Namjestilo se nekako, pa posljednjih godina provodim dosta vremena u zavičaju, što mi, za razliku od onih ranije unaprijed rasprodatih odmora, pruža mogućnost da posmatram i budem dio pojedinih jako bitnih procesa za normalno funkcionisanje naše lokalne zajednice.

Vraćanje Petnjici statusa opštine svi smo doživjeli kao početak nečeg potpuno novog, priliku da se nagomilano loše stanje i trendovi preokrenu te konačno krenu u fazu ozbiljnog promišljanja i traganja za modelima i strategijama razvoja. Međutim, vrijeme pokazuje da su sva ta naša nadanja i očekivanja bila samo pusta želja, jer se ispostavilo da smo, uz sva realna ograničenja i probleme koji se tiču uspostave novog sistema lokalne samouprave, kao zajednica podbacili i nismo bili korektivni faktor vlasti, čiji je početni entuzijazam brzo splasnuo, pa od dobijene istorijske misije nije bilo ništa.

Osnovni zadatak svake lokalne vlasti je uspostava efikasnih lokalnih službi koje će svaka u svom domenu rješavati tekuće probleme, a sve zajedno kreirati povoljan ambijent za razvoj zajednice. Da bi se do toga došlo, neophodna je jasna vizija razvoja opštine sa dobro osmišljenim strategijama koje uzimaju u obzir sve raspoložive resurse, uz jasno postavljene prioritete kao zamajce pozitivnih promjena. Ni nakon punih dvanaest godina nemamo ni naznake takvog pristupa. Najbolje se to može vidjeti, a ko ovdje stalno živi dobro i osjeća, kroz stanje komunalnih službi, odnosno lokalne infrastrukture, koja je, to svi znamo, vitalni dio i preduslov svakog razvoja i progresa. Svaki njen segment je u jako lošem stanju. Vodovodi, njihov pravni status, pitanje vlasništva, upravljanja te obezbjeđivanja redovnog vodosnabdijevanja su i dalje u vakuumu između MZ-a i opštinskih službi koje su morale iznaći model i preuzeti odgovornost za funkcionisanje ovog vitalnog sistema. Nije normalno da brojna dijaspora koja se još kući vraća svake godine strepi hoće li imati vode kad stignu sa svojih dugih putovanja. I onda se neko pametan pita zašto nam iz godine u godinu dolazi sve manji broj naših iseljenika. Samo reda radi napominjem, bez te dosadne dijaspore koja samo nešto zanovijeta i naokolo razbacuje smeće, ovdje bi mnogo toga stalo.

Kanalizacija, otpadne vode, prečišćivač i naše rijeke su priča za sebe. Još je misterija sistem za prečišćavanje otpadnih voda u Gusarama. Niko ne zna da li je prikladan za naše prilike, da li će ikada biti u funkciji, ali zna se – na mjestu je na kojem nikako nije smio biti. Sa kolektorom ili bez njega, rijeke smo ubili. Fekalije i sav otpad direktno ili indirektno već odavno se slivaju u njih. Upravljanje čvrstim otpadom je postalo nerešiva enigma. U nedostatku boljih opcija – a niko ih i ne traži – otpad se potpuno neselektivan već duže vrijeme tajno i javno zakopava po šumama i gorama naše ponosne opštine. Pitanje je samo kada će se otrovni sastojci pojaviti u vodama koje koristimo za piće. Pa šta ako se i pojave?

Nedaj Bože da se nekom kaže da ne radi kako treba

Ovdje niko nizašta nije nadležan. A odgovornost, ili nedaj Bože da se nekom kaže da svoj posao ne radi kako treba – daleko bilo. Putevi su nam postali omča oko vrata koju sami polako, ali sigurno zatežemo. Da li neko može izračunati kolika je godišnja direktna šteta na vozilima zbog naših puteva? I nema nam spasa ako ozbiljno ne poradimo na poboljšanju lokalne putne infrastrukture. Mnogi se pitaju – šta će nam kuće do kojih ne možemo doći? Može li se i putna infrastruktura, kao pitanje svih lokalnih pitanja, riješiti ako se nastavi kao do sada? Ovo je samo dio problema koje niko ne rješava niti ozbiljno pokušava. A stanje postaje sve teže – nepodnošljivo. Bježanje od odgovornosti i guranje problema pod tepih doći će na naplatu. Ima li nade? Ima, samo se za nju treba izboriti, do nje valja doći. To neće biti nimalo jednostavno iz milion razloga, ali i svako ko želi dobro sebi, svojoj porodici i svom kraju nema pravo na pesimizam, apatiju i pasivnost. Suština je izaći iz partijskih rovova i među malobrojnim mladim i sposobnim koji još nisu otišli naći one koji hoće i mogu da pokrenu neophodne promjene.

Ustvari, doći do nekih novih ljudi koji znaju i kojima je stalo do nas svih, a ne samo do njih. Tu je ključ ovog rebusa. A u trenutnom odnosu snaga na lokalnoj političkoj sceni očekivati bilo kakve promjene je potpuno nerealno. Tek za dvije godine, kada su planirani naredni lokalni izbori, ko doživi, neka dobro promisli šta će i koga birati. Jedno je sigurno, ako se u međuvremenu ne pojave neka nova lica koja će imati jasnu viziju izlaza iz ovog ćorsokaka i budu ozbiljna lokalna alternativa ovome što sada imamo, a dijaspora, ili bar onaj njen dio koji je svjestan da je na lokalu vrag odnio šalu, ne preuzme svoj dio odgovornosti, ubrzo ćemo samo konstatovati – opet smo džaba krečili.

RUŽDIJA KOČAN