Trpezi pod smećem: Ruglo uz put i pored znaka zabrane

Deponija u Trpezima

U selu Trpezi, na putu prema Kalici, Turijaku i Rožajama, ispod lijepog i kršovitog pejzaža, raste jedna ružna i opasna slika našeg odnosa prema prirodi – brdo smeća koje se širi niz padinu pored puta. Ono što bi trebalo da bude vizura šume, kamena i tišine, pretvorilo se u divlju deponiju koju priroda, ali i mještani, predugo trpe u najgorem mogućem značenju te riječi.

Na fotografijama se vidi ta surova ironija. Na stablu stoji tabla sa jasnom porukom “Zabranjeno bacanje smeća”, ali ispod nje – kao da je postavljena da svjedoči porazu sistema i savjesti – nalazi se razbacan otpad duž klizišta i strme padine. Plastika, kese, boce, razni kućni ostaci, pa i masivniji komadi otpada, razliveni su po zemljištu koje se obrušava ka šumi. Smeće se vidi iz više uglova, sa puta, sa ivice nasipa i iz nižeg dijela terena gdje je otpad već “progutao” rastinje. U takvom prizoru planina djeluje kao da se guši, a putna trasa postaje linija razdvajanja između prirodne ljepote i ljudskog nemara.

Ovakve slike nijesu izolovan slučaj. Radio Petnjica je godinama upozoravao da su divlje deponije jedan od najvećih ekoloških problema u opštini, često smještene tik uz saobraćajnice, gdje je dovoljno “naći zgodno mjesto za istovar svega i svačega”.

Posebno je značajno što je portal ranije bilježio problem baš na relaciji Vrbica–Trpezi, u mjestu Jelah, gdje su nesavjesni građani odlagali velike količine otpada, čak i u blizini potoka koji je smeće skoro prekrilo.

To pokazuje da je riječ o dugotrajnijem obrascu ponašanja, a ne o jednokratnom incidentu.

Ne smije se zanemariti ni širi kontekst. Prema podacima koji su ranije objavljeni, Petnjica je bila među lošije rangiranim opštinama po broju mapiranih neuređenih odlagališta otpada, sa 36 evidentiranih lokacija u jednom istraživanju.

To je alarm koji govori da problem nije samo estetski, već sistemski i zdravstveno-ekološki.

Često se kao izgovor čuje da komunalno preduzeće ne radi svoj posao ili da nema dovoljno kontejnera. I istina je da infrastruktura u ruralnim sredinama mora biti bolja. Na portalu radiopetnjica.me navedeno je i da se kroz projekte planira nabavka i raspodjela novih kanti duž puteva kako bi se smanjio broj divljih deponija.

Ali fotografije iz Trpeza potvrđuju ono što svi znamo – nedostatak kanti nije opravdanje za bacanje otpada niz padinu, pored znaka zabrane. Tamo gdje se baca stari namještaj, plastika i krupan otpad, problem nije samo logistika – problem je kultura i osjećaj odgovornosti.

Radio Petnjica je prenio i inicijative civilnog sektora koje pokušavaju da pritisnu i edukaciju i praksu. Projekat NVO “Vis Legis” imao je cilj uklanjanje divljih deponija i promjenu navika lokalnog stanovništva kroz akcije čišćenja i edukaciju.

Takve akcije su dragocjene, ali mogu biti samo dio rješenja. Ako se nakon čišćenja smeće vraća na isto mjesto, onda je to beskrajni krug u kojem priroda uvijek gubi.

Posebno zabrinjava još jedna dimenzija – životinje. Divlje i domaće vrste prolaze kroz otpad, hrane se njime ili ga raznose. Portal je bilježio i strah stočara da stoka može doći u kontakt sa smećem i otrovati se, uz dodatni rizik od požara na deponijama.

Kada se priroda pretvori u smetlište, strada sve – voda, zemljište, vazduh, životinje, a na kraju i ljudi.

Zato se pitanje ne može svesti samo na to “ko je nadležan”. Naravno da komunalne službe i opštinske institucije moraju raditi dosljednije, češće kontrolisati teren, sankcionisati prekršaje i obezbijediti infrastrukturu. Ali građani imaju ključnu ulogu. Odgovorno ponašanje i pravilno odlaganje otpada su osnov bez kojeg nema trajnog rješenja. To je poruka koja se provlači kroz brojne tekstove na Radiju Petnjica – da je nekultura i nesavjesnost često jača prepreka od same organizacije odvoza.

Vrijeme je da se nemar konačno zaustavi i da se prirodi vrati ono što joj pripada. Ne sjutra. Ne kad se pojavi nova akcija čišćenja. Nego sada – tako što ćemo prestati da ćutimo, prestati da bacamo, i početi da čuvamo ono što nam je već dato kao najskuplje nasljeđe.

Senida Kožar/Samir Rastoder