MUZAFER KRŠIĆ: Stare bihorske riječi više ne govorimo ni pred unucima – ako ih ne zapišemo, nestaće

Nekada se u Bihoru znalo šta znači kada neko kaže „sabahajrala“, zašto se kosaču poželi „kolajđare“ i šta se podrazumijeva kada komšija pita ima li kakvog habera. Danas se mnogi od tih izraza rijetko čuju, a poneki su postali nepoznati čak i djeci čiji ih đedovi još pamte.

Muzafer Kršić, jedan od sagovornika Radio Petnjice u okviru projekta „Mladi čuvari jezika i identiteta Bihora“, svjedoči o vremenu kada je svakodnevni govor bio bogat riječima koje su u ovaj kraj dolazile kroz različite istorijske i kulturne uticaje. Ipak, možda najzanimljivije u njegovoj priči nije koliko se starih riječi sjeća, nego zašto ih danas sve manje izgovara.

RIJEČI KOJIMA SU SE LJUDI POZDRAVLJALI

U starom Bihoru i običan susret imao je svoj jezik. Ujutro se pozdravljalo riječima „sabahajrala“, tokom dana govorilo se „merhaba“, a za večernji pozdrav postojao je poseban izraz.

Kršić se prisjeća i običaja da čovjek koji naiđe dok porodica jede za sofrom poželi prijatno, a domaćin ga pozove da sjedne i podijeli obrok.

Bilo je i izraza kojima se iskazivala zahvalnost, čestitala sreća ili nekome upućivale dobre želje. „Halal olsun“, „kabul olsun“ i „hajrli bilo“ nijesu bile samo riječi koje se izgovore reda radi. U njima se ogledao način na koji su ljudi komunicirali, pokazivali poštovanje i održavali odnose sa komšijama i rodbinom.

Dio tih izraza opstao je do danas, ali se njihova upotreba promijenila. Neki se čuju samo među starijim ljudima, a drugi uglavnom u posebnim prilikama.

STARI PREDMETI, STARA IMENA

Promjene u jeziku posebno se primjećuju kada Kršić počne da nabraja predmete koji su nekada bili sastavni dio gotovo svakog domaćinstva.

Drvene kace u kojima se čuvao sir, stap u kojem se obrađivalo mlijeko, štruglje za mužu, ralice, jarmovi, samari i sone – svaki od tih predmeta imao je svoju namjenu i svoje mjesto u svakodnevici.

O njima Kršić ne govori kao o muzejskim eksponatima. To su stvari koje pamti iz života, iz vremena kada se zemlja obrađivala uz pomoć životinja, a mlijeko i mliječni proizvodi pripremali na način koji danas sve manje ljudi poznaje.

Nestankom tih poslova iz svakodnevnog života postepeno se gubi i potreba da se izgovaraju riječi kojima su nazivani.

SVAKA LIVADA IMALA JE SVOJE IME

Posebno vrijedan dio Kršićevog svjedočenja odnosi se na stare nazive djelova sela i okolnog prostora.

Pominje Komašnice, Kršićke i Koraćke livade, Lećevišta, Lug, Hendek, Hatino brdo, Hadžinicu, Sojnice, Suhare i druge lokalitete.

Za nekoga ko nije iz tog kraja to mogu biti samo nazivi na karti. Za ljude koji su tamo odrasli, iza svakog takvog imena stoji određeno mjesto, porodična istorija, put, livada ili događaj.

Takvi nazivi često se prenose isključivo usmenim putem. Kada prestanu da se koriste, postoji opasnost da s njima nestane i dio lokalnog pamćenja koji nije zabilježen u zvaničnim dokumentima.

KADA UNUCI NE RAZUMIJU DJEDOV GOVOR

Jedan od najupečatljivijih trenutaka razgovora nastaje kada Kršića pitamo koristi li stare bihorske riječi dok razgovara sa djecom i unucima.

Odgovara da ih izbjegava.

Ne zato što ih je zaboravio, već zato što ih mlađi često ne razumiju. Kada upotrijebi neki stari izraz, unuci pitaju šta je đed rekao.

Kršić objašnjava da djeca odrastaju u drugačijoj sredini, razgovaraju sa svojim vršnjacima i koriste jezik koji im je razumljiv. Zato se i stariji prilagođavaju njihovom govoru.

Upravo tu se možda najbolje vidi kako nestaje dio jezičkog nasljeđa. Niko nikome ne zabranjuje da govori starim riječima. One jednostavno postaju sve rjeđe, dok se jednog dana više i ne čuju.

AKO NE OSTANE NA PAPIRU, IZGUBIĆE SE

Na pitanje šta bi trebalo uraditi da se sačuva stari bihorski govor, Kršić nema komplikovan odgovor. Smatra da riječi, izraze i sjećanja treba prikupiti i zapisati, kako bi buduće generacije makar mogle da saznaju kako su njihovi preci govorili.

„Ako nema na papiru, to će da se izgubi totalno“, poručuje Kršić.

Njegova poruka ne odnosi se samo na rječnik. Iza svake od tih riječi nalazi se dio nekadašnjeg života Bihora – način rada, pozdravljanja, druženja, obilježavanja praznika i imenovanja prostora.

Mnogo toga više se ne može vratiti. Ali se može zapisati.

I upravo je to jedan od ciljeva projekta „Mladi čuvari jezika i identiteta Bihora“.

SAMIR RASTODER

Razgovor je realizovan u okviru projekta „Mladi čuvari jezika i identiteta Bihora“, koji se sprovodi uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.