Postoji jedna fraza koju često koriste oni koji maštaju da se bave biznisom i da stvore kapital – prvi milion je najteže zaradit, a nakon toga sve ide lakše. Rahmetli Suljo Rastoder sa svoji sinom Zećirom, nije ni slutio da će njegov potomak živjeti ovu frazu, kada su prodavali svoju zemlju u rodnim Radmancima i odselili se u Vitomiricu kod Peći.

Mersudina Rastoder, tek što je prevalio 40-tu godinu života, zatekli smo na gradilištu ne samo da nadgleda radove, već i zasuče rukave i radi. Ne libi se i težih fizičkih poslova, ne zbog nužde, već iz čiste ljubavi. Kupi zemlju, napravi kuću i prodaj je. Cijena zemlje je veličine budžeta jedne od opština na sjeveru Crne Gore. Profit koji ostvari je toliki da prosječnom čovjeku sa Balkana to spada u domen bajke. Milion se odavno prešao. Ništa pod stresom. Sve je lako kada nešto voliš i to i radiš.  Njegovog deda i oca, teški uslovi na području Bihora, natjeralo je da sredinom prošlog vijeka odsele iz Radmanca na Metohiju i tu potraže egzisteinciju.

 O danima provedenim na Kosovu, Mersudin ima samo riječi hvale.

„To se živjelo kako se samo poželjet može. Vitomirica je bila mješovita sredina. Bilo je nas Bošnjaka dosta. Bilo je Crnogoraca, Srba a Albanaca najmanje. Niko nikog nije pitao nizašta. Svi smo živjeli kao jedno. Ja se niti jednog trenutka nijesam osjećao strancem na Kosovu. Bio je bolji a i lakši život. Rodna zemlja. Dobro smo živjeli.  Bilo je druženje. Sve je bilo kako se samo poželjet može. Tada nijesmo gledali ni na vjeru niti na religiju. Sako sa svakim se družio. Pa ja sam mogao da upražnjavam svoje religijsko uvjerenje ali, dosta su krivi roditelji. Valjda su naslijedili to vrijeme komunizma. Najviše su roditelji krivi što nijesmo bili posvećeni vjeri i religiji. Sve tako do rata. Tu se sve mijenja i mi smo morali opet da se selimo. Brat mi je bio u vojsci kad je bilo najteže. Jedva smo dočekali da dođe kući i da napustimo. U tim danima, bilo je baš pogano. Nedelju dana albanske demonstracije pa nedelju dana srpske. Najgore je bilo za nas, Bošnjake. Najviše je našeg naroda stradalo ni krivo ni dužno posle rata. To se gledalo ako je neko nekada nekom iz familije bio u policiju, odmah su ga svrstavali da je za vlast i SPS. Pa, preko 30 Bošnjaka je stradalo nakon `99 godine ni krivo ni dužno. Kada smo se odselili sa Kosova, ostala nam je zemlja ali, što bi stari rekli, zemlju neće ni vuk ni hajduk“, priča mladi Mersudin.

„Već smo 23 godine ovdje, u Luksemburgu. Ovo je država koja daje priliku svima, ko god hoće da radi. Nije da mene ne vuče da odem dolje. Ali, kada se vraćam ovdje, srce drugačije reaguje kada vidim tablu Luksemburga. Ovje si u pravom smislu slobodan. Niko te ne pita ni ko si, ni šta si. Ovdje je milina za život“, ističe Mersudin Rastoder.

Jednim dijelom, Mersudin se osjeća kao i strancem u rodni kraj njegovih roditelja, u Petnjici.

„Roditelji su me dosta slabo vodili tamo. Odem ja i sada, povremeno. Vidim dosta promjena ali, ipak daleko je to od onog kako bi trebalo da bude. Nije da me ne vuče Petnjica i rodni kraj mojih roditelja ali, najljepše se osjećam u Ulcinju. Kada je Petnijca povratila status opštine, zamišljao sam da će sve to ići puno brže i bolje da funkcioniše. Jeste bolje ali nije onako kako bi trebalo da bude. Tu imam onaj osjećaj sa Kosova još doka sam živio. Drugačiji je narod, fin i ljubazan. A djeca jedva čekaju da idemo dolje, na more u Ulcinj“, kaže Mersudin.

Nijesmo mogli da odolimo a da ga ne upitamo bi li i u šta bi uložio milion dolara na šta se sjetno osmijehnuo i dao komentar koji je bio i očekivan.

„A ne, ne to. Nesigurna mi je i Petnjica i Crna Gora uopšte. Radije ovdje ulažem gdje je sigurno. Dolje nema šanse. Sve što mogu i o čemu razmišljam jeste da kupim mali plac i da napravim neku vikendicu odakle su mi dedo i babo. Veća ulaganja ne dolazi u obzir. Kada bih mogao nešto da ponesem odavde u Petnjicu i u Crnu Goru to bi bilo luksemburški rad. Da radimo svi dolje kao što ovdje radimo i da je drugačiji sistem, bilo bi puno bolje. Dolje ima puno korupcije i krađe. Ovdje je drugačiji sistem. Ja sam sa svoje 22 godine, kupio kuću ovdje. Država stane uz tebe. Dolje su katastrofa plate a skuplje namirnice nego li ovdje. Ovdje je za djecu puno bolji. Školstvo je besplatno a dolje ni dječji dodatak ne daju. Pa to je žalosno. Primam skoro 2 000 eura samo za djecu. Toga nema nigdje. Ovdje ako država vidi da ti pošteno radiš, staje uz tebe“, kaže Mersudin koji je noviranu portala dao dobar podstrek. Naime, prilikom susreta, mladi Mersudin je odmah prepoznao novinara pod punim imenom i prezimenom što je dovoljan podatak da prati portal zavičajnog radija i da ga zanimaju informacije vezane za Petnjicu.

Ko zna, možda se ovaj mladi Bihorac i predomisli pa jedan svoj zarađeni milion i uloži u Petnjicu, u neki biznis. Ostaje samo da se stvori sistemski ambijent na državnom nivou kako bi Mersudin i mnogi drugi Bihorci, počeli da ulažu svoj kapital i u zavičaj.

DENIS BOŽOVIĆ

PODIJELI