Prva zbirka poezije Zaima Čelebića “Nedosanjani snovi” pred čitaoca donosi intiman i emotivan svijet satkan od ljubavi, majke, zavičaja, rata, sjećanja i ljudske patnje. Književnik Faiz Softić prepoznaje prije svega iskrenost pjesničkog glasa i poručuje da ovu knjigu ne treba čitati kao zaokruženje, već kao početak jednog pjesničkog puta.
RIJEČ UREDNIKA
Ovo je prva knjiga poezije Zaima Čelebića i ne bih nikako volio da je i posljednja.
Kažem to nakon čitanja rukopisa koji pred nama otvara jedan osoben, emotivan i nadasve iskren pjesnički svijet. Čelebić ne piše da bi pokazao koliko zna o poeziji, niti da bi čitaoca zadivio komplikovanom metaforom. On piše zato što ima potrebu da sačuva ono što ga je dotaklo, zaboljelo, obradovalo ili vratilo u vrijeme koje više ne postoji.
U središtu ove knjige nalazi se čovjek – sa svojim ljubavima, gubicima, grijesima, uspomenama i nadama. A možda ponajviše sa potrebom da se vrati onome od čega je potekao.
Posebno mjesto u toj pjesničkoj mapi pripada majci. Čelebić o njoj ne govori samo velikim riječima. Naprotiv, najbolji trenuci nastaju upravo onda kada se velika ljubav pokaže kroz mali, gotovo neprimjetan detalj.
U pjesmi „Zavjet“ nalazimo jedan od najljepših takvih prizora:
Najveće lekcije bile su skrivene
u malim detaljima:
kad sam pao s bicikla
i poderao nogavicu
svojih novih hlača,
a ona ih sašila.
Ali tako –
da niko primijetio nije,
jer isti šav je napravila
i na onoj drugoj nogavici.
Tu je, zapravo, cijela jedna majka. I cijela jedna škola života. Ljubav se ne objašnjava – ona zašije poderanu nogavicu, a onda isti šav napravi i na drugoj, samo da dijete ne osjeti siromaštvo i ne bude drugačije od ostalih.
Taj motiv majke proteže se kroz gotovo čitavu knjigu i prerasta granice ličnog. Majka više nije samo pjesnikova majka Refika. Ona postaje majka koja čeka, majka koja ispraća, majka koja pamti i, konačno, majka kojoj je ostavljeno da svijetu svjedoči o vlastitom gubitku.
U pjesmi „Majke Srebrenice“ Čelebić dolazi do nekoliko možda najsnažnijih stihova u cijeloj zbirci:
Srebrenica je svadba
koja se nije dogodila.
Kolijevka
koja je ostala prazna.
Ime unuka
koje nikada nije izgovoreno.
Ovdje pjesnik ne pokušava obuhvatiti tragediju brojkama. Naprotiv – vraća je pojedinačnom ljudskom životu. Svadbi koje nije bilo. Praznoj kolijevci. Unuku čije ime niko nije stigao izgovoriti. Upravo u toj jednostavnosti stih dobija svoju snagu.
Još je potresnija slika majke pred mezarom sina:
ko će mene, sine,
jednoga dana
spustiti pored tebe?
U nekoliko riječi sabrana je čitava jedna ljudska tragedija: majka koja je sahranila sina ostaje bez onoga koji je, po prirodnom redu stvari, trebalo jednoga dana da sahrani nju.
Čelebić zna biti jednako snažan i kada govori o strahu, ratu i smrti. Tada njegov stih postaje ogoljen, bez ukrasa, gotovo dokumentaran. U pjesmi „Deseti kabur“ nekoliko kratkih stihova nose težinu čitavog jednog vremena:
Samo da preživimo –
još ovu noć.
I još jednu.
I tako svake večeri:
još ovu samo,
ovu jednu…
Nema ovdje potrebe za dodatnim objašnjenjem. Čovjek koji živi između dvije noći, između dva straha, više ne pravi velike planove. Njegova budućnost svedena je na jednu jedinu želju – dočekati jutro.
Iz istog moralnog osjećanja nastala je i pjesma „Večeras ćemo za njih voljeti“, u kojoj se pjesnikov pogled okreće prema Gazi. Posebno je snažno mjesto na kojem Čelebić odbija da dijete pretvori u statistiku:
Još nijesmo pristali
da dijete postane broj.
A malo dalje dolazi možda još važnija pjesnička i ljudska obaveza:
Da se nećemo naviknuti.
Da ćemo pamtiti.
Upravo je to jedna od važnih niti ove knjige – ne pristati na navikavanje na tuđu patnju. Čelebićeva pjesma želi biti na strani čovjeka, bez obzira na njegovo ime i mjesto stradanja.
Zato u ovu knjigu prirodno ulaze i Štrpci. U pjesmi „Prljavi ples Štrpci“ pjesnik pravi bolan paralelizam između zločina i kasnijeg odnosa prema uspomeni na žrtve: ljudi su najprije izdvojeni od ostalih putnika, a godinama kasnije i njihov spomenik biva izdvojen i skrajnut. Tako pjesma više nije samo govor o zločinu nego i o odnosu živih prema mrtvima.
Čelebić se, dakle, ne zadržava samo na vlastitoj uspomeni. Njegova lična rana otvara prostor za tuđu. Od majčinog mezara do Srebrenice, od Štrpaca do Gaze, pred nama se postepeno oblikuje jedna od važnijih ideja ove zbirke: čovjekova bol nema vjeru ni naciju, ali čovjek ima obavezu da je prepozna.
Ali ova knjiga nije samo knjiga bola. U njoj ima ljubavi, čežnje, ženskog lika i ljepote pred kojom pjesnik ostaje razoružan.
U pjesmi „Okna moje duše“ ljubav se prepliće sa grijehom, vjerom i iskušenjem. Oči postaju krivac jer su prve ugledale ljepotu:
Kleo sam vas, oči – Bog vas ne ubio,
žudno što gledaste, pamet sada kori;
duša gladna onog što vas nagovara,
i iz čijih grudi srce čežnjom zbori.
A nekoliko stihova kasnije pjesnik će priznati:
Oprosti mi, Bože, grješnom robu Tvome;
ljepota mi njena dušu opčinjela.
U tim stihovima prepoznajemo pjesnika koji ljubav ne odvaja od svijeta kojem pripada. U njegovu pjesmu ulaze i vjera, i grijeh, i Džennet, i zabrana, i ljudska nemoć pred ljepotom. Sve je to dio istog unutrašnjeg nemira.
U „Elmini“, napisanoj po motivima Šantićeve „Emine“, Čelebić se svjesno naslanja na tradiciju bošnjačke i južnoslovenske ljubavne lirike. Taj književni razgovor sa Šantićem pokazuje i drugu stranu autora – onu vedriju, gotovo mladalačku, koja se ne stidi zanosa pred ženskom ljepotom.
A u pjesmi „Nestvarno lijepa noć“ taj zanos prelazi sa čovjeka na prirodu. Pred zalaskom sunca pjesnik zapisuje:
Postoje slike što se opisati mogu –
Samo ćutanjem.
I upravo je ta misao zanimljiva za razumijevanje Čelebićeve poetike: ponekad pjesnik najviše kaže onda kada osjeti granicu riječi.
Njegov pjesnički svijet nije zatvoren u jednu temu. U njemu se dodiruju porodica i zavičaj, ljubav i smrt, rat i sjećanje, vjera i grijeh, nježnost i gorčina. Neke pjesme djeluju kao zapisi nastali u jednom dahu, neke kao dugo nošene uspomene, a neke kao ispovijest koju je pjesnik morao izgovoriti da bi se oslobodio njenog tereta.
I upravo je iskrenost možda najvažnija osobina ove knjige.
Zaima Čelebića ne treba predstavljati kao pjesnika koji je već završio svoj pjesnički put. Naprotiv. Ovo je njegova prva knjiga i treba je čitati kao početak. U njoj već postoje slike i stihovi koji pokazuju da autor ima osjećaj za detalj, za emociju i za onu malu životnu situaciju iz koje može nastati dobra pjesma.
Pred njim je, ukoliko nastavi pisati, važan posao: da svoj stih još više sažima, da bude stroži prema napisanoj riječi i da vjeruje upravo onim mjestima na kojima govori najjednostavnije. Jer pjesma često postaje snažnija kada joj oduzmemo ono što joj nije potrebno.
A u ovom rukopisu već postoje mjesta na kojima pjesnik to postiže.
Kada majka napravi isti šav na obje nogavice; kada čovjek u ratu moli samo za još jednu preživljenu noć; kada Srebrenicu nazove svadbom koja se nije dogodila; kada kaže da dijete ne smije postati broj – tada Čelebiću nisu potrebne velike riječi.
Tada poezija govori sama.
Zato ovu knjigu ne doživljavam kao zaokruženje jednog pjesničkog puta, nego kao njegovo otvaranje.
I, na kraju: ako bih Zaima Čelebića pokušao uporediti s nekim od bošnjačkih pjesnika, onda bi to bio Musa Ćazim Ćatić. Ne govorim, naravno, o izjednačavanju njihovih poetika niti pjesničkih dometa, nego o nečemu dubljem i intimnijem – o srodnosti senzibiliteta. U njihovoj poeziji prepoznajem srodan melanholični glas: glas tuge i čežnje, ali istovremeno i glas nade, vjere i razuma.
Ako Čelebić u narednim knjigama bude najviše vjerovao upravo tom svom glasu – i ako bude dovoljno strog prema svakoj suvišnoj riječi – vjerujem da će njegova prva knjiga opravdati ono čime sam ovaj tekst i započeo: ne bih nikako volio da bude i posljednja.
Faiz Softić, književnik
