Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

„Kao što se voda uvijek vraća izvoru, tako se i Zlatni Bihor vraća svojim ljudima. Njihovim životima duguje svoje zlato.“

U uvodnoj priči Ismeta Rebronje „Nic ze zlata“ jedan Čeh dolazi u Bihor da posśeti čovjeka koji mu je nekada spasio život. Od Reša Durovića slušao je o zlatnim brdima i potocima, srebrnim šumama i ovcama. Kada je stigao, pred njim se ukazala sirotinja, iscrpljena svakodnevicom. Nikakvoga zlata nije bilo. Rebronja je, međutim, u nekoliko stranica sačuvao čitav nesporazum između onoga koji gleda tuđi kraj i onoga koji u tom kraju prepoznaje sve svoje. „Bihorac zborio, a Čeh slušao“, zapisao je. U toj jednostavnoj rečenici vidim i početak svake dobre knjige. Neko ima potrebu da progovori, a neko mu pokloni dovoljno pažnje da ga čuje. Naslov „Zlatni Bihor“ zato čitam sa ośećanjem da mi je povjereno nešto prisno. Rebronjin junak u svoj kraj unosi vrijednost svega što mu pripada, čak i onda kada drugi vide samo oskudicu. Takva ljubav poznaje studenu kuću, gladnu godinu i često neprebol odlaska. Zna koliko je malo potrebno da čovjek zaplače kada poslije dugog izbivanja čuje poznat izgovor neke obične riječi. Zlato ovoga Bihora prepoznajem u toj ośetljivosti prema ljudskom životu. Ima ga i u spremnosti da se o zavičaju kaže ono što boli, da se saslušaju ljudi kojima je u vlastitoj kući bilo tijesno i teško.

Knjiga koju imamo pred sobom objavljena je u Petnjici 2026. godine, u izdanju NVO Centar za kulturu Bihor, a uredio ju je Mirsad Rastoder. Ona donosi izbor sa četrnaestog konkursa za neobjavljenu priču inspirisanu Bihorom, održanog 2025. godine. Riječ je, dakle, o svesci četrnaestog konkursnog izbora, vezanoj za osamnaesti festival „Zavičajne staze“. Ta tri podatka zaslužuju da budu jasno razdvojena. Iza njih stoji trajanje koje se može pratiti od zamisli o manifestaciji 2007. i njenih prvih programa 2008. godine, do novih rukopisa i čitalaca koje danas okuplja. Dok čitam „Zlatni Bihor“, mislim i na čovjeka koji godinama omogućava da te priče dobiju svoje mjesto. Mirsada Rastodera doživljavam kao mirnog i nenametljivog kulturologa (a nadsve i prijatelja), predanog poslu koji traži mnogo strpljenja i malo lične udobnosti. Često se dogodi da dobri ljudi upravo takvi, ostanu u śenci. Naviknemo se na njihovu pouzdanost. Podrazumijevamo da će knjiga izaći, da će se autori okupiti, da će i naredne godine biti razloga da se dođe u Petnjicu. Rijetko zastanemo da se upitamo koliko je nečijega vremena i života uloženo u taj kontinuitet. Poziv na konkurs može pokrenuti autora da prvi put pošalje tekst ili da se vrati započetoj priči. Čovjeku koji sumnja da život iz njegova sela može zanimati nepoznatog čitaoca, objavljivanje donosi dragocjen odgovor. U tome vidim jednu od najljepših posljedica „Zavičajnih staza“. U festivalskoj hronici zabilježeno je da je do avgusta 2025. objavljeno trinaest zbornika odabranih priča, uz pjesnička izdanja, knjigu novela, monografije i časopis „KazivArt“. „Zlatni Bihor“ nastavlja taj posao.

Na četrnaesti konkurs pristiglo je dvadeset osam rukopisa pod šiframa. Žiri su činile Nada Bukilić, Nadija Rebronja i Azra Hodžić-Čavkić. Tri glavne nagrade pripale su autorkama, Senadi Užičanin, Emini Selimović i Ivoni Grgić, dok je Dino Lotinac dobio nagradu za autentičnost pripovijedanja. Njihove priče otvaraju knjigu glasovima pred kojima se čitalac mora zadržati.

Prvonagrađena „Okamenjena“ Senade Užičanin daje glas ženi iz predanja o uzidavanju u tvrđavu u Srebreniku. U predanju je ostalo njeno stradanje, dok joj je ime iščezlo. Upravo to odsustvo imena postaje jedno od najtežih mjesta priče. Znaju se vladari, graditelji i godine, a žena čijim je tijelom navodno učvršćeno zdanje ostaje nepoznata. Užičanin je vraća u govor, sa strahom, tjelesnim bolom i materinstvom. Čitajući, ośećamo koliko je surovosti moglo biti prekriveno divljenjem prema onome što je na tuđoj žrtvi podignuto. Na kraju, pitanje o njenom imenu ostaje da prati čitaoca i poslije izlaska iz tvrđave. Drugonagrađena priča Emine Selimović „Kako nastaju priče“ počinje kutijom koja unuku pripada poslije đedove smrti. U njoj su knjiga, rukopisi i tragovi porodične prošlosti. Ćamil Sijarić ulazi u pripovjedačku igru koja se poigrava porijeklom priča i preplitanjem života sa književnošću. Posebno je bliska pomisao da se nasljedstvo može nalaziti u riječima kojima više nijesmo sigurni u značenje. Čovjek se vrati zabilješkama svojih prethodnika i otkrije koliko je toga ostalo nedorečeno. Čitanje postaje zakašnjeli razgovor sa đedom, a potraga za porodičnom pričom približavanje vlastitom glasu. Ivona Grgić u trećenagrađenim „Ranama“ pokazuje koliko se pažljivo može pisati o maloj, naizgled običnoj želji. Hanumica bi da bude lijepa na sinovljevoj svadbi. Prodala je svoje proizvode na pijaci, pokušala da dođe do frizera, premorila se i vratila kući među ljude kojima je njena nevolja povod za smijeh. Iz te svakodnevice izrasta duhovita priča o bračnim odnosima, muškoj sujeti i ženi naviknutoj da sebe ostavlja za poslije. Dok nas zapleti oko muževljevih brkova nasmijavaju, Hanumicina želja ostaje sasvim ozbiljna. Za jedan dan htjela je da i ona sebi bude važna. Grgić nam omogućava da tu želju razumijemo bez podsmijeha.

„Tišina“ Dina Lotinca, nagrađena za autentičnost pripovijedanja, traži drukčiju čitalačku promišljenost. Zejna posmatra sopstvenu dženazu, a kroz njeno śećanje vraća se ratni trenutak u kojem je morala izabrati kojeg će sina povesti. Dijete koje je pokušala spasiti potom joj je oduzeto i ubijeno. Preživjeli sin korača u pogrebnoj povorci, dok ona i dalje nosi nepodnošljiv teret tadašnje odluke. Lotinac majčinu bol približava kroz kišu, kućne običaje i prizore nekadašnje bliskosti. Pred Zejnom ośećamo koliko su ponekad naše riječi nedovoljne. Čitanje tada postaje strpljivo prisustvo uz nekoga čiju patnju ne možemo popraviti. Položaj žene snažno obilježava i druge pripovijetke. Dragana Erjavšek u priči „Da si bila muško“ dovodi nas pred porodično nasilje u kojem ni život bolesne đevojčice nema jednaku vrijednost. U „Elhamu za Đuzidu“ Hafize Džanković očinska samovolja prekida mogućnost ljubavi. Mirsada Šabotić u „Drugom džemretu“ piše o đevojci čija se udaja ugovara za džak brašna, a Senka Rastoder u priči „Ajla – ćerka zemlje koje nema“ otvara pitanje pripadanja ćerke porodici koja je izostavlja iz nasljedstva. Takve stranice obavezuju nas da pažljivije razumijemo što sve staje u riječ dom. Nekome je i među najbližima uskraćeno pravo da odlučuje o sebi.

Zato mi je naročito drag zapis Faiza Softića „Miris učiteljevih ruku“. Učitelj Jagoš Kuč ostao je u śećanju po dodiru, pohvali i brizi za đecu. Pokušava da ubijedi oca nadarene Refike da joj dopusti nastavak školovanja. Kasnije, kada mu nekadašnji učenik pošalje svoju priču „Galjan“, odgovor donosi priznanje njenoj vrijednosti i opomenu da još treba raditi. Taj odnos prema daru, brižan i zahtjevan, ima posebnu ljepotu. U njemu prepoznajem i smisao književnog podsticanja kakvo ovaj festival njeguje. Nekome smo pomogli da piše kada smo njegovu mogućnost shvatili ozbiljno. Anđelija Rondović u „Travi“ ostavlja nekoliko prizora djetinjstva koji u čitaocu traju duže od svoje kratkoće. Pośekotine od trave, jagode i baba-tetka dovoljni su da se ośeti prisustvo čitavog jednog vremena, a zatim i njegova nepovratnost. Nedžad Muratović u „Windsor čvoru“ vraća tetka Murata kroz govor, porodične susrete i vještinu vezivanja kravate. Predmet koji bismo lako previdjeli odjednom nas podsjeti na ruke kojih više nema. Takvi detalji pripovijedanju daju ljudsku blizinu. Prepoznajemo ih i iz svojih kuća. „Kolačarska radnja“ Nikice Banića, sa živim razgovorima i zapletima oko glasina, postepeno otkriva porodičnu ranjivost ispod svakodnevne komike. Slavko Milić u „Bihorskom Muslihun agi“ pripovijeda o odgovornosti pred komšijom i spremnosti da se prizna krivica svoga sina. Melida Travančić u „Gradu i đavolu“ prepliće ljubavnu čežnju sa legendama i snom o gradu. Mehmed Đedović u priči „Maglica se povijala“ prati kako muzički dar pronalazi svoje mogućnosti u težačkom svijetu. Uz ovakve priče Bihor se otvara susjednim iskustvima i predjelima. Čitalac iz drugog kraja može u njima prepoznati nešto bolno ili drago iz vlastitog života.

Odlazak i povratak imaju mnogo lica. Braho Adrović u priči „Hoće, ako Bog da“ čuva kazivanje čovjeka koji je krenuo prema Turskoj pa se vratio svojoj zemlji. Resmija Ajdarpašić u „Gdje je moj dom“ prati život raspet između zavičaja i rada u tuđini. Senadija Babić-Hadrović kroz „Petnjičko blato i Sokrat“ sa zahvalnošću priziva Muja Rastodera i jedan razgovor koji mijenja raspoloženje čitavog jutra. Haćim Rastoder u „Letu iznad klisure Popče“ dječačko posmatranje prirode pretvara u pripovjednu sliku odrastanja. Aleksandra Vujisić u priči „Ima li prave revolucije?“ rat i velika obećanja slobode suočava sa ljubavlju kojoj vrijeme izmiče. Posebno zadržavanje traži Saladin Dino Burdžović i njegov „Voz smrti, ,,Lovćen” – 671 još uvijek putuje ka posljednjoj stanici“. Lično śećanje na propušteno putovanje ulazi u prostor zločina u Štrpcima. Čovjek koji se nije ukrcao ostaje suočen sa onima koji se nijesu vratili. Važno je i što u tom kazivanju postoje prijatelji koji ga štite i pomažu mu da se vrati kući. Njihova imena pripadaju istom śećanju u kojem ostaju ubijeni putnici. Zavičajna književnost ovđe prihvata težak zadatak da sačuva pojedinačne živote pred navikom da se o stradanju govori samo zbirno. Dvije poklon priče produžavaju razgovor knjige sa književnim nasljeđem i savremenim pripovijedanjem. Zaim Azemović u „Građevinama rušilaca“ približava sudar očeve vezanosti za zemlju i sinovljeve nade u novi život. Nada Bukilić u „Vasilju“ prati starca kome je odlaskom iz vlastite kuće oduzeta mjera bliskosti. Čak i poslije smrti, sahranjen daleko od zavičaja, on razmišlja o tunelu kojim bi savladao udaljenost. Poslije te priče teško je olako izgovoriti da je čovjeku dovoljno obezbijediti sobu i krevet. Vasilju nedostaje sve ono po čemu je znao da je njegov život njegov. U ovom izboru nalazi se i moja priča „Voda se vraća izvoru“. Zato o knjizi govorim i sa ośećanjem lične pripadnosti zajedničkom poslu. Jusufov povratak dovodi ga pred bol saznanja da su ga roditelji čekali duže nego što im je život dopustio. O njemu sam zapisao: „Sad bi dao cijeli preostali život za samo jedan majčin pogled i jednu babovu riječ.“ U toj rečenici je i teško pitanje koje odlazak ostavlja čovjeku, koliko smo svojih povrataka odložili vjerujući da nas najdraži mogu čekati zauvijek. Hava, koja ga dočekuje i prenosi majčin oproštaj, njegovom dolasku daje toplinu bez koje bi prag ostao samo mjesto zakašnjenja.

Zbog toga mi je važno i društvo koje podržava nastanak ovih knjiga. Iza izdanja su NVO Centar za kulturu Bihor i urednički saradnici, uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori. Nagrade su podržali Zavičajni klub Bihor iz Luksemburga, Bošnjački donatorski fond Luksemburg-Montenegro i Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori. Recenzije Salka Lubodera i Marka Radojevića pomažu da se razgovor o pričama nastavi i poslije odluke žirija. U takvom zajedničkom poslu ośeća se da udaljenost od Bihora ne prekida odgovornost prema njegovoj kulturi. Novac, vrijeme i pažnja pretvaraju se u mogućnost da neko bude objavljen i pročitan. Na kraju Rebronjine priče Čeh izgovara: „Všechno ze zlata.“ Sve od zlata. Do te rečenice dolazi kroz susret sa prijateljem i njegovom tugom što ljepota koju voli ostaje neprepoznata. I „Zlatni Bihor“ traži takvu bliskost čitaoca. U njemu zavičaj dobija lica žena i muškaraca koji su trpjeli, griješili, voljeli i pokušavali da svoj život učine podnošljivim. Njihova dragocjenost postaje vidljiva kada im se približimo dovoljno da razaznamo pojedinačni glas.

„Kao što se voda uvijek vraća izvoru, tako se i Zlatni Bihor vraća svojim ljudima. Njihovim životima duguje svoje zlato.“

To je moja misao i moj dug ovom zborniku priča. Bihor je zlatan po merhametu koji čovjeku sačuva dostojanstvo, po emanetu koji neko vjerno ispuni, po hajru od kojeg će dobro imati i nepoznat čovjek. Zlatan je i po brojnim piscima koji nas uče da sve to primijetimo. Zato želim da Mirsad Rastoder u ovim riječima prepozna zahvalnost upućenu upravo njemu. Neka mu se makar dio dobra koje je učinio za tuđe priče vrati za njegova života.

U okviru treće Revije dokumentarnog filma, večeras, 19. oktobra, u Petnjici će biti prikazan dokumentarni film „Milica, i majke“, u režiji Seada Šabotića. Projekcija počinje u 18 časova, a cijena ulaznice iznosi dva eura.

Film „Milica, i majke“ donosi dokumentarnu priču koja u središte pažnje stavlja ženu i majčinstvo, otvarajući prostor za razmišljanje o njihovom značaju, izazovima i mjestu u društvu.

Autorka projekta je Olivera Vukadinović, režiju potpisuje Sead Šabotić, dok je producentkinja Milena Charan.

Prikazivanje ovog ostvarenja dio je programa treće Revije dokumentarnog filma, koja publici u Petnjici pruža priliku da se upozna sa dokumentarnim stvaralaštvom i pričama koje podstiču na razmišljanje o važnim društvenim temama.

Projekcija je zakazana za večeras, 19. oktobra, u 18 časova, a ulaznica košta dva eura.

U okviru iste revije, sjutra, 20. oktobra, u istom terminu biće prikazan i dokumentarni film „Yugo Goes to America“.

U okviru treće Revije dokumentarnog filma, u Petnjici će sjutra, 20. oktobra, biti prikazan dokumentarni film „Yugo Goes to America“. Projekcija je zakazana za 18 časova, a cijena ulaznice iznosi dva eura.

Film „Yugo Goes to America“ donosi zanimljivu priču o automobilu koji je svojevremeno bio jedan od najprepoznatljivijih simbola jugoslovenske automobilske industrije, ali i o njegovom susretu sa američkim putevima i kulturom.

Kroz avanturu legendarnog „juga“ na američkom tlu, film otvara prostor za nostalgiju, humor i prisjećanje na vrijeme kada je ovaj mali automobil bio dio svakodnevice miliona ljudi širom bivše Jugoslavije.

Priča o „jugu“ istovremeno je i podsjećanje na jedan period industrijske i društvene istorije, ali i na neobičan životni put automobila koji je, uprkos skromnim tehničkim mogućnostima, stekao gotovo kultni status.

Projekcija se organizuje u okviru treće Revije dokumentarnog filma, a ljubitelji sedme umjetnosti iz Petnjice i Bihora imaće priliku da pogledaju ovo ostvarenje u utorak, 20. oktobra, sa početkom u 18 časova.

Ulaznica košta dva eura.

Povodom današnje dodjele poljoprivredne mehanizacije proizvođačima sa područja Petnjice, predsjednik Opštine Samir Agović poručio je da će lokalna uprava nastaviti da ulaže u razvoj poljoprivrede i unapređenje uslova života na selu, najavljujući da će naredne godine biti izdvojeno više novca za direktnu podršku i subvencije poljoprivrednim gazdinstvima. Agović je podsjetio da je u posljednje tri do četiri godine, uz učešće samih proizvođača, obezbijeđeno oko 250 priključaka sitne mehanizacije, ističući da je cilj lokalne uprave da poljoprivreda u Bihoru postane još isplativija, posebno za mlade koji svoju budućnost vide na porodičnim imanjima.

U nastavku prenosimo integralno obraćanje predsjednika Opštine Petnjica.

Uvaženi sugrađani, dragi poljoprivredni proizvođači, poštovane kolege, uvaženi gospodine Hodžiću, drago mi je što smo i danas ovdje, što svjedočimo još jednom uspješnom danu za naše poljoprivredne proizvođače.

Ono što Petnjicu krasi jesu zapravo ljudi. Često to naglašavam, da su naša najveća snaga upravo ljudi, i to ljudi koji rade na svojim imanjima i svojim gazdinstvima. Vi ste jedan od najboljih primjera kako se može na sopstvenom imanju i gazdinstvu stvarati dohodak za svoju porodicu, za sebe i na taj način obezbjeđivati egzistencija.

Imali smo nedavno i poljoprivredni sajam ovdje, gdje smo svjedočili uspješnosti poljoprivredne proizvodnje na ovom terenu, kao i spremnosti, posebno mladih ljudi, da se bave poljoprivredom. Na svu sreću, sve je više mladih ljudi koji shvataju da poljoprivreda nije prljav posao, već unosan posao, častan posao i posao od kojeg se može pošteno živjeti.

Zato je Opština bila spremna da vam pruži priliku i pomogne da se lakše bavite poljoprivrednom proizvodnjom. Svih ovih godina smo to činili, ne samo kada je u pitanju nabavka sitne mehanizacije i opreme. Samo želim da podsjetim da smo u posljednje tri-četiri godine oko 250 priključaka sitne mehanizacije obezbijedili za vas, uz vaše učešće, naravno.

Ono što je kontinuitet naše odlične saradnje sa firmom iz Bijelog Polja jeste kruna, potvrda zapravo jednog našeg dobrog opredjeljenja, uz zaista veliku podršku i pomoć Odjeljenja za poljoprivredu, jer danas poljoprivredni proizvođači imaju sve više mehanizacije, sve lakše i uspješnije se bave poljoprivredom, a uz to napreduje i ruralna infrastruktura.

Brojni kilometri putnih pravaca su asfaltirani, brojne planiramo, planiramo i proširenje glavnih putnih pravaca. Uz putni pravac Bioča–Petnjica, uz putni pravac Petnjica–Savinin Bor–granica sa Srbijom, upotpunićemo mnogo bolju sliku o putnoj mreži na području naše Opštine.

Uz to, pri kraju smo sa završetkom dva najveća vodovoda, ali smo uspjeli da završimo nekoliko vodovoda u prethodnim godinama.

Pomažemo poljoprivredne proizvođače individualno, pomagaćemo i dalje, nastavićemo da budemo uz vas u svakom vremenu i u svakom kijametu, što bi se reklo.

Neka ovaj dan bude veliki dan za sve nas, posebno za vas koji se bavite poljoprivrednom proizvodnjom, i neka ovo bude još jedna snažna poruka nas iz lokalne uprave da ćemo nastaviti da jačamo podršku prema vama. Evo, sada vam obećavam da ćemo u narednoj godini imati još veći budžet za poljoprivredu kada su u pitanju direktna davanja i subvencije, jer smo stvorili pretpostavke i sada imamo mnogo veću šansu i mogućnost da kroz budžetsku poziciju uvećamo sredstva koja ćete vi na direktan način koristiti.

Još jednom želim da vam čestitam na ovom uspjehu i na trudu i radu koji ulažete kao ozbiljni i odgovorni ljudi na svojim gazdinstvima, na svojim imanjima. Uz snažnu podršku Ministarstva poljoprivrede i ovo što Opština čini, mislim da smo u zadnjoj deceniji promijenili način života na selu i da smo promijenili odnos prema životu na selu. Tako da, evo, pozivam vas na partnerstvo, da nastavimo dalje da radimo i da gradimo naše mostove saradnje, a to će samo značiti više nas na imanjima, više nas na poljima gdje se proizvodi zdrava hrana.

Pozivam vas da koristite struku, pozivam vas da posjetite Opštinu, našu službu, da zahtijevate od nas sve ono što vam nije jasno i da kroz programe i projekte pružimo podršku i pomoć svima vama, jer vi to zaslužujete.

Adis je pomenuo jedan sjajan program koji smo imali ove godine oko nabavke visokosteonih junica. To ćemo u narednim godinama sasvim sigurno unaprijediti, jer je iz ove prakse pokazano da ima ljudi koji hoće da se bave poljoprivredom, ima ljudi koji hoće da unaprijede svoj stočni fond.

Još jednom vam hvala i želim da se još jednom zahvalim gospodinu Hodžiću, našoj službi i svima vama, dragi poljoprivredni proizvođači, na zajedništvu, partnerstvu, slozi, uvažavanju i povjerenju koje pokazujete prema nama, a takođe i mi sa naše strane prema vama.

Neka vam je sa srećom i gledajmo se u budućnosti sa što više uspjeha na poljoprivrednim imanjima i gazdinstvima.

Srećno!

Knjiga nagarađenih i odabaranih priča Zlatni Bihor, upravo je izašla iz štampe u produkciji NVO Centar za kulturu – Bihor i uz projektnu  podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava.

Ovaj zbornik čitaocima daruje  dvadeset pet pripvijesti autora iz Crne Gore, regiona i dijaspore, koji su učestvovali na anonimnom Konkursu Festivala  Zavičajne staze 2025.godine, za najbolju priču inspirisanu Bihorom-zavičajem. Priče sublimiraju sjećanja  i nadanja, seobe  i nostalgiju sa finim jezičkim tkanjem od arhaizama koji tekstovima daju patinu i osoben stilski šarm.

-Zlatni Bihor nije antologija savršenih priča, nego živi korpus savremene pripovijetke koji ne dopušta ravnodušnost. Ona se može čitati kao vrhunska književnost, ali i kao istorijsko i emotivno svjedočanstvo. Njena najveća snaga je u tome što tjera čitaoca da se suoči sa samim sobom, svojim zavičajem i svojim nasljeđem, zapisano je u recenzijama.

Kako je najavljeno iz NVO CK-Bihor,  knjiga će uskoro  biti u bibliotekama i na promotivnim tribinama.

U zaseoku Bare – Žarek, u Lagatorama na području opštine Petnjica, u toku su pripremni radovi na proširenju i adaptaciji postojeće putne trase, nakon kojih je planirano asfaltiranje puta. Početak radova najavio je poslanik i potpredsjednik Demokratske Crne Gore Albin Ćeman, ističući da mještani ovog zaseoka godinama čekaju na asfalt.

Ćeman je na društvenim mrežama saopštio da su radovi uveliko u toku, naglašavajući da stanovnici ovog dijela Bihora ne kriju zadovoljstvo zbog najavljenog uređenja putne infrastrukture.

„Ovo je lijepa strana politike, gdje konkretno možete pomoći građanima“, poručio je Ćeman.

Prema njegovim najavama, nakon završetka aktivnosti u Lagatorama, radovi bi trebalo da se nastave i u drugim petnjičkim naseljima.

„Nakon Lagatora, idemo u Murovac, Azane i tako redom“, naveo je Ćeman.

On je poručio da Petnjica mora dobiti priliku za ravnomjerniji infrastrukturni i ekonomski razvoj.

„Petnjičani nikada više ne smiju biti građani drugog reda, a Petnjica zaslužuje da se razvija u punom kapacitetu. Radimo i radićemo na tome“, zaključio je Ćeman.

Za sada nijesu objavljeni podaci o dužini dionice koja će biti asfaltirana, vrijednosti radova, izvođaču niti predviđenom roku završetka.

S.R.

Članovi Kulturno-umjetničkog društva „Bihor“ iz Petnjice protekli vikend su boravili u Parizu i nastupili u muzičkom dijelu programa XII surseta bratstva Ličina koji su održani 10 oktobra u Parizu, u organizaciji bratstva Ličina. Ovo gostovanje predstavljalo je još jednu priliku da članovi društva kroz svoje koreografije  prisutnima predstave bogatu kulturnu baštinu Bihora i Crne Gore, ali i da se susretnu sa našim ljudima koji žive i rade u dijaspori.

XII susreti bratstva Ličina okupili su bratstvenike i goste oko zajedničke ideje očuvanja porodičnih, kulturnih i tradicionalnih veza. Ovakva okupljanja imaju poseban značaj za naše ljude u dijaspori, jer predstavljaju priliku za druženje, njegovanje zajedništva i očuvanje veze sa rodnim krajem, jezikom, običajima i kulturnim nasljeđem. Kao gosti na svečanosti su prisustvovali predstavnici ambasada Crne Gore Milica Nikić i Bosne i Hercegovine Muaz Dedajić, predsjednik opštine Petnjica Samir Agović, akademik Branka Bogavac i dr.

Tokom programa, članovi KUD-a „Bihor“  u prvom bloku predstavili su se najprije izvođenjem “Ličinskog kola”, zatim “Šarenike jabuke i Zulinog kola”, u drugom su odigrali “ Babovo kolo”, a za kraj programa ponovili “Ličinsko” u ličinskoj nošnji,. Njihov nastup bio je prilika da se prusutnima  približi bogatstvo folklornog stvaralaštva i značaj očuvanja tradicionalnih vrijednosti koje se generacijama prenose sa koljena na koljeno

Nakon  zvaničnog programa organizatrori na čelu sa predsjednikom organizacionog odbora Šefadilom Ličinom i predsjednikom upravnog odbora Mersadom Mejom Ličinom uz pomoć Enka ef Koraća  priredili  su iznenađenje članovima KUD-a idejom da odigraju “ Ličinsko kolo” u ličinskoj nošnji na trgu TROKADERO. Sam nastup je izazvao veliko intresovanje prisutnih posjetilaca  koji su aplauzima  nagradili  folkloraše i izrazivši  želju da se fotografišu sa njima.

Nakon nastupa na trgu organizatoru su se potrudili da djeci kratki boravak u Parizu ostane u najljepšem sjećanju oranizovavši jednosatno zajedničko krstarenje Senom  sa pogledom na  Ajfelov toranj, Luvr, Notrdam i druge brojne znamenutosti Pariza.

Iz KUD-a su kazali da je ovo putovanje bilo zaista prelijepo i zanimljivo, od leta avionom (mnogima prvi put), dočeka na aerodromu, zajednička autobuska šetnja ulicama Pariza pored brojnih znamenitosti, posjete džamiji gdje su nas dočekali brojni naši ljudi koji žive i rade u Parizu prva počasna građanka opštine Petnjica akademkinja Branka Bogavac sa ćerkom Milenom, Enko ef Korać, Kemal Adrović predsjednik Asocijacije Francuska – Crna Gora, Edin Adrović, braća Alen i Anel Muratović i Mersudin Kalač. Na ispraćaju u ime organizatora Šefadil Ličina je svim članovima uručio hediju.  Ujedno da naglasimo da su organizatori pokrili sve troškove  našeg putovanja, boravka naše ekipe zahvaljujući brojnim donatorima i sponzorima među kojima ovom prilikom ističemo Izeta Rastodera. Iz KUD-a se zahvaljuju svima koji su doprinijeli da ovo putovanje bude organizovano na najvišem nivou, porodicama koje su ugostile djecu, organizacionom odboru bratstva, Muratu Ličini na donaciji, našim Petnjičanima koji žive u Parizu.

Za KUD „Bihor“ gostovanje u Parizu bilo je značajno i sa stanovišta promocije Petnjice i Bihora van granica Crne Gore. Društvo svojim dugogodišnjim radom doprinosi očuvanju folklorne tradicije, a nastupi na manifestacijama u zemlji i inostranstvu prilika su da se tradicionalne igre i običaji predstave različitoj  publici kao na trgu u blizini Ajfelovog tornja

Učešćem na XII susretima bratstva Ličina, KUD „Bihor“ još jednom je potvrdio svoju posvećenost očuvanju kulturnog identiteta i promociji bogate tradicije svoje sredine , pokazujući da folklor nije samo umjetnički izraz već i važan način povezivanja ljudi, generacija i zajednica, bez obzira na to koliko su udaljene od svog zavičaja.

Melis Zverotić

1 of 24