E ovo je Petnjica – opština koja ima “nešto preko šest hiljada” stanovnika na papiru, a u Bihoru noću jedva hiljadu i po svjetala da se prebroji. Dovoljno da statistika bude srećna, a kafane poluprazne. Život se kreće brzinom opštinskog faksa – zuji, pišti, a od papira – ništa. Da nije Bihorskog kulturnog ljeta koje s vremena na vrijeme prodrma učmalost kao alarm u pet ujutro, mogli bismo na ulazu okačiti tablu: “Radovi u toku – od 2013. do daljnjeg”.

Istine radi, urađeno je nešto. Put do Berana, sad i prema Bioču, asfaltirane ulice u centru – bez trotoara, jer zašto bismo razmazili pješake, administrativna zgrada da papir ima krov nad glavom, uređena ambulanta i dodata Hitna. I to je, kako vele u izvještajima, krupno. Sitno su oni kilometri po selima i krpljenje rupa. Korisno, da, ali ne tražite od nas da aplaudiramo za svaku zakrpu kao da je prokopan metro.

Da li je Petnjica u stanju mirovanja ili je to samo kolektivna varka ljudi koji su digli ruke? Možda smo, zapravo, postigli savršeni opštinski zen. Neko odozgo, odozdo ili “od tamo” će da pravi prilike, mjenja vlast, buni se, a mi smo tu da odmahnemo rukom. Lokalni mangupi i poneki kabadahija imaju dnevni repertoar. Rade šta hoće, kako hoće, kad hoće, a mi gledamo ko u tursku seriju i čekamo rasplet u 178. epizodi.

Pogledajte centar i sve će vam se reći. Menadžerska hrabrost odložena do daljnjeg, urbanizam kao eksponat u muzeju dobre namjere. Šta je obilježje urbane sredine? Široke ulice, pješačke zone, zelenilo, sadržaji… Mi imamo na “biće”. Biće trotoari, biće trg, biće rasvjeta. Biće, ali ne sad. Sad je zgodno vrijeme da se ne zamjerimo nikome.

Naravno, nije za sve kriv DPS, niti “oni tamo”. Ima i do nas – tačno onoliko koliko bacimo kesu u prvu bihorsku rupu gdje niko ne gleda, pa se pravimo da je ekologija lična stvar komšije. Deponije rastu, a savjest smršala. Lokalna vlast zatrpava smeće, mi zatrpavamo odgovornost.

Civilni sektor? Partije? Pojedinci? Kad treba stati na crtu anomalijama – tišina. Kad treba dati izjavu čuje se – “Nemoj mene, đe si baš mene naš’o”. Na društvenim mrežama hrabrosti taman koliko i interpunkcije. Mi protiv njih, riječ po riječ, bez ideje i bez elementarne medijske pismenosti. Digitalna hrabrost – analogna pamet.

Izbori 2027. se naziru kao novi Mesija. Stići će neko ko zna šta i kako. Da, kao i svaki put. A kad se pogledamo u ogledalo vidimo – malo lidera, malo ideja, premalo volje. Apatiju brižno njegujemo. I nije da nijesmo umjeli drugačije. Nekad smo imali prvake, ideje i hrabrosti. Danas su njihovi potomci elegantno uklopljeni u bezidejnost,  ne prljaju ruke, ne dižu glas, čekaju konkurs.

Ko je imao volje, našao je i uhljebljenje. Podgorica ili Luksemburg,  zavisi od diplome, afiniteta i cijene avionske karte. Bihorska dijaspora je naš bankomat sa osmijehom. Asfaltira, kupuje autobuse, zida kuće nevoljnicima, stipendira djecu, gasi požare. A mi? Držimo crijevo dok ne ponestane vode i ponosno konstatujemo da “nikad nije ovako dobro gorjelo”.

Lokalna Skupština? Kad pitate bilo kojeg Bihorca šta su radili njihovi predstavnici u lokalnom parlamentu, dobićete isti odgovor. Punili Merak i Pašu na pauzama. Šta su usvojili, šta odbili, šta planirali, e to se ne zna.

Petnjica je valjda jedina opština bez funkcionalnog sajta, bez .me domena, sa jednom jedinom mejl adresom za sve – od komunalnog do kosmičkog programa. Mediji pitaju za smeće – odgovora nema. Nema ni PR-a, ni saopštenja, ni tima. Postoji jedan čovjek za određenu službu, koji se konsultuje sa predsjednikom, koji se konsultuje sam sa sobom. Iz te zgrade ne izlazi ništa što nije aminovano. Sistem personalizovan do degutantnosti. Institucije su tu da se otključaju kad “ON” dođe.

Vodovod Murovsko vrelo – lokalni Stonehenge. Vrijeme prolazi, pare prolaze, voda ne prolazi. Petnaest godina priče, bez vlasnika odgovornosti. Predsjednik kaže: “Pitajte odbor.” Odbor kaže: “Ja sam izašao, pitajte drugog.” Drugi je na terenu, a teren je u magli. Vlade su ulagale, od Đukanovića do Spajića. Motivi au različiti – glasovi, razvoj…. svejedno, rezultat je isti – suvo grlo i mokra obećanja. A gdje su pare? Gdje je makar onih pola miliona za koje se zna? U cijevima koje vode u nigdje.

Biljni prečišćivač? Ne pominje ga više niko. Rupište na najljepšem mjestu, tamo gdje dvije rijeke postaju Lješnica, zjapi kao spomenik neradu – “Ovdje leže naše ambicije – sahranjene bez protokola.” Nit ko pita, nit ko odgovara.

Predsjednik, doduše, na Dan opštine zvuči kao audio-vodič za grad koji upravo gradi metro. U stvarnosti, trotoari su misaona imenica, a odgovornost pojam iz stranog jezika. Nije, međutim, samo on kriv. Krivi smo i mi. Bezidejni, bez društvene odgovornosti, bez hrabrosti – ne one za urlanje i kamenje, nego one za organizovan, legalan otpor svemu što nam život u Bihoru čini nepodnošljivim. Hrabra upornost, ne hrabra psovka.

Radio Petnjica i portal su izlistali hiljade tema, upozoravali, objašnjavali, gurali – bez obzira ko je na vlasti, DPS, SDP ili Spajić. Ali ne može medij umjesto nas. Ako nas nema – nema ni rješenja. Dijaspora ne može vječno navodnjavati pustinju mentaliteta. Pare bez plana su voda u sito. A nama sita ne manjka.

Hoćemo li i 2027. opet “zaokružiti nadu” i zaboraviti je u prvoj kafani poslije glasanja? Hoćemo li čekati da “oni” poprave sajt, uvedu PR, nacrtaju pješačke zone, izvedu vodu do slavine i izbace smeće iz naših rupa i naših navika? Ili ćemo – evo radikalne ideje – uraditi nešto što ne traži tender: napraviti građanski pritisak, mjesne inicijative s rokovima, javna obećanja sa mjerljivim indeksom stida kad se ne ispune. Tražiti evidenciju odluka Skupštine, javne sjednice online, kalendar radova, kontakt tačke koje odgovaraju u roku od 48 sati. Nije raketna nauka – samo posao.

Ako je moglo da se asfaltira bez trotoara, može i obratno: da se izgradi volja bez glume. Ako može da postoji opština bez sajta, može i zajednica s mozgom i kičmom bez dozvole predsjednika. Ako može kultura da nas probudi ljeti, može i građanska kultura da nas drži budnim cijele godine.

Petnjica nije osuđena na status-quo. Samo smo ga mi amnestirali. I dok čekamo da “oni” nauče svoj posao, red je da mi naučimo naš – da ne pružamo alibi i ne potpisujemo sopstvenu apatiju. Kad već nemamo metro, hajde bar da imamo hod – pa i bez trotoara, dok ih ne nacrtamo. Jer kad građani prohodaju, i kabadahije se nekako sklone.

SAMIR RASTODER