pred vama je novi portal radija Petnjica. Napravljen je sa idejom da objedini rasutu energiju Bihoraca širom planete i sublimira je u jednu tačku – razvoj zavičaja odakle smo svi potekli. Zato vas pozivamo da sugestijama, komentarima, fotografijama i ostalim vidovima komunikacije pomognete da ostvarimo zamišljeno.
U nedjelju je seniorska selekcija odigrala premijernu utakmicu u novoj takmičarskoj sezoni 2025/26.
Gost na stadionu u Gusarama je bila ekipa Fk Pljevlja, koja je poražena rezultatom 3:1.
Vidjena je dobra fudbalska predstava naše ekipe koja je dominirala od samog starta, ali je nažalost izostala realizacija. Promašeno je 4-5 stopostotnih prilika. U 38.minuti stize kazna, prva prava prilika za goste koju iskusni napadac Globarević koristi i dovodi svoj tim u vodjstvo.
To nije pokolebalo ekipu koja je do poluvremena imala jos dvije stopostotne prilike, ali je u oba navrata lopta zavrsila na prečki.
U drugom poluvremenu potpuna dominacija našeg tima.Prvo je u 51.minuti,Pavle Obadovic,koji je dosao iz Rudara,poravnao rezultat,da bi u 60.minuti,preko Muljaza Adrovica,koji je dosao iz Berana,nas tim poveo 2:1. Nastavilo se u istom ritmu,a u 74.minuti vec je bilo 3:1 za naš tim, golom Omera Agovica.
Do samog kraja utakmice je propušteno još nekoliko prilika, pa je pobjeda mogla biti i ubjedljivija, ali je ostalo konačnih 3:1 za nas tim.
Uspješna premijera na domaćem terenu, sa novim trenerom i nekoliko novih fudbalera, koje u nedjelju, u Mojkovcu očekuje gostovanje Brskovu, ekipi koja je najveći favorit za osvajanje prvog mjesta u ovogodišnjem takmičenju.
Odavno nešto nije izazvalo toliko turbulencija i negativnih reakcija kao katastrofalna ekološka situacija koja je trenutno u Petnjici.
Porazno da poraznije ne može biti je i sama činjenica da smeće u raznim oblicima zvanično završava u potocima, baca se u rijekama, na strminama pored puteva, u posljednje vrijeme se zakopava po okolnim šumama i odlaže čak na otvorenim raskrsnicama (Gusare).
Bolesno da bolesnije nema.
Deponije u Petnjici
Ovdje se ne radi samo o postupku neznavenog i aljkavog pojedinca ili nesavjesne manje grupe građana, ovdje se zvanično radi o Opštinskom javnom komunalnom preduzeću, koje na taj način odlaže otpad. Zahvaljujući nestručnosti i neznanju ljudi koji su zaduženi, na kraju i plaćeni da nađu adekvatno riješenje upravljanjem sirovinskog otpada, oni krijući od građana, dupki pune i krcato natovarene kamione sa tim smećem, pune u već pripremljene i taze iskopane rupe po skrivenim šumama i nedaleko udaljenim planinama, odlažu i zatrpavaju taj otpad.
Pored svih resursa koje Opština, kao drugi najveći administrativni organ u jednoj državi, posjeduje i može da koristi, ona je izabrala najgore, od najgorih mogućih riješenja. Da zakopava smeće.
Ta praksa zakopavanja smeća, ima i svoju hijerarhijsku vertikalu odgovornih ljudi, kako od onih koji bagerima kopaju te rupe, i onih koji kamionima dovoze to smeće, tako do onih koji su im direktno naredili te i takve radnje, pa sve do onih koji su to zvanično odobrili nalogodavcima.
U tom lancu nikako nesmijemo zanemariti i ulogu samih stanovnika Petnjice, koji, priznaćemo nemaju izraženu svijest o tom problemu, i odlažu smeće gdje god stignu, što dalje od svoje kuće.
Smeće uz Dom kulture
Garantujem da se penjući se uz tu komandnu spiralu dolazi do direktora komunalne službe u Petnjici, a neizbiježno na vrhu odgovornosti se dolazi do samog predsjednika Opštine Samira Agovića, koji je nezaobilazna alfa i omega i otac svih nedjela na Bihoru.
Samir Agović
Poznato je, da na nivou države postoje i regionalni centri koji imaju svoje deponije, na kojima Opštine imaju pravo, predpostavljam uz neku finansijsku nadoknadu, da odlažu otpad. Te deponije su jedno neopisano ruglo i bezmalo predstavljaju obraz države u kojoj živimo, ali i kao takve imaju svoju funkciju, da se to smeće gomila na jednom mjestu, a ne da bude razbacano svuda naokolo.
Nekoliko savjesnih građana okupljenih oko grupe EKO Petnjica, nekoliko puta je preko javnog medijskog prostora upozoravala na štetne posljedice ovakog odlaganja otpada, čak do trajnih i nesagledivih posljedica ukoliko smeće dođe u kontakt sa aktivnim izvorima pijaće vode kojom se napaja Bihor. Pitanje je dana kada će se to desiti, i kada ćemo u nepovrat izgubiti i ovo malo čiste vode koju Samir i njegova ekipa, do sada nijesu uspjeli zagaditi. Da ironija bude veća, upravo ih je naš aktivista Isad M. raskrinkao i uhvatio gdje su zatrpavali rupe napunjene smećem, koje su bile iznad alternativnih podzemih tokova pijaće vode. Taj slučaj je proslijeđen Ministarstvu ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, koji je u jednom šizofrenom odgovoru napisao da: ekološka inspekcija nema nadležnosti za vršenje inspekcijskog nadzora Opštinskih komunalnih službi.
Ko je onda ima?
Kome da se sljedeći put obratimo?
Apsurd kakav nije poznat vremenu u kojem živimo. Prostoru svakako jeste, ali se suštinski kosi sa vremenom koje na svakom koraku vidno, glasno i jasno ekologiju postavlja na prioritetno mjesto.
U koliko se ne varam, i u poglavljima na putu učlanjenja Crne Gore u Evropsku uniju, postoje jasne smjernice i tačke koje se tiču ekologije i zaštite životne sredine.
Tu smo ga ugasili za sva vremena.
To vam je isto kao, kad na graničnim prijelazima ulazite u našu državu i svuda su izlijepljeni plakati o suzbijanju korupcije, i mole svakog ko je primijeti da je prijavi, a desetak koraka naprijed vas sačeka carinik koji vas opušteno pita, šta ste njemu donijeli i glatko vam traži 20 Eura.
Naš prostor, prostor Bihora, odavno trpi sve moguće represije izazvane nedostatkom inteligencije ljudi koji ga vode i koji upravljaju svim polugama moći na lokalu.
Do nedavno prepoznat kao kutak netaknute prirode i izvora čiste, pijaće čak i ljekovite vode, Bihor sigurno postaje septička jama regiona, crna ekološka tačka.
Krenimo redom.
Sirovinski otpad u narodu ustaljenog imena – smeće, nije pojava od juče, njega je uvijek bilo, ali složit ćemo se u znatno manjim količinama. Ranije je to najčešće bio karton, papirni džakovi, staklena ambalaža, poneka guma i vrlo malo plastike, za koju su naši stari nalazili prinudno riješenje – sagorijevanje. Znamo da nije bilo idealno, ali je bilo podnošljivo racionalno riješenje.
Danas kada je potrošačka moć građana znatno veća, naglo se povećala i potreba za neprestanim kupovanjem, obično atrikala koji su raznorazno i glomazno upakovani, što nakon konzumacije za sobom ostavlja ogromne količine otpada tj. smeća. Da se primijetiti da jedna kutija običnog keksa je okolo umotana u celofan, pa ima onu kartonsku kutiju i unutra još i ono plastično kućište, za moj ukus – previše.
No nije tu samo taj obični i jednostavni otpad, tu imamo ogroman broj otrovnog, hemijskog, pa čak i zaraznog otpada (iz lokalne ambulante). Znamo šta se desilo pastrmkama u Popči i Lješnici. Tu je i građevinski otpad, koji lokalne građevinske firme svojim kamionima istresaju čim zamaknu iza krivine, i sklone se od pogleda.
Savremeni i uređeni sistemi imaju odgovor za te pojave, stručno se zove reciklaža.
Dok to savremeno riješenje ne dođe kod nas moramo naći drugo.
Pojavila se i ideja o jednom sastanku članova EKO Petnjica sa odgovornim ljudima iz Opštine u cilju iznalaženja trajnog riješenja za ovo pitanje. U samom razgovoru sa jednim mojim ahbabom, on mi reče: ”preveslat će vas Samir ko ništa, vi ste male mace za njega, šta ga košta da vas slaže kao i uvijek i za sve do sada“?
Ja sam mu ovo glasno rekao: ”da je ekologija posljednja linija odbrane Bihora, i ja mu nećemo dozvoliti po cijenu života da više radi ovo što je radio do sada. Kad ovim permanentnim nepočinstvima uništava naše živote, nećemo mu dopustiti da uništi našoj djeci i našim unucima“.
Postavio bih mu otvoreni ultimatum, ili će za mjesec dana da nađe trajno riješenje ili će pred svojim nosom ili trbuhom, imati brojne televizijske i novinske ekipe koje će danima špartati po Bihoru i dodatno slikavati i snimati sve moguće katastrofe za koje je direktno odgovoran.
A oni te senzacije jedva čekaju, od toga žive.
Uz to postoji, kao neoborivi dokaz, toliko slikanog i snimljenog materijala koji ćemo kao grupa građana, na to imamo potpuno pravo, naravno preko advokata predati tužbu državnim organima koje će uz ogroman medijski pritisak, biti primorani da reaguju.
Ako ovo bahato i neodgovorno razbacivanje smeća konačno ne ujedini Bihorce, da počnu stvarati zdravu bazu za promjenu vlasti i definitivno ne shvate da ih ovo trenutno političko rukovodstvo vodi glavačke u sveobuhvatnu propast, onda mi nikako nije jasno kad će, i da li će to ikad shvatiti.
Nemoj da se iznenade da za koju godinu zajedno sa sve Samirom do zavrat grcaju u svom izmetu.
Opštiniski odbor Bošnjačke stranke Petnjica je u svom saopštenju ukazao na porazne informacije iz objavljenih podataka o stepenu razvijenosti i stopi nezaposlenosti po opštinama u Crnoj Gori.
“Petnjica je, nažalost, na posljednjem mjestu po oba kriterijuma. Na 23. mjestu smo po stepenu razvijenosti od ukupno 23 opštine u Crnoj Gori, što znači da smo najnerazvijenija opština u državi. Po stopi nezaposlenosti smo takodje posljedni sa čak 70% nezaposlenih, dok se ista stopa u srećnim opštinama kreće od 1,5 do 2%.
Ovi podaci su poražavajući za svakog Bihorca. Sramno je i žalosno da je tek svaki 16-i Petnjičanin radno angažovan.
Mi iz Opštinskog odbora Bošnjačke stranke Petnjica smatramo da je za ovo stanje u opštini odgovorna lokalna vlast DPS-a sa Samirom Agovićem na čelu koja za 12 godina upravljanja našom opštinom nije bila u stanju stvoriti ambijent za ekonomski razvoj, bolje uslove života, smanjiti nezaposlenost i spriječiti iseljavanje stanovništva, posebno mladih, obrazovanig i radno sposobnih ljudi.
Ubijeđeni smo da i građani dijele mišljenje sa nama i da će to pokazati na prvim narednim izborima i kazniti ovu nesposobnu i neodgovornu vlast. Petnjica nema više vremena za čekanje”, saopštili su iz OO BS Petnjica
Među brojnim doseljeničkim zajednicama koje su se kroz svoja udruženja predstavile na Festivalu multikulture u gradu Petange u Luksemburgu, bilo je i udruženje ZK „Bihor“, koje već dugi niz godina na najbolji način promoviše svoju domovinu – Crnu Goru.
Iako ova opština po prvi put organizuje ovu vrstu festivala, na platou ispred zgrade opštine okupio se veliki broj građana koji su, po lijepom vremenu, uživali u igrama folklornih ansambala.
Folklorno društvo „ZK Bihor“ još jednom se predstavilo u punom sjaju, a u muzičkom dijelu čule su se brojne narodne pesme iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine, među kojima i pesma „Oj lijepa majska zoro“.
Od prisutnih na ovom festivalu čulo se još jednom da ZK „Bihor“ predstavlja ponos Crne Gore, kao i njene iseljeničke zajednice u Luksemburgu.
Jedan broj aktivista, na čelu sa predsednikom udruženja, diplomiranim inženjerom Eskom Halilovićem, vredno je radio tokom celog dana, niti u jednom trenutku ne pokazujući znake umora.
„Tako je kada se srcem radi“, Kratko je prokomentarisao predsjednik Halilović.
U organizaciji JU Centar za kulturu Petnjica, od 23. do 27. avgusta 2025. godine održana je V Međunarodna Likovna kolonija „Boje Bihora“ 2025. I ove godine kao i prethodne umjetnici su bili smješteni u Lovačkom domu u Petnjici, gdje su se tokom pet dana stvarali novi likovni radovi, razmjenjivala iskustva i širila prijateljstva među umjetnicima iz Crne Gore, regiona i Rusije. I ovogodišnju koloniju je podržalo Ministarstvo kulture I medija Crne Gore.
Na koloniji su učestvovali:
Evgenija Morozova – Rusija
Bojan Toševski – Makedonija
Skender Muja – Kosovo
Skender Strica – Albanija
Ena Kalaba – BiH
Emina Zećirović – BiH
Mehmed Suljević – Bijelo Polje
mr Irvin Masličić – Berane
Tamara Osmajlić – Berane
Denis Nogović – Pljevlja
Nermin Ćeman – Rožaje
Kaltrina Hoti – Plav
Muslija Agović – Berane
Faik Cikotić – Petnjica
Raznolikost umjetničkih izraza i stilova doprinijela je bogatstvu kolonije, dok su pejzaži Bihora i inspirativna priroda pružili motivaciju učesnicima da u svojim djelima prikažu ljepotu ovog kraja.
Tokom trajanja kolonije učesnici su imali priliku da obiđu kulturne znamenitosti i prirodne ljepote Bihora kao i da posjete seosko domaćinstvo “Hamdina kula “ vlasnika Tufa Ajdarpašića koji je sa suprugom pripremio ručak sa domaćim tradicionalnim jelima i razne sokovima,sirom, medom koje proizvodi na sopstvenom gazdinstvu. Završni dan bio je posvećen izložbi nastalih radova i dodjeli zahvalnica i knjiga u izdanju JU Centra za kulturu koje je uručio direktor Sinan Tiganj i druženju sa publikom.
Pozdravljajući učesnike kolonije predsjednik opštine Samir Agović je istakao:
Dame i gospodo, umjetničke duše, selektore, direktore, drago mi je što smo i ovu
koloniju uspješno i na ovaj način obilježili i predstavili i što su Boje Bihora uvijek fantastične, ne samo ove koje imamo u prirodi, već su fantastične kada vi dođete ina ovaj način upriličite i pokažete zaista koliko je umjetnost bitna.
Uvijek kažem da bi svi mi voljeli da budemo umjetnici ali očigledno sam Bog da dar nekim ljudima da budu umjetnici. Gledajući ove slike, vjerujte mi da sam prosto oduševljen koliko vaše oko može da uhvati, možda više za kratak period nego za čitav život nas koji ovdje živimo, a još važnije kad to prenesete ovdje na ovom platnu i kada se to zaista pokaže kao umjetnost velike vrijednosti.
Hvala Vam za dane koje ste proveli ovdje, za svaku Vašu emociju, za vašu želju, a vjerujte i našu potrebu da smo zajedno i žao mi je što se sada susrećemo, mogli smo to i ranije ali okolnosti su bile takve, ali ću Vam poslati jednu snažnu poruku, mi iz lokalne uprave smo uvijek zadovoljni i ponosni kada dođe ovoliki broj ljudi iz susjednih zemalja i posebno mi je drago što sretam drage ljude koje smo imali prilike da upoznamo na prethodnim kolonijama.
Ovi dani su zaista bili fenomenalni, mnogo ljudi nam je bilo u Petnjici, mnogo sjajnih programa ali vjerujte mi da likovna kolonija pošto najduže traje ostavi najviše emocija i naših i vaših, i ono što je vaša snažna poruka jeste da je Bihor ljepši kada ga svojim slikama ovako lijepo ukrasite i predstavite nego što stvarno mislimo da jeste. Zato Vam još jednom hvala, hvala Vam što podržavate koloniju, što podržavate našu opštinu i što na neki način popularišete ovaj kraj na najbolji mogući način, sa umjetnošću, sa porukom ljubavi i porukom mira i neka ovo bude zajednička poruka svih nas, molimo se za mir u svijetu, molimo se za mir koji će da čuva djecu, koji će da čuva čovječanstvo i civilizaciju a samim time i umjetnost, jer umjetnost ako se ne sačuva, mislim da nijesmo sačuvali planetu.
Zato Vam hvala, želim Vam sretan put i gledajmo se naredne godine i uživajte još malo u ovim lijepim trenucima Bihorskog sunca koje je nas je I danas ovako lijepo obasjalo.
Zahvaljujući na pozivu Skender Strica akademski umjetnik iz Skadra je kazao da:
– Djela koja su nastala tokom kolonije ostaju trajno svjedočanstvo susreta umjetnika i inspiracije koju nosi Bihor, ja sam po drugi put na koloniji u Petnjici i uvijek ću se odazvati pozivu organizatora čiji se zaposleni zaista trude da budu pravi domaćini što su i ovog puta dokazali obezbeđujući nam zaista sve što nam treba, Posebno smo oduševljeni tradicionalnijm jelima koje smo po prvi oput probali na ovoj koloniji na seoskom domaćinstvu Hamdina kula.
Evgenija Morozova:
Želim da izrazim duboku zahvalnost organizatorima i učesnicima likovne kolonije na prilici da budem dio ovog događaja. Svaki dan proveden ovdje bio je izvor inspiracije i duhovnog obogaćenja. Atmosfera stvaralaštva, dobrote i zajedništva zauvijek će ostati u mom srcu.
Biti dio ove kolonije – velika je čast i radost.
S poštovanjem i ljubavlju, Evgenija Morozova.
Tamara Osmajić mlada umjetnica takođe je po prvi put u Petnjici ali je očarana prirodnim ljepotama ovog podneblja – Boje Bihora bi svaki umjetnik mogao istraživati do kraja svog života. Nemoguće je sagledati sve ljepote ovog pejzaža za kratko vrijeme.
Svakako, likovna kolonija nam pruža jednu lijepu impresiju. Hvala lijepa na svemu!
Iz JU Centar su istakli da su se svi učesnici kolonije potrudili da urade što kvalitetnije radove koji će ostati kao trajni dokaz boravka u ovom karaju, i zahvalili Ministarstvu kultutre i medija na projeknoj podršci i ove kolonije koju je tokom trajanja posjetilo više građana Petnjice i susjednih opština.
Aldin Muratović, jedan od osnivača Bošnjačke građanske alijanse (BGA) i državni sekretar Ministarstva dijaspore saopštio je da 30. avgust 2020. godine ostaje upisan kao istorijska prekretnica koja je pokrenula važne procese u političkom, društvenom i ekonomskom životu Crne Gore.
“U protekle četiri godine ostvaren je napredak u više oblasti: minimalna plata porasla je sa 222 € na 600–800 €, minimalna penzija sa 136 € na 450 €, uvećana su socijalna davanja, zabilježen je istorijski minimum nezaposlenosti, zatvorena su pregovaračka poglavlja u procesu pristupanja EU, sprovedene brojne reforme, dok su nosioci kriminala i korupcije privedeni pravdi.
Ovi rezultati jasno pokazuju da Crna Gora ide naprijed. Ipak, svjesni smo da pred nama i dalje stoji zadatak ispravljanja nepravde koja je stvarana decenijama.
Naš cilj je da Crna Gora postane društvo u rangu najboljih u Evropi – i uvjereni smo da će se to desiti u bliskoj budućnosti”, rekao je Muratović uz poruku da Crna Gora uvijek ide naprijed!
Elektroprivreda Crne Gore osjeća potrebu da, radi tačnog informisanja javnosti, još jednom ukaže na razloge koji stoje iza trenutnog finansijskog rezultata, a kojima se dio medija danas bavi na jedan, rekli bismo, prilično proizvoljan način. Sve ove okolnosti već smo ranije jasno isticali, pa stoga smatramo neopravdanim senzacionalistički i tendenciozan ton kojim obiluju današnji naslovi u pojedinim medijima.
Ostvareni rezultat u prvoj polovini godine prije svega je posljedica privremenog zastoja Termoelektrane Pljevlja od 31. marta tekuće godine, zbog završnih radova na ekološkoj rekonstrukciji i izmještanju toka rijeke Ćehotine, o čemu je javnost uredno obaviještena. Riječ je o projektu koji se dugo odgađao, a koji je sadašnje rukovodstvo EPCG hrabro preuzelo i uspješno privodi kraju. Dugoročni rezultati i benefiti ovog projekta za državu i građane Crne Gore za sadašnje rukovodstvo EPCG-a važniji su od zlonamjernih političkih i medijskih spinova.
Da pojasnimo – rekonstrukcija TE Pljevlja osigurava produžetak rada u skladu sa evropskim ekološkim standardima, daje dugoročnu stabilnost elektroenergetskog sistema Crne Gore, donosi čistiji i zdraviji vazduh građanima Pljevalja.
Na rezultat su, takođe, uticale i nepovoljne hidrološke prilike u drugom kvartalu, koje su značajno umanjile proizvodnju u hidroelektranama, zatim visoke cijene električne energije na međunarodnom tržištu, kao i povećana potrošnja distributivnih potrošača usljed visokih temperatura.
Važno je naglasiti da su ovo privremeni faktori. Završetak ekološke rekonstrukcije Termoelektrane Pljevlja, zajedno sa povoljnijim hidrološkim uslovima u nastavku godine, stvoriće osnov za značajno unapređenje rezultata i dugoročnu energetsku sigurnost Crne Gore.
U vezi sa svim gore navedenim, a javnosti jasno u više navrata predočenim, svako ko je očekivao da rezultat može biti pozitivan uprkos svim činjenicama, evidentno je stručno neutemeljen, a interpretacije koje ciljaju senzacionalizam svakako ne možemo smatrati dobronamjernim.
Naše građane podsjećamo na važnu činjenicu – EPCG, uprkos objektivnim izazovima, domaćim potrošačima i dalje isporučuje električnu energiju po cijenama višestruko nižim od tržišnih. To dodatno opterećuje poslovanje, ali istovremeno potvrđuje našu društvenu odgovornost, što je jedan od prioriteta u poslovanju.
Još jednom ističemo da je, uprkos ovakvoj finansijskoj situaciji, EPCG u najvećem investicionom ciklusu od svog osnivanja i da će do kraja ove godine biti instalirano preko 100 MW nove zelene energije. Time se stvaraju preduslovi da u 2026. godini imamo konkretne benefite od novih projekata i bolji poslovni rezultat, uz diverzifikaciju proizvodnog portfolija EPCG i smanjenje zavisnosti od hidrologije.
EPCG će i ubuduće otvoreno i odgovorno obavještavati javnost o svim važnim pitanjima, a pozivamo i medije da interes građana i objektivno informisanje uvijek stave ispred senzacionalizma.
Vjerujemo da će i mediji, kao i svi drugi akteri od javnog značaja, jednako voditi računa o objektivnom informisanju i javnom interesu te izbjegavati naslove i pristupe koji mogu stvoriti pogrešnu sliku o činjenicama, budući da se povjerenje javnosti najbolje gradi tačnim, potpunim i uravnoteženim informacijama.
Pisati o Fehimu (Muratovom) Džogoviću znači suočiti se sa ograničenjem svake riječi i svake stranice. Koliko god redova ispisao, ostaje ośećaj da je to samo jedan mali fragment jedne velike arabeske, tek uvezani konac u bogatom i slojevitom vezu njegovog života i stvaralaštva. Ovaj tekst ne pretenduje da obuhvati sve što je autor uradio i ostavio iza sebe, već da naglasi nekoliko momenata biografskih, spisateljskih i ljudskih koji ga čine neizostavnom ličnošću u kulturno-istorijskoj enciklopediji Bošnjaka i Sandžaka.
Fehim Džogović autor knjiga
Fehim Džogović rođen je 1949. godine u Laholu kod Bijelog Polja, Sandžak, Crna Gora. Po obrazovanju učitelj, po vokaciji istraživač i publicista, a po unutrašnjem ośećaju čovjek kulture i śećanja. Od 1972. do aprila 1992. radio je u Šerićima kod Zenice, đe se istakao u pedagoškom i kulturnom radu. Osnovao je prvu biblioteku u tom selu, a za svoj trud i entuzijazam dobio je brojna priznanja. Početkom aprila 1992, kada je rat zahvatio Bosnu i Hercegovinu, sa porodicom je izbjegao u Švedsku, đe je nastavio svoj prosvjetni i istraživački rad, vezujući svoj život za knjige, đecu i kulturu pamćenja.
Moj lični susret sa Fehimom Džogovićem na Lovćenu polovinom avgusta ostavio je dubok utisak. Došao je u pratnji svoje supruge Bele Džogović, takođe spisateljice. U srdačnom razgovoru, ispod vrhova koji pamte burne epohe Crne Gore, govorili smo o istoriji, o kulturi, ali i o onim najtežim stranicama bošnjačkog naroda. U tom trenutku, dok mi je poklanjao svoje dragocjene knjige iz edicije “Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941–1945”, osjetio sam da sam primio više od darovanih knjiga primio sam povjerenje i obavezu da i sam nastavim biti svjedok.
Njegova biografija potvrđuje da nije riječ samo o autoru, već i o čovjeku koji je čitav život uložio u misiju da se sačuvaju imena, priče i tragovi ljudi. Od prvog udžbenika na bosanskom jeziku na Kosovu (Početnica, 2002), preko monografija o bratstvima Džogovića, Bakija, Mahmutovića i Isovića, pa do višegodišnjeg istraživačkog rada na popisima stradalih Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu svaka stranica njegovog djela nosi pečat odgovornosti i ljubavi prema istini. Pisati o njemu znači pisati i o jednom vremenu, i o jednoj kulturi sjećanja koja je decenijama bila potiskivana, zapostavljana, pa i svjesno zapostavljana i uništavana. Zato njegove knjige čine ličnu snagu i lični doprinos koji prevazilazi aktuelni trenutak one su arhiv savjesti, biblioteka bola, ali i temelj budućeg pomirenja zasnovanog na istini. A da li će pomirenja biti zavisi od nas samih koliko smo svjesni da pamtimo podśećamo, praštamo ali i ne zaboravljamo.
BIJELA KNJIGA ŽRTAVA SANDŽAKA 1941–1945. KNJIGA I – DOKUMENTI
Prvi tom „Bijele knjige“ okuplja pedeset dokumenata i jedan prateći prilog, grupisanih tako da oslikavaju ideološki okvir, vojne naredbe, sporazume i izvještaje, kao i poslijeratne popise žrtava. Knjiga otvara zloglasni Projekat Stevana Moljevića (30. juni 1941), program „Velike Srbije“ u obnovljenoj Jugoslaviji. Time se jasno pokazuje kako su kasniji zločini imali ideološku matricu. Slijedi Program četničkog pokreta (septembar 1941), pa naredbe i instrukcije Draže Mihailovića, uključujući postavljanje Pavla Đurišića za komandanta Limskih i sandžačkih četnika. Džogović pažljivo bira dokumente koji razotkrivaju saradnju četnika s Italijanima (sporazum u Podgorici, izvještaji Bajovih komandanata, dogovori sa okupacionim vlastima). Ovo ruši mitove o „patriotskom pokretu“ i pokazuje stvarnu matricu dogovor sa okupatorom zarad obračuna sa Muslimanima i partizanima. Posebno potresni su izvještaji Pavla Đurišića iz 1942–1943. o „pokolju Muslimana“ u Bjelopoljskom, Pljevaljskom, Fočanskom i Čajničkom srezu. Sam je Draži Mihailoviću podnosio bilanse mrtvih, opisujući masovne pokolje kao „uspješno izvršene akcije“. Ti dokumenti čine srž knjige tu se istina više ne može relativizovati. Tu su i britanski povjerljivi izvještaji, američki izvještaj o četničkoj kolaboraciji, pa čak i albanski arhivski zapisi o zločinima četnika u Bihoru. Ovi dokumenti daju šire poglede istina o Sandžaku nije bila nepoznata ni u Londonu, ni u Vašingtonu, ni u Tirani.
Knjiga donosi i poslijeratne dokumente spiskove narodnih neprijatelja, formulare žrtava rata za naknadu štete, popise iz državnog arhiva Jugoslavije, takođe svjedočenja Slobodana Jakovljevića o ubistvima 1943. godine. Time se luk zatvara: od ideoloških projekata 1941. do svjedočanstava i pravnih postupaka nakon 1945.
Ova knjiga se ne može čitati kao obično štivo. Ona je dokumentarna hronika, đe svako poglavlje svjedoči o planiranju i izvršenju genocidnih politika. Njena snaga nije u lirici, već u sistematskoj preciznosti datumi, naredbe, potpisi, izvještaji. Džogović ne komentariše patetično on izlaže dokaze. Upravo zato knjiga ima snažan karakter. Istorijski dokument pokazuje kako je ideja „Velike Srbije“ prevedena u konkretne zločinačke naredbe i masovne pokolje. Moralna knjiga jer svaka naredba i izvještaj nose za sobom krvave tragove ljudi čija imena stoje u kasnijim publikacijama „Bijele knjige“. Dok listam stranice, shvatam da jeziva ogoljenost jezika u izvještajima strašnije odzvanja od bilo kakvog patetičnog opisa. Kada Pavle Đurišić piše Draži Mihailoviću o „pokolju Muslimana“, kada brojevi mrtvih stoje kao redovni izvještaj tada shvatamo da je zlo najjezivije kad je birokratski upakovano. Fehim Džogović ovom knjigom pokazuje da je istina ponekad teža od književnog izraza, i da je jedina forma dostojna žrtava dokaz. „Dokumenti“ nisu književno djelo u klasičnom smislu, ali jesu književnost pamćenja jer svako ime, svaka naredba, svaki izvještaj čine veliku priču o stradanju i zaboravu.
KNJIGA BJELOPOLJSKI SREZ U BIJELOJ KNJIZI ŽRTAVA SANDŽAKA
Druga knjiga u ediciji Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941–1945, posvećena Bjelopoljskom srezu, jedno je od najmonumentalnijih djela bošnjačke i sandžačke istoriografije. Na čak 870 stranica, Fehim Džogović je sabrao i sistematizovao imena, dokumenta, izvještaje i śedočanstva, vraćajući u pamćenje hiljade ugašenih života. Ovaj obim nije samo statistika to je mjera bola jedne zajednice, ali i mjera istraživačkog podviga autora. Džogović je decenijama radio na prikupljanju građe pretraživao državne i lokalne arhive, iščitavao vojne naredbe i poslijeratne zapisnike, ukrštao dokumente sa porodičnim svjedočenjima, provjeravao godine i okolnosti smrti. Svaki podatak je morao biti potvrđen, svaka greška ranijih popisa ispravljena. Taj ogroman trud i istrajnost učinili su da knjiga dobije oblik jedinstvenog dokumenta arhiva savjesti u kojem nema mjesta zaboravu.
Knjiga je pažljivo strukturisana. U uvodnim poglavljima obrađene su italijanska i njemačka okupatorska vlast u Bjelopoljskom srezu, zatim djelovanje narodnooslobodilačkih odreda i brigada (Treća i Četvrta sandžačka, muslimanske partizanske jedinice), kao i uloga četničkih formacija koje su počinile masovne zločine nad civilima. Posebno mjesto zauzima poglavlje o prvom velikom zločinu Limskih i sandžačkih četničkih odreda, koje je ušlo u bolno sjećanka Bošnjaka-muslimana kao rana koja i danas boli. U nizu dokumenata koje je Džogović uvrstio u knjigu posebno se izdvajaju izvještaji Pavla Đurišića Draži Mihailoviću iz 1943. godine. U njima se surovo i gotovo tehnički nabraja „pokolj Muslimana u Bjelopoljskom srezu“, „uništenje muslimanskog življa u Čajničkom i Pljevaljskom srezu“, kao da je riječ o vojnom bilansu a ne o ljuckim životima, Te rečenice danas paraju svijest iza svake brojke stoje porodice, đeca, starci, cijela sela. Džogović nam pokazuje da zločin nije bio incident, već planska politika etničkog čišćenja.U kasnijim segmentima razmatra se i uloga muslimanskih milicija i vulnetara, čime se pokazuje složenost i tragičnost bošnjačkog položaja u vihoru rata.
Srce knjige čine spiskovi žrtava na stotinama stranica upisana su imena ljudi, sa godinama rođenja i smrti, mjestima i okolnostima stradanja. Svako ime vraćeno je iz zaborava, svaka porodica makar simbolično priznata kroz zapis. Tu knjiga prelazi granicu istoriografije i postaje bplno i tragično śjećanje u obliku knjig. Snaga ovog djela je višestruka ono je istovremeno istorijska hronika i etički testament. Džogović je uradio ono što su trebale raditi institucije i akademije načinio je registar bola cijelog Bjelopoljskog sreza. Njegova knjiga svjedoči da zločini nijesu samo prošlost, već i opomena, i da se pamćenje ne smije prepustiti ni stihiji ni zaboravu. 870 stranica Bjelopoljskog sreza ne samo da govore istinu već i pokazuju da se i najteža istina može ispisati, ako postoji istrajnost, hrabrost i moralna obaveza jednog čovjeka.
BIJELA KNJIGA ŽRTAVA SANDŽAKA 1941–1945 OPŠTINA PETNJICA
Treći tom monumentalne edicije Fehima Džogovića, Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941–1945, posvećen je opštini Petnjica i obuhvata oko 150 stranica. Iako obimom manja u odnosu na prethodne knjige, ova monografija nosi ogromnu težinu ona svjedoči o herojskom otporu, civilnim žrtvama i ličnostima koje su obilježile ratne godine u Gornjem Bihoru.
Knjiga počinje poglavljima o Bihoru kao regiji i Petnjici, đe Džogović precizno smješta lokalnu zajednicu u širi istorijski i geografski okvir. Time pokazuje da Petnjica nije bila izolovana, već dio šireg prostora koji je u Drugom svjetskom ratu trpio ogromne gubitke. Gornji Bihor bio je poprište sukoba između partizanskih snaga, četničkih jedinica i okupatora, a bošnjačko stanovništvo se našlo u položaju stalne nesigurnosti između noža, deportacije i borbe za opstanak. Jedno od važnih poglavlja jeste „Organizovanje odbrane Gornjeg Bihora u Drugom svjetskom ratu“. Džogović ovdje detaljno opisuje kako su Bošnjaci iz ovog kraja, svjesni prijetnje istrebljenja, organizovali samoobranu. Posebno mjesto zauzima Rastoder porodica, simbol otpora i odlučnosti. Osman (Avdulah Muratov) Rastoder izdvaja se kao vojni i moralni oslonac naroda njegova borba nije bila samo borba za teritoriju, već za opstanak bošnjačkog naroda u Bihoru. On i njegovi saborci stali su naspram daleko jačih neprijateljskih snaga, svjesni da se bore za goli život svojih porodica i sela. Njihov otpor je imao je veliko značenje vojničko, jer su uspjeli zaustaviti neprijateljske nalete, i simboličko, jer su pokazali da Bošnjaci nijesu samo pasivne žrtve, već i subjekti otpora. Odbrana Gornjeg Bihora ulazi u sjećanje naroda ali i istoriografije kao čin otpora genocidu. Džogović, kroz arhivsku građu i svjedočenja, oživljava te trenutke i vraća dostojanstvo ljudima koji su nerijetko marginalizovani u širim istorijskim prikazima. Poglavlje o Samostalnom petnjičkom bošnjačko/muslimansko-partizanskom bataljonu otkriva složenu dinamiku ratnog perioda. Dok su mnogi Bošnjaci stradali od četničkog noža, značajan broj njih pridružio se partizanima, nastojeći da doprinese borbi protiv fašizma. Ovaj bataljon je dokaz da su Bošnjaci iz Petnjice bili aktivni učesnici antifašističke borbe, i da njihova žrtva i krv utkane u temelje slobode Crne Gore i Jugoslavije. Džogović posebno bilježi pogibiju braće Mahmuta i Sabita Hadrovića, čija smrt simbolizuje lično stradanje u ime kolektivnog opstanka. Oni su postali znak generacijama da sloboda i identitet imaju cijenu, a da se u najtežim vremenima pojedinci uzdižu do simbola.
Ogroman značaj imaju poglavlja koja bilježe bošnjačke civilne žrtve opštine Petnjica 1941–1945, kao i stradanja Crnogoraca i Srba iz ovog kraja. Time Džogović jasno pokazuje da rat nije birao ali da je bošnjačko stanovništvo bilo najčešće meta organizovanog i sistematskog nasilja. Posebno mjesto zauzimaju popisi pripadnika muslimanske milicije i četničkih formacija iz Petnjice, đe se jasno vidi složenost ratnog vihora dio Bošnjaka se borio u miliciji da bi zaštitio narod, dok su drugi, pripadnici četničkih jedinica, učestvovali u progonima. Ova složenost čini knjigu i dokumentom unutrašnjih podjela i tragedije zajednice.
Tragična sudbina pojedinaca – imena kao svjedoci pamćenja
Na kraju knjige Džogović daje portrete pojedinaca:
Osman (Avdulah Muratov) Rastoder,
Šefkija (Džemo) Kršić,
Đule (Halil) Agović,
Salko (Adil) Škrijelj.
U njihovim sudbinama sabrane su i hrabrost i patnja, jer obični ljudi, kad dođu trenuci iskušenja, postaju legende, a njihova imena prelaze u vječnost.
Treća knjiga, iako najmanja obimom (150 strana), jednako je važna kao i prethodni tomovi. Džogović je uspio da u malom formatu posloži veliku istoriju. Njegov doprinos je ogroman jer je: Vratio glas Gornjem Bihoru, prostoru koji je bio često zaboravljen u širim narativima. Sistematski popisao žrtve i heroje. Pokazao kako se istorija ne mjeri samo u velikim bitkama, već i u malim mjestima, selima i ličnim pričama. Zahvaljujući Džogoviću, Petnjica i Bihor više nijesu zaboravljeni kraj već jedna od nažalost brojnih istorijskih raskrsnica bošnjačkog stradanja i otpora, epicentar pamćenja jedne epohe.
BIJELA KNJIGA ŽRTAVA SANDŽAKA 1941–1945 – PLJEVALJSKI SREZ
Peta knjiga monumentalne edicije Fehima Džogovića obuhvata čak 958 stranica i nosi naslov Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941–1945 – Pljevaljski srez. Ovo izdanje predstavlja najcjelovitiji dosije o stradanju Bošnjaka-Muslimana u pljevaljskom kraju tokom Drugog svjetskog rata.
U prvim poglavljima obrađuje se Pljevaljski srez u toku Drugog svjetskog rata, pod italijanskom i njemačkom okupacijom. Iz sadržaja jasno vidimo da Džogović analitički pokazuje kako su okupatorske strukture stvorile okvir u kojem je nasilje postalo „dozvoljeno“. Italijani i Nijemci nisu samo upravljali teritorijom oni su posredno omogućili četničkim formacijama da sprovedu plan uništenja Muslimana. U takvom prostoru sigurnosti nije bilo, a narod je živio u stalnoj napetosti između partizanskih borbi, okupacionih represalija i četničkog terora.
Posebno važan dio knjige jeste poglavlje o oružanim formacijama i njihovoj organizaciji u Pljevaljskom srezu. Tu nalazimo čitave liste:
Komandni kadar Limskih i sandžačkih četničkih odreda,
Komandni kadar četničkih jedinica u Pljevljima, Mileševskom, Beranskom i Bijelopoljskom srezu, Omladinske brigade, Muslimanske milicije i vulnetari.
Džogović insistira na imenima i prezimenima pokazuje da zločini nijesu bili anonimni, već precizno planirani i vođeni od ljudi sa punim imenom i funkcijom. Ovaj pristup ima ogroman značaj umjesto maglovitog pojma „četnici su ubijali“, autor jasno razotkriva komandnu strukturu, čime demistifikuje i individualizuje odgovornost. To je, ujedno, i istorijsko suočavanje sa krivicom.
Jedno od najpotresnijih poglavlja nosi naslov „Užasni pokolj Bošnjaka-Muslimana od 5. do 25. februara 1943. u Pljevaljskom srezu“. Ovđe knjiga razotkriva najbolnije u tom periodu desio se jedan od najvećih masovnih zločina nad Bošnjacima Sandžaka. Na desetine sela je spaljeno, stotine ljudi ubijeno, porodice uništene (iskopate). Džogović donosi naređenja Draže Mihailovića i izvještaje Pavla Đurišića u njima se hladno, gotovo sadistički, konstatuje da je „uništen muslimanski živalj“. Hlaan ton tog jezika i izvještaja potresniji je od svake patetike jer pokazuje da je genocid bio planiran, naređen i izvršen sa sviješću i bez trunke sažaljenja.
Najopsežniji segment knjige je Statistika zločina, koja obuhvata stotine stranica. Tu su spiskovi: Bošnjačkih civilnih žrtava 1941–1945, Đece do 7 godina ubijene u Pljevaljskom srezu, Muslimanskih milicija čiji su pripadnici ubijeni ili strijeljani, Žrtava deportacija i logora, Popisi onih čija je sudbina ostala nepoznata, Spiskovi ljudi odvedenih u logor Jasenovac.
Posebno potresno jeste poglavlje o djeci do 7 godina. Time knjiga pokazuje da zločin nije imao samo vojno-civilnu logistiku nije se radilo o borbi protiv neprijatelja, već o namjeri potpunog istrebljenja jednog naroda. Kada se u spiskovima nižu imena đece, istorija prestaje biti hronika ona postaje rana. Poglavlje „Opljačkane, spaljene i porušene džamije u Pljevaljskom srezu 1941–1945“ jedno je od važnjih u knjizi. Zločin i obračun sa narodom, pretvorio se i u kulturni genocid. Uništavanje džamija značilo je pokušaj da se izbriše duhovni i kulturni identitet Bošnjaka. To pokazuje da cilj nije bio samo ubiti ljude, već i satrijeti tragove njihovog postojanja. Kada se sruši bogomolja, ruši se i sjećanje, simbol zajednice i vjere.
Knjiga donosi i dokumenta instrukcije Draže Mihailovića, zapovijesti za „uništenje muslimanskog življa“, izvještaje Pavla Đurišića, kao i poslijeratne presude sudova protiv nekih zločinaca. Džogović uvrštava i dokumente komisija koje su istraživale ratne zločine, takođe zapisnike o zločinima u Pljevljima. To zatvara krug od planiranja i izvršenja, do djelimične i zakašnjele pravde.
Zašto je stradanje u Pljevljima bilo najveće?
Pljevlja su bila strateši važan centar i prostor sudara interesa italijanskih i njemačkih okupatora, četničkog pokreta i partizanskih jedinica. Upravo zbog tog položaja Bošnjaci su postali žrtve u planovima „Velike Srbije“. U izvještajima četničke komande, Muslimani su označeni kao „nepoželjni element“ i planski su uništavani. Veliko stradanje objašnjava se i totalnošću zločina ubijani su civili, žene, đeca, starci; uništavane su kuće, džamije, čitava sela. Cilj nije bio samo vojna pobjeda, već satiranje tragova života jednog naroda.
Na čak 958 stranica, Fehim Džogović je prikupio i sistematizovao građu koja je decenijama bila rasuta po arhivima ili prećutana. Njegov predstavlja istoriografski ali i etički čin. Džogović je mrtvima vratio imena, a živima dao obavezu pamćenja. Njegov doprinos je ogroman jer je Pljevljski srez, zahvaljujući ovoj knjizi, dobio najpotpuniji dosije zločina. To je djelo koje nadomješta čitave naučne institute, a istovremeno je i najveći spomenik Bošnjacima stradalim u ovom kraju.
BIJELA KNJIGA ŽRTAVA SANDŽAKA OPŠTINA ROŽAJE
Sedma knjiga u ediciji Fehima Džogovića posvećena je opštini Rožaje i zauzima posebno mjesto u ovom kapitalnom istraživačkom poduhvatu. Na 452 stranice, autor razlaže višeslojnu priču o jednom kraju koji je u vihoru Drugog svjetskog rata bio i utočište i stratište, i simbol humanosti i simbol stradanja. Jedno od poglavlja koje se izdvaja jeste „Rožaje humana i musafirska čaršija“. Ovđe Džogović podśeća na tradiciju gostoprimstva i solidarnosti koja je u Rožajama bila kroz vjekove iskrena i satkana u duši Bošnjaka. Upravo ta osobina čini tragediju još većom grad koji je pružao utočište drugima, sam je bio izložen brutalnim napadima i zločinima.
Posebno potresno mjesto zauzima poglavlje o pokolu Bošnjaka u Bihoru za pravoslavni Božić januara 1943. godine. Taj događaj, upisan krvlju u sjećanju brojnih Bošnjaka Sandžaka, svjedoči o sistematskom pokušaju da se čitave zajednice satru. Džogović ovaj masakr ne opisuje kroz patetiku, već kroz sistematsku preciznost istraživača imena, datumi, brojke, dokumenti. Upravo ta metodološka strogost daje težinu njegovom pisanju, jer iza svake rečenice stoji ljudski život. Još jedno značajno poglavlje jeste „Bitka na Kacuberu“. Ovđe se pokazuje kako su Bošnjaci, suočeni s prijetnjom uništenja, pružali otpor i branili svoje krajeve. Kacuber postaje simbol borbe, mjesto na kojem se tragičnost i herojstvo prepliću. Knjiga detaljno obrađuje civilne žrtve Bošnjaka, ali i Srba i Crnogoraca sa teritorije Rožaja, naglašavajući složenost i višeslojnost stradanja. Posebno su važni popisi đece, žena, staraca i interniraca što ovu knjigu čini ne samo istoriografskim dokumentom, već i važnim istorijskim śećanjem na 452 stranice.
Džogović u knjigu unosi i portrete ličnosti poput Mule Jakupa Kardovića, kao i imena onih koji su nakon rata osuđeni na smrtne kazne ili zatvorske robije Kalača, Kurtagića, Murića. Njihove sudbine pokazuju kako se istorija Bošnjaka Sandžaka nije završila oslobođenjem 1945. godine, već je nastavila kroz progon, etiketiranje i kazne. Poseban segment donosi spisak opljačkanih i spaljenih džamija i mekteba na teritoriji Rožaja. Time Džogović ukazuje da genocid bio i kulturni i duhovni uništavanje simbola identiteta imalo je za cilj uništavnja tragova bošnjačke istorije. Na kraju knjige nalaze se recenzije uglednih autora Šerba Rastodera, Saita Šabotića, Suade Džogović i drugih, koje potvrđuju da je riječ o kapitalnom doprinosu kulturi śećanja. Posebno se naglašava metodološka sistematičnost, ali i etički imperativ kojim je Džogović vođen da nijedna žrtva ne ostane bez glasa.
Knjiga o Rožajama pokazuje svu širinu i dubinu Džogovićevog poduhvata. Ona nije samo posložena istorijska građa ona je zapis bola i pravde, svjedočanstvo koje postavljsa Rožaje u jedan od centara istorijskog pamćenja. Na 452 stranice, Fehim Džogović je dao najpotpuniju sliku onoga što je Rožaje preživjelo između 1941. i 1945. godine, i time ostavio djelo koje se mora čitati kao opomena, dokument i spomenik.
Kada se govori o Fehimu Džogoviću, ne govori se samo o autoru i istraživaču, već o čovjeku koji je izgradio bedeme śećanja tamo đe su generacije bile prepuštene stigmatizaciji i zaboravu. Njegova edicija Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941–1945 nije je svojevrsni monumentalni spomenik u štampanom obliku podignut svakom pojedincu čije bi ime, da nije njegovog rada, ostalo zakopano u prašini arhiva. Džogovićeve knjige ne pripadaju samo istoriji, već savjesti one su spoj arhive i etike, mjesto đe gola činjenica postaje ljudsko śedočanstvo.Njegov metod djeluje na prvi pogled strogo imena, godine rođenja, okolnosti smrti, suve arhivske činjenice. Ali upravo ta ogoljenost i odsustvo patetike čine da bol bude dublje izražena. Nema suvišnih riječi svaka žrtva govori sama za sebe, kroz svoj zapisani trag. U sedam tomova ove edicije od Pljevalja do Petnjice, od Bijelog Polja do Rožaja on je iscrtao geografsku kartu bola, ali i mapu otpora bošnjačkog naroda Sandžaka. Niti jedan kraj, niti jedno selo, niti jedna porodica nijesu ostavljeni po strani. Time Džogović radi ono što su institucije decenijama propuštale ispravlja istorijsku nepravdu, vraća dostojanstvo porodicama, a Sandžak postavlja u sami centar pamćenja Balkana. Njegovo djelo je i pedagoški čin. Starijima daje potvrdu da njihova śećanja nijesu bila uzaludna, a mlađima pruža prvu ozbiljnu, naučno utemeljenu sliku prošlosti. Na taj način Džogović stvara kulturu pamćenja onu koja je temelj svakog identiteta i svake zajednice. Posebno je dragocjeno što on pokazuje da intelektualac može biti i čuvar i svjedok da se snaga pera ne mjeri samo u estetskim vrijednostima, već u spremnosti da se stane naspram zaborava i da se tamni vilajet istorije obasja svjetlom činjenica.
Možda je najtačnije reći da je Fehim Džogović publicista istine. Njegove knjige nemaju metafore, ali u njihovoj neumoljivoj faktografiji krije se poezija śećanja. On piše statistiku koja se pretvara u ljudsku dramu, dokument koji prerasta u epitaf, registar imena koji postaje zajednički spomenik.
U epohi u kojoj revizionizam briše, a istorija se prekraja prema dnevnim potrebama, Džogovićevo djelo stoji kao tvrđava istine. Njegovo ime ne pripada samo bibliografiji već i moralnom stubu bošnjačkog naroda. On je dokazao da intelektualac može obasjati najmračnija mjesta pamćenja i da se najtrajniji spomenici podižu ne u mezarjima, već u riječima koje nikada ne prestaju da svjedoče.
U subotu, 30. avgusta 2025. u 11:00 časova, u Kulturnom centru Petnjica biće održan sastanak Inicijativnog odbora povodom organizacije naučnog skupa pod radnim naslovom: „Komandant Osman Rastoder i otpor u Bihoru — Muslimanska milicija, istorija, konteksti, percepcije“. Skup je planiran povodom 80-godišnjice smrti Osmana Rastodera, u januaru 2026. godine.
Sastanak je sazvan s ciljem da se, na osnovu relevantnih istorijskih izvora i naučno utemeljenih analiza, sagledaju događaji iz perioda Drugog svjetskog rata na prostoru Sandžaka i šire, s posebnim fokusom na četničke zločine nad bošnjačkim stanovništvom i ulogu lokalnog otpora.
Dnevni red sastanka
Potreba organizovanja, datum, sadržaj i lokacija održavanja naučnog skupa; partneri.
Odluka o konačnom sastavu Organizacionog odbora.
Ciljevi i principi odabira lica kojima će biti upućeni pozivi.
Finansiranje troškova organizacije skupa.
Medijska promocija skupa.
Razno.
Pozvani učesnici
Samir Agović, predsjednik opštine
prof. dr emeritus Śerbo Rastoder, akademik, direktor IHDAS
muftija Abdurahman Kujević, predsjednik UOIHDAS
Almir Muratović, direktor BKC-Petnjica
Zaim Ćelebić, inicijator skupa
Zumber Muratović, autor, publicista i istraživač
dr Śemsudin Hadrović, predsjednik OIHDAS za BiH
dr Fehim Korać, UGPS — odbor Petnjica
Ismet Ramčilović, UGPS — odbor Petnjica
dr Sait Śabotić, predsjednik KMIS-a
prof. dr Azem Kožar, istoričar
Faik Adrović, predsjednik SUBNOR-a Petnjica
dr Esko Muratović, filozof
Prema pozivu, pozvani su zamoljeni da najkasnije do 25. avgusta obavijeste Inicijativni odbor o eventualnoj spriječenosti prisustvu sastanku.
Potpisnici poziva: prof. dr emeritus Śerbo Rastoder, direktor IHDAS Zaim Čelebić, podnosilac inicijative
