MERUSDIN MITA LIČINA: BIHORAC SAM OD GLAVE DO PETE


U 48 emisiji Putevi i Raskršća gost je bio predsjednik FK Union 05 Tetange iz Luksemburga, Mersudin Mita Ličina.

MERSUDIN MITA LIČINA

Zanimljiva je priča o tome kako sam došao u Luksemburg. Krenuo sam za Švedsku i došao kod rođaka, Škrijelja da se pozdravimo jer krećem na put. On mi je tada rekao da ne idem za Švedsku, već da odem kod njegovog brata Hajriza, kojeg nikad u životu nisam vidio. Krenuo sam za Švedsku i svratio kod sestre u Beograd. Negodovala je i ona što idem u Švedsku, ali bila je uz mene jer sam tako odlučio. Odemo mi na autobusku stanicu i vidimo, nas trojica, da tek za nedelju dana ima autobus za Švedsku. Tada se sjetim priče mog druga iz Podgorice i dođemo na ideju da odemo za Luksemburg. Tako je i bilo, uđemo u autobus za Luksemburg i eto, ostanemo ovdje.

Iako nisam porastao u Bihoru, ja sam ponosan što nosim to ime. Porijeklom sam iz Radmanaca i Bihorac sam od glave do pete. Volimo mi našu Crnu Goru, ali ne možemo da zaboravimo zbog čega smo je napustili. Ipak, sve moje najbolje i najsrećnije se dogodilo ovdje u Luksemburgu, ovo je moja prva domovina. Mi ne zaboravljamo našu drugu domovinu i pomažemo Bihoru koliko možemo, nadam se da to i oni vide.

Napustio sam Podgoricu i, kao i većina, pošao trbuhom za kruhom. Nesreća koja je zadesila staru Jugoslaviju natjerala me da odem. Bavio sam se fudbalom i proveo godinu dana u Budućnosti, potom 6 mjeseci u Crvenoj Zvezdi. U Turskoj sam igrao godinu i po dana, pola godine u drugoligaškom timu Kaftal Sport, a godinu u Ankari. Bio sam veliki talneat, ali sam imao nesreću što sam se povrijedio vrlo mlad i to me koštalo profesionalne fudbalske karijere. Prestao sam da se bavim fudbalom 1991. godine, vratio sam se iz Turske i 1992. kada sam došao u Luksemburg, počeo sam ponovo da igram. Međutim, ta ista povreda me koštala da 10 godina ostavim fudbal, ali sam redovno pratio utakmice.

Zatim, 2002. godine, u klubu u kom su vlasnici Italijani, bilo je 10-ak naših fudbalera i imali su našeg trenera, Selimović Hasipa. Kada me je Selimović pozvao da im pomognem, pomislio sam kako ću im pomoći sa svojih 110 kila. Međutim, u zadnjoj utakmici dao sam spasonosni go i  u tom klubu proveo sam 3 godine. Za te 3 godine ekipa je iz četvrte prešla u drugu ligu. Zatim me opet zadesila povreda, a potom i operacije. Tada sam dobio šansu da vodim ekipu, i deceniju sam trener ili predsjednik kluba.

Naravno da ima u Luksemburgu ljudi koji vjeruju u stereotipe o Balkancima, ipak mi važimo za ljude sa ratnih područja. Međutim, ima ljudi koji cijene i poštuju nečiju prošlost i rad. Ja sam desetak godina direktno ili indirektno u ovom klubu. Poznaje me dosta ljudi iz raznih zemalja, kao i odlazeći predsjednik. Radio sam u klubu kao trener i kao sportski direktor. Osim mene, dva Luksemburca su bili kandidati za predsjenika kluba, međutim, ja sam izabran, od strane predsjednika opštine i ostalih. Nisam mogao sam sve da vodim, trebao mi je partner za pomoć prilikom vođenja kluba i Rahim, koga svi znamo kao Kero, pomaže mi u tome već godinu dana. U početku su Luksemburžani gledali skeptično na naše vođenje kluba, ali naši konkretni rezultati su se pokazali. Sada ljudi znaju kome su prepustili klub i vjeruju nam.

Ne treba zaboraviti da, kada smo počeli da vodimo klub imali smo samo 6 bodova na tabeli, mnogo smo zaostajali iza ostalih. Kebo i ja smo uložili mnogo novca, osvojili smo u proljećnom dijelu 17 bodova i bili peti na tabeli. Međutim, kao ono kad voz prođe trčiš za njim, ali ne možeš da stigneš. Prvo smo morali da dovedemo novog trenera, jer je Selimović otišao iz ličnih razloga. Sin mu igra u drugom klubu pa je on htio to da prati. Došli smo na ideju na povjerimo to našem Esku Trubljaninu. Ipak ima 6 godina iskustva. Obnovili smo igrački kadar, doveli 13 novih igrača, veliki smo novac uložili. Nadamo se da će sledeće godine svi da slave naš povratak u drugu ligu. Što si veći rang, veći su sponzori. Što si niži rang, manja je posjećenost na stadionima, nema sponzora, ljudi te ne prate. Sve ćemo da učinimo da se vratimo u drugu ligu, jer imamo dobre uslove. Imamo 3 fudbalska terena, šteta je da ostanemo u trećoj ligi.

Sada imamo veliku pomoć od zavičajnog kluba Bihor, prepoznali su, učestvuju i mi se puno zahvaljujemo. Ovaj isti klub je igrao protiv Petnjice prije 3 godine, kada je slavio 100 godina postojanja. Veliko breme vučemo za sobom, ali vučemo kako treba. Treba da nam bude ovo klub spajanja, a ne razdvajanja.

Dodao bih još nešto, naš grad se pobratimio sa Ulcinjem. Naredne godine, na poziv gradonačelnika Ulcinja pripreme ćemo obaviti u tom gradu. Sada smo zakazali prijateljsku utakmicu protiv Budućnosti, zatim protiv Petrovca, a nadamo se da ćemo posjetiti i Petnjicu.

(Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.)