Postoje izjave koje nijesu samo politički stavovi, već mnogo više od toga. One otkrivaju odnos prema ljudima, prema sopstvenom zavičaju i prema onima koji su, iako fizički udaljeni, ostali duboko vezani za svoju zemlju. Upravo takav utisak ostavlja stav državnog sekretara u Ministarstvu dijaspore, g. Aldina Muratovića, iznesen tokom rasprave o predloženim izmjenama Zakona o registrima prebivališta i boravišta, posebno kada je kao primjer naveo Petnjicu i ocijenio da nije u redu da građani iz dijaspore utiču na politički život opštine.
Takva poruka posebno boli kada dolazi od čovjeka koji je i sam iz Petnjice. Od g. Aldina Muratovića se, upravo zbog njegovog porijekla i funkcije koju obavlja, očekivalo da razumije položaj ljudi koji su bili prinuđeni da napuste svoj zavičaj, da prepozna njihove životne okolnosti i da bude njihov glas u institucijama Crne Gore. Očekivalo se da brani njihovo pravo da ostanu dio zajednice kojoj pripadaju, a ne da njihovo učešće u demokratskom životu predstavlja kao nešto nepoželjno.
Dijaspora nije neko strano političko tijelo koje dolazi da upravlja Petnjicom. To su naši ljudi. To su sinovi i kćeri ovog kraja, naši roditelji, braća, sestre, rođaci, komšije i prijatelji. To su ljudi koji su odlazili ne zato što su željeli da napuste svoj zavičaj, već zato što u njemu često nijesu mogli da pronađu uslove za dostojanstven život. Mnogi od njih su upravo svojim radom u inostranstvu izdržavali porodice, gradili kuće, pomagali rodbinu i ulagali u Petnjicu. Njihov doprinos ovom kraju ne može se mjeriti samo novcem koji šalju, već i vezom koju su sačuvali uprkos svim udaljenostima.
Zato je posebno teško prihvatiti da se danas, umjesto razgovora o tome kako da vratimo povjerenje tih ljudi u institucije i stvorimo uslove za njihov povratak i ulaganje, raspravlja o tome kako da se njihovo prisustvo u biračkom tijelu ograniči ili ukloni.
Ne smijemo zaboraviti ni politički i društveno-ekonomski kontekst koji je decenijama doprinosio odlasku stanovništva iz Petnjice. Ljudi nijesu napuštali ovaj kraj zato što nijesu imali emociju prema njemu. Odlazili su jer su tražili zaposlenje, sigurnost, perspektivu i mogućnost da svojoj djeci pruže ono što u svom zavičaju često nijesu mogli. Iza svake migracije stoji jedna ljudska priča, jedna porodica, jedna neostvarena nada i često razočaranje u sistem koji nije uspio da obezbijedi osnovne uslove za život.
A sada, nakon što su mnogi godinama bili udaljeni od svog zavičaja, suočavaju se sa mogućnošću da im se dodatno oslabi ili oduzme i ono što ih je formalno i demokratski vezivalo za njega – pravo da učestvuju u odlučivanju o njegovoj budućnosti.
Posebno je zabrinjavajuće što ovakvi stavovi dolaze od predstavnika Ministarstva dijaspore. Ako oni koji bi trebalo da budu institucionalni zaštitnici dijaspore počnu da je posmatraju kao problem, ko će onda zastupati njene interese? Ako državni sekretar iz Petnjice ne prepoznaje koliko je važno sačuvati vezu između iseljenih građana i njihovog zavičaja, kakvu poruku šaljemo hiljadama ljudi koji su otišli, ali nijesu zaboravili odakle su?
Naravno, niko ne osporava potrebu da država vodi uredne i ažurne evidencije, da sprječava zloupotrebe i obezbijedi zakonitost izbornog procesa. Ali sređivanje registara ne smije postati sredstvo za kolektivno kažnjavanje ljudi koji rade u inostranstvu. Privremeni odlazak radi zaposlenja ne može se automatski izjednačiti sa trajnim napuštanjem države. Biračko pravo nije privilegija koja se može oduzimati na osnovu pretpostavki, niti se dijaspora smije posmatrati kao prijetnja demokratskom životu jedne opštine.
Važno je razumjeti i da se ovdje ne radi samo o Petnjici. Radi se o principu koji se tiče desetina hiljada građana Crne Gore. Njihovo pravo da učestvuju u političkom životu svoje države ne smije zavisiti od toga koliko dugo rade u inostranstvu, niti od toga da li se nečiji politički interesi poklapaju sa njihovim učešćem na izborima. Biračko pravo nije ničije vlasništvo i ne može se posmatrati kao privilegija koju država daje samo onima koji su fizički prisutni na određenoj teritoriji.
Zašto se aktuelna lokalna i državna vlast plaši njihovog glasa? Zar bi cilj trebalo da bude da se smanji broj onih koji mogu da odlučuju, umjesto da se stvore uslovi da što veći broj građana, u skladu sa zakonom, učestvuje u demokratskim procesima? Uostalom, demokratija ne podrazumijeva da pravo glasa imaju samo oni čiji se glas nekome politički dopada.
Petnjica ne smije biti mjesto koje je svoje ljude prvo izgubila, a zatim im poručiti da više nemaju pravo da odlučuju o njenoj budućnost. Pravo građana da učestvuju u javnom životu svoje države i da biraju svoje predstavnike jedno je od temeljnih političkih prava. Međunarodni standardi, zahtijevaju da ograničenja biračkog prava budu razumna i opravdana. Zbog toga svako zakonsko rješenje mora biti pažljivo odmjereno i ne smije dovesti do proizvoljnog isključivanja građana iz političkog života, ali o tome ću posebnom prilikom.
Autor je član rukovodstva “BIHORSKE INICIJATIVE”
