UDRUŽENJA BIHORACA IZ ŠVAJCARSKE PRIKUPILA POMOĆ ZA PORODICU ŠKRIJELJ IZ DAŠČE RIJEKE

U zajedničkoj akciji koja je sprovedena među udruženjima Bihoraca u Švajcarskoj za pomoć porodici Škrijelj prikupljeno je 20.270 franaka i 2.175 eura.

Udruženje „Bihor naš zavičaj“  je pokretač akcije kojoj su se pridružili  „BKZ Švajcarska“ i „Đžemat Wattwil“.

BKZ Švajcarske prikupio je 1.200 fr + 700€, džemat Wattwil 2.370 fr+8.75€ i udruženje „Bihor naš zavičaj“17.900 franaka+ 1300€.

Predsjednik udruženja „Bihor naš zavičaj“ zahvalio se udruženjima i svim pojedincima koji su učestvovali u akciji prikupljanja novčanih sredstava za porodicu Škrijelj.

„Poštovani prijatelji, kao što možete vidjeti na listi, sakupljeni novac predat je porodici Škrijelj. Želim u svoje lično ime, u ime udruženja BKZ Švajcarske i džemata Wattwil da se zahvalim predsjednicima tih udurženja Ernadu Koraću i Selvetu Kalaču na dobroj saradnji kako bi zajednički uspješno završili akciju za porodicu Škrijelj. Takođe želim da istaknem veliku zahvalnost pojedincima, koji su nesebično doprinijeli da akcija za porodicu Škrijelj bude veoma uspješna.

Novac ce biti usmjeren za izgradnju kuće ili kupovinu nove. Mi ćemo svakako pratit dalja dešavanja o čemu će javnost biti takođe informisana“, zaključio je predsjednik udruženja „Bihor naš zavičaj“ Esko Rastoder.

ENKO KORAĆ

 

 

(VIDEO) POVRATAK U KALICU PORODICE SKENDEROVIĆ: “STARI SU ODLAZILI TRBUHOM ZA KRUHOM, ALI POVIŠE TRBUHA JE DUŠA…”

0

Malo je onih koji su vratili, nakon što su napustili Bihor i otišli u potragu za boljim životom. Ipak, ma gdje da su stigli, nosili su sa sobom ljubav prema zavičaju koju su prenijeli na svoje potomke. Jedan od takvih slučajeva povratka u očev zavičaj je porodica Skenderović – dva brata Isat i Dževad i njihova sestra Zehra.

Njihov otac, Rušo Skenderović, otišao je iz zavičaja kako bi obezbijedio porodici egzistenicju. Prema riječima njegove djece, usadio im je ljubav i čežnju prema Bihoru.

Isat Skenderović kaže da su Skenderovići iz Trpezi došli u Kalicu zbog podjele sinova, a njihovog djedu, Vehbila Skenderovića, “palo je” da dođe u Kalicu, i sad su “Kaličani“.

„Mi smo porasli na Kosovu, u Peć, a nas petoro djece je rođeno u Beranama. Otac je radio u Celulozi u Beranama. Otišao je trbuhom za kruhom još šezdesetih godina.
Početkom sedamdesetih, živjeli smo na Kosovu. Tamo je otac napravio kuću i živjeli smo do kraja devedesetih, kada smo kuću prodali. Onda smo započeli školovanja. Naša sestra se udala u Sarajevu i mi smo pošli za njom i danas živimo tamo, osim mog brata Dževada, koji živi u Njemačkoj”, priča Isat.

Isat je u Sarajevu od 1986 godine, završio je fakultet za sport, i radi u Sarajevskim toplanama kao referent zaštite na radu. Ima i svoj karate klub.

Na pitanje da li je ljepša Kalica ili Baščaršija, Isat nema dilemu – Kalica naravno.

Dževad Skenderović kaže da je imao četrdeset dana kada se njihov otac iz Berana preselio u Peć.
„Svako ljeto smo dolazili Bihor. Naš je otac puno volio ovaj kraj. Prenio nam je tu ljubav a ovdje smo uvijek bilo dobro dočekivani od rođaka i prijatelja. Ako gledamo iz Kalice, brat je u bližoj dijaspori, a ja u daljoj, a sve što je dalje, veća je nostalgija i emocija”, podsjeća Dževad.

Vraćajući sjećanje na svoji dječačke dane kada je imao 14 godina, Dževad opisuje put od Peći do Kalice.

“Krenuli smo otac i ja iz Peći prema Kalici. Ušli smo u autobus. On je sjeo sa nekim prijateljem naprijed, a ja nazad. Sjeo sam pored nekog čovjeka iz Bihora, koji me je pitao odakle si. Rekoh iz Peći, pa je potom uslijedilo sljedeće pitanje – a čiji si. Odgovorio sam – Ruša Skenderovića. Otac je taj razgovor čuo i kada smo pješačili prema Kalici rekao mi je: “vidi sine, mi smo odavde i nikada ne smiješ da zaboraviš odakle si. Mi smo uvijek išli za svojom nafakom, težak je život ovdje, ali nikada ne smiješ zaboraviti ko si i odakle si”. Tako mi je rekao i to je pečat koji je urezan u srcu“, kaže Dževad.

Sestra Zehra Skenderović, nije imala mnogo toga da doda na priču njene braće samo je podvukla da se ne zaboravi da veliku zaslugu za ljubav prema Kalici i Bihoru imaju  amidže i strine, koji su su ih lijepo dočekivali, a posebno amidža Bilal i strina Šerfa.

Dževad je devedesetih iz Sarajeva otišao u Sloveniju, kako kaže, da zaradi za automobili, ali rat ga je odvojio od porodice. Ostao je u Sloveniji do kraja rata, da bi nakon toga pošao u Njemačku, u kojoj i danas živi sa svojom porodicom.

Dževad, takođe ima veliku ljubav prema Kalici jer, kako je kazao, “stari su odlazili trbuhom za kruhom, ali poviše trbuha je duša, koja ima emocije prema babovini i rodnom kraju”.
Dževad je u Kalici izgradio kuću u tradicionalnom duhu i etno stilu, za cijelu porodicu.

Opširniju emisiju sa Isatom i Dževadom iz Skenderske Kalice pogledajte na youtube kanalu Radio Petnjica.

ENKO KORAĆ

Muratović čestitao Božić: Poštovanje i uvažavanje među religijskim razlikama u Bihoru

0

Aldin Muratović čestitao je Božić:

“Povodom vjerskog praznika Božića upućujem čestitku našim sugrađanima koji obilježavaju ovaj veliki hrišćanski praznik i da ga provedu u zdravlju i porodičnom zadovoljstvu!

Vjekovno poštovanje i uvažavanje među religijskim razlikama u Bihoru može služiti za primjer svima u Crnoj Gori, zato gradimo i čuvamo našu zajedničku kuću  – našu opštinu Petnjica za dobro svih nas”, navodi se u čestitki Muratovića.

ŽARKO STANIŠIĆ IZ AZANA O ŽIVOTU SA KOMŠIJAMA DRUGE VJERE: JEDNOM SE DUŠOM DISALO, IZ JEDNOG TANJIRA JELO

0

Selo Azane je staro naselje koje se nalazi na padinama Mirajbrda sa pitomom prirodom i dobroćudnim ljudima u koje još postoji duboka sloga i poštovanje. I pored toga što će samo ime izavati komentare dežurnih kritičara, jer je najveća dilema – Hazane ili Azane, činjenica je da je ovo staro naselje ima dugu tradiciju i zanimljivu istoriju. Nalazilo se na karavnaskom putu koji je vodio od Carigrada prema Bosni i Dubrovniku, a kako kažu mještani postojalo je i prije Kosovskog boja. Simbol je multietničkog života i komšijskih odnosa koji su oduvijek bili na zavidnom nivou, bez obzira zvalo se Azane ili Hazane.

O komšijama druge vjeroispovjesti mještani Azana imaju samo riječi hvale, jer kao što znamo u ovom selu žive dvije različite vjere, a kako kaže naš sagovornik Žarko Stanišić jednom se dušom disalo i iz jednog tanjira jelo.

,,Ovdje komšija na komšiju nikad nije dao iako su bili druge vjere. Za nas važi samo pravilo ili si čovjek ili si nečovjek. Tako smo i djecu vaspitali. Ne postoji igranke ili vašari gdje nijesam otišao sa mojim komšijama i prijateljima koji su druge vjere. Tako znam i primjera gdje roditelji nijesu hteli svoju djecu pustit na takvim mjestima ukoliko ne ide Žarko, Miloš tj, neko od njihovih komšija koji su druge vjere. To vam dovoljno govori koliko smo povjerenja, poštovanja i sloge imali, a  imamo je i dan danas između nas“, kaže Žarko.

Naš sagovornik nam je ispričao kako je tekao njegov život u Azanama , kao i legendu vezanu za Crkvu Svete Trojice koja se nalazi u ovom mjestu i boru koji postoji, kako tvrde mještani, više od 800 godina, a koji je možda, jedno najstarijih stabala u Crnoj Gori.

,,Na mjestu gdje se sada nalazi nova crkva, koja je završena 2005. na istim temeljima je ležala crkva izgrađena još prije 900 godina. Prema pričama koje se prenose sa koljena na koljeno, tada se spustio na zemlji đavo(šejtan), koji je na crkvu poslao jak vjetar i tu crkvu premjestio u drugom dijelu Bihora u planiskim predjelima“, priča Žarko.

Ipak najveća zanimljivost u ovom kraju predstavlja upravo zimzeleno drvo bor, koji svojom širinom i dužinom prvo upada u oči posjetiocu Azana. Njegove duge grane čine se kao da grle ono malo selo štiteći ga od munja i gromova koji bezuspješno iskaljuju svoj bijes i ljutnju na boru.

„Što se tiče bora koji se nalazi tik pored crkve prema pričama, taj bor je posadila majka koja je imala samo jednog sina kojeg je izgubila i ona je nakon sahrane svog sina posadila ovaj bor u znak sjećanja na njega“, kaže mještanin Azana.

Ovaj bor je za vrijeme prvog svjetskog rata par puta bio meta, da bude uništen i spaljen što govore i ožiljci na njemu. Mještani su sazanli da se sprema uništenje i savjetovali se sa kovačem koji se nalazio  u Azanama.

On ih je savjetovao da se u bor postave željezni klinovi, da ga cijelog okuju,  što su mještani i uradili. Postavljali su klinove sjekirom cijelom dužinom dokle god su mogli da dohvate i kada je vojska pokušala da ga odsječe nijesu uspjeli u tome, jer je bio pun željeza, ali su uspjeli krošnju da mu odsjeku, jer mještani nijesu mogli da okuju vrh bora i zbog toga je danas bor u samom vrhu ravan“, prepričava legendu naš sagovornik Žarko Stanišić.

Dotakao se Žarko i svog  života koji nije bio nimalo lak u Azanama, gdje se uglavnom živjelo od poljoprivrede i stočarstva, mnogi su upravo zbog tog teškog života, kako kaže Žarko, pošli trbuhom za kruhom. Kao i u većini mjesta i sela u Bihoru i ovo je pogođeno bijelom kugom.

ERIS BABAČIĆ

 

PETNJICA: KOMUNALNO I GRUPA “DOBRO DJELO” ČISTILI PUTNI POJAS DO STENICA

0

Komunalno preduzeće je juče, zajedno sa članovima grupe ,,Dobro djelo”, sprovelo akciju čišćenja otpada iz putnog pojasa od Petnjice do Stenica.

“Akcija je imala za cilj, pored uređenja putnog pojasa, da apeluje na sve građane, da otpad iz auta ne bacaju pored puteva, da čuvamo prelijelepu prirodu Biohora. Radnicima Komunalnog su pomogli džematlije – članovi grupe ,,Dobro djelo”, koja se bavi humanitarnim radom – brigom o ljudima, ali isto tako brine i o životnoj sredini.
Zajednički apel je brižnim ponašanjem čuvajmo predivnu okolinu”, istakli su iz Komunalnog preduzeća.

Prof. Mirsad Hadrović kazao da se članovi grupe “Dobro djelo” i Komunalno preduzeće dogovorili da naprave akciju čišćenja putnog pravca.

“Naš cilj je apel na građane kako bi čuvali životnu sredinu. Takođe želimo da ukažemo nesavjesnim građanima da ne bacaju smeće kroz prozor pored puta. Bog nam je dao lijep Bihor i nemojmo ga mi činiti ružnim”, poručio je Hadrović.

ENKO KORAĆ

Agović čestitao Božić: Učvršćujemo naš multietnički i multivjerski sklad

0

Povodom Božićnih praznika, predsjednik opštine Petnjica Samir Agović uputio je čestitku sugrađanima pravoslavne vjeroispovijesti:

“Svim pripadnicima pravoslavne vjeroispovijesti upućujem iskrene čestitke povodom Božića. Želim da se u svim domovima osjeti toplina, radost i da se Božić proslavi u krugu porodice. Srećan sam što sve ovo vrijeme sve vjerske praznike proslavljamo u duhu tradicije, dobrosusjedskih odnosa vjerske tolerancije. Učvršćujemo naš multietnički i multivjerski sklad i doprinosimo sveopštem dobru sa iskrenom namjerom da to vazda bude tako, da živimo u slozi, međusobnom razumijevanju i poštovanju naših različito sti, koje doživljavamo kao prednost, upravo zbog tradicije i načina na koji proslavljamo vjerske praznike.

Ubijeđen sam da nam je sloga i međusobno razumijevanje potrebno, kako u našim domovima, tako i sa našim sunarodnicima i sugrađanima, našim prijateljima, bez obzira kako i na koji se način Bogu mole. Ovo je prilika da se povodom ovog praznika takva opredjeljenja učvrste i osnaže.

Uvaženi sugrađani, u ime Lokalne uprave, svojih saradnika i svoje lično, još jednom upućujem čestitku povodom vašeg najradosnijeg praznika Božića“, poručio je Agović. 

Odron na magistralnom putu u Podvadama

0

Na dionici Podvade u popodnevnim časovima odronilo se kamenje koje je zahvatilo dio puta, što vozačima otežava kretanje na kolovozu.

Prema prognozi, kiša nas očekuje tokom ove nedjelje, pa apelujemo na vozače da budu oprezni jer može doći do većeg odrona kamenja, usljed kiša i sniježnih padavina.

Podsjećamo da je prethodnih dana završena sanacija betonskog potpornog zida nedaleko od Podvada u mjestu Stenice.

Ukradeni saobraćajni znakovi ka selu Ponor

0

Lopovi su pokrali saobraćajne znakove i znakove sa natpisom imena sela na putnim pravcima ka selu Ponor.

Prema riječima Rašita Kožara, znakovi koji su ukradeni nalazili su se u mjestu Sutjeska i mjestu Putevi.

“Molim nadležne organe da, ukoliko je moguće, u narednom periodu spriječe krađe ovakvog tipa.

Selo Ponor je podijeljeno na tri zaseoka. Prije svakogz aseoka je raskrsnica odakle su znakovi otuđeni. Putnicima kojima je teren nepoznat, predstavlja otežavajuću okolnost dolaska do cilja.

Molim građane da, ukoliko saznaju ili primijete table sa natpisom PONOR da prijave nadležnim organima”, zaključio je Kožar.

Sličan primjer otuđenja saobraćajnih znakova desio se u Tucanjama (Greben), kada su ih nepoznata lica odsjekla. Novi saobraćajni znakovi na toj lokaciji još uvijek nisu postavljeni. 

Medžlis IZ Petnjica: U četvrtak gost predavač Ahmed ef. Destanović

0

“Medžlis islamske zajednice Petnjica vas poziva na heftično predavanje u džamiji u Petnjici, u terminu nakon jacije namaza (17:54). Gost predavač će biti Ahmed ef. Destanović, imam bjelopoljske džamije. Bujrum te”, pozvali su iz Mežlisa IZ Petnjica.

Uspješni poljoprivrednik Melo Ajdarpašić: Život u Vrševu ljepši nego u Evropi

0

Od Mojkovca do Mehovog krša najpoznatije poljoprivredno domaćinstvo je Mehmeda Mela Ajdarpašića.

Ekipa Radija Petnjica posjetila je njegovo gazdinstvo u Vrševu na kojem privređuje sa svojom porodicom.

Mele se poljoprivredom, granom stočarstva bavi od djetinjstva pa do današnjih dana i nastoji, kako kaže, da predstavi naš Bihor u ljepšem ambijentu.

Stigne Mele na džipijadu, stigne u lov i na različite skupove i, kako kaže, svugdje čovjek stigne kad ima volje i pored svih obaveza na gazdinstvu.

„Kad treba negdje da odem, poranim u pet, i do sedam sati namirim stoku, popijem čaj, kafu i stignem da presretnem vuka. Veliki sam ljubitelj lova i trudim se da spriječim potencijalne napade divljači na našu stoku u Bihoru”. 

Kazuje nam Mele jednu starinsku poslovicu “Nema kuće gdje gazda zadnji ne uđe, a domaćica prva ne ustane“. 

“Kada se zadržim negdje duže, uvijek svratim i pogledam stoku je li sve na svojem mjestu, da li su krave site”, ističe Mele. 

“Porodica je na prvom mjestu. Djeca i žena odrade sve što je potrebno, ali ja ipak bolje poznajem te grane i želim da se uvjerim da je sve u redu“, dodao je Mele.

„Držim poprilično dosta stoke za ove naše krajeve. Imam 120 ovaca, 15 grla krava muzara, ostalo su neke junice i bik. Proizvodimo sir i imamo mušterije, a to je najbitnije u ovom poslu, čak ne možemo da navakšemo. Ovce ujutru muzemo, jagnjat uveče odvajamo. Dok je moja majka bila planinka, bilo šta u selo da se desilo morao se neko tražiti da pomuze te ovce, a ja to radim na drugačiji način. Desi se radost, žalost moje ovce, moja jagnjat i ja ih pustim da podoju. Velik je broj te stoke i ne može jedna žena tek tako da pomuze“, navodi Mele.

„Sve sam podesio kada je u pitanju olakšano bavljenje stočarstvom. Sve mi je na dohvat ruke. Dijete od deset godina može lako da namiri tu stoku, bale sijena su blizu krava, jedino što treba da presiječe jedan kanap“, saopštio je Ajdarpašić.

Ističe Mele da voli nadmudrivanje. „Imao sam bika najtežeg od Mojkovca do Mehovog Krša, imam jakog psa koji ima dobru rasu, volim da imam dobrog kera. Volim da sam uvijek u one prve“, kaže Mele.

„Ponosan sam na svoga baba, nije lako bilo odgajati sedmoro djece. Niđe nije radio i kao dijete sam orao vrtove za pare, terao drva za pare i ništa nije sramota kad privređuješ svojoj kući. Omladina se zavarava, na brzinu bi htjeli paru na Zapadu, ali taj Zapad nije toliko dobar makar za porodicu“, ističe Mele. 

“Nikad nisam poželio da odem, niti me je vuklo. Niti bi ostavio majku koja je mnogo jada vidjela, kao ni zbog svog rahmetli oca koji je mnogo jada vidio. Kupovao zemlju da bi mi imali. I ostao sam da se neko vidi da ima na tom imanju. Imam blizu deset hekatara imanja”, objašnjava Mele.

 „Tokom ljetnjih dana izlazim na planinu Pločnik. Nijesu to više uslovi kakvi su nekad bili. Kad sam bio dijete išao sam pješke, pa na konje tjerao kace. Napravio sam stan dostojan današnjim uslovima. Napravili smo stuju i imam sve uslove za život. Ponekad se našalim, kad dođe jesen sama bi stoka došla sa Pločnika do Vrševa, tri sata hoda. Stoku sagnamo kad počnu snegovi i hladno vrijeme. Ove godine sam bio u Đaloviće sa cjelokupnpom stokom i porodicom  dva mjeseca. Vratio sam se na Pločnik i do decembra smo bili gore. Pločnik je bolja planina nego neka sela. Na planini proizvodimo mlečne proizvode, a najviše sir“, navodi Mele.

“Ove godine sam ukosio oko 4 hiljade bala. Dosad je otišlo oko 400 bala. Kad je kopno i bez snijega volim da kažem da je vrijeme na mojoj strani. Meni je ovdje pristupačno mjesto. Želim da se zahvalim mojim bratučedima, amidžama, rođacima, da spomenem sinove Ahma Ajdarpašića koji su mi dali 20 hektera zemlje nekoliko godina i ne naplaćuju mi“, ističe Mele.

„Meni je život u Vrševu ljepši nego u Evropi. Svoje slobodno vrijeme mogu da posvetim prijateljima, gostima, a kada nisam tu, moja porodica nadomjesti moje odsustvo. Danas je lakše jednom čovjeku raditi sa 20 krava nego nekada tri čovjeka istovremeno. Danas imaju pojilice, muzilice, mnogo više mehanizacije koje olakšavaju poslove na selu“ naglasio je Mehmed.

„Vjerujem da skoro osamdeset posto ljudi iz dijaspore za Bihorom imaju ogromnu želju prema svom zavičaju i jedne prilike kad je nastupila korona, napisao sam jedan stih na facebooku i veliki brolj ljudi me je zvalo i istaklo nostalgiju prema svom kraju.

Naši ljudi iz dijaspore vole svoj zavičaj. Ja kad odem neđe, onoj homori se uželim, rođen sam u planinu, volim planinu, a volim i grad“, naglasio je Ajdarpašić.


„Postoje ljudi iz dijaspore koje sjedeći ne treba spomenuti, a to su braća Ramdedovići, Meda Latića i mnoge druge koji daju doprinos za Bihor i veliki su humanisti“, zaključio je naš sagovornik Mehmed Mele Ajdarpašić.

Opširniju poljoprivrednu priču sa Mehmedom Melom Ajdarpašićem pogledajte na našem YouTube kanalu.