„BOŠNJACI I JA“-ESEJI O POVEZANOSTI, TRADICIJI I IDENTITETU

0

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

U Izdanju Centra za kulturu Petnjica i CKF, uz nesebičnu podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore, objavljena je publikacija moje autorske knjige „Bošnjaci i ja“, obimnog djela koje prati više od 600 stranica. Ova knjiga predstavlja duboku ličnu refleksiju i analizu istorijskih, kulturnih i društvenih aspekata Bošnjaka. U publikaciji se nalaze četiri uvodna teksta koja daju dodatnu težinu i kredibilitet ovom djelu. Moj lični predgovor pruža čitaocima uvid u motive, ciljeve i idejnu osnovu knjige, dok predgovor profesora književnosti Veljka Đukanovića analitički osvjetljava važne tematske okvire knjige, naglašavajući značaj Bošnjaka u širem kulturnom i društvenom kontekstu.

 

Posebnu vrijednost publikaciji daju i predgovor istaknutog bošnjačkog i crnogorskog književnika Faiza Softića, čije literarno iskustvo obogaćuje perspektivu djela, takođe predgovor efendije Fuada Čekića, čiji duhovni i kulturni autoritet dodatno osnažuje univerzalne poruke knjige. Njihovi osvrti čine ovu publikaciju ne samo književnim već i kulturnim mostom između tradicije, savremenog doba i univerzalnih vrijednosti zajedništva.

 

U svom predgovoru sam napisao: Knjiga „BOŠNJACI I JA“ predstavlja moje svjedočanstvo o prijateljskim susretima s Bošnjacima iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i zapadnoevropskih

država. U dugoj i teškoj istoriji nastajanja različitih država na prostoru Zapadnog Balkana Bošnjaci su kroz svoj identitet, kulturu, jezik (bosanski), tradicije, običaje i književnost činili konponentu koja je krasila prostore bivše Jugoslavije. No, na žalost, istorija je bila nemilosrdna prema Bošnjacima. Nad njima su vršeni progoni i asimilacije pa su bili prinuđeni na migracije. Egzodusi koje su oni kao narod i nacija prošli, svjedočanstva su koja su bila simbol bola i patnje. U Kur’anu piše: „Pred tvojim očima se smjenjuju slike i prizori Sudnjeg dana, i zamisli sebe dok stojiš na Sudnjem danu, kako si posvećen samo sebi, kako te niko drugi ne zanima: Toga Dana će se svaki čovjek samo o sebi brinuti.“ (Abese, 37.) Ti si jedinka u moru ljudi koji se, poput morskih valova, sudaraju jedni s drugima, dok ti preispituješ sebe i svoje stanje, dok razmišljaš o svom životu na dunjaluku i o tome da li si zaslužio spas ili kaznu. I Mi ćemo tada učiniti da se jedni od njih kao talasi sudaraju s drugima“. (El-Kehf, 99.) Bošnjake sam upoznavao kroz prijateljstva i saradnju u kulturi.

 

Osjetio sam potrebu da afirmišem njihove vrijednosti iz domena kulture. Bogastvo pisane riječi u romanu „Bihorci“ Ćamila Sijarića, govori o ljubavi prema rodnom kraju i moja misija je da promovišem te vrijednosti. Bošnjaci su mom radu bezrezervno davali podršku u tome. Svi moji susreti sa Bošnjacima biće opisani u ovoj knjizi, posvećenoj kulturi i kulturnoj istoriji Bošnjaka. Znam da su Cetinjani devedesetih godina prošlog vijeka štitili interese muslimana-Bošnjaka, i to me čini ponosnim jer i sam pripadam gradu koji je u najtežim vremenima bio ne samo uz Bošnjake već uz sve manjebrojne narode. Tako su moji Cetinjani čuvali svoj obraz i obraz Crne Gore. Često su mi

teško padali svi putevi muhadžirski (iseljenički) moje braće Bošnjaka, nikada se nijesam mirio sa svim onim teškim i mučnim što ih je, nažalost, u životu i istoriji pratilo. Zato sam želio da kroz jednu drugačiju kulturnu i istorijsku prizmu pokažem i prikažem koliki je njihov etos, etnos i kultura i zašto to Crnu Goru čini bogatijom i dragocjenijom na toj često krvavoj mapi uvijek surovog Zapadnog Balkana đe oprosta nema.

 

Želja mi je da ova knjiga bude doprinos multietničkom povezivanju i razumijevanju bogate kulture Bošnjaka u Crnoj Gori. Jer, samo ako razumijemo jedni druge i poštujemo naše različitosti bićemo bliži jedni drugima. U svim mojim obraćanjima, pišući brojne publicističke, istorijske i književne tekstove vezano za Bošnjake, pisao sam: ,,DRAGA BRAĆO BOŠNJACI” i to sam čista srca doživljavao zaista tako. Crna Gora kao država treba da bude ponosna što Bošnjaci-muslimani čine jedan od njenih manjebrojnih naroda. U kruni koju treba da krasi multietičnost, Bošnjaci-muslimani su ostali vjerni Crnoj Gori. Ponosan na sve lijepe trenutke i saradnju koju sam ostvario do danas sa Bošnjacima, završiću ovaj tekst citatom i razmišljanjem najpoznatijeg Bošnjaka, Bihorca, Ćamila Sijarića: „Ja nijesam ravnodušan prema ljudima, stvarima, prirodi ali pišem i o njima ne razarajući ih. Ne dodajem im ništa što bi se osjetilo kao strano tijelo na njima. Ništa nije proizvoljno i kićeno figurama koje bi zakrčile prirodni tok misli. Ja se prosto povjeravam čitaocu, tražim istinu u suočavanju sa stvarnim životom”.

 

U svom predgovoru profesor Veljko Đukanović je napisao: Božidara Proročića, prijatelja i sugrađanina, poznajem od njegovog djetinjstva. Još kao veoma mlad počeo je da piše za razne portale i časopise, ali njegovo književno stvaralaštvo, kao i sistematsko bilježenje i publikovanje svega što je smatrao važnim, počelo je prije pet-šest godina. To je vrijeme kada je 2018. godine, kao član Savjeta Narodne biblioteke i čitaonice „Njegoš“ sa Cetinja, bio zadužen za kulturnu saradnju sjevera Crne Gore i Prijestonice. Iako je i prije toga imao susrete i kontakte s Bošnjacima, ipak od tada počinje njegova intenzivna saradnja s Bošnjacima, kako sa sjevera Crne Gore, tako i s onima iz regiona i dijaspore. Upravo, knjiga „Bošnjaci i ja“ je plod višegodišnje saradnje, prvenstveno na polju kulture, ali uključuje i druge oblike manifestovanja na poljima prosvjete, sporta, nauke i slično. Imao sam privilegiju da i sam učestvujem u dijelu njegovih aktivnosti na ovom planu i na taj način postanem i sam duhovno bogatiji i steknem veliki broj prijatelja-Bošnjaka s kojima sam nastavio da se družim i intenzivno sarađujem.

 

Knjigu „Bošnjaci i ja“ sačinjavaju zapisi, koje je gospodin Proročić bilježio zadnjih nekoliko godina, o ljudima, događajima, manifestacijama, značajnim institucijama i ustanovama, promocijama književnih djela i svemu onome što se ticalo Bošnaka, a đe je on bio prisutan. A toga je bilo mnogo. Nemoguće je nabrojati sve što se nalazi između korica ove interesantne knjige, a da se nešto ne preskoči, pa ću samo naponenuti nekoliko stvari. U njoj je obrađrno preko 100 biografija istaknutih Bošnjaka; autor je reporterski prikazao 15-ak institucija i ustanova koje je posjetio (kao što su medrese u Tuzima i Tuzli, osnovne i srednje škole, centri za kulturu…); objavljeno je 10-ak obilnih intervjua s poznatim bošnjačkim intelektualcima iz različitih sfera života (Nenad Dizdarević, Salko Luboder, Aldemar Ibrahimović, Nihad Canović…); opisao je 10-ak manifestacija koje su postale tradicionalne, ali i veoma važne za sve Bošnjake, kako u zemlji tako i u dijaspori (Dan Bošnjaka, Dan maternjeg/bosanskog jezika, Ratkovićeve večeri poezije, Dani bošnjačke kulture, Dan bošnjačke zastave…); predstavio je veliki broj promocija knjiga, od kojih je znatan broj sam organizovao i uzeo učešće u njima, đe posebno ističem da je organizovao 10-ak promocija na Cetinju na kojima je predstavljena savremena proza i poezija Bošnjaka (Braho Adrović, Hajdžem Hajdarević, Kemal Musić, Mirsad Hadrović…).

 

Tekstovi koji su dati u ovoj knjizi nastali su za relativno kratko vrijeme, ali oni prevazilaze vrijeme u kojem su nastali. Proročić ima instinkt, ali i prirodan dar da izabere prave ljude, da sa njima uspostavi pravi prijateljski kontakt, a onda razgovor sam teče. On je aktivni saradnik koji podstiče druge na priču, ali je i pažljivi slušalac koji ima intelektualnu sposobnost da tuđu priču pretoči u pravo književno-umjetničko djelo. Zbog toga biografije o ljudima o kojima piše nijesu puko nabrajanje što je neko postigao, to su umjetničke, a moglo bi se reći i romansirane biografije. U njima su tako vješto utkani motivi života kako bihorskog seljaka u prošlosti, tako i savremenog intelektualca iz velikog grada. Kroz razne priče (ispovijesti) prikazana je ljubav prema zavičaju kao i toplina porodičnog doma, iako često u nemaštini, kao i žal što se taj topli dom mora napustiti. Sve to prati bojazan da će se, odlaskom s rodne grude, zanemariti bošnjački identitet. Iako svi koji odlaze sanjaju da se brzo vrate i nastave bolji život na starim ognjištima, znajuda u životu uvijek ne bude tako. Prva generacija koja ode puna je nostalgije, lijepo priča o zavičaju, često odmore provodi u domovini, druga generacija se pomalo otuđuje, treća se već asimiluje u državama prvenstveno Zapadne Evrope, a već naredne generacije teško da nauče bosanski jezik. To je ono čega se Bošnjaci pribojavaju, zato pokušavaju na sve načine da smanje broj onih koji odlaze, kako bi na taj način sačuvali svoj identitet, svoj bosanski jezik i svoje običaje. Koliko će u tome uspjeti – pokazaće vrijeme koje je pred nama. Sigurno je jedno, Bošnjaci to iskreno žele, što pokazuju raznim manifestacijama na kojima se okupljaju, druže se i istrajavaju u svojoj ideji. Jako im je stalo da žive u dobrim odnosima, ravnopravno sa svima u svojoj Crnoj Gori, razvijajući multikulturalizam, multietičnost i da sami odlučuju o svojoj sudbini. Upravo ta ideja provijava sa stranica ove knjige. Zanimljivo je da je i sam Božidar Proročić takav čovjek i da je sagovornike pronalazio u onima koji su slični njemu: intelektualce širokih shvatanja, multikulturalne, multietničke, filantrope, ljude koji poštuju tuđe ali čuvaju svoje, ljude dobrog srca, iskrene i pravične. On te ljude zove „moja bošnjačka braća“ i tako ih iskreno i doživljava. U tome se pronalazi veličina ove knjige; ona određuje pravac djelovanja mladim generacijama ne samo Bošnjacima, nego i svim ostalim i potvrđuje životni moto: Ne radi drugome ono što ne bi želio da neko uradi tebi! S koliko je ljubavi, entuzijazma i požrtvovanja Proročić pripremao knjigu „Bošnjaci i ja“ najbolje pokazuje činjenica da skoro svaki tekst prati kvalitetna ilustracija koja, možda, govori više od samih riječi. „Bošnjaci i ja“ nije obična knjiga, to je u isto vrijeme i hronika bošnjačkog naroda Crne Gore, i zapis o ljudima i događajima, i svojevrsna ilustrovana enciklopedija; ali prije svega to je svjedočanstvo o jednom vremenu i ljudima/Bošnjacima koji su se u njemu zadesili i dali svoj neprocjenjivi doprinos očuvanju svog identiteta i zajedničkog

života u Crnoj Gori.

CALE MURATOVIĆ SA SUPRUGOM I DVOJE DJECE PROTESTOVAO ISPRED MINISTARSTVA POLJOPRIVREDE

0

Danas je ispred Ministarstva poljoprivrede protestovao poljoprivredni proizvođač iz Petnjice, Avdulah Cale Muratović, zajedno sa svojom suprugom i dvoje maloljetne djece. Razlog protesta je kontinuirano nekorektno postupanje nadležnog Ministarstva prema njemu kao proizvođaču.

Muratović se više puta suočio s ogromnim štetama na zasadima zbog poplava, ali nije dobio nadoknadu po mjeri štete. Najnoviji problem nastao je zbog greške nadležnih službi u obračunu premija na osnovu njegove proizvodnje. Iako su nadležni priznali grešku, tvrde da je ‘ne mogu’ ispraviti.

Ovaj slučaj ukazuje na očiglednu nepravdu. Dok se u drugim opštinama brzo reaguje i pruža pomoć, proizvođači iz Petnjice ostaju zanemareni. Ovo nije zahtjev za privilegijama, već za osnovnim pravom na pravednu isplatu premija na osnovu stvarnog rada i proizvodnje, a ne preko fiktivnih parcela, kumovskih ili partijskih veza.

Avdulah Cale Muratović je primjer čovjeka koji pošteno radi i stvara, bez ikakvih primanja iz državnog ili opštinskog budžeta. On ne traži ništa što mu ne pripada, već samo pravdu i jednak tretman.

Pozivamo Ministarstvo poljoprivrede da hitno reaguje i ispravi učinjenu grešku. Pravda mora biti jednaka za sve!

NEKA VAM JE NA ČAST

0

S gnušanjem i rezignacijom smo primili informaciju da je Skupština Crne Gore odbila da uvrsti u dnevni red Rezoluciju o genocidu u Šahovićima koji se 1924.godine desio u ovom kraju na sjeveru Crne Gore, gdje je pobijeno ni krivih ni dužnih blizu hiljadu žitelja Vranješke doline. Ovaj masakr desio se u mirnodopskim uslovima, te time dodaje još jednu dimenziju stravičnog zločina, koji se s pravom može kvalifikovati kao genocid, što zapravo i jeste bio.

Sramna je činjenca da je samo 24 poslanika glasalo za usvajanje rezolucije. Ovo je, složit će se svaki čestiti građanin Crne Gore, sramno i bezdušno, bez imalo empatije prema nedužnim žrtvama i njihovim najmilijima.

Kao Bošnjaci iz Crne Gore koji iskreno i bezrezervno štuju čojsku Crnu Goru i sve njene vrijednosti, ne možemo da ne budemo zabrinuti ovakvim odnosom države prema svojim nedužno pobijenim građanima.

Ovo je bila prilika da se pokaže solidarnost, empatija i osuda onih koji su na krvoločan način ubijali mirne i državi lojalne mještane Vranješke doline.

Rezolucija je povod da se u obrazovni program uvrste lekcije koje će učiti generacije kako bi na vrijeme prepoznale zlo i njegove inspiratore, ma otkud dolazili, i kako bi na civilizacijskim principima gradili budućnost

Svi vi koji niste glasali za ovu rezoluciju, neka vam je na čast!

UO ZK BIHOR

PSK BIHOR OBILJEŽIO DAN PLANINA

0
Povodom Dana planina PSK BIHOR je odlučio da obiđe od najmlađih budućih planinara, onih u vrtiću, budućih planinara koji sjede u đačkim klupama u Osnovnoj školi “Trpezi” pa do najstarijih učenika koji svoje znanje stiču u Srednoj mješovitoj školi u našoj opštini.
Ono što nam je posebno drago jeste činjenica da planine privlače sve veću pažnju kako najmanjih tako i onih većih koji su na pragu punoljetstva i među kojima sigurno ima onih koji će uskoro da osvajaju velike planinske vrhove.
Prilikom posjeta svi su imali priliku da se upoznaju sa planinarskom opremom koja je potrebna jednom planinaru kao i pravilima koja se moraju poštovati prilikom uspona. Najmlađi među posjećenim su dobili zdravu užinu koju im je obezbijedio market “Bihor” čiji je vlasnik Esko Latic, kao i poklon u vidu bojica za djecu u vrtiću i u Osnovnoj školi “Trpezi” koje je donirao prijatelj i poštovaoc našeg kluba Mirfo Ajdarpašić kojima se zahvaljujemo.
Zahvalnost dugujemo i dorektoru OŠ “Trpezi” Elvedinu Mehoviću, direktoru SMŠ “Petnjica” Muhamedu Adroviću, kao i vaspitačicama Hajri Muratović i Jasmini Šabotić, profesoru i članu našeg kluba Eldaru Adroviću i svima koji su dali svoj doprinos da ovo druženje bude ovako lijepo.
Planina nam daje puno, vratimo joj poštovanjem njene čistoće i čuvajmo planine i prirodu makar od nesavjesnog odlaganja smeća.
Izvor: FB PSK

PETNJICA BIRA NAJBOLJI SPORTSKI KOLEKTIV I NAJBOLJEG SPORTISTU U 2024.

0
Opština Petnjica tradicionalno nagradjuje najbolje za dostignuća u sportu u tekućoj godini.
Nagrade će biti u dvije kategorije:
– Najbolji sportski kolektiv i
– Najbolji sportista
“Pozivamo Vas da šaljete svoje predloge sa obrazloženjima na e-mail: [email protected] ili na šalteru pisarnice, sa naznakom: predlog za najboljeg sportistu ili sportski klub u Petnjici za 2024.godinu. Predloge slati do 20.12.2024.godine”, saopšteno je iz lokalne administracije čije saopštenje potpisuje samostalna savjetnica, dr Nermina Muratović.

Šerbo Rastoder: STPLJEN ,SPAŠEN ALI PONIŹEN

0
Odbijanje skupštinske većine da stavi na dnevni red Rezoluciju o genocidu u Šahovićima ,nije samo čin poniženja Bošnjaka, nego rušenje iluzije o karakteru aktuelne vlasti .
Sa 24 glasa ZA (ne za Rezoluciju, nego za pravo da se raspravlja o njoj) jasan je signal Bošnjacima da se zločin nad njima “ podrazumijeva” i da ih ne treba “ braniti “ od drugih ,koliko od njih “ samih”. Jer ,onaj ko ima iole ,nacionalnog i drugog dostojanstva ne bi trebao sjedeti sa onima koji te ponižavaju.
Nakon usvajanja Rezolucije o Pivi i Velici, ovo je konkretno ponižavanje. Bošnjaka. Spočitavanje navodno nekog “ Barometra 26” kao izgovora za nestavljanje na dnevni red Rezolucije o genocidu u šahovićima je infantilan izgovor jer treba imati na umu da je Rezolucija najmanje dva mjeseca “ starija “ od Barometra 26, da ne govorimo o tome da “ put u Evropu” podrazumijeva svaku osudu zločina.
Šerbo Rastoder, FB

ZLOČIN SE PONAVLJA ŠAHOVIĆI 1924. — ŠAHOVIĆI 2024.

0

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Sramna odluka u Parlamentu Crne Gore povodom Rezolucije o genocidu u Šahovićima još jednom je ogolila surovu političku stvarnost. Ta Rezolucija, koja je trebala biti simbol moralnog suočavanja sa prošlošću i izraz ljudske empatije prema nevinim žrtvama, podržana je od svega 24 poslanika, od ukupno 60 prisutnih u plenarnoj sali. Taj podatak ne predstavlja crni pečat na savjesti aktuelne političke elite. Deseti decembar 2024. godine sada će ostati upamćen kao još jedan sraman datum u novijoj istoriji Crne Gore. Dan kada su politički pragmatizam, etnička neośetljivost i moralni sunovrat pobijedili ljudskost i pravdu. Dan kada se po drugi put, ubijaju Bošnjaci-muslimani — ovaj put ne mecima, već nepravdom, ravnodušnošću i političkom kalkulacijom. To je drugi zločin nad žrtvama Šahovića, jer su sada ubijeni nemilosrdno ništa manje bolnije ni sramnije nego te 1924. godine

 

Kao čovjeku, kao nekome ko vjeruje u osnovne principe pravde, ljudskosti i odgovornosti, teško mi je da prihvatim ovu odluku. Teško mi je da povjerujem da u 21. veku u zemlji koja teži evropskim vrijednostima nema mjesta za istinu, pravdu i solidarnost. Ova odluka pokazuje mračno lice političkih oligarha, onih koji su spremni da gaze po kostima nevinih zarad očuvanja svojih fotelja, privilegija i iluzije vlasti. Da li je ikada moguće govoriti o pomirenju i praštanju kada živimo u društvu koje ne ośeća bol? Društvu koje ne prepoznaje empatiju, niti na bilo koji način preuzima krivicu za djela koja su baš njegov dio prošlosti? Zaborav je najstrašnija kazna za žrtve, a ova odluka Parlamenta Crne Gore upravo je to — institucionalizovani zaborav.

 

Ubiti jednu osobu je zločin, ali ubiti hiljade je politička strategija, riječi su koje bi mogle najbolje opisati ovaj čin. Ova rečenica ne pripada samo analima crnogorske istorije već univerzalnoj istoriji ljudske sramote.

 

Ovaj dan, 10. decembar 2024, neće biti zapamćen samo kao dan kada je crnogorski Parlament odbio Rezoluciju o genocidu u Šahovićima, već kao simbol kapitulacije pred moralnom odgovornošću. To je datum koji će ostati urezan u śećanju svakoga ko vjeruje u pravdu, istinu i ljudsku čast. Ova odluka nije samo politička čin već moralni sunovrat. Njom su poslata tri strašne poruke. Prvo, čini se da politički interesi i etničke podjele imaju veću težinu od nevinosti žrtava. Drugo, jasno je stavljeno do znanja da je institucionalni zaborav način kako se Crna Gora obračunava sa prošlošću. Treće, poslata je poruka da pravda nije univerzalna već selektivna kategorija koja zavisi od broja ruku u parlamentu. Ovo nije politička poruka živima, već i uvreda mrtvima. Ovo nije samo glasanje o rezoluciji, već presuda pravdi i čovječanstvu. Onaj ko ćuti pred nepravdom postaje saučesnik u zločinu. Danas je crnogorski Parlament stao na stranu zločina i saučesništva a to se ne može ni zaboraviti ni oprostiti. Želim jasno reći — dok ćutimo, odobravamo. Dok ćutimo, ubijamo po treći put. Ubijamo istinu. Ubijamo pravdu. Ubijamo nadu. Istorija će sve zabilježiti. Sud će kad-tad doći, jer nepravda može trajati dugo, ali ne zauvijek.

 

Sramna odluka crnogorskog Parlamenta nije samo trenutak političkog sunovrata — to je rana koja neće zarasti. Zločin u Šahovićima nije završen 1924. godine, niti je danas okončan. On traje, tinja u ćutanju onih koji imaju moć da ga osude a ne čine to. Svaki prećutani glas za pravdu, svaka podignuta ruka protiv istine, svaka prećutana rečenica o žrtvama — novi je udarac na same temelje ljudskosti. Međutim, ne zaboravimo — istorija nikada ne ostaje nijema. Na njenim stranicama neće biti zapisani oni koji su ćutali, već oni koji su tražili pravdu, ma koliko to bilo uzaludno. Jer, sram može da potraje, ali pravda ma koliko kasnila, uvijek stiže. Na kraju, neće se pamtiti ni politički pragmatizam ni političke koalicije, već lice ljudskosti — ili njegov izostanak to jest sunovrat. A tog 10. decembra 2024. godine, lice ljudskosti izostalo je. I to je grijeh kojeg ni vrijeme neće moći zaliječiti baš kao ni genocid u Šahovićima.

 

Zločin je kad se ubije istina a bol žrtava proglasi ,,davnom” prošlosti. Zločin je tišina u sali parlamenta dok pravda umire pred očima javnosti. Zločin nije samo ono što se dogodilo 1924. godine, već i ono što se dogodilo 10. decembra 2024. godine. To je zločin protiv pravde, zločin protiv istine i zločin protiv nevinosti. Ime ovog zločina ne piše se mastilom već suzama potomaka žrtava, krvlju istorije i tišinom koja para dušu. Zločin koji se ne osudi, ponavlja se a ime ovog zločina biće zapisano u analima naše kolektivne sramote. I neka se zna — zločin ima svoje lice, zločin ima svoje ime a ime ovog zločina je vječna opomena svakome ko misli da se ćutanjem može sakriti nepravda. Jer zločin traje dok god traje ćutanje, a zločin bez osude je zločin bez kraja.

 

SPP CG: REZOLUCIJA O GENOCIDU U ŠAHOVIĆIMA NIJE DOBILA ZELENO SVJETLO, BOŠNJAČKA STRANKA NA ISPITU

0

Skupština CG juče nije u dnevni red uvrstila inicijativu Bošnjačke stranke o izglasavanju Rezolucije o genocidu u Šahovićima. Tim povodom oglasila se Stranka pravde i pomirenja u CG.

 

“Kao što smo već vidjeli, Skupštinska Crne Gore , na žalost, nije prihvatila da se dnevni red današnje sjednice dopuni prijedlogom Rezolucije o genocidu u Šahovićima.

Ali u svoj toj priči, poražavajuće je da prijedlog uglavnom nijesu podržali poslanici vladajuće većine, uprkos činjenici da prijedlog dolazi od njihovih koalicionih partnera – Bošnjačke Stranke (BS). Mora se priznati da na osnovu ovog čina odnosi između BS i ostalih partnera izgledaju sumnjivo.  Da li uopšte postoji komunikacija između njih, kada ne mogu da se slože oko politika koje vode ili da bar unaprijed razgovaraju o svojim zajedničkim akcijama. A ako pak ta komunikacija postoji, zašto BS predlaže Rezoluciju koja nema podršku ostalih? Je li to samo neka vrsta pokušaja BS da se svojim glasačima predstavi lažna slika o vođenju brige o njihovim interesima i na taj način pokuša opravdati povjerenje koje dobijeno na izborima?

Međutim, ako je namjera BS bila iskrena, onda ovom prilikom želimo znati da li će se oni držati svojih proklamovanih principa “borbe” za dostojanstvo Bošnjačkog naroda i šta će uraditi povodom ovog pitanja. Ili će, možda, samo prećutati na ovo što se desilo i nastaviti da i dalje prelaze preko gaženja dostojanstva bošnjačkog naroda i participirati u 44-oj Vladi Crne Gore. Odbijanje ove Rezolucije pokazuje šta određeni politički subjekti misle o Bošnjacima i predstavnici bošnjačkog naroda nebi trebali da budu dio tog procesa”, stoji u saopštenju SPP CG.

Iz knjige “MUHABET BIHORESKE I DRUGE PRIČE”, autora Zumbera Muratovića (1)

0

UVODNA RIJEČ

Zumber Muratović

Kratka priča je jedna vrsta brave kroz koju se vidi više nego kroz širom otvorena vrata. Taj zgusnuti, reflektorski fokusirani snop pisane riječi jasnije osvjetljava nego nadugačko i naširoko ispisani tekstovi. Mnoge od ovih priča su šaljivog karaktera, isključivo ljudsko obilježje, rezultat razgovora i muhabeta kojeg u Bihoru ima u izobilju.

Humoreska je kratka priča, prozna književna forma nastala iz usmeneknji ževnosti, čija je glavna odlika humor i vedrina. Riječ humoreska dolazi od francuske riječi humoresque, a znači šaljiva priča.
Osobe koje su spremne na šalu vesele su, ljubazne, tolerantne… U svakodnevnom životu za njih možemo čuti: „Ko se smije, zlo ne misli“. Za osobu koja lijepu riječ kaže rekli bi: „Riječ mu dukata valja“ ili „Gdje sjedne, napuni kuću“.
Primarni zadatak muhabeta je da nam pomogne u slobodnom vremenu ali i u teškim situacijama. A kad vam neko pomogne u nekom delikatnom trenutku onda je prijatelj.
Duh ljudi i ljepota življenja čuva se u prijateljstvu, suživotu, dobrim međukomšijskim odnosima. U rodnom mjestu smo veseliji, u njemu nastaju najljepše priče, najtoplije spavamo, udišemo čist vazduh koji nas je zadojio. U ambijentu rodnog kraja, gdje su ljudi rasterećeni briga nastaju najljepše šale i najljepši muhabeti.

U zemljama Zapada država izdvaja ogromna finansijska sredstva da ljude razveseli i život učini zabavnim, nije mi poznato da se tamo ljudi puno šale… U Bihoru se šala sa ljudima rađa. Humor jača imunitet, utiče na smanjenje životnog trošenja, dovodi do relaksacije i opuštanja mišića. Djeluje stimulativno u toku rada mogu se postići bolji rezultati.
Šala je šampion u susretima sa životom, način socijalizacije samo ga treba znati koristiti.
U ovoj knjizi sam zapisao ono što sam doživio, saznao u mojoj okolini. Međutim, svako mjesto u Bihoru ima veliki broj priča i šala od kojih se može knjiga napisati.
Humor kod ljudi Petnjice i Bihora duboko je ukorijenjen u multidimenzionalni sastav koji treba pažljivo legalizovati. Posebno bih istakao sposobnost ljudi ovog podneblja u prepričavanju priča, šala i uživanju u njima.

Svoje šale iskazuju sa malo smijeha. Smisao za humor ne uče, već se s njime rađa i on je obično obilježje iskrenih, zdravih i zrelih ličnosti koje imaju sposobnost da se nasmiju i na
vlastiti račun. Šale se mogu čuti čak i u delikatnim situacijama. Ova knjiga donosi 248 inspirativnih priča koje ističu snagu duha i ljudske saradnje, rijetka prozna vrsta koja veseleći čitaoce odražava raznolikost i bogatstvo međuljudskih odnosa.
U drugom dijelu knjige su kratke priče iz stvarnog života, koje pokrivaju teme poput sastanaka i značajnih promocija, pružajući čitaocima uvid u dinamiku življenja.
Iste ili slične priče, sličnih ili istih imena i prezimena, sa istim nadimcima mogu se čuti i u drugim mjestima, svaka sličnost sa drugim pričama i drugim stvarnim osobama je slučajna.
S obzirom da ljudi u Bihoru imaju smisla za šalu, 2023. godine sam na promociji svog romana „Miruh jorgovana“ u Petnjici predložio pokretanje manifestacije „Bihoreske“ u okviru „Bihorskog kulturnog ljeta“. Znači, iz bihorskog humora, iz humureske pretočiti šale u „Bihoreske“.

Isto sam predložio Sinanu Tiganju, direktoru JU Dom kulture u Petnjici, koji je obećao da će 2024. godine organizovati ovu manifestaciju, koja će ubuduće postati tradicionalna.

JAJA

Ćorović Nahod iz Ivanja (Bihor) nije mogao da plati porez, pošao begu da objasni svoju muku i besparicu, sa namjerom da ga zamoli, da sačeka neki dan i odloži plaćanje poreza. Sa sobom je ponio korpu jaja, jedan od rijetkih darova koje je mogao ponuditi u znak zahvalnosti.
– Beže, jaja su poklon tebi, ako ikako možeš sačekaj za porez neki dan – uginjući mršavim ramenima moli siromašak Nahod.
Beg je bio čovjek ušćup (svašta u njemu ima, više lošeg), naljuti se, uze iz korpe jaje i pogodi Nahoda.
– Hvala – reče Nahod.
Beg uzima drugo jaje i opet ga pogodi.
– Hvala – opet će Nahod.
Kada je zadnje jaje ispucao, beg je zapanjeno upitao:
– Zašto hvala, kome hvala?
– Hvala mojoj ženi – odgovori Nahod.
– Zašto ženi?
– Da nije bilo nje htio sam krompire da donesem…

PREDSJEDNIK OPŠTINE

Dželil (Saita) Muratović iz Petnjice, 1921. godine, dobije vasiku (vizu) od svog rođaka koji je 1916. godine otišao za Tursku. Predsjednik opštine Petnjica, Galjan Kršić, saznao je da se Dželil priprema sa porodicom da se preseli u Tursku. Odluči da ga posjeti i nagovori da odustane od tog koraka. Dželil mu odgovori da ne može donijeti trenutnu odluku i da će malo razmisliti. Nakon tri dana, Galjan ponovo posjeti Dželila, koji mu saopšti svoju
odluku da neće ići za Tursku, što je obradovalo Galjana. Dželil ga tada upita:
– Dobro, Galjane, zašto toliko želiš da ne idemo za Tursku?
Galjan odgovori:
– Ako svi odu, kome ću ja biti predsjednik?

DOŽIVOTNA ROBIJA

U zabačenoj divljini Crnog Vrha, nadomak Berana, kad se turska vladavina bližila kraju, jedan Bošnjak, Crnovršanin je primio naredbu u kojoj je za ubistvo nekog čovjeka smrtna kazna preinačena u doživotnu robiju, da je izdržava na teritoriji Turske.
Kada su turski vojnici vidjeli u kakvim uslovima Crnovršanin živi, rekli su: “Vala tebi više robije od ove ne treba, sjedi tu.”

BEGSTVO

Nakon što su se turske vlasti povukle iz Bihora 1912. godine, beg Ćorović je osjećao nelagodu i brigu. Odlučio je posjetiti kralja Nikolu na Cetinju da pita šta će biti sa begovima i njihovim posjedima. Poslije kraćeg razgovora kralj Nikola je rekao:
– Niko ti ne može zabraniti begstvo.
Beg je na svoj način protumačio njegov odgovor. Pripremio osnovne potrepštine i uputio se prema Turskoj, noseći sa sobom nadu u bolju budućnost.

ISELJAVANJE

Kako bi spriječio iseljavanje stanovništva iz petnjičkog kraja u Tursku, Šeko Adrović, predsjednik petnjičke opštine, 1952. godine odlučuje organizovati zbor građana u Savin Boru. Kad je vidio da nije u stanju da spriječi odlazak mnogih mještana toga planinskog mjesta zaprijetio je hapšenjem.
Dok je rasprava tonula dublje, glasovi mještana odražavali su zabrinutost i očaj zbog neizvjesne budućnosti.
– Mi moramo da se pomaknemo sa ove vjetrometine, ovdje
nema života – izjavio je Ličina (Paša) Husein.
– Ti stari idi, djeca nek ostanu – kaže Šeko.
– Mi ćemo djecu pitat’, mubareć ti koje hoće da ostane.
Nakon sastanka, dok su se posljednji zraci sunca odbijali od obronaka planina, milicija je uhapsila dvojicu mještana, Ličina Zumbera i Nazifa, čije su riječi hrabrosti i odlučnosti bile preteške za trenutnu vlast.

BAJRAM HODŽIĆ U BIHORU

Bajram Hodžić je rođen 1928. godine u selo Zastup kod Prijepolja. Otac Abid je porijeklom iz Kolašina, odakle je nakon Berlinskog kongresa 1878. godine protjeran sa ostalim Bošnjacima. U šarenici sandžačkih brda, gdje se nebo spajalo s obroncima zemlje, Bajram je našao svoj dom u selu Vuča kod Tutina. Tu, među šumovitim dolinama i bistrim vodama, kao stražar u rožajskom preduzeću „Gornji Ibar“, osjećao se kao čuvar svoje zemlje, ali i čuvar duše svoje. Postaje putujući fotograf, upoznaje sva sela u opštini Rožaje i šire.
Hodajući zagleda seosku ljepoticu, djevojku Mahiju Dazdarević koja postaje njegova vjerenica. Iako su se njihove sudbine prožimale u ljubavi, nijesu svi bili oduševljeni njihovom vezom. Međutim, njihove duše su se spajale, jačale jedna drugu u sazvježđu ljepote života.
I pored protivljenja njenih roditelja djevojka se udaje za njega. Da bi se zaštitili od prijetnji roditelja, da će je silom uzeti od Bajrama, dvoje mladih se izvjesno vrijeme kriju kod svojih prijatelja, kasnije u obližnjim šumama. Dok su se gubili u krošnjama šuma i hladnoći
planinskih vrhova, Bajram je postao legenda, ali i priča koja je nadvladala svaku granicu stvarnosti.
Nakon izvjesnog vremena djevojka pokušava da napusti momka ali je on sprečava. Kriju se po okolnim brdima i šumama… U potjeri se ubrzo uključuje policija.
Od tada počinje drama koja prerasta u tragediju. Optužen za zločine koji su odjekivali kroz vrijeme, Bajram Hodžić postao je personifikacija straha i nesigurnosti među stanovnicima Sandžaka.
Dok se 1957. godine odmetnik Bajram Hodžić krio po planinama i gudurama Sandžaka, ispredale su se razne priče. Posebno je postao čuven kada je počeo da pravi spisak svojih budućih žrtava, kako bi iskalio bijes na ljude koji su mu, po njegovom mišljenju, učinili zlo.
Optužen je za 37 teških krivičnih djela od kojih osam ubistava.
Uvukao se strah i nesigurnost kod stanovnika Sandžaka, oprezno se  kretali, ranije zaključavali kuće…
Jednoga dana policija mu ulazi u trag. U trenutku kada je noć bila najmračnija, a zvijezde se skrivale od očiju svijeta, Bajram je došao do kapije Donjeg Bihora. Trčeći preko nekih bara ostaje bez obuće i preko Radulića bos stiže u ravničarsko selo Crnča. Njegov korak,
tjeskoban i težak, tražio je odgovor u očima mještanina Periše Vukovića. Prolazi pored Periše i usplahireno govori:
– Druže, dajmi te tvoje opanke!
– A šta ću ja? – pita Periša, a prije bi ga opaučio (išamarao,
izudaro mrežom udaraca) nego mu dao opanke.
– Šta god hoćeš.
– E, bogami ne dam.
– Ja sam Bajram Hodžić, opanke ovamo!
– Hodžić Bajram? – iskolači Periša oči. – Evo ti, evo… Hoćeš
li i naglavke.

ŠEFTAGA

Na obroncima Radulića, u dolini topline i pitominje, Šefto Spahić je 1957. godine čuvao koze. Tada se neočekivano pojavio odmetnik Bajram Hodžić.
– Merhaba čovjeku – pozdravi ga Bajram, dok su riječi
odjekivale poput zvuka zvona u daljini.
– Merhaba i u kofte – odgovori Šefto.
– A, ko si ti? ? – upita Bajram.
– Ja sam Šeftaga.
– Kad si aga pare ovamo!
– Nemam ti ja prebijene pare.
– Kakav si ti aga kad para nemaš?
– E, sinko, mene samo žene zovu aga – sa žaljenjem reče
čobanin.
(Opširnije o ovim događajima pisali su Zaim Azemović i Salko
Luboder u knjizi „Zločin i odmetništvo Bajrama Hodžića“, 1994.)

 

Pozorište Divan pred publikom u Sloveniji

Na poziv Kulturnog i sportskog društva Sandžak iz Kamnika, pozorište Divan iz Petnjce je 06.12.2024  gostovalo u Sloveniji u sklopu kulturne manifestacije Ispod vela zaborava. Predstava Hasanaginica je odigrana u velikoj sali Doma za Kulturu Kamnik. Mladi glumci predvođeni profesorom Rehom Ramčilovićem su putovali čitavu noć i zbog određenih poteškoća na EU granici su u Sloveniju stigli tek u kasnim jutarnjim satima. Međutim, njihova mladost i želja da evropskoj publici pokažu koliko vrijede im je dala snagu da već u 18h nastupe pred prepunom salom Doma za kulturu.

Tekst drame je napisao književnik, omiljeni, višedecenijski prosvjetni radnik Reho Ramčilović, čija inspiracija su bili stihovi najčuvenije narodne pjesme u Bošnjaka- Hasanaginice. Teks drame se sastoji iz precizno odmjerenih dijaloga, ukrašenih bihorskim narodnim govorom, upletenim u suptilne osjećaje ponosa, prkosa, ljubavi i bola.

Pred očima publike su se ređale četiri scene, pripremljene do najsitnijih detalja. Svaka scena je započela i završila tako da je svo vrijeme držala pažnju publike. Hasanagu glumi petnjički gimnazijalac Elvan Hodžić, koji na jedan nevjerovatno lak način prenosi bol i razočaranje Hasanage zbog gubitka voljene žene.

Smirenost u glumi, teatralne pauze i čist govorni izraz krase ovog mladog i talentovanog glumca. Zvijezda predstave j, bez ikakvog razmišljanja, lijepa Samra Ličina koja je obula nanule glasovite Hasanaginice.

Još jedna srednjoškolka, koja bi đačku klupu mogla odmah zamijeniti pozorišnim daskama. Njena emocija je izbrisala granicu između glume i stvarnih osjećaja. Ona na bini plače i proliva suze baš kao što je i legendarna Hasanaginica plakala za svojim sirotanima. Publika nije mogla ostati ravnodušna već se je gromoglasni aplauz prelivao iz sale po ulicama Kamnika. Djecu raztrganu između dva roditelja u predstavi glume Ema Kršić, Neira Ličina, Edin Adrović i Anid Muratović.

Svako od njih je ostavio poseban pečat i dodao predstavi  prefinjeni ukus. Svoj dio predstave su izuzetno tačno i sigurno odradile i jenđe Elisa, Sara i Ajla MuratovićLean Ličina se odlično snašao pod fesom Mehmed haberbaše i sporednog đevera dok je sandžačka zastava bila u rukama barjaktara, simpatične Emine Ramčilović.

Visok stas i pravi begovski glas je Erolu Rastoderu pomogao da publici predstavi autentičnog Pintorović bega, brata nesretne Hasanaginice.  Publika nije mogla vjerovati da to što vide i čuju jeste proizvod Bihora, male ruralne sredine na periferiji Crne Gore i Sandžaka.

Mnogo veće i bogatije sredine bi bile sretne da imaju takve umjetnike i veličine poput petnjičkih amaterskih glumaca i tekstopisaca kova Reha Ramčilovića. Mnogo puta tražimo bisere po cijelom svijetu a ne vidimo da su oni zapravo tu, ispred nas.

Pozorište Divan iz Petnjice zaslužuje pomoć, prije svega finansijsku pa onda i pohvalu za promociju kulture i tradicije, jer ono to zaista zaslužuje. Oni su u Kamniku bili dostojni ambasadori  kulture bošnjačkog naroda, Bihora, Sandžaka i cijele Crne Gore. Neka nas po dobru, po njima, prepoznaju.

Sefadin Korać