Razlozi odlaska Bihoraca sa svojih ognjišta su manje više isti. Tako i Munir Latić i njegov odlazak iz Lagatora ne razlikuje se puno od ostalih. Rođen je 1957. godine, osnovno obrazovanje završio u Petnjici, a srednje u tadašnjem Titogradu, mašinski smjer.

Nakon školovanja, 1975.godine odlazi na svoj prvi radni angažman u Sloveniju.

„Jeste da nije bio rad u struci, ali sam za početak prihvatio bilo koji posao. Radio sam u fabrici za preradu kože, u Kamniku nekih godinu dana nakog čega odlazim na odsluženje vojnog roka. Slovenija je već tada puno odvajala od ostalih Republika SFRJ. Bila je dosta uređena, plate su bile bolje. Tada nijesam mogao da nađem posao ovdje jer je sve bilo zauzeto, a moja struka nije bila nešto posebno atraktivna.

Nakon Slovenije i vojnog roka, nalazim posao u struci isto u Sloveniji i ostajem do avgusta, 1980.godine“, priča Munir o svom prvom radnom angažmanu daleko od Bihora.

„Mlad, neoženjen i čovjek je u tom periodu emotivno vezan za svoje roditelje, svoju porodicu, svoje najbliže i svoj kraj. Sve mi je to puno nedostajalo i puno sam čeznuo. Bilo je trenutaka i misli da se vratim i da potražim posao ovdje. Tada sam upisao Višu pedagošku školu u Skoplju kako bih lakše našao posao u svom kraju. Nakon godinu dana studiranja, a nisam imao posao, dobijam ponudu da idem za Švajcarsku od amidžića Sabita Latića. Inaće, amidžić je poznat po tome što je mnogima Bihorcima pomogao da dobiju posao u Švajcarskoj.

Jedan od prvih koji je otišao u okolinu Berna jeste Sabit i puno je pomagao našim ljudi, počev od prevoda pa svega ostalog jer je, ako ništa drugo, poznavao jezik. Starao se oko smještaja, prevoda i svega onog što je nama bilo potrebno. Počeo sam da radim u firmi gdje je i on upošljen. Radim kao sezonac punih deset sezona a jedna sezona mi je trajala do devet mjeseci. Devet mjeseci u Švajcarskoj a tri mjeseca kući, u Bihoru. Tako sam provodio život a moralo se mukotrpno radit da bih dobio papire za sledeću sezonu.

Prije nego li sam otišao u Švajcarsku, oženim se i otac sam troje djece i sve troje je rođeno u Beranama. Danas djeca imaju svoje porodice i žive u Švajcarskoj. 1993.godine, iz zdravstvenih radnikam odlazim u invalidsku penziju u kojoj uživam i danas“; ističe Munir koji ne krije ljubav prema svom Bihoru ali da uvijek u životu postoji i ono “ali”.

„Emocije su jedno a posao i životna egzistencija je drugo. Kada bih ušao u Sežanu, granični prelaz u Sloveniji, kao da sam ušao u svoj Bihor. Eto koliko sam volio onu Jugoslaviju. Ali život u Švajcarskoj i Jugoslaviji se nije mogao uporediti. Tamo se skromno zarađivalo, u svakom slučaju bolje nego li u Jugoslaviji. Slobodu smo imali kako u Jugoslaviji tako i u Švajcarskoj. Naši ljudi, sa prostora SFRJ, okupljali smo se i družili bez obzira na vjeru. Tada vjera nije imala nikakvog uticaja. Tada smo bili svi jedno, Jugosloveni.  Međutim, nakon raspada SFRJ, sve se mijenja. Dolazi do podjela na svim nivoima i segmentima kod nekih ljudi. Zajednički klubovi prestaju da rade, osnivaju se svoji ali smo se ipak sretali i družili. Zadržao se duh zajedništva i kod nas u Švajcarskoj“, priča Munir Latić o životu i druženju nakon raspada SFRJ.

„Bihor i Lagatore me vuku stalno, često dolazim i ostajem i do pola godine. O trenutnoj situaciji kakva je sada, ne razmišljam o tome da dođem sa porodicom i da živim ovdje. Puno toga bi trebalo da se promijeni da bih se osjetio sigurnim, prije svega u ekonomskom smislu, pa da mi porodica ovdje živi.

Supruga, Izeta me je u svemu podržavala i u pravom smislu bila desna ruka, koja me čak i sada prati u smislu radnog angažmana.  Djeca, Asmir, Amela i Almasa su ostvareni, imaju svoje porodice i svoju djecu vaspitavaju u duhu bihorske tradicije.

Petnjici je prijeko potrebna neka fabrika koja će se bavit proizvodnjom a lokalnoj vlasti je da razmišljaju i čini sve u njihovoj moći da to realizuju. To je jedini način da se poboljša životni standard i da spriječi mlade ljude da odlaze iz svog rodnog kraja. Kako na lokalnom tako i na držvanom nivou, previše je ljudi zapošljeno u držvanim institucijama, što bi se reklo na državne jasli a bez proizvodnje, nema kvalitetnog života niti kvalitetnog društva. Na kraju, nema ni opstanka ovdje, jer, ne mogu svi u državne institucije da rade, nema mjesta. I pored toga što nije povoljan ambijent, savjetujem mladim Bihorcima da se izbore za bolje uslove rada i života u svojoj opštini i time bi uspjeli da ostanu na svojim ognjištima. Naravno, za to im je neophodna pomoć kako opštine takao i države“, zaključio je Munir Latić za portal radija.

DENIS BOŽOVIĆ