Vidi mileta – rekla bi dobra moja rahm majka, ne bilo joj teško, jer je spominjem zbog ove dalge.

Ovu što brzo trepće nekolicina opkolili, a ukokotili kâ da je kupuju. Ima onih što je kibicuju sa strane, a ona merači li merači. Podigrava u mjestu, baš kâ ono svezan at kad nalegnu svatovi. Dopalo joj se ovo rijetko, al kad Tufu naručiše sarajku i ona se uhvati u kolo, pa vrti kukovima, a one dimije kâ da su na vretenu – vrc ovamo, vrc onamo. I babo joj je blizu, za svaki slučaj – kao bodigard. Pomjera se u ritmu muzike, digô čelenku pa posmatra, a zatnuo tetejac s lancem za pojas – od meraka, da se vidi da i on služi “službi”. Mrko gleda i pazi da ne bi neki ćafir pogriješio, pa da poslije prezuje opanke. Čim ovako nosi tetejac znak je da je oko “službe”, jer samo oni imahu izum da se tako kočopere. Zasluge su tu goleme, nije da nije. Ovakvi su znali da i po najvišoj sloti ponesu haber u stanicu, da izjave ko ima kriveni levor, pa ga, ponehari, poneseš kà da si ga uzeo na zajam. Vala, ako te opanjkaju, pa i ako ga nemaš otrčaćeš da ga kupiš kod rođaka iz Dobrodola i poneseš kod komandira, a on ako ocijeni da i ti trebaš službi odmah ti isturi dozvolu da kupiš prangiju i obesiš je o kuk, kā ovaj babo. Bolje, nõ da ti pretresaju načvar, hatule i slamarice, a i o bubrezima si morô vodit računa.

Ja nešto nisam hajô miliciju, ni hič. Bio sam dječačić, te ih nisam ni trebao, pa ih, što bi rekle naše iskrene mahaluše, do zadnjice nisam dogonio. Jok, vala…

Ispod one najvisočije topole nekolicina hengaju, a raspostatili… Nije ni čudo, njima je i na Koštanpolju bilo tijesno.  A vođa, čuveni Elez, galami na nekog prolaznika, samo što je ovaj malo podvrnuo jaku, zasukao rukave i uzdigao ramena. Jok, nemoj to na um da ti padne, jer đe je Elez treba da se zguriš, da se zgomilaš, inače će te sutara ponijet. Njemu ni milicija ne smijaše ništa, pa čak i kad ih nazove kerovima. Prave se da ne čuju. Pametno, nò da nekog izuje iz cipela, pa da mu se priča dok je živ, a i kad preseli, jer je u Bihoru uvijek bilo bitno ko je koga oklapio.
Kod adžo – Eleza nije bilo što si i nisi trebao, nego, ako ti nisu nabili ljukalicu, onda ćeš dobit’ po ćuši.

Dok su se mnogi utrkivali da se dodvore komandiru Savu Mandi, natomrdeni komandir i njegovi poslušnici su bili srećni da sjednu pored Eleza, al’ pod uslovom da ih ne grdi i ponižava, što je bilo skoro pa nemoguće.

Kad se dan, a s njim i mevlud, primicao kraju i polako spuštao akšam, Petnjicom je još odjekivala pjesma iz stare kafane. Ostajali su tvrdokorci da ćakulaju i “preturaju praznu slamu”.

Poslije mevluda su se prepričavali događaji, neudate i neoženjeni žalili što him prođe još jedno vade, a trgovci sumirali rezultate. Petnjica je ostajala sama, al ne za dugo, jer je petak bio povod za dolazak u čaršiju. Vjernici su išli na džumu, nevjernici u kafanu, a obični smrtnici u nabavku. I sve tako do novog petka i novog mevluda.

Ah,… samo još dvije tri o komandiru. Ne bi smio onda, al sad mu ga nefala, ni njemu ni bivšim milicajcima.

Na prvi pogled je izgledo da je u vinklu – mislim na komandira, al bješe skroz azdisô. Kako i ne bi kad mu je bila duboka kopanja, a pripunjali mu stalno, pa zabreko kâ bure.
Uhvatila ga dva Bihorca pod ruke, kâ jenđe nevjestu, a on vide Eleza pa se kâ zasrami, dođe ga ar, ako je on imao srama. Ja dijete, gledam i čudim se amidžinoj smjelosti da ga ismijava.

“Jesil to prekinuo sindžir, komandire? A, da nisi nešto bon, pa te vode? Ko su ti te ulizice?” – dobacuje Elez. Dira ga, al on uštivan pa ne odgovara. Usta ne otvara, baš kâ da su mu nabili na vilicu…

Nema više onih visokih topola, nema ni ovakvih susreta, a nema ni mevluda.
Bilo je ono srećno vrijeme; ko ga se sjeća on ga žali, al samo ako je iskren…
FŠF