BIHORSKI ĆILIM: SVAKA ŠARA IMA PORUKU ZA MUŽA, SVEKRVU, SINA, VJERENIKA….


Prema mišljenju istaknutih etnografa i etnologa, ćilim je u naše krajeve došao sa turskim osvajanjem. Inače, smatra se da potiču iz drugog ili trećeg vijeka prije nove ere sa prostora Kaspijskog jezera i armenijskih vrleti.

Kao što to biva u životu, običaji se mijenjaju, prilagođavaju novim navikama i shvatanjima ili potpuno nestaju sa mape nacionalne kulturne baštine, a ćilim, iako afirmisan u bihorskoj tradiciji, dijelio je sudbinu takvih promjena. Svjedoci smo vremena kada su se iz naših domova, ne tako davno, iznosili izuzetno vrijedni ćilimi i nudili na prodaju za smiješne svote novca, a na njihovo mjesto su se postavljali nekvalitetni i jeftini industrijski tepisi. Tako su i ćilimi kao ljudi i naša sela, umirali tiho i nečujno.
DSC_7988Kao velika umjetnička vrijednost, sa kompleksnim kulturnim značenjem i likovnom posebnošću, uz tradiciju od nekoliko hiljada godina, danas se ćilim izučava na prestižnim univerzitetima.
Bihorski ćilimi se toliko i ne cijene u narodu pa se broj ćilima u posljednjih 50 godina smanjio i za pola tvrde neki, a i to što je ostalo nalazi se u podrumima ili tavanima, gdje ga nagriza zub vremena. Bihorski ćilim je prvi put prepoznat kao kulturno bogatstvo 2011. godine kada ga je u NVO Centar za seoski razvoj prezentovao u podgoričkom šoping centru Delta city. Plan Opštine Petnjica je da ode korak dalje i da se u Petnjici otvori muzej ćilima, koji će biti bihorski zaštitni znak.
Ćilim je najljepši, najoriginalniji i najčistiji narodni proizvod kazala je na manifestaciji Dani bihorskog ćilima u Podgorici naučni savjetnik dr Dragana Kujović.

DSC_7991‘’Cjelokupan posao obavlja se ručno. Radi se iz jednog dijela. Sa šarama i ornamentima ima dva glatka identična lica, što se postiže čvrstim utkivanjem potke. Izrađuje se na vertikalnom razboju, čije se grede razmiču u zavisnosti od veličine ćilima, od fine, vrlo tanke i ravnomjerno opredene vune. Od kvaliteta potke i osnove, koja ima veliku gustinu po santimetru, umnogome zavisi kvalitet ćilima. Inače, tehnika izrade ćilima ostala je gotovo ista od njenog nastanka. Izrada ćilima je uglavnom bio ženski zanat i proizvod. Tkale su ga darovite žene pa je, najčešće, od jednostavnog tkačkog proizvoda postajao umjetničko djelo. Prilikom izrade ćilima, najvažniji su prsti tkalje, u kojima je puno specifične sinergije, želja i inspiracije. Tajnu tkanja otkrivaju prsti makar to ponekad bilo i bolno. Prsti uvlače potku različite boje u osnovu i posle takve radnje udara se metalnim češljem, kod nas poznatim kao kirkit”, zaključuje Kujović.
Osnova je zategnuta, kao struna na violini, pa žice cijepaju prste. Flaster se stavljao samo dok se ne zaustavi krv, a onda se skida, jer se osjećaj za tkanje nalazi u jagodicama. U tkanju se ne koriste sredstva za mjerenje već tkalja osjećajem za dužinu određuje razmake.
Svaki ćilim ima svoju šaru, svoje diskretne boje, u kojoj dominira crvena, u svim nijansama, kao boja ljubavi, zatim bijela i crna.
Zanimljivi su arhaični nazivi pojedinih boja, koji su se sačuvali u pamćenju našeg naroda: zejtuni(maslinasta), kahvali (braon), šećerli (roze), limun (žuta), mišova, sigava (siva), jorgovan (ljubičasta), turundži (narandžasta), mavi (plava), kadifli (jako crvena); golubija (svetlo siva).
DSC_7999Svaka šara ima svoju poruku: za svekrvu, muža, sina, vojnika, vjernika, … Ko želi da bude poslovno uspješan i lično snažan, neka traži ‘’bombe’’, da osvoji djevojku ‘’razbacane đulove’’ i mnoge druge mustre koje su imale svoju simboliku.
U dekoru i opremi domaćinstva, za malo imućnije prorodice, ćilim je bio nezamjenljiv i najvažniji ukras, a kako i ne bi, kada na ovom, još uvijek tradicionalnom balkanskom prostoru, ćilim u svom muškom rodu mora imati dominantnu, domaćinsku ulogu. Mnogi kažu i amajlija, koja donosi sreću kući u kojoj se nalazi.
‘’Njegova funkcija je estetska, ritualna, umjetnička”, kaže akademski slikar Irvin Masličić.
Od svoga početka ćilim je imao važnu ulogu u društvenom životu. U svadbenim običajima bio je skoro obavezan i najdragocjeniji miraz, djevojka koja nije znala tkati ćilim, teško se udavala.
Ćilimi su se više tkali u seoskim područjima nego u gradskim, jer žene na selu nisu se bavile istim poslom kao one u gradovima, a u sušnim godinama i dugim zimama žene su, dok su se muskarci sastajali i igrali društvene igre, tkale pa je otuda razumljiv veliki broj ćilima u bihorskom kraju. Umješna tkalja bila je stub kuće, a pored prihoda od tkanja, imala je reputaciju dobre i poželjne udavače, zato su se lako i dobro udavale.
Ukratko, ćilim je univerzalna prostirka na kojoj se okuplja zajednica. Na njemu se vrše pobratimstva, ugovara udaja i ženidba, ostavlja amanet potomcima.
Trajući dugo, ćilimi puno govore umjesto čovjeka. To je njihovo prirodno pravo, kao što je i pravo čoveka da govori kroz predmete koje je stvorio. Tako je oduvijek bilo i biće. A ćilimi, za vrijeme ne haju i ne znaju. Vrijeme je iza njih. Sa svojim životom i uspomenama koje se njih lično više ne tiču, pričaće svojim jezikom vremenima i naraštajima koja dolaze.
Koliko ne cijenimo vrijednosti koje imamo pokazuje činjenica da u Americi i Engleskoj postoje aukcijske kuće usko specijalizovane za prodaju starih ćilima, čije cijene dostižu nevjerovatne sume. Kustosi koji određuju cijenu ovih ćilima najčešće su istoričari umjetnosti i vrlo ih je malo u cijelom svijetu koji su sertifikovani za procjene.

DINO RAČIĆ