Zapažanje Bihorca iz dijaspore sa odmora u zavičaju – PROPAST (7)

Radio Petnjica
-
0
Zapažanje Bihorca iz dijaspore sa odmora u zavičaju – PROPAST (7)

Manipulator i protuva, kakav je bio čuveni i neponovljivi Srećko Šojić, sa onim karakterističnim i mekanim, piroćanskim “ć”, bio je mala maca za ove naše stručnjake na baterije. Pozavidio bi im i imao bi podosta marifetluka od njih da nauči.

Hodajući tih nekoliko minuta, od amidžine ka svojoj kući, kroz idiličnu i zamagljenu bašču, sa velikim ushićenjem se prisjećam odrastanja na tom parčetu zemlje, sjećam se svakog cklada, svake jaruge, svake grmuše. Sjećam se i čuvene sočne “kaličanke” i visokog, sada već prilično oronulog “kalemca”, i kada bi s`jeseni uzreli, i na svaki ugriz glasno pucali i ispuštali čarobno slatku aromu iz sebe. Mnoštvo požegača šljiva i krupnih trešanja aršlama. Ta bašča je nekada bila pažljivo čuvana i gajena, jer je cijeloj familiji trebala zadovoljiti potrebe za voćem. Kruške, jabuke, šljive, dunje, trešnje, orasi, sve je to bilo kao pod konac uredno zasađeno. Sad joj je potreban jedan novi polet, da se udahne neka nova duša u njoj, da se raskrči, prorijedi, obnovi, kako bi opet u proljeće probeherala i svojom bjelinom zasijala kao nevjesta u vjenčanici.

Behar

Moram sebi propisno šinuti jednu žešću kritiku, što nijesam malo više vodio računa o njoj. Mora se, pod hitno, uložiti ozbiljnija briga o tom voćnjaku. Znam da je, taj voćnjak, znao prilično dobro da doprinese popunjavanju finansijskog budžeta, jer se dio voća koji bi tu nabrali prodavao, pazarnim danom na pijaci u ondašnji Ivangrad. Ako ni zbog čega drugog, onda prvenstveno zbog amaneta koji su nam stariji ostavili, da brižno vodimo računa o imetku koji smo od njih naslijedili.

Eto mi zadatka kad opet dođem u martu mjesecu da to sa velikim užitkom i zadovoljstvom uradim.

Nekako ubada u oči, čast malom broju izuzetaka, da su otprilike svi voćnjaci u jednom sličnom, prilično zapuštenom stanju.

Od kada su njih napustili oni koji su brinuli o njima, kao da ih je napustila i briga sa njima.

A voćnjak, bašče i pogotovo vrtovi, kao niko drugi, na najbolji način znaju da uzvrate. Pokloniš li im dovoljno pažnje, oni ti uzvrate dobrim obimnim rodom, zapostaviš li ti njih, i oni zapostave tebe. Mislim da je to jako pravedno.

Prisjetio sam se prilike, kada sam prvi put po odlasku u inostranstvo kupio jednu dekorativnu biljku u jednoj specializovanoj radnji, da mi je prodavac podvukao i naglasio da moram s`vremena na vrijeme, da sjednem pored nje i da pričam sa njom, ili će biljka sigurno uginuti. Nesiguran da li sam ga dobro razumio, začudio sam se, jedva sam se suzdržao da mu se u lice ne nasmijem, ali kad sam ušao u auto, crkao sam od smijeha, “čuš da pričam sa biljkom”, hoću, kako ne, poludio sam. Pomislio sam, “ovaj je udaren mokrom čarapom po ćasi” ili “žešće baca na bombinu”, da mu ja otvaram muhabet sa biljkom. Nakon nekih tri-četiri mjeseca, biljka mi se, iako sam je redovno zalijevao, izgleda se omrazila, što je nijesam razgovarao, pa se osušila, i naravno bacio sam je.

U suštini mu i dođe tako.

Bihor je neopisivo pogodno područje, između ostalog za voćarstvo, i to se bezuslovno treba ponovo pokrenuti. Obradovala me je činjenica da sam primijetio nekoliko porodica koje su ozbiljno ušle u posao sa cijeđenjem voća i pravljenjem čisto prirodnih domaćih sokova.

Cijeđenje jabuka kod Amara Muratovića

Fantastični su na kvadrat.

Bilo bi pametno pospješiti takve pojedince i ohrabriti druge da kvalitetnije valorizuju te ogromne resurse, da im se pomogne u otkupu i preradi tog blaga. Potrebna je kvalitetnija tranzicija ideja, i njihova realizacija. To može biti mali pokretač, da se ozbiljnije uđe u tu priču, da se shvate ti ogromni potencijali, da se baš tu okolo može zaraditi neki pristojan novac od svog rada. Treba stvarati kvalitetniju konekciju proizvođača i prerađivača, i kasnije u nekoj završnoj fazi i plasmana na tržište. Opština nema, ama baš nikakav plan ili strategiju po tom pitanju, kao Bože mi oprosti, da ne smiju ništa pametno da urade. Kao da im neko brani.

Mišljenja sam, da je neophodno da konačno proradi opšta svijest, i pojača se briga o očuvanju prirode u sredini u kojoj živimo. Nužno je uložiti veliki napor, kako bi se zaustavilo ovo propadanje, i hitno pojačala briga za očuvanje, kako bi budućim generacijama ostavili nešto što treba nastaviti čuvati, gajiti i predati dalje sljedećoj.

Zatim taj ogroman otpad, koji je skoro na svakom koraku, i koji neopisivo mnogo udara u oči.

Jedne godine sam, došao na jedan kraći mini odmor sa jednim kolegom sa posla. Radili smo zajedno, pokušao da ga maksimalno ugostim, domaćinski, kako to i priliči. Dao sam sve od sebe. Nijesam uspio.

Frapiralo ga je smeće.

I on mi stalno i iznova pominje to smeće, postavlja hiljade raznih pitanja samo o smeću. I sad kad me vidi, nakon toliko godina, zapitkuje, odkud ono smeće, šta bi sa tim smećem? Baš mi je bilo, i sad mi je jako neprijatno, jer se ta priča o smeću uvijek, sa akcentom protinje kad god se sretnemo.

Vidim u posljednje vrijeme da se budi svijest kod pojedinih ljudi o toj problematici. Raduje me činjenica i jako pozitivan i jedan veliki pomak sam primijetio samom pojavom skupine trezvenih ljudi koji su na dobrom putu da registruju jednu ekološku organizaciju Eko Petnjica, i koja ima izvrsne moderne ideje i teži da dopre do ljudi i da im, na najbolji način predstavi značaj očuvanja životne sredine. Neophodno ih je maksimalno podržati, pomoći im da te njihove dobre i zdrave ideje zažive i da se sprovedu u djela. Vidim odradili su nekoliko jako uspješnih akcija čišćenja pored lokalnih puteva, ali su isto za koji dan slikama pokazali i dokazali da i nije bio veliki hair.

Ružne zastarjele navike i svijest se vrlo sporo, ponekad teško ili nikako ne mijenjaju.

Tu se mora aktivnije krenuti i od nule, od dječijih vrtića, preko škole, pa bukvalno do najstarijih. Ukoliko lokalna samouprava, i oni koji o tome odlučuju, ne izađu u sustret i podrži ih, te iskoriste ovu njihovu trenutno nagomilanu energiju, biće veoma teško bilo šta uraditi po tom pitanju.

Ne vidim riješenje u dosadašnjoj praksi, da se u jednoj zvanično ekološkoj državi, opštinskim bagerima kopaju ogromne jame po udaljenim planinskim obroncima i da se sa opštinskim kamionima krijući od očiju javnosti, odvoze ogromne količine smeća i puni u te jame, i kasnije se to samo površinski tanko zatrpava i tu ostavi.

To bi vam od prilike bilo isto kao da predsjednik naše Opštine, koji je to i aminovao, ono što istovari u nekoj WC šolji, da to fino spakuje u svoje džepove i da sa sve rukama u njima, šeta okolo sa tim “tovarom” po Petnjici.

To samo govori o svijesti direktnih nalogodavca i njihovoj dokazanoj nemoći da se stručno uhvate u koštac sa tim, kao i sa svim ostalim gorućim problemima.

Rijeke i potoci su nam otvorene javne deponije, i septičke jame. U njima se baca sve: od starih šporeta, frižidera, zamrzivača, automobilske limarije, polomljenih branika i guma, nema čega nema u rijekama. Strvine uginule stoke i pernatih životinja. Kože, utroba i iznutrice poklanih životinja. Stara gerderoba, stari namještaj. Da ne nabrajam šta sve tu ima.

Ne bih smio usput preskočiti i kanalizaciju koja je priključena iz okolnih kuća u priobalju. Koliko čovjek treba da bude bolesno pakostan i elementarno lud da uradi tako nešto, da kanalizaciju i otpadne vode iz svoje kuće sprovede direktno u rijeku? Bez imalo stida i griže savjesti.

Sve dok se ne uvede oštra kaznena politika, ostaće ova anarhija osionih pojedinaca i nastavit će se sa uništavanjem, svoje, ponavljam svoje životne sredine.

Nasmijalo me lijepo jedna satirična priča, u kojoj čovjek pita drugog o riječnom fondu, ima li u vašim rijekama i potocima ribe, rakova školjki?

A ovaj mu odgovara: “riba ima-tanko, nije ko nekada, orijedilo mnogo, rakova tu i tamo-ponegdje, ali školjki, školjki ima ona pretek, da biraš, voljko ti od fiće, od peglice, ili od Obodovog frižidera, starog šporeta “ciga” po do “smederevaca”, od malih protočnih pa do onih velikih okruglih bojlera itd”.

Sreća pa se u zadnje vrijeme češće naminu i drugari koji skupljaju staro gvozđe, pa to pokupe, i prodaju na beranskim otpadima. Da nije njih bruka. Crna bruka.

Velike probleme stvaraju i građevinske firme, koje sa mnogobrojnih gradilišta pokupe svo smeće i odlažu ga gdje stignu i na raznim mjestima. Zamislite taj pečatni idiotski bezobrazluk, zaustave se na par minuta i to na brzinu iskipaju, to sam se lično uvjerio, pored puta, gdje im najbolje odgovara i to u sred šume. To kad sam vidio, skamenio sam se. Vidite samo na raskrsnici u Gusarama, da je stvoreno ruglo koje podsjeća na Japansku Fukušimu za vrijeme cunamija. To ruglo sačekuje svakog ko namjerno ili slučajno svrati u Petnjicu. Umjesto da se za dobrodošlicu pripremi jedna ljepša slika, mi našim posjetiocima serviramo smeće na samom ulazu. Garantujem da do sada niko od tih velikih građevinskih zagađivača nije ni pismeno opomenut, a kamo li kažnjen ni najmanjom mogućom kaznom. Za takve prekršaje, u srećnom svijetu se plaćaju ogromne novčane kazne i krivično se odgovara.

Njima se sve žmuri, jer kako sam čuo da sa nekim povlašćenim gradjevincima, postoje neki tajni dilovi u dijeljenju kolača.

Kažu dovoljno je da uplatite “nekom” neki obilati ručak na otvoreni račun u obližnjem restoranu i riješio si problem. Za jagnje se bukvalno skida sa vešala.

Jadno je da lična karta jedne Opštine zavisi od popunjenosti nečijeg trbuha, njegove gramzivosti i halapljivosti i proždrljivosti, od nečije nezasitosti.

Tu svakako ima i toksičnog hemijskog otpada, koji u dodir sa prirodom ostavlja trajna oštećenja i nesagledive posljedice po biljni i životinjski svijet. Pogledajte samo rijeku, od kamenoloma pa na dalje, sve će vam biti jasno. Nikad se više život u njoj neće vratiti. Nikad. Bogu zaplakat.

Mjesto “zločina” gdje se baca smeće sa prozora stana ili sa obale.

Jako neodgovorno i neoprezno se barata sa tim opasnim materijalom.

Zamislite takav otpad da nam dođe u kontakt sa podzemnim vodama i da zauvijek kontaminira izvore pitke vode. Zamislite samo to. Kakve bi to posljedice imalo po kvalitet, i onako teškog života malog broja ljudi koji su tu ostali.

Kako bi to negativno uticalo na snadbijevanje najosnovnijom životnom namirnicom.

Vodi li iko računa o tome?

Kad vam je trenutno vodosnadbijevanje katastrofalno, voda je bezmalo tri stotine dana u godini mutna (čitaj Propast 1), i nije za upotrebu. Ako još zatrujemo neke alternativne izvore vode sa tim ogromnim otpadom, bolje da živi nijesmo.

O nekom kolektoru otpadnih voda, o kojem se poodavno i naširoko priča, nema mi traga ni java. To vam je izgleda, još jedno u nizu, šupljiranje naših političara, koji namjerno hoće da zamažu oči narodu, kao nešto se navodno planira. Ja sam prije dvije-tri godine rekao, da ovima dajem rok deset godina da počnu sa tim projektom. Prodaju im “šarenu lažu”. Volio bih da me demantuju.

O svijesti ljudi koji vode Opštinu, ne želim da trošim riječi, njihova djela (čitaj nedjela), najviše govore o njima samima. Da ih je neko, kojim slučajem, plaćao za nerad, dosad bi bili milioneri.

Da se mijenjaju, nego šta nego da se mijenjaju.

Ko i kako?

Najbolji odgovor mi je dao onaj saputnik kojeg sam juče sabajrle odveo za Berane (čitaj Propast 1).

Političare i političke partije obavezno držati podaleko od nekih budućih promjena, dokazano je da sve što su pipnuli, da su to u nepovrat upropastili. Samo i isključivo gledaju svoj interes, nikako ne haju za narod. Oni su dokazani eksperti za propast, i nijesam slučajno ove moje kolumne tako i nazvao.

Niti jedna politička opcija za sada nije dala nikakve rezultate, nego se te njihove pozicije koriste za otvorenu pljačku i siromašenje ljudi. Tako će garantovano raditi i u buduće. Ukoliko oni, direktno ili indirektno podrze nekog kandidata, i njega će prije ili kasnije iskoristiti, sigurno samo kao sredstvo, da nastave po istom receptu. Toga se morate na vrijeme pripaziti.

Napomena:

Kao autor ovih dijelova Propasti, nijesam objavio svoje ime, sigurno ne iz straha, već iz drugih razloga. Ukoliko bih otkrio svoj identitet, prisutno malograđanstvo i ukorijenjeni primitivizam pojedinih čitalaca bi težište ove priče odvukli na stranu, i pokušali bi, svim silama, da skrenu fokus pažnje sa tematike o kojoj pišem, što nikako nebi bilo dobro. Tražili bi neku mrlju u mom životu, koje sigurno i pod garanciju nema. Ko je nađe ima peškeš od mene.

Upravo je cilj u tome, da se piše o svakodnevnim neriješenim nagomilanim gorućim problemima, i da se obavezno o njima nadugo i naširoko komentariše, a ne o autoru, on je trenutno nebitan lik.

Hvala Portalu Radio Petnjica i njegovom uredniku Samiru na povjerenju i izdvojenom prostoru.

Obavezno nastavite sa komentarima, nikako ne smijete šutjeti. Morate vi, kao čitaoci i konzumenti informacija, iznijeti svoje mišljenje, svoje prijedloge, sugestije i zapažanja, inače nema smisla.

Feridovi i Fehovi komentari su mi isto jedna moćna poruka i satisfakcija da nastavim dalje. Aferim. Vidim koliko je ljudima stalo do promjena. Ostali su galiba nešto zamjerili?

Mlakonje i uhljebi se po običaju ne oglašavaju jer nemaju šta da kritikuju. Neka ih neka grickaju.

A mi nastavljamo sa pumpanjem. Dok ne pukne.

Ime autora poznato redakciji

ADROVIĆ O UGROŽENOSTI VOĆAKA U BIHORU ZBOG SNIJEGA I NISKIH TEMPERATURA

Radio Petnjica
-
0
ADROVIĆ O UGROŽENOSTI VOĆAKA U BIHORU ZBOG SNIJEGA I NISKIH TEMPERATURA

Svjedoci smo današnji dan i naredni aprilski dani  predstavljaju kritičan period za poljoprivredu.

Eldar Adrović

“Ovi momenti predstavljaju stresan period u fazi kretanja odnosno početka vegetacije.
Pozni proljećni mrazevi predstavljaju ograničavajući faktor za voćarsku proizvodnju, a posebno za sjever Crne Gore”, kaže za Radio Petnjica inžinjer poljoprivrede Eldar Adrović.

Snijeg u aprilu

Kada govorimo o klimatskim faktorima i uticaju njih na samu poljoprivredu, a u ovom slučaju o voćarstvu, što je najbitnije za naše krajeve, govorimo o umjereno kontinentalnoj klimi i složićemo se vrlo nepovoljnim faktorima koji prate našu poljoprivrednu proizvodnju zadnjih godina, a tiču se prvenstveno poznih proljećnih mrazeva praćeni hladnim vjetrom i snijegom.

“Kada govorimo o kretanju biljaka i početku vegetacije, ključan faktor je odlaganje iste pod uticajem klimatakih faktora kako bi naše voćne vrste izbjegle opasnost koja se najčešće desi u poznom proljećnom tajmingu.

Cjelukupni bojazan i stradanje za voćne vrste zavisi od fenofaze, samog trajanja mraza i intenziteta.
Dakle, ovi dani nam kažu da one voćne vrste, zastupljene na teritoriji opštine Petnjica nisu u potpunosti procvjetale, odnosno iz rodnih (generativnih) pupoljaka se još nije otvorio cvijet koji bi kasnije bio spreman za oprašivanje i proces oplodnje. Ovo je dakle faktor koji daje nadu da u ovom periodu naše voćne vrste neće nastradati pod uticajem mraza.

Sa druge strane kada govorimo o pojedinostima, odnosno nekim voćnim vrstama, kao što je džanarika koja je u nižim područjima otvorila svoj cvijetni potencijal i u tom periodu najosjetljivija na date temperature pa u najvećoj mjeri postoji bojazan za stradanjem.

Jabučaste voćne vrste su u fazi bubrenja i pucanja pupoljaka a neke u fazi otvaranja pa su one u fazi izolovanosti, odnosno zaštićenosti od mraza. Određene sorte krušaka, su u malo poodmaklijoj fazi otvaranja ali takođe se još nalaze u fazi izolacija ili skrivenosti unutar generativnih organa cvijeta.

Valja napomenuti da u ovim periodima kakavi su ovi dani sama pojava snijega ne izaziva neke velike štete, nasuprot snijeg može biti dobar izolator svih biljnih djelova o kojima govorimo pa će teže doći do direktnog kontakta između mraza i djelova cvijeta kod voćaka.

Osim toga nepovoljnost i štete izazivaju veće količine sniježnih padavina gdje može doći do lomljenja grana i ostalih biljnih djelova.

Ono što je najvažnije a tiče se izgleda cvijeta nakon stradanja od mraza. Vizuelno i analizom krunipni listići ili latice izgledaju smeđe ili sprženo,  poprimaju tamnu boju i opadaju, dodirom istih dolazi do opadanja i gubljenja funkcije cvijeta.

Najbolja analiza jeste, “poprečni presjek tučka” u proširenom dijelu, ako je tučak zadržao zelenu boju i izgleda neoštećeno onda je takav cvijet još u funkciji i može se uspješno izvršiti oplodnja.

Najbolja mjera borbe protiv poznih proljećnih mrazeva jeste izbor položaja na kom nema pojave poznih proljećnih mrazeva, ili su takva područja manje podložna tim pojavama. Druga i preventivna mjera jeste izbor vočnih sorti koje su otporne na pozne prolječne mrazeve”, objasnio je Eldar Adrović, inžinjer poljoprivrede.

S.R.

NEVOLJE ZBOG SNIJEGA I MINUSA U BIHORU: Voćke koje su procvjetale i u odmaklom otvaranju su u opasnosti

Radio Petnjica
-
0
NEVOLJE ZBOG SNIJEGA I MINUSA U BIHORU: Voćke koje su procvjetale i u odmaklom otvaranju su u opasnosti

Snijeg koji je prekrio neke djelove petnjičke opštine i niske temperature koje prate nevrijeme u aprilu u Bihoru neće, za sada, uništiti ili oštetiti većinu voćki, smatraju stručnjaci iz Petnjice.

“Jabuka još nije otvorila, tako da ne bi trebalo da bude problema. One koje su uspjele da procvetaju, da otvore cvijet, nastradaće, i to posebno zbog niskih temperatura koje nam slijede u narednim danima. Najveća opasnost je za neke od sadnica krušaka koje su u podmakloj fazi otvaranja”, smatra sagovornik Radija Petnjica.

Bihor je poznat kao područje koje je pored stočarstva tradicionalno bogato i sa dosta biljnih vrsta voća, posebno jabuke i kruške, koje su stare od nekoliko desetina, a neke i preko 100 godina.

Najrasprostranjenije voćne vrste su jabuka, kruška, šljiva, orah i dunja, dok u manjem obimu imamo i maline, višnje, trešnje i nešo zasada lješnika.

Bihor je specifičan za voćarstvo jer se voćnjaci nalaze na početnoj tački od 720mnv pa do preko 1300mnv, što daje rezultat da ukoliko u nižim predjelima mraz uništi jedan dio voćnjaka, u visočijim predjelima, koji inače kasnije cvetaju, ostane voće netaknuto i puno roda, i obrnuto.

U normalnim klimatskim uslovima cvetanje prvih biljaka, kao sto su lijeska i drijen, odvija se početkom pa do polovine marta, dok tzv divlje voćke (trnjina, džanarika, divlja trešnja) počinju cvetanje u prvoj polovini aprila.

Glavnica ostalih voćnih vrsta kao sto su jabuke, kruške, trešnje, orasi… u normalnim uslovima počinju sa cvetanjem od polovine pa do kraja aprila mjeseca. I prosječno vrijeme cvetanja neke voćne vrste traje 10- tak dana.

Medjutim svedoci smo klimatskih poremecaja u prethodnim godinama, gde su rani proljećni mrazevi često puta obrali sav rod posebno šljive, trešnje i svih voćnih vrsta koje imaju ranu fazu cvetanja.

OTPRONOST

Ono sto je bitno znati je da voćke imaju nekoliko faza prije formiranja ploda a koje imaju različit stepen otpornosti na mraz.

1. Faza bubrenja pupoljaka je faza koja je otprilike 10 dana pred cvetanje i otpornost pupoljka u toj fazi je -5 do – 8⁰C.
2. Faza cvetanja traje 10-15 dana i u toj fazi u zavisnosti od mikroklimatskih uslova i vrste voćke cvijet je otporan na -2 do – 4⁰C.
3. Faza formiranja plodova je faza u kojoj imamo zametnut plod koji je najosetljiviji i temperatura od -1⁰C ukoliko potraje par sati može biti fatalna za zav zametnuti plod.

PREPORUKE

Preporučene agrotehničke mjere u vremenu pred cvetanje voćnjaka su rezidba voćnjaka, zimsko tretiranje na bazi bakar oksidhlorida i đubrenje uz okopavanje voćnjaka, kako bi se njihov imuni sistem blagovremeno pripremio za temperaturne oscilacije koje su zadnjih godina sve učestalije.
Zaštitne mjere u vremenu cvetanja i zametanja plodova ukoliko se temperatura spusti ispod -2⁰C su orošavanje voćnjaka kao najefikasnija mjera koja štiti čak do -8⁰C.

Zadimljavanje voćnjaka paljenjem sijena ili slame uz koristenje preparata na bazi antifriza i prihranom vocnjaka sa preparatima za oporavak u stresnim situacijama.

S.R.

 

ČITAOCI ŠALJU: NA SAVIN BORU SNIJEG PREKRIO ZELENILO (FOTO I VIDEO)

Radio Petnjica
-
0
ČITAOCI ŠALJU: NA SAVIN BORU SNIJEG PREKRIO ZELENILO (FOTO I VIDEO)
Savin Bor

 

 

 

 

 

 

 

RADNICI KOMUNLANOG UREĐIVALI PUTNE PRAVCE U PETNJICI

Radio Petnjica
-
0
RADNICI KOMUNLANOG UREĐIVALI PUTNE PRAVCE U PETNJICI

Proteklih nekoliko dana radnici Komunalnog preduzeća bili su angažovani na uređenju putnih pravaca na nekoliko lokacija u našoj opštini.

Tom prilikom je uklonjeno nisko rastinje pored puta, kako bi preglednost vozača bila poboljšana, a pored toga na nekoliko putnih pravaca kao što su Gusare, prema Stenicama i put Petnjica – Bor i Savin Bor putni pojas je znatno proširen i sanirane su udarne rupe.
Jedan od najvažnijih izazova na ovom polju jeste starost i loše stanje mnogih putnih pravaca u našoj opštini. Iako se u poslednje vrijeme u mnogim mjestima ulaže u projekte obnove, i dalje postoji veliki broj dionica koje su u lošem stanju i čiji kvalitet negativno utiče na bezbjednost saobraćaja, kao i sama vozila.

Stoga je veoma važno da se ulaganje u održavanje i modernizaciji puteva tretira kao prioritet, jer postojeći asfaltirani putni pravci u Petnjici, koji su nam decenijama služili nalaze se u mnogo gorem stanju od bilo kojeg makadama…

EKO AMBASADORKA SABAHETA NOVALIĆ: VIŠE AKTIVNOSTI U CILJU ZAŠTITE ŽIVOTNE SREDINE U PETNJICI

Radio Petnjica
-
0
EKO AMBASADORKA SABAHETA NOVALIĆ: VIŠE AKTIVNOSTI U CILJU ZAŠTITE ŽIVOTNE SREDINE U PETNJICI

Eko ambasadorka za Petnjicu Sabaheta Novalić obavijestila je javnost o nedavno realizovanim ekološkim aktivnostima u Petnjici.

“U okviru ove inicijative,sprovedene su različite akcije koje imaju za cilj podizanje svijesti o važnosti očuvanja životne sredine i aktivno angažovanje gradjana u zaštiti prirodnih resursa. U sklopu naših aktivnosti,obišli smo nekoliko divljih deponija u opštini Petnjica,gdje smo postavili jasne znakove sa upozorenjem da je zabranjeno bacanje smeća, kako bi smo spriječili dalje zagadjivanje. Iako su tereni bili nepristupačni, ekipa je uspjela da očisti odredjene djelove i time doprinese smanjenju lokalnog zagadjenja”, rekla je Novalić.

Pored toga, kaže ona, održana je edukativna radionicu u prostorijama Mreže nevladinih organizacija u Petnjici, u kojoj je razgovarano o opasnostima upotrebe plastičnih kesa i njihovom negativnom uticaju na životnu sredinu. Radionica je imala za cilj da postakne učesnike da preispitaju svoje navike i okrenu se ekološki prihvatljivim alternativama plastici.

“Jedan od ključnih trenutaka naših aktivnosti bio je i početak pošumljavanja. Zasadili smo 150 sadnica smrče na područjima koja su podložna eroziji i potrebna su obnovi.

Ovaj korak prestavlja početak šire akcije pošumljavanja, jer planiramo da u narednom periodu zasadimo još do 3.000 sadnica.Ovaj projekat ćemo realizovati u saradnji sa učenicima iz škola sa područja opštine Petnjica, koji će biti uključeni u sadnju i brigu o drveću, čime želimo postaknuti mlade da postanu aktivni čuvari prirode.

Ove aktivnosti su samo početak naših planova za budućnost. Kao Eko ambasadorka za Petnjicu nastavićemo da radimo na očuvanju životne sredine kroz organizovanje dodatnih edukacija, akcija čišćenja i pošumljavanja, kao i drugih projekata koji će doprinijeti stvaranju ekološki održivijeg okruženja.

Pozivamo sve gradjane Petnjice da se priključe našim inicijativama i zajedno doprinesemo očuvanju naše prirode i stvaranju zdravijeg okruženja za buduće generacije”, rekla je eko ambasadorka za Petnjicu Sabaheta Novalić.

APRILSKI SNIJEG U BIHORU

Radio Petnjica
-
0
APRILSKI SNIJEG U BIHORU

Temperatura u cijeloj Crnoj Gori je naglo pala u odnosu na juče. U Bihoru je izmjeren minus od jednog stepena, a najviša dnevna može doći samo do četvrtog podioka.

Jutros je u Petnjici i okolini pao snijeg, a zadržao se samo na visočijim predjelima petnjičke opštine.

Meteorolozi i za naredne dane predviđaju niske temperature.

 

FOKUS BIHORA (7), MURATOVIĆ: Odbornici imaju amanet građana, a za moja tri mandata u SO ima nekih koji niijesu progovorili

Radio Petnjica
-
0
FOKUS BIHORA (7), MURATOVIĆ: Odbornici imaju amanet građana, a za moja tri mandata u SO ima nekih koji niijesu progovorili

U okviru projekta Foikus Bihora, koji portal Radija Petnjica realizuje sa Ministarstvom kulture i medija govorio je Aldin Muratović, nezavisni odbornik u SO Petnjica. On je analizirao trenutnu političko ekonomsku situaciji u Petnjici, ocijenio rad lokalnih parlamentaraca, ali i o tome koliko su odbornici ispunili misiju predstavnika građana.

RP: Kako ocjenjujete sadašnji političko-ekonomski trenutak u Petnjici?

MURATOVIĆ: Ako uzmemo u obzir relevantne podatke državnih institucija, vidimo da je, nažalost, naša opština na samom dnu u gotovo svim aspektima. A ako znamo da je vlast odgovorna i za napredak i za stagnaciju zajednice, lako dolazimo do zaključka da se u Petnjici, od povratka statusa opštine 2013. godine, kada je vlast preuzela jedna partija, nije mnogo uradilo na ekonomskom planu. Nezaposlenost u Petnjici iznosi 75%, što jasno pokazuje u kakvom se stanju nalazimo.

RP: Koliko je lokalna administracija od prethodnih izbora uradila na ispunjavanju predizbornih obećanja u Petnjici?

MURATOVIĆ: Predizborna obećanja vlasti u Petnjici uvijek su ista. Mislim da nijedan ozbiljan građanin naše opštine više ne obraća pažnju na njih, jer se godinama uvjeravao da su ta obećanja, najblaže rečeno, puka iluzija pred izbore. Smatram da je došlo vrijeme da Petnjica krene naprijed. Ne smijemo više zatvarati oči pred stagnacijom ovog kraja.

RP: U kojem dijelu lokalna vlast najviše zatajila?

MURATOVIĆ: Lokalna vlast je zakazala na svim poljima kada je riječ o razvoju opštine, što potvrđuju i podaci koje sam prethodno naveo. Zamislite vlast koja za tri mandata, odnosno dvanaest godina, nije otvorila nijedno radno mjesto u realnom sektoru. Recite mi – da li je to stagnacija ili napredak?

RP: Da li su odbornici u lokalnoj Skupštini imali inicijativa za rješavanje problema u Petnjici?

MURATOVIĆ: Naravno. Odbornik sam već tri mandata u SO Petnjica i, vjerujte mi – tome svjedoči i vaš medij, ali i građani i dijaspora – da sam bezbroj puta ukazivao na razne probleme koji tište našu opštinu. Međutim, nisam se samo bavio kritikovanjem, već sam i nudio rješenja, zalagao se za podizanje svijesti građana o potrebi da naša opština oživi i krene putem razvoja. Moramo svi dati maksimum da izgradimo bolju budućnost našim potomcima. Ja politiku doživljavam kao amanet – i sa vjerske, i sa ljudske strane – i svjestan sam da ćemo pred Bogom i građanima odgovarati za ono što smo dobro ili loše uradili. Uvijek sebi postavljam pitanje – jesam li mogao dati više? To mi je osnovni cilj – da naše društvo ide naprijed.

RP: Koliko su odbornici, posebno opozicioni, u Petnjici ispunili svoju misiju predstavnika naroda?

MURATOVIĆ: Hvala vam na ovom pitanju, smatram ga izuzetno važnim, a reći ću vam i zašto. Odbornik nosi amanet određenog broja građana i dužan im je da u datom vremenskom periodu obezbijedi i pomogne u stvaranju boljih uslova života. Ja sam se trudio da opravdam povjerenje građana, i to sam radio bez lične kalkulacije – nije mi bilo važno da li ću ja imati korist, već da građani imaju konkretne benefite, bilo direktno ili kroz reakciju druge strane.

Tri mandata sjedim sa mnogim kolegama odbornicima koji nijednom nisu progovorili po bilo kojem pitanju. To nije dobro i sigurno ne doprinosi razvoju zajednice kojoj pripadamo. Moramo se boriti dok smo na ovim pozicijama i davati konkretne rezultate.

RP: Da li je vrijeme da se Petnjica okrene sebi i svojim problemima, a da sve partije – i vlast i opozicija – više brinu o svom kraju, a manje o političkim direktivama iz Podgorice?

MURATOVIĆ: U potpunosti se slažem s vama. Odavno je bilo vrijeme da se to desi, ali, nažalost, svjedočimo tome da je Podgorica ovoj vlasti, a i većini stranaka, bila preča od Petnjice. Građani moraju da se aktivnije uključe u društveno-politička dešavanja kako bi se ovaj negativan trend konačno zaustavio.

RP: Za sada ste nezavisni odbornik u SO Petnjica. Da li ćete na narednim izborima biti dio neke partijske strukture?

MURATOVIĆ: Tačno, već duži period sam nezavisni odbornik u SO Petnjica, ali to nije umanjilo moje angažovanje i posvećenost cilju da Petnjicu učinim boljim mjestom za život. Borio sam se da lobiram za sredstva predviđena za projekte u našoj opštini i bio aktivan po svim temama koje se tiču naših građana.

Jedan sam od osnivača Bošnjačke građanske alijanse (BGA), koja je nastala na inicijativu brojnih mladih i akademskih građana Crne Gore. Na predstojećim izborima ću nastupati u okviru BGA. Da li će to biti samostalno ili u koaliciji, ostaje da se vidi. Volio bih da napravimo kvalitetnu pobjedničku listu koja će okupiti najbolje sinove i kćeri Bihora, kako bi ovaj kraj imao bolju budućnost. Potrudiću se da ubijedim i ostale da je to najbolji put za Petnjicu.

 

 

 

Projekat FOKUS BIHORA  podržan je od strane Ministarstva kulture i medija.

 

 

 

S.R.

FOKUS BIHORA (8), HADROVIĆ: BIHORSKE EKO DRAGULJE TREBAMO ZAŠTITITI, PRIJE SVEGA, OD NAS SAMIH

Radio Petnjica
-
0
FOKUS BIHORA (8), HADROVIĆ: BIHORSKE EKO DRAGULJE TREBAMO ZAŠTITITI, PRIJE SVEGA, OD NAS SAMIH

Eko aktivista Mirsad Hadrović je u okviru serijala Fokus Bihora, koje Radio Petnjica radi u saradnji sa Ministartsvom kulture i medija govirio o stanju životne sredine u Bihoru, saradnji sa lokalnom administracijom kao i razvijenosti svijesti građana Petnjice o značaju zdrave životne sredine.

RP: Petnjica je, pored demografskih problema odnosno iseljavanja, ugrožena i na polju životne sredine. Čini se da nemilice trošimo resurs zdrave životne okoline i ne obraćamo pažnju na to. Učestvovali ste i organizovali veliki broj eko akcija. Može li se stanje popraviti samo sa pojedinačnim radom odgovornih društvenih aktivista?

HADROVIĆ: To što imamo mi; izobilje vode, šume, planine, čist vazduh, malo ko ima u Evropi pa i u svijetu. Sve nabrojano našlo se na udaru od samih nas. Godinama pratim sveukupno stanje u Petnjici a posebno stanje sa ekologijom i slobodan sam reći da mi danas taj ‘eko dragulj’ trebamo zaštiti od samih nas. Gotovo sve rijeke koje prolaze kroz naseljena mjesta, su zagađene. Šume se nemilice sijeku, pošumljavanja već godinama nema, livade nam zarastaju u korov.  Ovakvu sliku Bihora, vjerujem, da niko nikad od nas nije zamišljao a evo danas mi to gledamo svojim očima.

RP: Problem smeća, otpada nije samo bihorski fenomen. U svakom kutku eko države Crne Gore slična je ili ista situacija. Može li se Petnjica, sama za sebe, izdići i učiniti nešto?

HADROVIĆ: Nije mi jasno i do danas niko mi nije uspio objasniti, kako to da naša mala država nema riješenje u vezi smeća. Pa je lI taj reciklažni centar nešto nemoguće za nas??? Slušamo kako se milioni eura troše na neke manje važne projekte a za pomenuti projekat nema novca?! Uporediću jedan važan projekat a to je tunel “Klisura” između Berana i Kolašina koji je koštao blizu 100 milona eura, i projekat za izgradnju velikog reciklažnog centar koji bi vjerovatno koštao duplo manje a vrijednost bi mu bila neprocjenjiva, jer bismo sačuvali zdravu životnu sredinu. E sad postavlja se pitanje kako to da smo “hrabri” da uđemo u projekat u vrijdnosti od 100 milona a “nemamo srca” da realizujemo nešto duplo jeftinije uz to i duplo korisnije???

RP: Na terenu ste i često razgovarate sa ljudima. Da li su Bihorci zabrinuti kad vide da su im, odnosno nam, rijeke pune smeća, putni pravci „okićeni“ kesama…?

HADROVIĆ: Bihorci pozitivno reaguju na svaku našu eko akciju. Posljednju takvu akciju imali smo prije nekoliko dana, kada su mještani, pored čijih kuća smo prolazili, iznosili razne slatkiše i piće uz riječi hvale i podrŝke.

RP: Da li mislite da lokalna administracija dovoljno radi na tom problemu?

HADROVIĆ: Možda lokalna administracija radi nešto po ovom pitanju ali se to ne vidi. Kako čujem najveći problem komunalnom preduzeću jeste lociranje mjesta deponije. Gdje god su odredili mjesto mještani su se bunili i ne dozvoljavaju formiranje deponije. Potrebno je pronaći neko rješenje koje će biti prihvatljivo i za opštinu i za mještane.

RP: Da li bi veći broj kontejnera, kanti za smeće duž puta smanjili količinu smeća pored puta i uopšte u Petnjici?

HADROVIĆ: Sigurno da bi smanjilo količinu smeća ali problem je upravo ovaj o kojem smo već govorili; kuda onda sa kantama punim smeća??? To je sistem koji mora da se ispalanira do najsitnijih detalja, kako bi se problem sa smećem dugoročno riješio.
Ukoliko to smeće premještamo sa mjesta na mjesto po Bihoru onda suštinski nismo ništa riješili

RP: Da li imate predlog i viziju kako bi Bihor mogao biti primjer ostatku Crne Gore po čistoj i zdravoj životnoj sredini?

HADROVIĆ: Moja vizija za Bihor jeste da on bude lijepo, čisto i prijatno mjesto za život. Po meni dva su modela za rješenje smeća u Bihoru a to su ; 1. Lokalni mini reciklažni centar  2. Veliki regionalni reciklažni centar.
U oba slučaju umjesto ‘problema ‘ imali bismo zaradu od smeća i nekoliko radnih mjesta koja su prijeko potrebna ovom regionu. U mojoj viziji Bihor izgleda ovako; ekološki besprekorno čist, mnogo staza za planinarenje i moto rute, izletišta pored naših rijeka, mnogo više zasađenog voća,  nova pošumljavanja, još hajrat česama, eko parkovi, sportski tereni, staze za skijanje…

 

Projekat FOKUS BIHORA  podržan je od strane Ministarstva

kulture i medija.

 

 

 

 

S.R.

Zapažanje Bihorca iz dijaspore sa odmora u zavičaju – PROPAST (6)

Radio Petnjica
-
0
Zapažanje Bihorca iz dijaspore sa odmora u zavičaju – PROPAST (6)

Poslije takvog obimnog i ukusnog doručka, meraklijama jedna turska kahva “legne”, što bi kod nas rekli “ko budali šamar”. Te sam bez razmišljanja prihvatio i tu strininu ponudu. Amidža je već bio smotao duvan u cigaru, da ga izmeračimo uz kahvu, iako zasigurno znam da sam probio limit svojih navika u pušenju, maks jedna nedjeljno, pa ulazim u opasnost da neosjetno postanem aktivan pušač, jer sam uveliko prešao zamišljenu granicu mog navodnog uživanja u pušenju. Ali njemu je ne odbijam. Kad sam vani nikako ne pušim, ne vuče me, jedino ovdje kući kad dođem, tu osjećam taj povremeni poriv za duvanskim dimom.

“Ja ti duhanim skoro še`set godina, malo sam orijedio u zadnje vrijeme, ali prekidao nijesam nikako”. – reče mi amidža.

“Onaj fabrički nikad nijesam pušio, prob`o ga jesam, pokušav`o, ali kašljem od njega ko požežen konj”. – našali se amidža.

“Uvijek sam koristio ovaj rezani duvan, nekako mi bolje prija, ima uvijek istu aromu, neki svoj neodoljivi lezet i šmek, ne razdvajam ti se od kutije”.

“Ja ti moj amidža kašljem od svakojake, ali neopisivo volim miris duhana, mada mi se odmah nakon prvog cuga smuči i zamanta u glavi, pa mi se jednom poranije desilo, da sam se zamalo ošamutio i za dlaku nijesam “poljubio patos”, i zato mi je jedna heftično dosta”. – objašnjavam amidži koji sam ja pušač. A i kiselina mi kasnije proradi od duhana.

Prosto bespotrebno i sadistički sa moje strane.

“E, moj sinovac, nijesi bio uporan ko ja, pa da na vrijeme naučiš, ja sam uporno učio skoro cijelu godinu dana da naučim da pušim”. – kaže mi adžo.

“Nijesi mogao ranije u ljude ako nijesi pušio, pa bi te kad neđe odeš k`o nepušača uvijek nešto odvajali, kao nijesi još zrio, svileno ti grlo, kad se malo zakašlješ, terali cirkus s` tobom. Ove pušače su, čini mi se, nekako ozbiljnije svaćali, bolji im doček pripremili, bolje ih stimali, jaču mezu im na hastal servirali, raznu zgodu i ostalo. Dok su nepušači nekako bili po strani. Te sam ti ja mlad koptis`o bio da naučim, sile nije bilo, hoću i ja na zor među ljude. Pa sam savijao šta mi je pod ruku došlo, sal da naučim. Jedne prilike u ruke mi se obrete nakav duhan sa Kosova, grk ko čemer, niko nije htio bilem da ga proba, i ja ti se na njega i naučim, jazuk bilo da se baci. Imao sam drob da isteram kad bi se zakašljao, ali nijesam odustajao. Mlad sam bio, pa bi mi se rahmetli bijača, da joj dragi Allah džennet da, stalno ljutila, “ostavi se toga bijesa, otrova se dijete”, ali je ja nijesam sluš`o. Čim sam ono izistine naučio da pušim, naručiv`o sam preko jednog druga iz vojske, te bi mi ga on iz Hercegovine redovno poštom i raznim autobusima sl`o”. – prepriča mi amidža njegov početak druženja sa duhanom.

“Znaš kako ti je nekad bilo, odeš na neki veći skup, pa su se ljudi hvalili svojim duhanom, kad se otvori kutija, pa se iz nje duhan zažuti, ko vosak, da vidiš još kad zamiriše za sto meraka, takmičili su se ljudi čiji je bolji duhan”.

“Ranije ti je bilo ponos, ko je im`o dobra konja sedlanikla, plahe jake volove, krupna ovna, dobre alatke, kosu i brus, taj ti je bio pravi domaćin. U okolinu se znalo ko ima dobro odijelo, kapot, šešir, čador, cipele, sve se znalo. Pa kad bi ljudi išli neđe kod obrazita prijatelja, ili nekim poslom u institucije, u selo bi uzajmili, mađusobno su se ljudi pomagali. Pištolj veliki podobar ko je im`o, bio je na visokom glasu, na svadbu bi se sa nestrpljenjem čekalo da ga on isuče i da s`njim zapuca”.

Sjećam se jedne prilike, mali sam bio, naišao bio neki čovjek s`konjom, odnekud iz Donjeg Bihora, pred akšam i tražio konak. Htio u prijetelja na planinu, na mobu da kosi heftu dana, pa ga moj rahmetli dedo svratio i primio na konak. Ujutro mu dao svoju kosu i brus i reko mu: “nemaš ti kud gore u planinu sa ovom tvojom kosom, no uzmi moju, pričuvaj je i vrati. Gore ti je po planini ona sitna divlja trava – tipac, a ova tvoja kosa je prilično mekana, pa ćeš morat svakih deset metara da je oštriš, rastrgnut ćete, nije ti ovo za gore. A planinci, ko planinci kad nagnaju i počnu da se ćeraju i zatobom fijuću kosama, noge će ti pokidat”. – šaljivo ga je tada upozorio moj dedo.

 

Tako je nekada bilo, ljudi su dodavali ruku jedan drugome i od haira jedan drugom bili. Jako siromašno se živjelo, ali humanosti i bereketa je bilo na svakom koraku. Svi su bili skoro istoga imanja, što bi nekada rekli “svi su tu u pet deka”.

Kad bi se u jeku plastidbe, nebo malo natuštilo i naslutjeli prvi tamniji oblaci, pola familije bi se raštrkalo, kom vile, kom grabulje u šake i trk u komšiluk da se što prije sijeno zdene, da slučajno ne okisne.

Sada je sve drugačije, mnogo brzo se živi, jako sujetno, do surovosti gramzivo i bolesno zavidno. Približavamo se nečemu što je bila markantna karakteristika u susjedstvu, “samo da komšiji crkne krava”, što smatram civilizacijski jako poraznim i veoma opasnim. Za tako kratak period iz ljudi je, skoro pa iščezla ona prirodna i nagonska empatija, nestala je solidarnost koja je bila uz duhovnost najača ljudska karakteristika.

Zašto.

U šta se pretvara naše društvo.

Nakotilo se na sijaset poltrona i ulizica, buljuk špijuna i prodanih duša, da su uveliko nadvladali i potisnuli, onu karakterističnu dobrotu koja je krasila ondašnje Bihorce.

Nasmijala me jedna priča, kad je poranije umro neki naš čovjek, pa su tu neki iz sprdnje i henge otišli navodno da “nazdrave glavu” jednom komandiru ondašnje milicije, mislim da se Ćeranić prezivao, sa opaskom da mu je otišao najbolji špijun, a on im je brzo uzvratio “podugačak je red drugih koji jedva čekaju da zauzmu njegovo mjesto, ne brinite”. Što jasno aludira da je to špijuniranje u narodu toliko rasprostranjeno i popularno, da nema naznaka da će u skorije vrijeme nestati, nego naglo i nezaustavljivo jača i nemilosrdno osvaja i ulazi u svaku poru, u svaki društveni sloj.

Kukavno je došlo vrijeme.

Jedan mi je kolega sa posla pričao kako su negdje u Timočkoj krajini, tačnije u njegovom selu, uspješno istrijebili i potamanili sve tamošnje špijune. Kaže on meni, da se sakupila jedna veća grupica dobrih i iskrenih mladića, i kad su saznali, ko sve i za šta radi i špijunira za policiju, za političare, za neke lokalne lupeže, sve su ih redom, strpljivo jednog po jednog uporno pratili i hvatali pa i prebijali od batina, da su ih ućutkali do te mjere da su se, svi od svakoga plašili i nijesu smjeli da im debelo platiš otići dalje da špijuniraju.

Primio im se zapis, što im je omladina “ispisala”.

Trebalo bi, valjda, da ima i kod nas još onih dobrih i poštenih mladića, pošto špijuna imamo za izvoz, pa im ustupam ovaj provjereni recept moga kolege, za džabe, neka probaju, pod garanciju uspijeva.

Omladino, meni iskreno, ni iz džepa ni u džep, na vama je.

Ili ćete i vi “pisati” našim špijunima i poltronima, ili će vas oni, i dalje, o crnome jadu zabavljati.

Lani mi je čovjek pričao da mu je dolazila policija kući u pretres, tražila neko oružje. Bio u svatove, pa kad su uzeli nevestu, on šenlučio, te ga neko od prisutnih prijavio, pa ovi nakon pet-šest dana došli to oružje da traže. Policajac mu kasnije nasamo rekao da su sjutradan, nakon prosidbe, četvorica došli u stanicu da ga prijave, jedan rekao da je pucao iz pištolja, drugi da je iz puške, ali ovaj treći-najjači izjavio da je pucano iz automacke. Četvrti bio skroman, nije znao iz čega je pucano, ali pucano jeste, demek garantovao da je iz bojevog oružja. Ne da su slagali nego i podosta dodali i uveličali. On nabavio neki jači rafalni plašljivac, i morao da im ga preda. Platio kasnije neku simbolično smiješnu kaznu. Morao je da hvata neku vezu i vratili mu ga nakon tri mjeseca.

Zamisli.

Uz muhabet ni primijetio nijesam da smo se približili sredini dana.

Kako uz lijepo druženje dan brzo proleti, ni milo mi nije.

Zahvalio sam se na toploj dobrodošlici i izašao iz amidžine kuće.

“Navrni počešće dok si tu”. – dodaje strina.

“Hoću strina, navratit ću još koji put ovih dana. Imam tu po nešto da oposlim, pa kad to sve pozavršavam imaću mnogo više vremena. A zvaću i Senu, pa da odemo jedan dan kod nje u Rožaje, da je obiđemo”.

“Taman si pogodio, možemo otis ovija dana, obradovat će se, biće joj milo”. – dodade amidža.

“Javiću vam se ja na vrijeme”.

Ostavih adža i strinu, dva insana kod kojih se uvijek obogatim za neku novu priču, iznova za neko novo iskustvo. Malo je takvih ljudi na dunjaluku ostalo, za koje vjerujem i znam da su prijatelji bez mita i bez ikakvog ćara.

Okrećem se i za sobom i ostavljam jednu prostranu modernu kuću, koja je zamišljena da bude veliki dom, dom za mnogo brojčaniju familiju. Njihova djeca su se potrudila da starima omoguće najmodernije i najsavremenije uslove za život. Ušuškali su ih u mekotu u kojoj fizički izgleda jako komforno, ali znam da u dušama njihovim stanuje teskoba i tišti ih surova podmukla samoća.

Za trenutak misli odlepršaju u prošlo vrijeme, kada je na tom mjestu donedavno stajala jedna stara kula, na dva sprata. U donjem kamenom spratu – “doljnji boj”, kako smo ga zvali, odmah iz ulaznih drvenih vrata, bio je manji hodnik, u kome su se nalazile naćve. Pravo u produžetku je bila jedna velika dnevna soba, u kojoj je, lijevo stajao jedan tamno-zelenkasti kredenac, desno postariji šporet na drva, jedan od preteča onog proslavljenog Smederevca i u uglu su se sastavljale dvije drvene sećije, prekrivene sunđerom i šarenom ponjavom koju je svojevremeno izatkala moja bijača. Na jednom zidu su izdvajao jedan pomanji dvokrilni prozor, koji bi odmah sa akšama bio spolja utvrđen sa drvenim kanatima. Na drugom zidu je bio zalijepljen veliki poster šampionske generacije Partizana, pažljivo izvučen iz sredine popularnog sportskog časopisa Tempo, sa Momčilom Vukotićem na čelu. Na drugom zidu je, sa jednog lijepo uramljenog goblena gospodario i sa onim prepoznatljivim šmekerskim osmjehom na licu nas posmatrao Maršal Tito.

Druga soba u kojoj je bio razapet drveni stari razboj za tkanje i jedan federni krevet za spavanje. Ta soba je nama djeci bila na raspolaganju za igru. Toliko mala, za nas je bila velika kao stadio JNA. Marakana je naravno veća, ali niko nije ni pominjao, jer su svi u kući bili zagoreli navijači Partizana, osim strine, njeni su svi bili Zvezdaši.

U “gornji boj” se ulazilo preko spoljašnjih drvenih stepenica i hajata pozadi kuće, i to direktno u jednu spavaću sobu koju je koristio moj otac i naša familija za spavanje. Pravo soba je bila rezervisana za amidžu i njegovu porodicu. Lijevo je bila najluksuznija prostorija u cijeloj kući – musafirska soba, u kojoj su bila tri nova federna kreveta, sa, kao snijeg, bijelim prekrivačima, po rubovima sitnim vezom izvezenim rukotvorinama, sa istim šarama kao i na jastučnicama. Soba je bila raškosna, čista, mirišljava i bijela. Prozori nešto veći nego u ostalim prostorijama sa bijelim svilenim zavjesama. Za nas djecu je bio stroga zabranjen ulaz. Imali smo tu privilegiju da spavamo u njoj samo nekoliko dana nakon završenog posla čuvenog berbera Jusufa iz Rožaja.

Srećno djetinjstvo smo proveli u toj kući.

Sad su nam ove nove ogromne, velike “ko kasarne”, kako bi isprije nazivali velike kuće.

Ali fali ona topline u njima, i da se osjeti kao dom, onaj stari dom.

Pravili smo ih, kao zlatne kaveze za svoje najmilije, koje smo smjestili u njima.

Vratili bi se mi rado, ali gdje da se vratimo? Treba raditi, za idaru imati, stvoriti načina za osnovne potrebe. To za sada ovdje nemamo.

Ovi što su opsadirali Opštinu nemaju ni u planu da shvate da su nesposobni, da ih zamijeni – nema ko? Svima su puna usta kritika, ali niko petlju da stisne pa da okupi poštene ljude oko sebe, ali baš one poštene, dobronamjerne i da pometu ovi pijavice, koje su isisale krv ovom napaćenom narodu.

Primijećujem dok pišem ove dijelove “Propasti”, interesovanje i čitanost su ogromni, ali su ti komentari nekako blago splasnuli, da ljudi ne reaguju nešto posebno. Znam da se naokolo mnogo priča, da se jako puno komentariše, ali na taj način se neće mnogo postići. Više ljude interesuje ko ovo piše, nego stanje i mrčeni hal o kojem se piše.

Prešutjeli ste mi najveće afere.

O čemu se radi?

Pretrčali, kao da vas je od nekoga strah.

Kad bi još to i kojim slučajem saznali, onda bi stihijski navalili na njega, i drvljem i kamenjem, ne zato što je to on napisao, nego onako reda radi, nasrnuli bi besomučno da mu nađu bilo šta, pa da mu sa navrzu na lobanju.

Zapamtite, samo hrabri zaslužuju promjene, oni koji to nijesu zauvijek trpe i propadaju.

Kad malo bolje razmislim, možda je ljudima lijepo, možda uživaju u ovom mazohizmu koji im je priređen.

Ili čekaju da i to neko uradi umjesto njih, da dođe neko i da postavi svoja leđa, da im donese željene promjene, da sve odradi sam i da skloni ove sa njihove grbače.

Neće da može, što bi rekao Šojić.

Ime autora poznato redakciji

 

1...192021...945Stranica 20 of 945