Krupne promjene u Osman skom carstvu donijela je vladavina sulta na Abdul Medžida (1839-1861.), kome je pošlo za rukom da konačno zaokruži „novi sistem“ upravljanja još uvijek snažnom i glomaznom državom. Jedan od prvih koraka koji je preduzeo sultan Abdul Medžid po stupanju na prijesto, bio je donošenje važnog reformskog akta – Hat-i šerifa od Gülhane, koga mnogi istoričari često nazivaju osmanskom „poveljom slobode“. Hat-I šerif je zvanično proklamovan 3. novembra 1839. (25. šabana 1255. po hidžri), sa ciljem da se Osmansko carstvo što više približi uređenjima tadašnjih evropskih država u smislu poboljšanja pravnog, materijalnog I svakog drugog statusa muslimanskog i hrišćanskog stanovništva. Ovim Hati šerifom ukinut je klasični timarsko-spahijski sistem.
Umjesto spahija kao zakupaca naturalnog desetka, pojavljivala se država, što je zapravo značilo da je vlast u neku ruku prešla u ruke civilnih činovnika. U preambuli Hat-i šerifa od Gülhane je stajalo da je Carstvo uspjelo da u ranijim periodima stekne ogromnu moć zahvaljujući u prvom redu poštovanju Kur’ana i Šerijata, ali da se u poslednjih 150 godina stvar uveliko izmijenila usljed zanemarivanja tog poštovanja pa je država oslabila.
Zbog toga je, po sultanovom viđenju, bilo nužno pristupiti donošenju novih zakona koji bi se zasnivali na principima poštovanja bezbjednog života, imovine i časti, sigurnosti imetka i jednakosti svih podanika pred zakonom bez obzira na vjeru i imovno stanje i kojima bi bio zabranjen zakup (iltizam).

Pomenutim proklamacijama cjelokupno stanovništvo je tada izjednačeno i tretirano kao podanici Carstva (tabaa), čime su ukinuti ostali nazivi – raja, ehalija, asker I sl. Donošenjem Hat-i šerifa od Gülhane započeo je novi period reformi koji je poznat pod imenom tanzimat, koji će potrajati sve do donošenja Ustava Osmanskog carstva 1876. godine. Na osnovu Hat-i šerifa bile su izdate I „tanzimat-i hairije“ – korisne, spasonosne, blagoslovene uredbe, u cilju sprovođenja u djelo njegovih načela. Čitavim nizom propisa i zakona Porta je na osnovu Hat-i šerifa od Gülhane gradila svoj pravni sistem koji je trebao da „ozdravi“ posrnuli Devleti Âliyye-i Osmâniyye (Uzvišenu Osmansku državu). U tom duhu je 1. marta 1840. godine ukinuta prodaja mukata (prodaja činova) i to godinu dana ranije nego što se namjeravalo, da bi iste godine bio objelodanjen Trgovački zakon. Godine 1846. donijet je Krivični zakonik koji će biti dopunjavan 1850, 1854. i 1857. godine. Hati šerif od Gülhane je išao na ruku hrišćanskom stanovništvu, jer je garantovao jednakost sa muslimanskim stanovništvom, ravnopravnost u načinu razrezivanja i sakupljanja poreza, neprikosnovenost života, časti i imovine.
Sa donošenjem Hat-i šerifa I zaživljavanjem odredbi koje su se ticale vjerskih sloboda, u znatnoj mjeri je porastao broj zahtjeva hrišćana koji su se ticali obnavljanja ili izgrađivanja vjerskih objekata. Zahtjevi su obično pozitivno rješavani, uz ispunjavanje određenih uslova, od kojih je jedan bio i čuvanje izvornosti gradnje. Hat-i šerif na drugoj strani nije odgovarao konzervativnim snagama osmanskog društva koje su u njemu vidjele opasnost za svoje interese. Ruski slavista i diplomata Aleksandar Giljferding koji je 1857. godine boravio u Novopazarskom sandžaku, nakon proputovanja je zapisao: „Zavođenje regularnih obaveza na muslimane (tanzimat) sredinom XIX vijeka… svom težinom je pogodilo kmetove. Zato se sada muslimani kmetovi udružuju sa svojom hrišćanskom sabraćom. Carigradske vlasti su shvatile kakvu opasnost predstavlja ovakav savez I počinju da ugađaju muslimanskim kmetovima kako bi ih odvojili od raje…“.
Među bihorskim begovatom se, poput onih u Plavu, Rožajama, Kolašinu i drugim mjestima, javio otpor sprovođenju tanzimata, usljed čega je položaj stanovništva i dalje ostao težak. Naročito je bio otežan za onaj njegov dio koji je živio na selu. U tako teškim uslovima seljaci su se često odmetali od svojih kuća radi pljačke ili su se udruživali radi zajedničkog izražavanja nezadovoljstva.

Takva situacija nije odgovarala centralnoj vlasti, pa je sredinom mjeseca ramazana hidžretske 1256. godine (novembar 1840.), na osnovu sultanovog fermana, bilo odlučeno da na područje Bosanskog ejaleta bude upućen Selim-beg kao činovnik sa posebnim ovlašćenjima, sa zadatkom da sprovede istragu i ispita sve navode koji su se ticali nepravdi, odnosno protivzakonitih radnji koje su preduzimali pojedinci i na taj način sprječavali sprovođenje reformi. Selim-begov zadatak je bio i da utvrdi prave razloge pobuna stanovnika u pojedinim krajevima I o tome pošalje ilam u Carigrad.
Po svoj prilici na području petnjičkog kraja su upravo u to vrijeme pripadnici bratstva Havadže (Hodžić) uz saglasnost pokrajinskih I centralnih organa vlasti preuzeli vodeću vjersku i političku ulogu koju će dugo zadržati u svom posjedu, sve do prvih decenija XX vijeka. Među pripadnicima bratstva Hodžić isticali su se Salih Havadže, Muhamed Havadže brat Salihov, potom Nuradin – Nurko Havadže brat Muhamedov, Ahmed Havadže, Ilijas Havadže sin Ahmedov i dr. Njihovim angažovanjem na području Gornjeg Bihora biće otvoreni novi sibijan mektebi, kao osnovne ustanove za sticanje duhovnih i svjetovnih znanja, a i sprovođenje reformi poprimiće znatno organizovaniji tok.
Uvažavajući prisustvo Havadža, njihovo djelovanje I naklonost da pomognu, stanovnici Bihora su se tokom 1842. godine nekoliko puta obratili organima sandžačke vlasti sa molbom da umanje iznose pojedinih poreza I na taj način na djelu pokažu da se odredbe proklamovanih sloboda poštuju. Sudbina upućenih molbi za sada je nepoznata, ali bi se uopšteno moglo kazati da su predstavnici centralne vlasti nastojali da ostanu dosljedni planiranim reformama, koje su podrazumijevale i nove poreske obaveze.
Nastojeći da reforme centralne vlasti sprovede u djelo, bosanski valija je početkom januara 1843. godine odlučio da izvrši inspekcijsku kontrolu svih tvrđava koje su pripadale Bosanskom ejaletu, kako bi ih doveo u stanje potrebne vojne gotovosti. Njegov ovlašćeni predstavnik je obišao i utvrđeni Bihor i o tome mu podnio izvještaj. Kada je cjelokupan inspekcijski nadzor bio završen, valija Mehmed Kamilpaša je u Travnik pozvao sve odgovorne uglednike iz Ejaleta i članove loklalnih medžlisa radi dogovora oko popravke svih tvrđava i utvrđenja. Sastanku je prisustvovao Fehim-beg Ćorović iz Lozne zajedno sa kol-agom utvrđenog Bihora. Tražeći rješenje oko popravke tvrđava I utvrđenja, bosanski valija je po svaku cijenu nastojao da nametne rješenje koje je išlo u pravcu da teret popravke nikako ne padne na državnu blagajnu, već na imućne ljude i stanovnike koji su im podređeni. Iako mu ovaj dogovor nije odgovarao, Fehim-beg ga je morao prenijeti Bihorcima, što je ubrzo izazvalo njihove reakcije. Želeći da sebe zaštiti od prevelikog troška, Fehim-beg je mlako reagovao na nezadovoljstvo Bihoraca koji su odbili da daju novac za pribavljanje kreča i kamena za popravku Bihor grada, koji je, uz to, trebalo iznijeti na vrh Gradine. O neefkasnoj intervenciji Fehim-bega ubrzo je bio obaviješten i bosanski valija, koji je zatražio pomoć od skadarskog sandžag-bega, čije su vojne snage već s proljeća 1843. godine, plašeći se širenja pobune, došle na područje Bihora. Zadatak vojske upućene iz Skadra, bio je da umiri muslimansko stanovništvo bjelopoljskog kadiluka, posebno Bihorce, protiv kojih su skadarskom valiji pristizale brojne pritužbe. Predstavnik skadarskog valije Ćehaja-paša, morao je silom oružja intervenisati protiv nemirnih Bihoraca koji su se pobunili protiv odluke centralne vlasti. On se dugo zadržao u Bihoru, jer se pribojavao ponovnih pokušaja izražavanja nezadovoljstva. Pri tom je koristio surove mjere – zatvaranja, ubistva, ucjene, razne prijetnje itd. U tim obračunima nije zaobiđen ni onaj dio hrišćana koji su izražavali svoju solidarnost sa stanovnicima islamske religije.
Nakon slamanja otpora u Bihoru, Ćehaja-paša se na jesen 1843. godine vratio u Skadar, ali je uz put, prema izvještaju francuskog konzula iz Skadra, Ijasenta Ekara, uzeo 30 talaca iz Vasojevića. Prema drugim navodima Ćehaja-paša je pohvatao 70 ljudi iz Vasojevića zajedno sa nekim uglednim glavarima i vezane „u sindžirima“ ih odveo u Gusinje. Bez obzira na broj uzetih talaca, bio je to u neku ruku već ustaljeni postupak uz čiju pomoć I primjenu su predstavnici lokalnih organa vlasti pokušavali da među stanovništvom sklonom nemirima, očuvaju i zadrže postojeće stanje.
Ne mareći za svoje saplemenike koje je smrt mogla zadesiti svakog trenutka i na najmanji znak otpora, plemenski prvaci Vasojevića su ipak odlučili na pružanje otpora.
Uzimanje talaca je shvaćeno kao novi razlog za napad na pašine snage od strane Vasojevića. Kao mjesto napada određen je klanac Sućeska, kojom prilikom je na pašinoj strani stradalo 70 vojnika kojima su bile odsječene glave. Među uhapšenima bio je i iguman Mojsije Zečević.
Ne mareći za to da Bihorci nijesu bili direktni krivci za hapšenje Vasojevića, taj događaj je, na izvjestan način, bio povod za sukobe između Vasojevića i Bihoraca. Vasojevićke čete su se tada u nekoliko navrata sukobile sa osmanskim vojnim snagama iz Bihora na području Police i u reonu Zatona. Kako se uglavnom radilo o kratkotrajnim sukobima, na njihov krajnji ishod niko nije obraćao posebnu pažnju. Konfuzno stanje u tim trenucima koristile su hajdučke družine sa Police i drugih krajeva iz Vasojevića za nemilosrdno pljačkanje područja Bihora, stižući u tim akcijama čak i do Sjenice, Novog Pazara, Metohije, Plava i Gusinja.
Od napada nije bilo pošteđeno ni Bijelo Polje, ali dobro organizovan vojni garnizon u gradu bio je dovoljna garancija da hajduci ne mogu napasti samu kasabu I čaršiju. Da bi dodatno osnažio svoje pozicije i obezbijedio se od osiljenih hajdučkih družina, zapovjednik bjelopoljske tvrđave je naredio da se u crkvi sv. Petra i Pavla smjesti magacin za municiju, zato jer je tu bilo središte tzv. Starog grada. Nakon izvjesnog vremena, 1845. godine, crkva je pretvorena u džamiju. Dozvolu i pristanak za to dao je vladika koji je porijeklom bio Grk. Ideja da se crkva pretvori u džamiju, došla je, kako to navodi Milisav Lutovac, otuda što su u tom periodu oko crkve uglavnom bile naseljene muslimanske porodice, kojima je, navodno, zasmetalo da „slušaju đaurske popove dok poju“. Pravoslavnim mještanima je za molitvu i druge vjerske obrede bila određena crkva koja je bila u neposrednoj blizini.
Džamija je dobila ime Fethija, što u prevodu sa arapskog jezika znači „pobjeda, uspjeh“. Sve do 1912. Godine služila je kao muslimanska bogomolja, a u njoj se i danas nalazi mihrab (niša okrenuta u pravcu Meke), prema kome se vjernici muslimani okreću tokom molitve.
Razlog za ponovno izražavanje nezadovoljstva među stanovnicima Bihora, pronađen je u odluci centralne vlasti od 10. ramazana 1261. godine (12. septembar 1845.), koja je predviđala da se prestane sa praksom izdavanja dokumenata na običnom papiru. Prema novouvedenim pravilima, svaka nova isprava morala je biti štampana na posebnom papiru i morala je imati muhur (pečat). Nevolja je bila u tome što su stari papiri prestali važiti, a za nove je trebalo izdvojiti novac radi kupovine. U brojnijim porodičnim zajednicama to je podrazumijevalo kupovinu isprava za sve punoljetne članove, što je predstavljalo značajan materijalni izdatak. Bihorci su svoje nezadovoljstvo u ovoj pobuni izražavali na način što su u grupama dolazili u Loznu, Raduliće ili samo Bijelo Polje i pred begovskim kulama ili kajmekamovim odajama, izražavali svoje negodovanje zbog nastale situacije.
Iako je ova pobuna u svom korijenu imala socijalni karakter, ona ipak nije uspjela da razriješi nastale probleme i ukloni uzrok nezadovoljstva stanovništva Bihora. Koliko god da je pobuna sa jedne strane bila opravdana, ona ipak nije uspjela da zaustavi započeti proces promjene javnih i putnih isprava. Razlog za tako nešto nije se nalazio u nedostatku dobre organizacije nezadovoljnika, već u tome što je zamjena isprava bila državni plan koji se morao sprovesti u djelo. Već početkom novembra 1845. godine među Bihorcima je bilo malo onih koji su imali isprave bez muhura i na starim obrascima koji su ispisivani rukom na običnom papiru.

SAIT Š.ŠABOTIĆ (KOMUNA)