Petnjica nema fabrike, nema industrijske pogone, nema velike zagađivače koji bi se mogli označiti kao glavni krivci za narušavanje životne sredine. I baš zato je slika još teža i još sramnija. Kada u sredini bez industrije imate smeće pored puteva, uz rijeke, na ulazima u naselja, u šumama, na strminama i pored česama, onda je jasno da je čovjek ovdje najveći i praktično jedini zagađivač.
Tu više nema prostora za izgovore. Ne može se krivica svaliti na fabrike, dimnjake, postrojenja ili velike sisteme. U Petnjici je problem mnogo ogoljeniji i mnogo bolniji – zagađuje onaj koji tu živi, prolazi, baca i okreće glavu. Zato je pitanje smeća kod nas mnogo više od komunalnog pitanja. To je pitanje svijesti, kulture, odnosa prema prostoru i, na kraju, odnosa prema samome sebi.
GODINAMA GLEDAMO ISTO, A PONAŠAMO SE KAO DA NAS SE NE TIČE
Portal Radio Petnjica godinama objavljuje tekstove o divljim deponijama, o smeću uz saobraćajnice, o otpadu koji završava pored rijeka, po potocima, uz šumske puteve i na mjestima koja bi trebalo da budu ogledalo jednog kraja, a ne njegova sramota. Dakle, nije riječ ni o novom ni o nepoznatom problemu. Riječ je o staroj bolesti na koju smo se, izgleda, previše lako navikli.
I upravo je to možda i najopasniji dio cijele priče. Nije najveći problem samo to što se smeće baca. Problem je i to što smo počeli da živimo pored njega kao da je normalno. Kao da je prirodno da kesa visi sa grane, da plastične flaše plutaju uz obalu, da se pored puta istovara ono što nikome više ne treba. A nije normalno. Nije prirodno. I ne smije postati nešto s čim ćemo se pomiriti.
EKO GRUPA PETNJICA POKAZUJE DA SE MOŽE, ALI I KOLIKO JE POSLA PRED NAMA
U toj sumornoj slici ipak postoje ljudi koji ne pristaju na ćutanje i ravnodušnost. Eko grupa Petnjica je u prethodnom periodu pokazala da građanska odgovornost nije mrtva riječ i da još ima onih koji su spremni da svoj kraj brane radom, a ne praznim pričama. Njihove akcije čišćenja nijesu bile samo simbolične poruke za jedan dan, nego konkretan dokaz da postoje ljudi kojima je stalo da Petnjica ne bude deponija, nego mjesto dostojno života.
Važno je posebno naglasiti da Eko grupa Petnjica i ove godine organizuje veliku akciju čišćenja u maju. To nije mala stvar. To znači da ova priča traje, da nije bila prolazni entuzijazam i da ima snagu da preraste u ozbiljan pokret. Uz to, pri kraju je i procedura formalizovanja te grupe građana u jaku EKO NVO, što može biti jedan od najvažnijih koraka za buduće ekološke aktivnosti u Petnjici. Jer kada se dobra volja pretoči u organizovanu i ozbiljnu strukturu, onda raste i mogućnost da borba za čistiju sredinu dobije kontinuitet, glas i težinu koju zaslužuje.
I DRUGI SU POKAZALI ODGOVORNOST, DOK SU NEKI POKAZALI SAMO NEMAR
Pored Eko grupe Petnjica, u više navrata djelovale su i druge organizacije, škole, volonteri, građanske inicijative i pojedinci koji su čistili ono što nijesu oni zaprljali. U tome i jeste posebna težina njihovog angažmana. Oni ne skupljaju samo smeće, nego i tuđu neodgovornost. Oni iza drugih popravljaju ono što nikada nije smjelo ni da bude uništeno.
A nasuprot njima stoje oni koji i dalje bacaju, zatrpavaju, ostavljaju i računaju na to da će neko drugi doći da očisti za njima. I tu se vidi sva dubina problema. Petnjica nema manjak ljudi koji razumiju šta je ispravno. Ona ima višak onih koji se ponašaju kao da zajednički prostor ne pripada nikome.
TRNAVICE, PRIVREMENA DEPONIJA I OPASNA NAVIKA DA SE SVE RJEŠAVA NA PREČAC
U javnosti je plasirana i priča koja je mnogima zazvučala kao probni balon – priča o privremenoj deponiji na Trnavicama. Treba biti pošten i precizan, to nije zvanično nigdje jasno potvrđeno i zato se o tome mora govoriti upravo kao o nezvaničnoj priči koja je uznemirila građane, a ne kao o formalno donesenoj odluci.
Ali sama činjenica da je takva ideja mogla biti puštena u javni prostor dovoljno govori o jednom dubokom problemu. Kad god dođemo do zida, kod nas se odmah traži neko privremeno, prečac i improvizovano rješenje. A upravo nas je ta logika i dovela dovde. Smeće se ne može rješavati tako što će se samo premjestiti sa jedne tačke na drugu i proglasiti da je problem sklonjen iz vidokruga. Ono nije nestalo time što ga više ne gledamo.
Po novim zakonskim i planskim okvirima, pravljenje nekakvih privremenih opštinskih deponija ne bi smjelo da bude stvar nečije usmene procjene, improvizacije i lokalnog snalaženja. Ako je nešto privremeno, u našem iskustvu to prečesto znači da će trajati dugo, bez reda, bez kontrole i bez odgovornosti. A Petnjica više nema luksuz da probleme gura pod tepih, u jarugu, u šumu ili na neku novu lokaciju.
POGLAVLJE 27 MOŽE BITI ZATVORENO U BRISELU, ALI NE I U PETNJICI
Crna Gora će možda zatvoriti Poglavlje 27. Možda će se na državnom nivou ispuniti forme, usvojiti papiri i zaokružiti evropske obaveze. Ali Petnjica ga, ovakva kakva jeste, sigurno neće skoro zatvoriti. Ne zato što joj neko spolja ne da, nego zato što ga sama iz dana u dan drži otvorenim.
Jer poglavlja o životnoj sredini ne zatvaraju se samo zakonima, strategijama i saopštenjima. Zatvaraju se onda kada putevi nijesu zatrpani, kada rijeke nijesu opkoljene otpadom, kada šume nijesu mjesta za odbacivanje svega što nam smeta u dvorištu. Zatvaraju se onda kada čovjek nauči da prostor u kojem živi nije ničija tuđa briga, nego njegova lična odgovornost.
U Petnjici, dakle, nije najveći problem to što nemamo industriju. Problem je što bez industrije ipak uspijevamo da proizvodimo sliku ekološke neodgovornosti. I zato je najteži posao pred nama upravo onaj koji svi najčešće izbjegavaju – da radimo na sebi, da mijenjamo navike i da prestanemo da se ponašamo kao da će neko drugi urediti ono što mi uporno kvarimo.
Zato danas najveću podršku zaslužuju oni koji ne pričaju mnogo, nego rade. Eko grupa Petnjica, koja već priprema novu veliku akciju čišćenja u maju i koja je na korak do formalizovanja u snažnu EKO NVO. Zaslužuju je i sve druge organizacije, škole, aktivisti i pojedinci koji pokazuju da Petnjica može biti drugačija.
Ali podrška njima nije dovoljna ako već sjutra neko opet izbaci kesu pored puta i nastavi dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Petnjici ne treba još jedan apel koji će svi klimnuti glavom i zaboraviti do sjutra. Petnjici treba prekid sa navikom da je smeće normalno. Treba joj više odgovornosti, više stida i više poštovanja prema prostoru koji zovemo svojim.
Jer kad u mjestu bez industrije smeće postane najveći ekološki problem, onda nije zakazao sistem koliko je zakazao čovjek.
SAMIR RASTODER
This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
