Prije nekoliko dana završeni su drugi lokalni izbori u novoj istoriji Bihora koji su ukazali na nekoliko zanimljivih trendova i podataka. DPS je bio ubjedljiv, BS jači, BDZ je zamijenio SNP u parlamentu, SD se podigao, a SDP totalno potonuo.
Da li je to realna slika Petnjice?
Krenimo redom.
Na prvim izborima nakon osamostaljenja 2013. godine najveće iznenađenje za takozvane poznavaoce prilika je bila činjenica to što SDP nije osvojio vlast ili makar bio u mogućnosti da je s nekim, ko nije DPS i BS, formira. Nošen euforijom povratka statusa opštine, sa potpisom nesumnjivog autoriteta u Bihoru Rifata Rastodera, SDP je očekivao da će borbu sa samostalnost Petnjice nastaviti tako što će njome i upravljati u narednom mandatu. Mislili su da su zaslužili to velikom i dugom borbom za opštinsku samostalnost. Ipak, većina nije tako smatrala i SDP je ostao sa 11 odbornika najjača opoziciona grupa, iako je na državnom nivou još cvjetala ljubav između Krivokapića i Đukanovića. Bošnjačka stranka je za to vrijeme odradila ulogu bajpasa i politička ljubav je trajala do prije nekoliko mjeseci. Ruku na srce, ni u jednom trenutku taj savez nije funkcionisao u punom kapacitetu i bilo je tu mnogo zaziranja, peckanja i trzavica. Da dodamo da je lokalni SNP na čelu sa Pajazitom Rastoderom odnosno Zaimom Ličinom zaslužio jedan mandat i to, osim statistike, ništa posebno za život Petnjice nije značilo. Makar ne za građane.
Petnjica je u nastavku živjela svoj život i pokušavala da dobije težu bitku, da iz sela sa ćoška sjevera države preraste u kakvu-takvu urbanu sredinu, makar varoš. Osim toga što je oskudijevala u najznačajnijem resursu, ljudima, Petnjica je kuburila i sa idejama, odlučnošću, znanjem i snagom. Previše je rođačkih, prijateljskih, komšijskih veza sputavalo kasabu da preraste u grad. Nakon postreferendumskog poleta kao da se energija ugasila i tek u drugom dijelu mandata shvaćeno je da nešto može da se pokrene, te da niko “odozgo” to neće uraditi. Ali, o tome drugom prilikom.
Hronološki, pomenimo i to da je u međuvremenu SDP dobio svoje lijevo i desno krilo SDP i SD, pri čemu su oba krila ljevice, da su održani parlamentarni izbori na kojima je DPS potvrdio dominaciju, a dva krila SDP su se podijelila tačno na pola. Na kraju, pomenimo pojavu Demokratske Crne Gore, koja je u opštinama na jugu već pokazala da se na nju mora ozbiljno računati. I još jedna činjenica, nekako u isto vrijeme kao da je sam DPS to nasložio, jedno krilo SDP je zamijenilo neposlušni lokalni BS i vlast je mogla da traje do kraja. U takvoj atmosferi dočekali smo 26. novembar 2017. i druge lokalne izbore u samostalnoj opštini.
Vratimo se na početak priče.
Za DPS su glasala 1.722 Bihorca ili 265 više nego četiri godine ranije, ali ipak 270 glasova manje nego na parlamentarnim izborima 2016. godine. Pretočeno u mandate, najjača partija je zaslužila 20 mjesta i utisak je da su bili i sami iznenađeni takvim uspjehom, iako su u žaru predizborne bitke najavljivali takav senario. I pored toga što se za Petnjicu za četiri godine sigurno moglo više uraditi, te u jednom trenutku znatno uvećane nacionalne retorike, DPS je pokazao staru, izvedenu metaforičnu maksimu da su IZBORI PROCES U KOJEM UVIJEK POBIJEDI DPS.
Bošnjačka stranka je 2013. godine osvojila četiri madata, a za njih je glasalo 430 Bihoraca. Četiri godine kasnije, 2017. u novembru taj broj je porastao za 23, odnosno mandat više, pa će u budućem sazivu imati pet odbornika. I pored predviđanja nekih “poznavalaca” prilika da će loše proći, petnjički ogranak BS se konsolidovao i dodao na svoj konto još jedan mandat. S obzirom na činjenicu da je njihov glavni rival na loklanom nivou osvojio apsolutnu vlast, moglo bi se reći da pirova pobjeda BS visi na sintagmi da su dobili bitku, ali izgubili rat.
Nameće se pitanje – na čiji račun su se uvećali DPS i BS? Golim okom i prostom matematikom bi se moglo zaključiti da je dio glasača SDP dao povjerenje partijama na vlasti. Jer za SDP su 2013. godine glasala 1.102 glasača, a četiri godine kasnije samo 157! Dakle, sa 11 odborničkih mandata pali su na jedan. Takav pad je nešto što se ne pamti, ali i to je optička varka. Politički neprijatelji ili, umjesnije rečeno, protivnici naglašavaju upravu tu činjenicu gubitka skoro 1.000 glasova ili 10 mandata, ali ne pominju da se u međuvremenu desio rascjep, da je pomenuto krilo SD već na parlamentarnim izborima osvojilo 234 glasa ili 28 manje od SDP, te da je godinu kasnije, 26. novembra taj trend samo nastavio svoju putanju. Dakle, SDP je zapravo za godinu izgubio 77 glasova. Šta je razlog tome? Neki bi rekli, iz dva razloga. Prvi, većina nije mogla da im oprosti tako dugu vladavinu sa DPS-om i pokušaj osvajanje simpatija naknadnom pameću. I drugi, pojedini to vide kao izdaju interesa Crne Gore i kolaboriranje sa protivnicima države. Ipak, oni realniji vjeruju da suština poraza i pada SDP stoji u prostoj činjenici da su malo ili nimalo radili na terenu i da su se njihovi lokalni lideri umorili, a da je stara garda van stroja. Petnjički SDP je imao previše onih koji su bili vrijedni biznismeni, domaćini ili doktori sa drugim mjestom boravka, a malo onih koji su politiku doživljavali kao prvi poziv. Dovoljno je da nabrojite glavne igrače iz ove partije i one iz drugih, pa ćete se uvjeriti u vjerodostnojnost ove tvrdnje. Naravno, odnosi se na glavne lokalne igrače.
Fenomen rasta SD sa 234 glasa na parlamentarnim izborima 2016. godine na 357 glasova na lokalnim izborima 2017. je relativno lako objašnjiv. U Petnjici živi nepoznat broj mladih ljudi koji su završili fakultete i koji su u potrazi za poslom i to u svojoj opštini ili po mogućnosti u Podgorici i dalje. SD se u godini za nama pokazao kao neko ko je spreman da svoje mlade snage nagradi za lojalnost, a s obzirom na to da SDP nema više taj kapacitet i privilegiju, onda je računica jasna. Dosljedno za SD. Ima tu i drugih proračuna, ali govorimo samo o najzanimljivijim bez političke ekvilibristike.
Demokrate su Petnjicu doživjele kao mogući novi zamajac za nastavak lokalnih pobjeda nakon Kotora, Budve i Herceg Novog. Doduše, Cetinje im je bilo važnije, pa i Mojkovac od Petnjice i Tuzi, ali su smatrali da je do jednog odbornika u Petnjici lakše doći, jer je za njega potreban samo 91 glasač. Taj jedan bi bio dovoljan za ukusnu političku priču koja se lako prodaje – da su promjene počele i na sjeveru u maloj Petnjici. Njihov jedan bi bio veći nego depeesovih 18, ili više.
Na parlamentarnim izborima 2016. imali su 16 glasova, a samo godinu kasnije 84. Izraženo u procentima, to je uvećanje od nevjerovatnih 425 odsto. Ipak, to je samo 68 glasova više. To vam je isto ono kao kad se sa jedan popnete na dva i onda imate povećanje od 100 odsto, a to je samo jedan više. No, trend je trend i on je na cijeni u ovom poslu. Ne zaboravimo da su Demokrate predizbornu kampanju u Petnjici, a i u drugim mjestima, počele skoro dva mjeseca prije izbora, da su imali pažljiv odabir kadra koji će predstavljati i propagirati njihov program i nevjerovatnu frekvenciju saopštenja i drugih vidova obraćanja javnosti. Uz sve to, lider iz Podgorice je teren obišao uzduž i poprijeko, od Donje Vrbice do Kalice. Ipak, retorika u kojoj se dvije trećine saopštenja ili obraćanja javnosti sastojalo u kritici DPS-a i Đukanovića i to ne baš biranim riječima, sa malo detalja šta će zapravo da urade kada dođu na vlast, te vođenje skoro pa predsjedničke kampanje mladog demokrate i bivšeg SNP- ovca Bečića, nije dalo očekivane rezultate, iako će sada “partija u naletu” smisliti još desetine rečenica da nas ubijedi kako je postignuti rezultat zapravo pravo malo čudo.
Postoji još nešto vrlo zanimljivo.
Do samog kraja roka za predaju lista bili smo uvjereni da će na teren izaći poznati igrači – DPS, BS, SDP, SD i Demokrate. Međutim, u sami smiraj na teren je prvo istrčala skoro pa zaboravljena Pozitivna Crna Gora (iako je druga predala listu), pa onda i SNP i Zaim Ličina koji je “sudijskoj nadoknadi”, kompletirao zakonski minimum od 21 odbornika. Neki zlobnici bi rekli – baš onako kako je DPS-u odgovaralo, da u igri malih brojki ove dvije partije uzmu makar po desetak glasova (ispostavilo se da su zajedno uzeli 127) i time Demokrate svedu ispod cenzusa. Ako je neko ovako kalkulisao onda “kapa dolje”.
I na kraju, novi igrač u petnjičkom parlamentu – BDZ.
U početku sa tvrdom pričom o nacionalnim interesima Bošnjaka i Sandžakom, pa potom agresivnim forsiranjem teme samobitnosti, ugroženosti i potrebe za očuvanjem bošnjačkih vrijednosti BDZ nije lako ulazio u uši Bihoraca iako se dobro primio u susjednim Rožajama. Kad ovome dodamo mahanje zastavom na skupu sa DF-ovim jurišnicima u Podgorici, te još nerazvijene partijske infrastrukture, logično je da su petnjički bedezeovaci na parlamentarnim izborima dobili samo 45 glasova. Za nekog ko ne poznaje prilike u Crnoj Gori paradoksalno zvuči da se nijednog momenta niko nije zapitao zašto se dvije nacionalne partije, koje imaju slične ciljeve, makar na lokalnom nivou, ne udruže. To je zaista bilo pitanje za naivne. Oni koji su odavde znaju da se zapravo te dvije partije više razlikuju nego, recimo, BDZ i DPS.
Spoznajući činjenicu da im tvrda priča “ne pali”, lokalni bedezeovci u igru su uveli nove, evropske termine – Sandžak prekogranična regija, državnost Crne Gore se ne dovodi u pitanje, regija Sandžak je interes Crne Gore……Ne treba zanemariti ni činjenicu da je duhovni i stvarni lider Muamer Zukorlić u Srbiji paktirao sa dojučerašnjim šešeljevcem Aleksandrom Vučićem koji je u dobrim odnosima sa predsjednikom DPS Milom Đukanovićem. Pa onda ako znamo da je matematika egzaktna nauka, kažemo da je prijatelj mog prijatelja takođe moj prijatelj. Ili to u ovom slučaju biva irelevantno.
Bilo kako bilo, BDZ je uz veliki rad na terenu prvog čovjeka iz Petnjice Almira Muratovića, ušao u parlament sa 103 glasa što je uvećanje za više od 100 odsto ili 58 glasova.
I na kraju, suma sumarum.
Nigdje nije dobra apsolutna vlast. Za građane. Za političare sigurno jeste, tako da, kako kaže prvi čovjek BS Petnjice Adnan Muhović, pitanje je koliko će lokalni DPS-ovci biti motivisani da rade više ili, kako kažu “da nastave započeto” kada znaju da im niko ništa ne može. Takozvani ucjenjivački kapacitet bi možda mogli imati SD-ovci i to posredno, jer se na Cetinju pitaju. Tako bar izgleda.
“Ucjenjivački kapacitet” bi mogli imati i BS-ovci ako uzmemo u obzir da je na državnom nivou koalicioni kapacitet DPS-a sveden uglavnom na ove dvije partije.
I ne zaboravimo, tek slijede predsjednički izbori, gdje se očekuje da iza jednog kandidata stanu sve tri partije. Da ne pominjemo “bitku” za Podgoricu i ostale gradove.
Najmanji zajednički sadržalac je samo Milo Đukanović.
Dakle, mart je nova priča.
SAMIR RASTODER
