Tekst koji je pred vama je dio šireg istraživanja koje je sprovodio Erol Šabotić, BSC inžinjer politehnike i master student na smjeru arhitektura i dizajn, na polju tradicionalne crnogorske arhitekture, a odnosi se na odlike tradicionalne bihorske stambene arhitekture koja zavređuje kako pažnju javnosti, tako i stručne arhitektonske kritike. Objavljivanje ovog teksta daće izuzetan doprinos promociji bihorskog kraja i širenju teorijskih osnova za adekvatan urbani razvoj Petnjice.
PIŠE: Erol Šabotić
Bsc inženjer politehnike
Master student na smjeru Arhitektura i dizajn
Područje Bihora se prostire na površini opština Bijelo Polje, Petnjica i Berane. Ova oblast dobila je naziv Bihor po srednjovjekovnom gradu Bihoru, koji su osnovali Osmanlije. Primjer bihorske kuće osim što se prostire na relativno velikoj površini za crnogorske standarde, relevantan je za analizu seoske arhitekture i po tome što vrlo dobro oslikava prirodne i privredno – društvene prilike. Uslovi za raspored obradivih površina, bogatstvo vodenim resursima, kvalitet zemljišta uticali su da se zemljoradnja, stočarstvo i voćarstvo razviju kao glavne privredne grane. Zbog razuđenosti reljefa koja se manifestuje kroz prirodne granice sela u vidu grebena, klisura ili većih potoka, sela su relativno mala. Prosječno bihorsko selo ima malo preko 100 kuća. Elementarna prostorna jedinica koja tvori cjelokupan prostorni identitet bihorskih sela jeste imanje ili okućnica, koje pripadajućim mu voćnjacima, pašnjacima ili vrtovima obrazuje neprekidnost kontinuiteta prostora sa kućom i svim pomoćnim objektima domaćinstva.
Kako navodi arhitekta Branislav Kojić, koji se smatra za jednog od najvećih istraživača ruralne arhitekture na Balkanu, seoska kuća predstavlja iskonsku suštinu vještine građenja. U skladu sa tim ne čudi što se na području Bihora moglo uočiti veliko šarenilo u građi kuće, nekada u istim selima postoje dubirozi, pletare, čatmare, brvnare i kule. Svaka od njih odražavala je društveni i materijalni položaj domaćina. Razvoj bihorske kuće u okvirima narodnog graditeljstva može se pratiti od sredine 18. vijeka pa do 1912. godine, kada je veliki broj kuća bio spaljen usljed ratnih zbivanja u više navrata i nažalost, većina objekata danas nije sačuvana. Ipak, na osnovu rijetkih primjeraka koji su uspjeli da odole vremenu i svježih ruševina, može se kao tipski i najrasprostranjeniji stambeni objekat usvojiti kuća nad izbom. Takođe, važan podatak jeste da su imućniji stanovnici ruralnog dijela Bihora kuće gradili po uzorima na gradske, što ovu oblast izdvaja u odnosu na ostale crnogorske regije u tom segmentu.
Kuće nad izbom javljaju se kao brvnare, čatmare ili polubrvnare – polučatmare. Osnova im je kvadratnog ili pravougaonog oblika i prizemlje koje se naziva izba uvijek je građeno od kamena i djelimično je ukopano u teren. Poda u prizemlju kod najranijih primjera uopšte nema, to je samo zemljana površina. Vremenom podna obrada izbe postaje daska. Interesantno je da ove kuće imaju dvoje, nekad i troje vrata, koja se nazivaju velja i mala. Ispred veljih odnosno glavnih ulaznih vrata u velikom broju slučajeva javlja se ajat, stručnom terminologijom rečeno drveni trijem, koji može u zavisnosti od nagiba terena imati i stepenice. On se javlja u okviru osnovnog volumena kuće ili može biti dodat kao aneks. Prozori su otprilike do sedamdesetih godina 19. vijeka vrlo mali i na nijma nema stakla, već je to naročito debela hartija zvana pendžeruša. Kasnije dimenzije prozora se povećavaju i primjenjuje se staklo, odnosno džam kako se često govorilo na ovom području. Funkcionalno, kuća nad izbom podijeljena je na nekoliko jednostavnih prostornih jedinica koje su služile i za ljude i za stoku, a to su: izba, kuća, soba, klijet ili ćiler i ajat. Izba je služila za skladištenje zaliha domaćinstva ili za stoku. Kuća se nazivao prostor u kojem se nalazi klasično ognjište. Sobom se smatra prostor namijenjen za spavanje, a zid između sobe i kuće zove se duvardžik. Klijet ili ćiler predstavlja dodatnu malu sobu koja nekada služi kao predsoblje, a nekad kao ostava i slično. Takođe, u nekim kućama koje su pretpostavlja se podizale imućnije age, postoji i hamam koji bi bio ekvivalent savremenom kupatilu. Kuća se nastavljala dvorištem opasanim plotom, tj. ogradom od kolja, taraba i pruća. Dvorište biva u određenom broju primjera oplemenjeno sadržajima poput česama ili klupa za sjedenje. Takođe, u tradicionalnim okvirima bila je prisutna i praksa ozelenjavanja dvorišta primjenom autohtonih kultura.
Struktura izbe, odnosno prizemlja uvijek je građena od kamena sa krečnim malterom (mješavina klaka, tj. gašenog kreča i pijeska) ili zemljanim malterom (mješavina blata i pljeve). Kod brvnara, sprat je građen od smrčevog, borovog, hrastovog ili bukovog drveta. Brvna u suštini predstavljaju deblja, pritesana i prava stabla drveta položena vodoravno jedno iznad drugoga. Naslaganjem brvana, koja se zasijecaju na uglovima kako bi struktura bila stabilna, ostvaruje se veza na usjek ili narodskim jezikom rečeno ćert. Kod čatmara, sprat biva izgrađen skeletom od drvenih letvica koje se vodoravno prikivaju na stubove i između njih je ispuna od ilovače. U nekim slučajevima čatma u završnoj obradi biva olijepljena krečom. Polubrvnara – polučatmara predstavlja kako i samo ime govori, kombinaciju gdje je dio sprata građen od brvana, a dio od čatme. Krov je uvijek četvorovodan sa nagibom krovne ravni od 45 do 60 stepeni zbog atmosferskih padavina. Krovne ravni uvijek izlaze van ravni zida i na taj način formiraju male strehe. Krovna konstrukcija je jednostavna, sa parovima rogova koji se oslanjaju na vjenčanicu, a preko njih se postavljaju letve kao podloga za krovni pokrivač. Pokrovni materijal je vršena ili mlaćena slama ili šindra. Šindra mulike i bora je najzastupljenija, zbog dugog vijeka trajanja koji može iznositi i preko 70 godina. Na primjerima kuća koje su pretrpjele određene intervencije uočava se promjena pokrovnog materijala u vidu lima, azbestnih ploča (salonit) i sl. Međuspratna konstrukcija je takođe drvena, a između podnih dasaka stavlja se mahovina, da bi zimi bilo toplije.
Svi navedeni atributi tipske tradicionalne bihorske kuće svjedoče o velikom tehničkom umijeću lokalnih graditelja, istinskom razumijevanju potreba korisnika objekta i odgovornom građenju prema nepisanim principima lokalnog ambijentalizma. Kamen, koji samim izgledom ima estetsku notu, odlikuje se otpornošću na vatru, dobrom akustičkom apsorpcijom i izuzetno je lak za održavanje. Drvo toplim, organskim izgledom osim što boravak u prostoru čini prijatnim, ima i druga svojstva važna u građevinskoj industriji, poput dobre akustične i termalne izolacije, lakoće obrade, smanjenja opterećenja na temeljima, niske emisije CO₂ što ga čini idealnim odgovorom na zahtjeve održive arhitekture. Pored toga, omogućava brzu gradnju i modularnost. Usvajanje pomenutih svojstava dva najdominantnija tradicionalna materijala, njihovom kombinacijom ili eventualnim pospješivanjem savremenim metodama premaza, impregnacije, termalne modifikacije i sl. koje dodatno pojačavaju njihova svojstva i šire polje primjene, nesumnjivo bi dovelo do brojnih prednosti u savremenim praksama građenja. Te prednosti se oslikavaju na način što se smanjuje vrijeme izvođenja radova, troškovi održavanja, građevinski otpad, ostvaruje se veća energetska efikasnost kroz redukovanje potreba za grijanjem i hlađenjem i na kraju, stvaraju se objekti koji su u harmoničnom odnosu sa prirodnim okruženjem i ostavljaju prijatan utisak na oko posmatrača. Takođe, jednostavne forme i svedeni volumeni tradicionalnih bihorskih kuća mogu biti vrlo dobar izvor inspiracije za savremene koncepte. Razlog leži u tome što kretanje kroz objekat čine lakšim, dostupno je manje površina koje bi potencijalno uzrokovale veće toplotne gubitke, nema prostornih gubitaka, bolje prenose i raspoređuju vertikalne sile na tlo, što direktno povećava sigurnost objekta na seizmičke uticaje.
Cilj ovog teksta jeste predstaviti odlike tradicionalne bihorske stambene arhitekture i ukazati na teorijske principe koji mogu biti pokretač savremenih koncepata, kako bi Petnjica, srce bihorske oblasti, koja je grad u nastajanju jednog dana postala mjesto kompatibilno sa standardima održive arhitekture, mjesto koje se odlikuje graditeljskim kontinuitetom između živućih generacija i generacija predaka i mjesto koje će ljudi rado posjećivati.
Erol Šabotić
BSc inženjer politehnike
Master student na smjeru Arhitektura i dizajn
IZVORI:
• Kapetanović, Aleksandra, Gligorić, Biljana, Rajić, Tatjana (2019) Studija tradicionalne arhitekture na području opština Berane, Petnjica, Andrijevica, Plav i Gusinje, Polimski muzej i Regionalna razvojna agencija za Bjelasicu, Komove i Prokletije, Berane
• Lutovac, Milisav (1967) Bihor i Korita, Naučno delo, Beograd
• Vuksanović – Macura, Zlata, Drobnjaković, Marija, Todorić, Jovana, Spalević, Aleksandra (2017) Branislav Kojić – Prostor u selu, selo u prostoru, Geografski institut „Jovan Cvijić“, Galerija nauke i tehnike, SANU, Beograd
• Radović, Miljan, Bakić, Radovan, Šekularac, Božidar, Folić, Zvezdan, Pajović, Radoje, Radonjić, Radoje, Deletić, Zdravko, Radunović, Miodrag, Došljak, Draško, Adrović, Salija, Šabotić, Sait, Vujović, Dobrislav (2012) Monografija Berana, Opština Berane, Berane
• Zbirka fotografija Polimskog muzeja u Beranama
• https://www.radiopetnjica.me/2020/01/27/sacuvajmo-stare-bihorske-kuce/
• Terensko istraživanje
