U okviru XIII Bihorskog kulturnog ljeta, JU Centar za kulturu Petnjica organizuje izložbu slika „Samonikla“, autorke Nataše Nare Radosavljević.

Izložba će biti otvorena u ponedjeljak, 24. avgusta, sa početkom u 19 časova, a posjetioci će imati priliku da se upoznaju sa likovnim stvaralaštvom umjetnice kroz postavku objedinjenu pod nazivom „Samonikla“.

Ovaj kulturni događaj dio je programa tradicionalnog Bihorskog kulturnog ljeta, manifestacije koja tokom ljetnjih mjeseci u Petnjici okuplja stvaraoce iz različitih oblasti kulture i umjetnosti.

Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore.

Iz JU Centar za kulturu Petnjica pozivaju ljubitelje umjetnosti i građane da prisustvuju otvaranju izložbe.

U utorak, 25. avgusta, sa početkom u 20 časova, u prostorijama Bošnjačkog kulturnog centra „Sandžak“ u Petnjici biće održana svečana premijera novog dugometražnog dokumentarnog filma „Bitke za Sandžak“, autora Avda Huseinovića.

Film donosi priču o ljudima i događajima koji su obilježili jedan od značajnih perioda istorije Sandžaka, a najavljen je sloganom „Istorija. Otpor. Ponos.“

Kako se navodi u najavi filma, riječ je o priči o ljudima koji su „branili čast, vjeru i slobodu Sandžaka“.

Režiju i scenario potpisuje Avdo Huseinović, dok je producent filma Hajrudin Hadrović. Produkciju potpisuje Bošnjačka kulturna zajednica u Luksemburgu – BKZL.

Premijera u Petnjici biće održana u utorak, 25. avgusta 2026. godine u 20 časova, u BKC „Sandžak“.

Organizatori su pozvali građane da prisustvuju premijernom prikazivanju ovog dokumentarnog ostvarenja.

Iako su crnogorskim zvaničnicima puna usta dijaspore, iako je često nazivaju jednim od najvećih oslonaca države, stvarnost sve češće pokazuje nešto sasvim drugo

Piše: Faiz Softić

Predsjednik Vlade Milojko Spajić javno je, prilikom obilježavanja Dana državnosti Crne Gore u Luksemburgu, poručio da se Crna Gora neće odreći svojih građana ma gdje oni živjeli. Lijepo zvuči. Ali između izgovorenih riječi i onoga što ljudi iz dijaspore doživljavaju pred šalterima državne administracije, izgleda, postoji velika razlika.

Sve je više strahovanja među ljudima koji žive van Crne Gore da će ih država, pod izgovorom da imaju prebivalište u inostranstvu, polako brisati iz svojih evidencija i udaljavati od prava koja proizlaze iz njihove pripadnosti zemlji iz koje su potekli.

Istina je – mnogi od njih godinama ili decenijama žive van Crne Gore. Ali je isto tako istina da veliki broj tih ljudi nije otišao svojom voljom. Jedne je otjerala politika, druge ratovi i nesigurnost, treće gola egzistencija. Odlazili su trbuhom za kruhom, ostavljajući roditelje, kuće, imanja, prijatelje i grobove svojih predaka. Odlaskom, međutim, nijesu prestali pripadati Crnoj Gori.

Najsvježiji primjer pokazuje koliko administrativna praksa može biti apsurdna.

Jedan Beranac, koji trenutno živi i radi u Luksemburgu, poželio je da svoju adresu iz Berana prenese u Bar, gdje je u međuvremenu sagradio kuću. Pred nadležnim šalterom, međutim, saopšteno mu je da to ne može učiniti jer živi u Luksemburgu.

Čovjek je, začuđen takvim obrazloženjem, odgovorio otprilike:

„Pa evo me ovdje, pred vašim šalterom. Imam kuću u Baru i želim tamo da prijavim adresu.“

Odgovor koji je dobio još više ga je iznenadio: prvo se mora odjaviti iz Luksemburga, pa tek onda može biti prijavljen u Baru.

Posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da se taj čovjek, prema njegovim riječima, nikada nije odjavio iz Crne Gore. Ima važeću crnogorsku ličnu kartu, državljanin je isključivo Crne Gore i crnogorskog državljanstva se nikada nije odrekao. Pa ipak, nakon pokušaja da adresu iz Berana prenese u Bar, gdje je sagradio kuću, našao se u gotovo nevjerovatnoj situaciji – državljanin je Crne Gore, ima njena važeća dokumenta, ali sada, kako mu je predočeno, nema zvaničnu adresu u sopstvenoj državi.

I tu se otvara još jedno, nimalo beznačajno pitanje. Šta je sa crnogorskim državljanima koji godinama žive u dijaspori, a u Crnoj Gori imaju svoje kuće, uredno upisane u list nepokretnosti, i koji žele da upravo na adresama tih kuća budu prijavljeni? Kako objasniti čovjeku da može biti vlasnik kuće u Crnoj Gori, imati dokaz o vlasništvu, biti njen državljanin i imati važeća crnogorska dokumenta, a da mu se, zbog života u inostranstvu, osporava mogućnost da tu kuću prijavi kao svoje prebivalište?

Paradoks postaje još očigledniji kada se pogleda kako država uređuje boravak ljudi koji nijesu njeni državljani. Za strance koji borave u Crnoj Gori zakon propisuje prijavu mjesta i adrese boravka. Dakle, od stranca se traži da državi kaže gdje boravi.

A onda se nameće gotovo nevjerovatno pitanje: šta je sa crnogorskim državljaninom iz dijaspore koji dolazi u sopstvenu kuću, ako mu se ne omogućava da tu kuću ima kao svoje prijavljeno prebivalište? Koju adresu u sopstvenoj zemlji on zapravo ima?

Može li se zaista doći u situaciju da čovjek bude isključivo crnogorski državljanin, da ima važeću crnogorsku ličnu kartu, kuću i list nepokretnosti u Crnoj Gori, da se svog državljanstva nikada nije odrekao – a da ipak nema prijavljenu adresu u državi čiji je građanin?

Ako može, onda javnost, a naročito dijaspora, zaslužuje jasno objašnjenje nadležnih.

Upravo u takvim primjerima ljudi iz dijaspore prepoznaju mnogo veći problem od obične administrativne procedure. Stiče se utisak da se građani Crne Gore koji žive van njenih granica, umjesto da budu čvršće vezani za svoju domovinu, administrativnim preprekama od nje sve više udaljavaju.

Zato se nameće pitanje na koje bi nadležni morali dati jasan i nedvosmislen odgovor: da li je ovakvo postupanje zvaničan stav nadležnog ministarstva i države Crne Gore, zasnovan na važećim zakonima i propisima, ili je riječ o samovolji pojedinaca na šalterima koji iste propise tumače i primjenjuju različito, zavisno od opštine, službe ili čak službenika?

Ako je riječ o zvaničnoj državnoj politici, onda građani, a posebno dijaspora, imaju pravo da znaju na osnovu kojeg zakona i kojih odredbi im se ograničava mogućnost prijave adrese u Crnoj Gori. Ako, međutim, takav stav nije propisan zakonom, onda je još ozbiljnije pitanje kako je moguće da pojedini službenici primjenjuju različite aršine i svojim tumačenjima odlučuju o nečemu što duboko zadire u odnos građanina prema sopstvenoj državi.

Državna administracija ne smije funkcionisati po principu da ono što je moguće na jednom šalteru nije moguće na drugom, niti da prava građanina zavise od toga pred kojim se službenikom zatekao. Propisi moraju biti jednaki za sve, a njihovo tumačenje jasno, ujednačeno i dostupno svakom građaninu – živio on u Baru, Beranama, Luksemburgu ili bilo gdje drugo.

A riječ je o ljudima koji su decenijama pomagali Crnoj Gori.

Dijaspora je gradila kuće, pomagala porodice, ulagala u imanja i preduzeća, slala novac, pomagala rodbinu, sela, sportske klubove, kulturna društva i humanitarne akcije. Dolazila je svakog ljeta, trošila novac u Crnoj Gori i održavala vezu svoje djece i unučadi sa zavičajem. Mnogi od tih ljudi imaju dvije adrese, ali samo jedan zavičaj.

I upravo tu leži opasnost koju država, čini se, nedovoljno prepoznaje. Prva generacija iseljenika još čuva kućni prag. Dolazi, popravlja roditeljsku kuću, kosi livadu, obilazi groblje i okuplja porodicu. Druga generacija dolazi rjeđe, ali još zna odakle joj je otac ili majka. Treća će, ako se te veze budu prekidale, možda Crnu Goru poznavati samo sa starih porodičnih fotografija i iz priča svojih djedova i nana.

Tada neće biti potrebno nikoga brisati iz evidencija. Ljudi će se sami udaljiti.

A kada se jednom izgubi osjećaj pripadnosti, teško ga je vratiti administrativnim pozivima, svečanim govorima i manifestacijama posvećenim dijaspori.

Zato država mora biti veoma oprezna kada uređuje pitanja prebivališta, državljanstva i biračkih spiskova. Naravno da evidencije moraju biti zakonite, precizne i uređene. Ali uređivanje evidencija ne smije se pretvoriti u prekidanje veza između Crne Gore i stotina hiljada ljudi koji su iz nje potekli.

Jer dijaspora nije samo novac koji svakog mjeseca stiže iz Luksemburga, Njemačke, Švajcarske, Francuske, Amerike ili neke druge zemlje. Dijaspora je dio Crne Gore koji živi izvan njenih granica. To su ljudi koji još imaju ključeve roditeljskih kuća, njive koje nijesu prodali, grobove koje obilaze i pragove preko kojih žele da prelaze kao svoji na svome.

I ne treba zaboraviti još nešto: kada čovjek iz dijaspore podigne kuću u svom rodnom kraju ili negdje drugo u Crnoj Gori, on time pokazuje da se nije odrekao svoje zemlje. Naprotiv. On u njoj ostavlja dio svoje ušteđevine, rada i života, sa željom da se jednoga dana vrati ili da barem njegova djeca imaju gdje da dođu. Država bi takvu želju trebalo da podstiče, a ne da je dočekuje novim administrativnim zidovima.

Crna Gora već ima sela u kojima se zimi ne dimi iz desetina odžaka, kuće čija se vrata otvaraju samo nekoliko sedmica tokom ljeta i imanja koja polako zarastaju. Bez dijaspore mnoga bi mjesta bila još praznija. Zato odnos prema ljudima koji žive van zemlje nije samo pitanje njihovih prava – to je i pitanje budućnosti čitavih krajeva Crne Gore.

Ako Crna Gora želi svoju dijasporu, onda je mora željeti cijelu – ne samo kada treba ulagati, slati novac, promovisati državu ili dolaziti na odmor.

Ne može se dijaspori govoriti: „Vi ste naši“, a onda joj pred državnim šalterom poručivati: „Vi ovdje više ne živite.“

Domovina nije samo mjesto u kojem čovjek svakoga jutra ustaje. Domovina je i mjesto kojem se vraća, u kojem želi da bude sahranjen, čiji jezik govori svojoj djeci i čije ime nosi sa sobom ma koliko daleko otišao.

Zato bi Crna Gora, umjesto da ispituje koliko je dugo njen građanin bio odsutan, trebalo da se pita kako da ga sačuva, kako da njegovu djecu privuče zavičaju i kako da vrata zemlje iz koje je potekao uvijek ostanu otvorena.

Jer, bude li država uporno kidala te niti, jednoga dana odgovor bi mogao doći sa druge strane.

Tada više neće biti važno ko je koga izbrisao iz koje evidencije. Biće mnogo strašnije ako Crnu Goru iz svog života počnu brisati oni koji su je decenijama nosili u srcu.

A tada bi ono staro i bolno:

„Zbogom, rode, zbogom, kućni pragu“

moglo prestati da bude samo stih i postati stvarnost.

A od takvog rastanka štetu neće imati samo dijaspora.

Mnogo veću imaće Crna Gora.

Nakon što ni sedmi pokušaj održavanja sjednice Skupštine opštine Petnjica nije uspio zbog nedostatka kvoruma, odbornik Ersin Rastoder ocijenio je da je aktuelna vlast „odavno pala, i politički i moralno“ i poručio da je vrijeme da se mandati vrate građanima.

Rastoder je u saopštenju dostavljenom portalu Radio Petnjica naveo da, nakon sedam neuspjelih pokušaja da lokalni parlament zasjeda, ćutanje više nije opcija.

„Kao odbornik kojeg su građani birali, osjećam obavezu da se obratim javnosti povodom onoga što se već duže vrijeme dešava u Petnjici“, kazao je Rastoder.

On je poručio da nije imao namjeru da se, kako je naveo, bavi „ljudima koje je vrijeme odavno pregazilo“.

„Nijesam imao namjeru da se bavim ljudima koje je vrijeme odavno pregazilo, onima koji vrijeđaju svakoga ko ne misli kao oni, koji su decenijama unazad devastirali i unazadili Petnjicu i koji se danas, nažalost, smiju građanima u lice. Ali nakon sedmog puta bez kvoruma, uz dodatno ismijavanje građana i potpuno odsustvo odgovornosti, ćutanje više nije opcija“, istakao je Rastoder.

Prema njegovoj ocjeni, aktuelna vlast je izgubila i politički i moralni legitimitet.

„Istina je da je ova vlast odavno pala, i politički i moralno. Rezultati njenog dugogodišnjeg upravljanja danas su svima vidljivi. Petnjica je dovedena na začelje razvoja, dok konkretnih razvojnih projekata gotovo da nema“, naveo je on.

Rastoder tvrdi da građani godinama slušaju obećanja, bez rezultata koji bi suštinski promijenili život u Petnjici.

„Godinama slušamo obećanja, a kao rezultat dobijamo uglavnom krpljenje rupa. Ako se to predstavlja kao razvoj, onda zaista nemamo o čemu da razgovaramo.“

Posebno je kritikovao učinak bivšeg predsjednika Opštine.

„Bivši predsjednik Opštine, nakon tri mandata, nema nijedan veliki razvojni projekat iza kojeg može stati i reći: ‘Ovo je napravljeno za vrijeme mog mandata i ovo je promijenilo život građana Petnjice.’ Nažalost, takvog projekta nema“, kazao je Rastoder.

On smatra da je blokada lokalnog parlamenta pokazatelj nedostatka političke odgovornosti.

„Bivši predsjednik Opštine je odavno izgubio svaki osjećaj odgovornosti, jer da je drugačije, danas bi Petnjica imala funkcionalan parlament. Umjesto toga, imamo blokadu institucija, sedam sjednica bez kvoruma i građane koji s pravom pitaju dokle će trajati ova politička agonija“, rekao je Rastoder.

Kako je dodao, lokalna politika je predugo bila podređena partijskim i ličnim interesima.

„Sve je predugo bilo podređeno partijskim i ličnim interesima, političkom preživljavanju i održavanju sistema koji je odavno izgubio svaki razvojni smisao. Danas je rezultat toga potpuna institucionalna blokada i ponižavanje građana koji su nam dali povjerenje da u njihovom interesu radimo.“

Rastoder je poručio da Petnjica „nije ničija privatna svojina“.

„Petnjica nije ničija privatna svojina, niti građani smiju biti taoci političkih sujeta, ličnih interesa i međusobnih obračuna.“

Prema njegovim riječima, ukoliko aktuelna vlast nema većinu i nije sposobna da obezbijedi funkcionisanje Opštine, mora to i priznati.

„Ako ova vlast više nema većinu, legitimitet i sposobnost da obezbijedi normalno funkcionisanje Opštine, onda je minimum političke i moralne odgovornosti da to prizna.“

Rastoder je kritikovao i odnos državnih institucija prema krizi u Petnjici.

„Posebno je porazno što nadležne državne institucije kao da zatvaraju oči pred onim što se dešava u Petnjici. Kao da smo neka egzotična teritorija, izdvojena iz sistema Crne Gore. Nijesmo.“

On je naglasio da građani Petnjice imaju ista prava kao građani svih drugih opština.

„Građani Petnjice imaju ista prava kao i svi drugi građani ove države: pravo na funkcionalne institucije, pravo na razvoj, pravo na odgovornu vlast i pravo na dostojanstven život.“

Kao izlaz iz političke krize, Rastoder predlaže vraćanje mandata građanima.

„Ukoliko nijesmo sposobni da obezbijedimo normalno funkcionisanje Opštine, jedino odgovorno rješenje jeste da vratimo mandate građanima i omogućimo im da ponovo odluče kome vjeruju.“

On je pozvao da konačnu ocjenu o radu lokalne vlasti daju birači.

„Neka građani presude ko je radio u njihovom interesu, a ko je Petnjicu godinama držao zarobljenu u političkim podjelama, praznim obećanjima i ličnim interesima.“

Na kraju je poručio:

„Dosta je bilo političke igre i praznih obećanja. Decenijama unazad. Građani su predugo čekali. Vrijeme je da oni budu pitani.“

Predsjednik Opštine Petnjica Samir Agović poručio je da ne planira da podnese ostavku na tu funkciju, uprkos tome što njegova Demokratska partija socijalista (DPS) već neko vrijeme nema većinu u tamošnjem paralamentu. On tvrdi da postoji više opcija za izlazak iz političke krize u opštini na sjeveru države, poput konstituisanja nove većine, kroz formiranje nove koalicije ili obezbjeđivanje manjinske podrške.

Sjednica Skupština opštine (SO) Petnjica na kojoj bi trebalo da se raspravlja o završnom računu budžeta za 2025. godinu, već duže od mjesec ne može da se održi zbog nedostatka kvoruma, koji je rezultat razlaza u DPS-u.

Ta stranka je na izborima održanim 2021. osvojila apsolutnu vlast, ali je izgubila većinu zato što ju je proljetos napustila potpredsjednica petnjičkog parlamenta Anela Muratović.

Osim nje, skupštinska zasjedanja bojkotuje još odbornika DPS-a. No, niko od njih, prema nezvaničnim informacijama “Vijesti”, još nije napustio tu partiju. Broj odsutnih predstavnika DPS-a varirao je od sjednice do sjednice. Neki odbornici navodno podržavaju Muratović, koja se “odmetnula” od DPS-a jer je nezadovoljna radom Agovića.

Ostavka uvije poželjna, ali…

Odgovarajući na pitanje “Vijesti” o tome hoće li podnijeti ostavku i misli li da je izgubio legitimitet da upravlja Petnjicom jer nema većinu, Agović je rekao da trenutno ne osjeća odgovornost da bi podnosio ostavku, ali je naveo da konačan stav tek treba da zauzme.

“Za svakog odgovornog i moralnog čovjeka, ostavka je uvijek realna i poželjna mogućnost. Ja sam neko ko je u karijeri imao i to iskustvo, jer sam na mjesto predsjednika SO Berane svojevremeno podnio ostavku, pa je to dokaz oko prethodno izrečenog stava. U ovom trenutku ne osjećam niti političku, niti moralnu odgovornost za takvim činom. Radimo odgovorno i ne pravimo nikakve profesionalne propuste i nedostatke u radu. Međutim, konačan stav oko ove priče biće mnogo precizniji nakon očekivanog dijaloga i zauzimanja stavova oko aktuelnog političkog trenutka”, kazao je on.

Agović je bio šef parlamenta u Beranama dok je Petnjica pripadala toj opštini. Ostavku je podnio nakon što je Petnjica postala (samostalna) opština.

Prvi čovjek Petnjice, međutim, navodi da su sve njegove partijske pozicije uvijek na raspolaganju stranci i građanima.

“Ono što osjećam i što mi saopštavaju i građani, ali i partijske kolege, jeste da treba da istrajemo na ovom putu i da dođemo do najavljenih lokalnih izbora (zakazanih za jun 2027). Ukoliko se napravi nova politička platforma za našu sredinu za period do izbora, imaćemo šansu da ostvarimo zacrtane ciljeve, što će biti opšte dobro za sve građane”, tvrdi Agović.

Prema njegovim riječima, svaki drugi scenario zaustavio bi “planiranu dinamiku razvoja, iz više razloga”.

“… Koje je lako prepoznati, pa ih ne treba nabrajati, jer smo manje od godinu do izbornog procesa”, dodao je on.

Odgovarajući na dio pitanja koji se odnosi na gubitak legitimiteta, Agović je saopštio da će se doći “i do tog saznanja”, i da je realnost nova većina, kroz novu koaliciju, manjinsku podršku i slično.

“Više opcija je na stolu, nadam se da ćemo ih testirati kroz živi dijalog”, poručio je predsjednik Opštine Petnjica.

Odbronici DPS-a jedinstveni

Upitan da li su tačne spekulacije da u DPS-u postoje priče o tome da bi, umjesto njega, željeli da bude izabran novi predsjednika opštine, Agović odgovara da nije upoznat “s takvim namjerama i navodima”.

On nije direktno odgovorio na pitanje da li dio odbornika DPS-a podržava Anelu Muratović.

“Ne bavim se time ko podržava Anelu Muratović, bivšu odbornicu DPS-a u lokalnom parlamentu, ali ću vam reći da su naši odbornici pokazali jedinstvo i složnost tokom glasanja na sjednici SO Petnjica, gdje je tačka dnevnog reda bila moje razrješenje. Inicijativa bivše odbornice DPS-a nije prošla, tako da je ona bila usamljena u toj namjeri, dok je 15 odbornika DPS-a glasalo protiv te inicijative”, podsjeća Agović.

Muratović je sredinom maja inicirala smjenu Agovića, ali njen predlog nije dobio dovoljno glasova (13 za, 15 protiv, jedan uzdržan). Na sjednicu tada nisu došla dva odbornika opozicije, dok je jedan predstavnik Socijalističke narodne partije (SNP) bio uzdržan.

Upitan u kakvom je odnosu s predsjednikom DPS-a Danijelom Živkovićem, da li je razgovarao s njim ili nekim drugim iz partijske centrale o krizi u Petnjice, te kakav je njihov stav o tome, Agović odgovara da sa stranačkim šefom ima “veoma korektnu saradnju i međusobno uvažavanje i razumijevanje”, ali da nije komunicirao sa njim ili bilo kim iz partijske vrhuške.

“S obzirom na to da su godišnji odmori, nismo komunicirali na ovu temu i nije na predsjedniku Opštine da prvi otvori priču oko novonastale situacije, već to treba da se učini s nivoa lokalne partije. Ali svakako će biti prilike da se uključim i dam svoje viđenje o aktuelnim dešavanjima. Veoma cijenim to što g. Živković radi, što je posvećen opštem dobru i što mu je prioritet država Crna Gora i svi njeni građani, i znam pouzdano da ima dobru i čestitu namjeru i prema Petnjici”, kazao je Agović, dodavši da je uvjeren da će Živković “snagom svog autoriteta, uz punu uključenost ostalih ljudi iz partije, zajedno s njima u Petnjici, naći optimalno rješenje”.

Muratović je prije dvije sedmice kazala listu da je pokušala je da riješi problem unutar partije, tvrdeći da je u centrali DPS-a u Podgorici održan sastanak na kom su bili ona, Agović i partijski vrh, ali da do rješenja nije došlo.

“Sastanku je prisustvovao lider partije Danijel Živković koji je obećao da će doći u Petnjicu da riješi problem, ali ipak nije došao”, kazala je Muratović tom prilikom.

Nakon izbora, održanih u decembru 2021, DPS je u Petnjici osvojio 16 mandata, Bošnjačka stranka šest, Stranka pravde i pomirenja tri, Demokrate i Socijaldemokrate po dva, a SNP i Socijaldemokratska partija po jedan.

Petnjica je status opštine dobila 2013, a Agović je na njenom čelu od prvih izbora održanih te godine.

Prije toga, bio je predsjednik SO Berane, ali i poslanik u jednom sazivu državnog parlamenta.

Stanje nije alarmantno, izvršna vlast funkcioniše besprekorno

Čelnik Petnjice kazao je “Vijestima” da je evidentno da postoji politička kriza, da ona može da se prevaziđe na nekoliko načina, ali da rješavanju treba da prethodi iskren dijalog, sa svim zainteresovanim političkim subjektima.

“Očekujem da to najprije uradimo na našim stranačkim organima i da na bazi eventualnih odluka i zaključaka, pristupimo iznalaženju najboljeg modela. Nije samo u Petnjici slučaj da nastupi ovakva situacija. Bilo je i biće još ovakvih izazova i u drugim crnogorskim opštinama, to je sastavni dio političkog života svake sredine”, smatra Agović.

Prema njegovim riječima, situacija u ovom trenutku nije alarmantna, jer izvršna vlast funkcioniše “besprekorno”.

“Nastavljamo da izgrađujemo infrastrukturu, širimo servise za naše građane, imamo finansijsku stabilnost, nemamo viška zaposlenih, sve obaveze prema dobavljačima redovno servisiramo”, konstatovao je Agović.

IZVOR – VIJESTI

Alen Jašarović ima svega 13 godina, a pred njim se već otvaraju vrata ozbiljnog fudbala. Iako je rođen i odrasta u Njemačkoj, zemlja njegovih predaka nije mu ni daleka ni nepoznata. Naprotiv, Bihor, Srđevac i Crna Gora dio su porodične priče koju Alen nosi sa sobom, a uskoro će ponijeti i dres crnogorske reprezentacije.

Njegov otac Aladin Jašarović prije dvadesetak godina krenuo je iz rodnog Srđevca u posjetu bratu u Njemačku. Po zanimanju medicinar, tada nije ni slutio da će mu to putovanje potpuno promijeniti život. U Njemačkoj je upoznao lijepu Bosanku Merimu, zaljubio se i odlučio da ostane. Zasnovali su porodicu i dobili dva sina, a Alenu je mlađi brat danas jedna od najvećih podrški.

Iako život gradi u Njemačkoj, porodica Jašarović nije zaboravila zavičaj. Alen rado dolazi u očev rodni Srđevac, gdje provodi ljetne dane. Posebno ga privlače ljepota Bihora, čist vazduh i Borove Strmice, kojima gotovo svakog jutra trči. Večeri su, naravno, rezervisane za fudbal. Na Rudnicama Alen igra sa svojim vršnjacima i tako, daleko od njemačkih fudbalskih terena, ostaje povezan sa krajem iz kojeg potiče njegova porodica.

Aladin, Alenov otac, je najmlađe dijete Ismeta i Zine Jašarović. Njegov otac Ismet bio je prosvjetni radnik u Osnovnoj školi u Loznoj, gdje je generacijama učenika prenosio znanje. Humanost i dobročinstvo, koje Aladin nastoji njegovati i prenositi na svoju djecu, ponio je iz porodice – od oca, ali i od svojih dajidža Destanovića.

Jedan naizgled običan susret ostao je posebno upamćen.

Šetajući sa sinom Alenom, Aladin je sreo svog školskog druga Eldina Ćorovića, nekadašnjeg reprezentativca Crne Gore. Dječaka je taj susret očigledno snažno dojmio, pa je Eldina otvoreno upitao:

– Mogu li i ja jednog dana igrati za Crnu Goru?

Ćorović mu je poželio sreću i odgovorio:

– Kad porasteš, igraćeš za Crnu Goru.

Dječaku je ta rečenica vjerovatno tada zvučala kao lijepa želja i ohrabrenje. Pet godina kasnije, međutim, ona počinje da se ostvaruje.

Nakon mnogo treninga, odricanja i upornosti, Alen je postao standardni prvotimac U-15 ekipe svog kluba u Bremenu. Njegove igre nisu ostale nezapažene, pa je stigao i poziv selektora Crne Gore Vladana Savića da obuče reprezentativni dres.

Bio je to poziv koji se ne odbija.

Tako još jedan mladi fudbaler porijeklom iz Bihora dobija priliku da svoje umijeće pokaže u dresu Crne Gore. Srđevac, Lozna, Poda i okolna bihorska mjesta već su iznjedrili sportiste poput Ćorovića, Jašarevića i Kolića, koji su nosili ili nose crnogorski dres.

Donji Bihor, pogotovu lozanski kraj, može se pohvaliti i mladim Semirom Erovićem, koji svoj fudbalski talenat potvrđuje u Švajcarskoj, gdje je u svom klubu dvije godine zaredom proglašavan za najboljeg igrača.

Alen Jašarević tek je na početku svog sportskog puta. Pred njim su godine rada, treninga i dokazivanja. Ali jedna dječačka želja, izgovorena prije pet godina prilikom slučajnog susreta sa nekadašnjim reprezentativcem, već je dobila svoj prvi veliki odgovor – poziv da igra za Crnu Goru.

  Sabahudin Šanjo Zećirović