Juče je u prostorijama nacionalnog vakufa Bošnjačkog kulturnog centra Sandžak u Petnjici održan okrugli sto na temu “Bošnjaci – šta i kuda dalje” u organizaciji Intelektualnog Centra Bošnjaka Sandžaka.
Predsjedavajući skupa je bio mr Džavid Begović, predsjednik ICBS, moderator akademik Šerbo Rastoder, direktor IHDAS i domaćin skupa Almir Muratović, direktor BKCS.
Sastanku su prisustvovali istaknuti Bošnjaci iz različitih gradova razmjenjujući svoja mišljenja i dajući prijedloge za rješavanje aktuelnih pitanja važnih za Bošnjake u Sandžaku, pri čemu su predstavnici ICBS-a predstavili akcioni plan usvajanja Nacionalnog programa Bošnjaka Sandžaka.
Ovo je samo jedna u nizu aktivnosti čiji cilj je povezivanje što većeg broja Bošnjaka i donošenje sveobuhvatnog Nacionalnog programa Bošnjaka Sandžaka putem saradnje bošnjačkih insititucija i pojedinaca, kako iz Sandžaka, tako i iz dijaspore, kako bi se zauzeli stavovi o pitanjima od opštesandžačkog značaja.
Teme koje su diskutovane su bile:
– jedinstvo ili konsenzus
– institucije ili forma
– demografija
– novi muhardžirluk
– kultura i klanjanje “naglas”
– domaćini između nade i obećanja
– infrastruktura
– Sandžak – fikcija, emocija ili stvarnost
– predstavnička tijela između građanina i centara moći
Iz ICBS-a su pozvali sve Bošnjake da daju doprinos ovom projektu svojim idejama i učešćem.
Predsjednik opštine Berane Đole Lutovac, posjetio je 18. aprila ove godine udruženje ZK Bihor, čiji veliki broj članova dolazi i sa područja ove i susjedne opštine Petnjica na sjeveru Crne Gore.
U prostorijama udruženja u gradu Rumelonžu uvaženog gosta dočekalo je rukovodstvo udruženja zajedno sa jednim brojem članova.
Prijem je bio izuzetno srdačan, a u dvosatnom razgovoru u prostorijama udruženja govorilo se o raznim temama vezanim za privredni razvoj u opštini Berane, kao i o drugum infrastrukturnim projektima na sjeveru republike.
Sastanak je otvorio predsjednik UO ZK Bihor Esko Halilović, dipl. Ing. agronomije, koji je u svom nadahnutom uvodnom govoru upoznao uvaženog gosta o nastajanju ZK Bihor, projektima koje je realizovalo ovo udruženje i planovima rada u budućnosti, istakavši mnoštvo programa iz oblasti kulture i društvenog života, kao i veliki broj humanitarnih akcija koje je ovo udruženje sprovelo i uputilo pomoć na razne adrese u Crnoj Gori.
– Mi ostajemo duboko privrženi našem zavičaju i našoj domovini Crnoj Gori – naglasio je Halilović – te ćemo i u budućnosti pordržavati sve pozitivne trendove u svojoj domovini i raditi na očuvanju zdrave saradnje između našeg udruženja, kao i dijaspore u cijelosti sa Crnom Gorom.
Halilović, Lutovac i Hajdarpašić
Prije nego se skupu obratio i sam predsjednik Lutovac, Remzija Hajdarpašić, dipl. ing mašinstva je također govorio o programima udruženja čiji je predsjednik bio u više mandata, a onda pojedinačno predstavio prisutne članove udruženja, te naglasio da svi oni daju svoj puni doprinos realizaciji programa udruženja koji su ambiciozni, a često i veoma zahtjevni.
Predsjednik opštine Berane izrazio je duboko poštovanje prema svim aktivnostima koje sprovodi ZK Bihor, i najavio čvršću saradnju između opštine Berane i dijaspore na planu zajedničkih programa koji bi bili od neprocjenjive važnosti, kako za samu opštinu Berane, tako i njenu dijasporu rasutu diljem svijeta.
– Veoma sam ohrabren željom pojedinih biznismena porijeklom sa sjevera republike, konkretno iz Bihora, poput Izeta Rastodera iz Slovenije koji su spremni da ulažu u svoj zavičaj i svoju Crnu Goru. Kako sa njim, tako i sa još nekoliko uglednih biznismena iz Crne Gore koji žive i rade u Sloveniji, nedavno sam imao konkretne razgovore na bazi nekoliko vrlo važnih infrastrukturnih projekata u našoj opštini, ponajprije vezano za osposobljavanje aerodromma u Beranama – rekao je predsjednik Opštine Đole Lutovac.
Kao po običaju organizator ovog skupa ZK Bihor je za kraj druženja organizovao zajedničku večeru u turističkom i veoma poznatom gradiću Šengenu na istoku Luksemburga, na samoj granici sa Njemačkom, u prestižnom restoranu „ L’Inconnu“ smještenom na obali rijeke Moselle vlasnika Safeta Saja Adrovića.
Kako je počelo tako se i završilo: toplo, prijateljski, ljudski…
Ostajemo u nadi da će se ono o čemu je bilo zbora i realizovati.
Predsjednik SO Petnjica Mehmed Adrović čestotao je Uskrs.
“Povodom najvećeg hrišćanskog praznika, Uskrsa, u ime Skupštine opštine Petnjica i u svoje lično ime, svim vjernicima želim obilje zdravlja, sreće i uspjeha.
Neka Vam vaskrsli Hristos podari mir u srcu, snagu da prevaziđete sve životne izazove, kao i vjeru i nadu u bolje sjutra.
Uskrs je vrijeme obnove, zajedništva i novih početaka. Neka ovi praznični dani budu ispunjeni radošću, ljubavlju i toplinom porodičnog doma. Želim Vam da u duhu Uskrsa pronađete inspiraciju za lični i profesionalni napredak, i da Vas prati uspjeh na svim životnim poljima. Srećan i blagosloven Uskrs, uz srdačne pozdrave”, piše u dopisu Mehmeda Adrovića, predsjednika SO Petnjica
Postoje dani kad istina ne traži metaforu. Kad ni poezija ne pomaže, ni fikcija ne spašava. Postoje dani kad se kao ljudi, moramo pogledati u oči prošlosti. Jedan od tih dana je 18. April. Tog dana, 1999. godine, kod Kaluđerskog Laza, (Husaja) na teritoriji Crne Gore, ubijeno je 21 civilno lice albanske nacionalnosti žene, đeca, starci. Bježali su iz ratnog užasa sa Kosova, tražeći zaklon, spas, možda nadu. Umjesto toga, naišli su na smrt. Bili su to ljudi čija imena nisu ugravirana u spomenike. Njihove sudbine pamte rijetki izvještaji i jezik savjesti. Bio je to zločin u svakom pravnom, moralnom i ljudskom smislu. I to se mora izgovoriti jasno, bez straha i bez kalkulacije.
Crna Gora, zemlja koja danas stremi evropskom putu, ne može ponijeti evropski moral ako ne pronađe snagu da kaže: zločin se dogodio na našoj zemlji. Naša je dužnost da ne okrećemo glavu. Da priznamo. Da pamtimo. I da tražimo pravdu ne iz inata, nego iz istine. Nema pomirenja bez priznanja. Nema priznanja bez kajanja. A to kajanje ne može biti političko, već ljudsko, lično i svakodnevno. Ono ne dolazi iz govornica, već iz snage čistog srca i savjesti. Jer društvo koje zaboravi nevine prestaje da razlikuje dobro od zla.
Zločin u Kaluđerskom Lazu (Husaju) nije istorijski incident. On je dio naše stvarnosti. Dio kolektivne odgovornosti. Dio onoga što jesmo ili što ne smijemo postati. Danas, kada stojimo 26 godina kasnije na mjestu đe je prekinut 21 život, naš naklon ne smije biti formalnost. To mora biti čin savjesti. Niti jedno dijete, niti jedna žena, niti jedan starac ne smiju biti ubijeni zato što govore drugim jezikom, nose drugo ime, pripadaju drugom narodu. Crna Gora mora to izgovoriti jasno i sebi, i drugima.
Ne pišem ovo da bih optuživao, već da bih svjedočio. Kao književnik. Kao čovjek. Kao intelektualc. Kao istinski prijatelj Albanaca i albanskog naroda. U svoje ime i u ime svih onih koji u Crnoj Gori vjeruju da život ne smije zavisiti od moći, politike ili nacionalne mržnje. Znam, nisu svi ćutali. Advokat Velija Murić – dostojanstveno, godinama, traži pravdu i istinu. Albanci Ali Daci i Haxhi Lajçi, zajedno s porodicama žrtava i hrabrim građanskim aktivistima, nisu dozvolili da sjećanje izblijedi. Nisu zaboravili ni građani Rožaja, ni svi oni časni ljudi širom Crne Gore oni koji znaju da istina nije breme, već jedini put ka slobodi. Danas, 18. aprila 2025. godine, ne odajemo počast samo mrtvima. Dajemo obećanje živima da nećemo ćutati. Da ćemo pamtiti, govoriti, svjedočiti. Da se ovaj zločin neće pokriti prašinom zaborava samo zato što je neko odlučio da se o njemu ne govori.
Jer zločin uvijek ima svoje ime i prezime. Zna se ko je stradao. Zna se ko je pucao. I znaće se ko je imao hrabrosti da kaže bilo je. I da to izgovori u ime savjesti, u ime čovječnosti, u ime budućnosti. Jer pravda nije stvar vremena već karaktera. Ona dolazi onda kada se istina oslobodi straha, kada sjećanje postane čin otpora. Uvijek stoji uz nevine. Svijet ne propada zbog onih koji čine zlo, već zbog onih koji ga prećutkuju. A spas jedne zemlje počinje onda kada odluči da ne živi u laži. Zato Crna Gora ne smije zaboraviti Kaluđerski Laz. Ne zbog prošlosti već zbog vlastitog dostojanstva. Jer narodi koji zataškavaju zločine svojih nedjela gube dušu. A oni koji ih priznaju postaju dostojni budućnosti. I dok stojimo nad sjenima nevinih, ne treba nam mnogo riječi. Dovoljna je ova jedna ogoljena do istine, čista kao suza i teška kao zakletva. Sjećamo se. I nećemo prestati. Pjesma posvećena stradalim Albancima u Kaluđerskom lazu (Husaju).
POVORKA BEZ GROBOVA
(posvećeno stradalima u Kaluđerskom Lazu-Husaju 1999)
Dana 16. jula, krenuo sam na put iz Nikšića prema Skoplju – veličanstvenom gradu čije temelje je postavio Gazi Isa-beg Ishaković, isti onaj vizionar koji je utemeljio i Sarajevo, kao i Novi Pazar. Tri prelijepa grada. Tri naša ponosna šehera.
Putujući kroz našu divnu zemlju, prošao sam kroz nekoliko gradova i sela. Nažalost, prizor koji se često ponavljao duž puta ostavio je gorak trag – bačeno smeće uz ceste, na odmaralištima, u prirodi koju bismo svi trebali čuvati kao svetinju.
Kada sam stigao do Rožaja i zaputio se prema Kuli, osjetio sam umor. Zaustavio sam se da protegnem noge i udahnem svjež planinski vazduh – onaj koji opija i vraća snagu. Ali, idiličnu sliku prirode kvarilo je ono što je ostalo iza neodgovornih prolaznika – razbacane limenke, kese, flaše…
Nisam mogao ostati ravnodušan. U automobilu sam imao kese za smeće i rukavice – i odlučio da djelujem. Petnaest minuta kasnije, odmaralište je izgledalo sasvim drugačije: čisto, uredno, mirisno. Tih 15 minuta sigurno nijesam potrošio uzalud. Osim što sam iskoristio priliku da se odmorim, nadam se da sam poslao poruku – i onima koji će tek naići, i onima koji misle da “jedan čovjek ništa ne može promijeniti”.
Tom prilikom, napravio sam i jedan mali amaterski video snimak. Nažalost, slika nije toliko primamljiva jer je kamera bila postavljena na automobilu, ali je dovoljno da se pokaže suština – kako malo truda može učiniti veliku razliku.
Podsjetio sam se i na riječi Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:
“Vidio sam čovjeka kako uživa u Džennetu zbog toga što je uklonio grančicu s puta koja je smetala ljudima.”
(Bilježi Muslim)
Ako se jedna grančica može vrednovati toliko, šta tek znači očistiti cijelo odmaralište?
Proljeće je u jeku, ono što možemo čuti često ovih dana to su poljoprivredne mašine koje užurbano rade na njivama kako bi se obezbijedilo i pripremilo tlo za proljećnu sjetvu.
Sve više mještana Petnjice se okreće poljoprivrednoj proizvodnji i ratarstvo. Poljoprivrednik Salem Smailović iz Paljuha bravi se ratarstvom već dugi niz godina, trenutno ima zasade heljde i pšenice u planu mu je da od jeseni zasadi i speltu, drevnu žitaricu. On je istakao za nas portal da i pored toga što je u poznim godina, on ipak ne odustaje, zadovoljan je prošlogodišnjim prinosima i imao je usjeve pet različitih žitarica.
,,Radove i pripreme zemljišta za sjetvu smo završili. Očekujemo da će biti rodna godina, malo je ovaj snijeg i hladnoća početkom aprila zaustavila vegetaciju, ali nadoknadice se.
Na svom posjedu imam zasađeno oko 25 ari ječma, dok planiram sredinom maja da zasadim 66 ari heljde, jer je to žitarica od koje se može lijepo zaraditi. Takođe u jesen planiram da posijem speltu, žitarica koja se uzgaja od 5.000 godina prije nove ere od bronzanog doba pa sve do srednjeg vijeka i predstavljala je važnu životnu namirnicu širom Evrope” saopštio je Salem Smailović.
Mart i april su idealni mjeseci za sadnju raznih kultura. U plastenicima se već pojavljuju prve sadnice paradajza, paprike i krastavaca, dok se na otvorenom seju spanać, grašak, šargarepa i luk.
U okviru projekta „Farmerske škole na otvorenom“, međunarodna organizacija FAO u saradnji sa udruženjem Farmeri sa Bihora poziva sve zainteresovane građane, posebno lokalne poljoprivrednike i proizvođače, na stručno predavanje koje će se održati u srijedu, 16. aprila sa početkom u 12 časova u Skupštinskoj sali Opštine Petnjica.
Farmeri sa Bihora
Tema predavanja je „Agrotehničke mjere prilikom pripreme zemljišta za proizvodnju kabaste stočne hrane i žitarica“, a gost predavač je gospođa Dragana Lalević, profesorica na Biotehničkom fakultetu, čije znanje i dugogodišnje iskustvo garantuju kvalitetnu i korisnu prezentaciju.
Ovaj događaj je sjajna prilika za sve one koji žele da unaprijede svoje znanje o savremenim praksama u poljoprivredi, razmijene iskustva sa drugim proizvođačima, ali i da se druže i bliže upoznaju sa radom udruženja Farmeri sa Bihora.
Udruženje građana porijeklom iz Sanžaka – podružnica Petnjica, predsjednik podružnice prof. dr Fehim Korać i podpredsjednik Ismet Ramčilović, diplomirani pravnik i Odjeljenje za poljoprivredu opštine Petnjica, na čelu sa mr Adisom Ličinom, organizuju predavanje na temu:
INTENZIVNA PROIZVODNJA MLIJEKA PREŽIVARA SITNOG ZUBA (ovce i koze) I KRUPNE STOKE
Predavač je prof. dr Salko MURATOVIĆ, redovni profesor Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Moderatori će biti prof. dr Fehim Korać, Ismet Ramčilović i Adis Ličina.
Predavanje će se održati u petak, 18. aprila 2025. godine sa početkom u 11 sati u sali Skupštine opštine Petnjica
Prof. dr Salko Muratović je rođen u Beranama. Na fakultetu je bio zaposlen od 1980. godine do penzionisanja.
Koordinator je animalnih genetskih resursa ispred BiH za FAO. Naročito veliki angažman je dao u poslijeratnoj obnovi kako Instituta, tako i Fakulteta u cjelini.
Učestvovao je na međunarodnim kongresima i savjetovanjima, kao sudionik ili kao član organizacionih odbora iz oblasti ishrane. Bio je voditelj i član istraživačkog tima u 15 naučno-istraživačkih projekata. Objavio je 4 univerzitetska udžbenika. Kao glavni istraživač i rukovodilac realizirao je veliki međunarodni projekat sa Hrvatskom, Norveškom i Srbijom i Crnom Gorom koji se odnosi na status selena i kobalta na relaciji tlo-biljka-životinja, kao I nivo kontaminiranosti istraživanog prostora radio-nuklidima.
Nakon predavanja, a poslije Džume, planirana je posjeta nekoj od farmi.
“I tako”. – što bi rekao čuveni Radoš Bajić – najpoznatiji moler u susjednoj nam državi.
Farba sve čega se dotakne. I historiju. I geografiju. I kostimografiju. I pornografiju. Sve.
Zaokupljen tim poraznim mislima, koje su me preokupirele posljednjih dva dana, kao da sam satima hodao, a ne nekih stotinjak metara, pomalo zadihan stigoh do svog doma.
Prilegao bih malo, ali se bojim zaspaću, a nije pohvalno zaspat pomeđu podne i ikindije namaza.
Pozovem ti moga ahbaba, da vidim kako je sinoć prošlo telenje njegove krave. Telefon uporno zvoni već nekih destak puta, i na kraju, taman da prekinem vezu, progovori on nekim mahmurnim baritonom, kao da je na dnu neke duboke drvene kace.
“Đesi bruda”? – javi mi se nekom lingvističkom akrobacijom, koja je kao posljedica posljednih migracija sebi pronašla i obezbijedila prostor i propisno se odomaćila u našem govornom području.
“Ooo, sinoć se ono prilično oduži sa onom kravom, tako da sam pokasno legao”, nažali mi se on.
“Super što si me nazvao, ko zna kad bi se ja sam od sebe probudio”?
“Ja pomislih ne javljaš se, pa da vidim kuda si”? – odgovorih mu.
Hoćeš li ti kod mene, ili ću ja kod tebe? – upitam ga.
“Haj ti ovamo navrati, doj će mi kasnije jedan dobar prijatelj, taman da ga upoznaš. Sviđet će ti se sigurno. Misli svojom glavom. Nije od onih što redovno klimaju njome, kao neka pokvarena kvaka, kojoj je od siline natezanja pukla opruga, pa je oklebesila nadolje. I ovi pojedini naši ti dijele sudbinu tih izanđalih kvaka, natežu ih mnogi sa raznih strana, pa prije ili kasnije oni puknu i obisnu pred njima. Pa se i oni nakon nekog određenog vremena uzohole i traže naokolo, većeg slabića od sebe, koga bi oni da pritežu, gnjave i da pršte, ali još surovije nego što su oni sami to doživljavali. Takav je izgleda redosljed u toj tamo njihovoj hijerarsijskoj gradaciji”.
“Dolazim brzo” – odgovorih mu. “Samo da izvadim neke stvari iz zamrzivača i okačim malo visočije na gornju terasu, da mačke ne dohvate, pokvarit će mi se, ako ostane unutra. Napolje je mnogo hladnije nego u njemu, pošto za vraga, ni danas nema struje”.
Nakon nekih dobrih desetak minuta sam se našao ispred kuće moga dobrog ahbaba.
Domaćinski dom, u kojem, provjereno sam siguran, svako ko je sa dobrim i čestitim namjerama kročio u njega, doživio je lijepe trenutke. Bilo je i onih, ali veoma mali broj, koji su dolazili i drugačijim povodom, ali bi još brže odlazili iz njega. Pričao mi moj ahbab, kada bi vrlo brzo prozreo te njihove pokvarene namjere, napravio bi se toliko nijem i gluv da ne bi odgovarao ni na jednu jedinu riječ, već bi maherski iskulirao tog “gosta” koji je došao da nešto ispipa, da ispita, ili da prenese neku propagandu ili prospe kakvu lažu, sve sa nekim jeftinim i kvarnim ciljem. Obično su to bili stari lokalni vaćaroši ili aktivisti lokalnih političkih partija, koji su bezuspješno pokušavali da ga privole da glasove iz njegove porodice, povjeri ili najčešće proda toj nekakvoj njihovoj opciji.
“Mene ti se hoće burazeru. Sinoć mi se krava obliznila” – sačeka me ahbab na nekoliko metara ispred njegove kuće, i rukom pokaza na štalu, u kojoj od jutros hazora ima dva nova života.
“Neka bude sa velikim hairom ta prinova” – odgovorih mu.
Uz ustaljena pitanja o trenutnom zdravlju i kako sam proveo prethodni dio dana, ulazimo u štalu da vidimo te njene najnovije stanovnike. Dva mlada slabašna i nježna stvorenja tek što su zakoračili u svoj prvi dan na dunjaluku.
Oduvijek sam govorio da ni jedna životinja nije tako lijepa kao mlado tele, onako čisto, lijepo i živahno. Te miroljubive krupne grahoraste oči, sa dugačkim povijenim trepavicama ti govore sve. Ulivaju ti neku ogromnu toplinu i bezgranično povjerenje.
“Zato sam ti sinoć sa ženom ošturio ovdje u štali, moj druže. Takav ti je život nas seljaka”.
Zemljoradnja i stočarstvo su mu glavni izvor primanja, i moram priznati da se jako dobro snašao u tome, ljepota se skućio, vrijednom ženom oženio, hairli djecom obrodio i sve ko najbolje. Mnogo bolje nego ogroman broj ovih naših koji su napustili babovinu i otišli vani, “trbuhom za kruhom”, tragajući za boljim životom.
Njegova hanuma je jednom odavno pokušavala da se zaposli u obližnjoj srednjoj školi, bila iskrsla jedna slobodna i upražnjena pozicija, ali nijesu dali – odbili je, navodno prekvalifikovana za to radno mjesto. To je bilo prije nekih petnaestak godina, kad su zasnivali porodicu i nikad više.
Ima ona dovoljno hizmeta po kući, štali, po polju, sa djecom. Ovako je mnogo rahatnija.
“Živimo od našeg truda i rada, ne žalimo se. Ne zavisimo ni od koga. Nijesmo nikome muftačni”. “Lijepo smo se organizovali, djeca polako stašavaju i pristižu da nam pomažu, i šta hoćeš više”?
“Obrađujemo svoju zemlju, a uzmemo da koristimo mnogo od ovih komšija što su se raselili iz Bihora. Da imam još tridestoro govedi imao bi ih đe. – potvrdi mi ahbab. “I njima dobro što im se zemlja redovno održava i ne zarasta u korov, i meni koristi za ispašu stoke i za sijena”.
Obližnjim Hirošima sokakom, kako ga ahbab, zbog ogromnih i izraženih rupčaga iz henge naziva, približavalo se jedno omanje vozilo, koje nam nakratko skrenu pažnju sa našeg muhabeta.
“Stiže mi ovaj prijatelj koji se jutros najavio”. – reče moj ahbab polako izlazeći iz štale, dok mu se pogled još jednom osvrnu da proprati ta dva mala prelijepa stvorenja ušuškana u jednom suhom i slamom zastrtom dijelu štale, koja su ležala pored svoje umorne i brižne majke.
Srednjovječan čovjek, otprilike naših godina, ali malo krupnije đovde, zbog svoje očito preterane gojaznosti, pokušavao je nevješto da priguši svoje stenjanje dok je izlazio iz automobila. Po suncu hodio, nešto nalik onom čuvenom američkom glumcu, italijanskog porijekla Deni de Vitu, samo u XXL pakovanju. Njegovo lice mi je govorilo mnogo, ali na prvi pogled nijesam bio sasvim siguran gdje sam ga utefterisao. Nakratko sam se pribojao, da nije moja, do sada prenaglašena i jako izražena foto-memorija počela da zakazuje, ali na sreću nije. Olakšanje je donio njegov osmjeh, koji je otkrio onu karakterističnu rečiku u njegovoj gornjoj vilici, pa sam jako brzo shvatio o kome se radi.
“Jesi li živ čovječe”? – upitah ga. “Nema te sto godina”? – kratko je to izustio prije čvrstog zagrljaja.
Ahbabov prijatelj je prije nekih tridesetak godina, kao srednjoškolac, zajedno samnom bio na jednomjesečni sezonski rad u Agrokombinatu 13. jul u Podgorici, i tu smo se tih mjesec dana baš intenzivno i lijepo družili i zaradili smo neke pare, od kojih smo mogli sebe kupiti odjeću i knjige za sljedeću školsku godinu.
Ugrabili smo u nekoliko navrata onim nezaboravnim kaubojskim vozom, u društvu sa nekim mladim i stidljivim koleginicama iz južne Srbije, koje sam uz malo šmekerskog truda, vrlo brzo ubijedio da zajedno odemo do Sutomora, gdje smo se, ali ono baš prelijepo proveli, uživali i osunčali…
Nakon toga putevi su nam se razišli, on je za školom otišao u Sarajevo, a ja sam ostao u okruženju.
Prve kapi kiše, koje su se iznenada prosule iz dežurno natuštenih oblaka, su nas potjerale da brzo uđemo u ahbabov dom. Ono naše obavezno pitanje i obostrani ekspoze, gdje smo, kuda smo, šta smo i kako smo proveli tu prazninu od tridesetak godina, od našeg posljednjeg susreta, prekinuo je ahbab na njemu svojstven način: – “e, evo ti ga naš drug koji će mi pomoći da ti odgovorim, na ona tvoja teška pitanja, tamo gdje smo sinoć stali, on poznaje stvari još i bolje od mene, on to slično, kao i ti nekako kritički posmatra, i on već poodavno i neprestano burgija na tu temu”.
Ukratko mu je ahbab posložio stvari o kojima smo zadnjih nekoliko dana razgovarali, i izgleda kao da je novopridošli drugar jedva čekao da ga neko “čarne” na tu temu. Zamišljeno i lagano je započeo.
“Bolna su vam ta pitanja, u koja ste započeli čačkati, ja se natežem oko toga punih dvadeset godina, ali nemam sa kim, počeli su ljudi da me otvoreno izbjegavaju, jer im samo pričam o porazima, o pljačkama, o pronevjerama, o lupežanju, no izgleda kao da živim sa nekim slijepcima u okruženju. Izgleda kao da nikom ne smeta ova žabokrečina u kojoj smo se zarobili”?
Šta je ovo? – započinje pitanjem i osjećam da prilično ubrzava tempo naš drugar. Frontalno.
-Niko izgleda ne vidi šta se desilo sa onom fabrikom peškira na Bor, pare su dobijene iz Investiciono razvojnog fonda, na jeftinu foru da će se tu zaposliti desetine Bihoraca. Doveden je i strateški partner iz Turske. Naširoko se o tome pisalo, bilo je par puta i na drugi dnevnik. I šta se na kraju dogodilo? Fabrika radila nekoliko dana, pa još brže ugašena, radnici odjureni svojim kućama, sad to gore zjapi i ćuti zatvoreno, truhne i propada, samo dragi Allah zna šta se desilo sa mašinama. Strateški partner naravno prevaren, opljačkan, izigran, otjeran, najavio da tuži i opštinu i državu, sigurno će tražiti za to i odštetu. Neka će, ima pravo, i ja bih je tražio”.
“Iskoristili su ovi naši opštinari, ja ih zovem strvinari, političke pozicije i nezakonite mehanizme da otmu i opelješe toliki novac, nasamare građane, njih mi nije žao, pravo da ti kažem, oni su navikli, nego su nasukali i tog stranog partnera koji je uložio svoj novac. Haj ti sad natjeraj nekog našeg investitora da uleti u neki projekat sa parama, kako ne, a kamo li nekog sa strane da uloži koju paru ovdje, brale moj. Otjerali su u nepovrat investitore za sva ljuta vremena.
Vodovod Murovsko vrelo
-“Kad ste prije pominjali vodu, jeste li se sjetili da se gradski vodovod radi, već prešlo 15 godina, i još nije u funkciji, da je država u nekoliko navrata, za te namjene, slala veliki novac i ništa. Samo je za vrijeme mandata onoga nesrećnog ministra Milutina Simovića, provjerena je informacija, dobijeno preko pola miliona eura, i đe su te pare završile, Bože sačuvaj niko ne zna. Predsjednik Opštine prebacuje odgovornost na Odbor, a Odbor na predsjednika opštine i tako u krug, a ni para nema, ni vode nema”.
“Rasulo, živ mi ti”. – zaključi drugar, koji je dobrim dijelom dostigao radnu temperaturu.
-“Zamislite, još se hvale kako su uspjeli da srede kanalizaciju u centra Petnjice. Tako ga niko ne sređivao kao oni, cijevima su je samo sproveli u Popču, zamisli kanalizaciju direktno u rijeku. Dobro smo živi i prava je sreća je da se još nijesmo ošogali i ogubali, tifusom zarazili ili nekom mukom. Zamisli samo tih zlotvora. Ima li iđe na bijeli svijet, da je tako neko bezobrazno i katilski uradio.
To ti ni oni dokazani i najveći dušmani, nalet ih bilo, da ih ne pominjem, štucaće im se, sigurno nebi uradili”.
-“Bio je i onaj projekat da se uradi biljni prečišćivač u Gusare, direktno na ušću Vrbičke rijeke u Popču, tu gdje počinje Lješnica. Ludnica brate. Mjesto koje bi normalni ljudi iskoristili da osmisle i naprave neke moderne terene sa sportskim sadržajem, što je bilo idealno, da malo tu omladinu zamaju, oni tu odredili prostor za kanalizaciju. Sve naopako, sve bez ilijek normalnog, savjesnog i korisnog razmišljanja. Slovenci dali pare za taj projekat, tu su još tad iskopane neke rupe i postavljena neka folija, i to stoji tako i propada”.
“Ništa ni od tog projekta.
“Neko je opet uzeo te pare”? A kolektora otpadnih voda nema ni u snovima. Bruka.
Biljni prečišćivač u Gusarama
Slušam prijatelja, kako li ga poštenski veze, ni slučajno ga ne bih smio prekinuti, pogano se zaletio.
Ovaj im se opizmio i pravo nameračio.
-“Ljudi, pa čuli ste i za ono arheološko nalazište “Torine” u Radmanskoj klisuri, jedno vrijeme je bila senzacija samo pričati o tome. U normalnoj državi bi se, vjerovali ili ne, stotine miliona eura od turista zaradilo, samo od tog projekta. To bi bila atrakcija na ovom dijelu Evrope. Ne bi mogli od znatiželjnih ljudi iz cijeloga svijeta tu da se razminemo. A ovaj naš predsjednik nešto muljao sa nekim čovjekom iz Ličina, pa tuda bagerima kopali neke puteve, razrovali okolo sve živo. Zamisli ti te ludorije, po sred arheološkog nalazišta kopati bagerima put, od Kožara, preko izvora Mačkovica pa do Pecka. Glupost koja i njih same prevazilazi, za medalju su. Naježim se kad pomislim da su tu pronašli groblje nekih prastanovnika od 2500 godina prije nove ere, i da su tu neki skeleti i posmrtni ostaci, koji su na miru počivali, sve dok ih ovi naši nijesu otkrili, i mašinama to groblje zdrobili. Kasnije se kroz narod protnula priča, da je izvjesno gore sakriveno veliko zlato, pa išli ljudi da ga traže. Kopali, palili, uništili sve.
Boleštine bijedne”.
Radmančica – Torine
“Bogu zaplakati, to je groblje tu spokojno počivalo punih 4500 godina, i čekalo je da dođe ovaj naš proslavljeni predsjednik i njegovi “grobari” i “lešinari” pa da ga ispreturaju i da ga poruše.
Mene bi od Boga bilo strah, a njih nije ni od koga.
Ni poštovanja, ni savjesti, ni stida, ni srama, ni obraza, niđe ništa kod tih i takvih ljudi.
Haj to, nego su ti gore ispod klisure i rijeku pregradili i bespotrebno je ugnali u dvije cijevi.
Čemu? Za koje potrebe? Sa kojim ciljem?
Bez ikakvog plana, bez ikakve vizije, bez ičijeg odobrenja i dozvole.
Sad svakako i bez ikakve odgovornosti”.
Za ovaj osmi dio Propasti, mislim da je dovoljno.
Napomena: Dobro pratim komentare na Facebook-u i reakcije čitalaca po ostalim elektronskim medijima. Ovo je izazvalo nemoguće jako moćnu reakciju, i ljudi se neopisivo mnogo interesuju za ove kolumne, biću elementarno neskroman i za samog autora. Šta je meni jako porazno, da ne kažem šizofreno, da ima stotinu puta više interesovanja i reakcije u Podgorici i u drugim gradovim širom Crne Gore, nego u samoj Petnjici. Ljudi je li vas od nekoga ili nečega strah? Komentatorima Feridu i Fehu se pridružuje i Muzafer. Nek se vrti samo. Nastavljamo vrlo brzo sa “devetkom”, koja će biti atomska bomba. Za njeno objavljivanje očekujem minimum trideset različitih komentatora i minimum pedeset komentara od istih. Pokrenite ljude, prijatelje, pokrenite masu, ili vam osta ovaj “lopovski režim” do Sudnjega dana.
Na 27. Izboru za Mis BiH pobjedu je odnijela Ena Adrović, porijeklom Bihorka, a odrasla i rođena u Živinicama u BiH.
Ena je rođena 20. januara 2004. godine u Tuzli. Od malih nogu uživala je u bogatstvu tradicija svojih roditelja – majke iz Bosne i Hercegovine i oca iz Crne Gore. Njeno djetinjstvo je bilo ispunjeno ljubavlju, igrom s prijateljima i dragocjenim trenucima provedenim sa porodicom, što je oblikovalo njen karakter i vrijednosti.
Adrović je predstavljati BiH na izboru za Miss Svijeta u Indiji, koje će se održati od 7. do 31. maja
