Opština Petnjica intenzivno nastavlja sa izgradnjom putne infrastrukture na širem području naše opštine.

Upravo ovih dana, radili smo na modernizaciji lokalnih puteva, pa smo još jedan kilometar asfalta ugradili na potezu od Poroča ka Murovcu i time dodatno poslali poruku ljudima sa tog prostora da ćemo, kako smo i obećali, ove godine u fokusu naše pažnje MZ Javorovu staviti u sami vrh prioriteta.

Kada je u pitanju asfaltiranje tog najdužeg neasfaltiranog lokalnog puta, u pripremi je novi tender za modernizaciju lokalnih puteva, koji ćemo finansirati iz lokalne kase. Želim da naglasim da očekujem za ovaj putni pravac i podršku države Crne Gore, posebno je to očekivanje od Ministarstva poljoprivrede, šumarstav i vodoprivrede ali i Ministarstva javnih radova.

Očekujem i najavljena određena donatorska sredstva, a takođe ima i više inicijativa od strane nekih ljudi iz dijaspore da su i oni spremni da u skladu sa svojim mogućnostima pomognu da ovaj najzahtjevniji, ali potpuno realan problem riješimo u što većem mogućem obimu u toku ove godine.

Zbog toga upućujem apel svima koji su u prilici, a posebno onima koji su dužni (državni organi), da se uključe i pomognu da riješimo ovaj višedecenijski problem.

Pošto prilično često obilazim teren i razgovaram sa ljudima, predložio sam im da upravo u ovoj MZ formiraju Režijski odbor, ovdje i u dijaspori te da, ukoliko postoji dobra volja i raspoloženje, krenu konkretne aktivnosti za rješavanje ovog više nego opravdanog zahtjeva.

Ovdje zaista mislim samo na principu dobre volje, uz navođenje primjera kako smo to uradili u Radmacima, Ponoru, Vrbici, Kalici, Trpezima, Dobrodolima, Boru, Tucanjama, Vrševu, Godočelju, Lagatorima i dalje da ne nabrajam, gdje se pokazalo da zajedništvom i solidarnošću mnogo brže i jednostavnije rješavamo određena pitanja iz oblasti infrastrukture.

Podvlačim, na osnovu intenzivnih razgovora sa ljudima iz dijaspore, ali i lokalnim stanovnicima, kao i ljudima koji žive u susjednim opštinama, posebno u Rožajama, postoji potreban nivo raspoloženja da započnemo snažnu aktivnost i da konačno i ovaj problem ostavimo iza sebe.

Nikada nijesam, niti sada hoću, komentarisati pojedine netačne i namjerno instruisane komentare koji se odnose na lokalnu upravu, odnosno njenu navodnu inferiornost prema ovom pitanju. Već sam sve što je bilo objektivno u našoj moći činio da ovaj put bude visoko u agendi naših prioriteta.

Još jedan putni pravac u MZ Trpezi smo asfaltirali u dužini od oko 300 metara, pa želim da kažem da, iako se radi o kraćem putnom pravcu, zapravo je riječ o vrlo važnom putnom pravcu s kojim smo povezali regionalni put Berane – Trpezi – Kalače sa glavnim lokalnim putem Kutnje brdo – ambulanta. Ovo je bio višegodišnji zahtjev građana zaseoka Poda i Livadak, ali i čitave MZ Trpezi, jer ovaj putni pravac povezuje seosko groblje, što ga samom tom činjenicom čini važnim.

U MZ Tucanje, takođe na zahtjev mjesne zajednice i lokalnog stanovništva, asfaltiran je putni pravac Mehovo Guvno – džamija u dužini od 340 metara.

Ovaj putni pravac je značajan sa aspekta života i rada poljoprivrednih proizvođača koji žive na tom lokalitetu, jer je pređašnje stanje puta bilo veoma loše, te se radilo o putnom pravcu koji ima visok stepen nagiba i nijesu bile regulisane otpadne vode, pa ovaj put sada izgleda veoma pristojno.

Nastavićemo dalje da rješavamo i ostale zahtjeve mjesnih zajednica i vjerujem da ćemo vrlo brzo asfaltirati sve važne, duže ili kraće dionice naših puteva, naglasio je predsjednik Opštine Petnjica, Samir Agović.

Kakva je to obrazovna ustanova koja se odriče profesora poput dr. Saita Šabotića?

Vijest da bi dr. Sait Šabotić mogao ostati bez angažmana u osnovnoj školi zatekla me u našem zavičaju – Bihoru, gdje je primljena s nevjericom.

Ova vijest, sama po sebi, nameće pitanje koje nadilazi sudbinu jednog čovjeka.

Kakav je to obrazovni sistem koji sebi može priuštiti luksuz da ostane bez naučnika takvog formata?

Dr. Sait Šabotić autor je brojnih knjiga, školskih udžbenika te velikog broja naučnih i publicističkih radova iz oblasti istorije. Njegov naučni i stručni opus odavno je prevazišao lokalne okvire. Takvi ljudi predstavljaju bogatstvo svake države, a ne njen višak.

Da li je njegova skromnost razlog što nije bio glasniji u borbi za vlastiti status? Ili su posrijedi neki drugi kriteriji koji sa znanjem, naukom i stručnim kvalitetima nemaju mnogo veze? Na ta pitanja odgovor bi trebale dati nadležne institucije.

Možda nije bio podoban za politiku, ali je nesporno da je stručnjak vrhunskog ranga. Zato bi bilo porazno da čovjek sa doktoratom, bogatom bibliografijom i decenijama predanog rada završi na birou rada.

Društvo koje ne zna sačuvati svoje najbolje profesore teško može očekivati svjetliju budućnost. Kada se znanje potiskuje, a stručnost zanemaruje, ne gubi samo jedan profesor – gube učenici, nauka i cijelo društvo.

Uz dr. Saita Šabotića, siguran sam, stoji cijela poštena Crna Gora, koja ne bi smjela dozvoliti da stručnjak sa ovakvim referencama, iskustvom i rezultatima bude nepravedno skrajnut.

FAIZ SOFTIĆ

Grupa univerzitetskih profesora, doktora nauka, intelektualaca i javnih djelatnika pozvala je Ministarstvo prosvjete i Bošnjačku stranku da reaguju povodom slučaja istoričara dr Saita Šabotića, kojem, kako navode, nakon 32 godine rada prijeti raskid ugovora.

Dr Sait Šabotić, istaknuti istoričar, dugogodišnji prosvjetni radnik i univerzitetski nastavnik, našao se pred prijetnjom otkaza nakon 32 godine radnog staža. Zbog toga je grupa uglednih intelektualaca uputila apel nadležnima, upozoravajući da ovaj slučaj nije samo administrativno pitanje, već slika odnosa sistema prema znanju, radu i ljudima koji su svojim djelom zadužili zajednicu.

U apelu koji potpisuju profesori, doktori nauka, akademici i javni djelatnici navodi se da su “neprijatno iznenađeni saznanjem” da dr Saitu Šabotiću, “istaknutom istoričaru, briljantnom studentu i dokazanom pedagogu sa 32 godine radnog staža”, prijeti otkaz nakon rada na fakultetu i u osnovnoj školi.

Potpisnici ocjenjuju da je Šabotić doveden u poziciju da brani “intelektualno, ljudsko i svako drugo dostojanstvo”, i to za radno mjesto koje bi mu, kako navode, “u svakom normalnom društvu ne samo pripadalo, nego i činilo čast sistemu u kojem radi”.

SISTEM KOJI NE PRAŠTA KOMPETENTNOST

U apelu se posebno ukazuje da Šabotić nije samo nastavnik kojem ističe ugovor, već čovjek iza kojeg stoji ozbiljna naučna i pedagoška biografija.

Potpisnici tvrde da se danas u sistemu ne tolerišu oni koji nijesu dio partijskih i interesnih mreža, navodeći da se kontinuitet njegovog rada pokušava osporiti “od onih koji danas u sistemu ne podnose nikog ko nije ‘kupio’ diplomu ili partijskom knjižicom ‘zaradio’ radno mjesto”.

Prema njihovim riječima, Šabotić je bio angažovan po ugovoru koji ističe ovih dana, a istovremeno je izabran za predsjednika sindikalne organizacije, što bi mu, kako navode, formalno trebalo garantovati kontinuitet radnog angažmana.

OD FILOZOFSKOG FAKULTETA DO PRIJETNJE OTKAZOM

Autori apela podsjećaju da je dr Šabotić, kako tvrde, najprije “mahinacijama sa fakulteta” izgubio mjesto asistenta na studijskom programu za istoriju na Filozofskom fakultetu, a zatim bio primoran da radi kao nastavnik u osnovnoj školi.

Sada je, navode, došao u situaciju da mu se prijeti raskidom ugovora.

“Podsjećamo da su 32 godine radnog staža dr Saita Šabotića ispunjene zavidnom stvaralačkom biografijom kojom bi se ponosio svaki stanovnik ove države”, poručuju potpisnici apela.

Oni dodaju da bi se takvom biografijom ponosili svi “osim onih koji su kupljenim diplomama zauzeli mjesta u državnoj administraciji i prosvjeti”.

POZIV MINISTARSTVU PROSVJETE

Potpisnici su pozvali Ministarstvo prosvjete i nadležnu ministarku da ovaj slučaj ne posmatraju kao puku administrativnu proceduru.

Prema njihovoj ocjeni, slučaj dr Saita Šabotića predstavlja “paradigmu stanja u prosvjeti i društvu”.

Drugim riječima, ovo nije samo pitanje jednog ugovora, jedne škole ili jednog radnog mjesta, već pitanje odnosa države prema znanju, nauci i ljudima koji nijesu došli do pozicija partijskom knjižicom, već radom, knjigama i rezultatima.

OŠTRA PORUKA BOŠNJAČKOJ STRANCI

Posebno oštar dio apela upućen je Bošnjačkoj stranci.

Potpisnici “statistima u vlasti iz redova Bošnjačke stranke” poručuju da status statiste zamijene “aktivnom participacijom u zaštiti prava najumnijih i najobrazovanijih Bošnjaka”.

Oni navode da su takvi kadrovi Bošnjačkoj stranci “dobri” kada treba da budu članovi izvršnih odbora i vijeća, ali ne i dovoljno dobri da bi se za njih izborila zaslužena mjesta u Istorijskom institutu ili na fakultetu.

“Naravno, razumijemo da za neko radno mjesto u državnoj administraciji ne samo da imaju ‘previše’ škole, nego su svojim stvaralačkim radom i djelima uveliko zadužili zajednicu kojoj pripadaju”, navodi se u apelu.

POTPISI UGLEDNIH INTELEKTUALACA

Apel su potpisali: prof. dr emeritus Šerbo Rastoder, akademik, prof. dr Adis Balota, dr Almir Rebronja, dr Nedžad Drešević, dr Sead Šahman, dr Bejto Šahmanović, dr Anis Šabotić, prof. dr Nada Tomović, mr Mirsada Bibić Šabotić, dr Sanita Šabotić, mr Novak Adžić, mr Admir Adrović, mr Emil Adrović i Hadžo Drešević, diplomirani pravnik.

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

Crna Gora je zemlja čuda po mnogo čemu. U njoj se često zaklinjemo u znanje, obrazovanje, evropske vrijednosti, multikulturalnost i dostojanstvo čovjeka, a onda se dogodi da čovjek koji je čitav radni vijek proveo u prosvjeti, koji je generacijama svojih đaka bio častan uzor, nastavnik i moralna mjera, bude doveden u situaciju da brani ono što bi moralo biti prirodno priznato. Pravo na rad. Pravo na dostojanstvo. Pravo da ga kolektiv koji ga poznaje izabere za svog sindikalnog predstavnika. Da li je po srijedi samo administrativno tumačenje, ili svojevrsni progon, kazna ili odmazda prema čovjeku koji je decenijama iznjedrio generacije učenika, među njima i brojne zaljubljenike u istoriju, buduće istoričare, istraživače i ljude koji su od njega učili ne samo činjenice, već i odnos prema znanju, državi, identitetu i istini?

To pitanje danas ne stoji samo pred Sindikatom prosvjete Crne Gore, niti samo pred jednom školom u Nikšiću. Ono stoji pred crnogorskom javnošću kao mjera našeg odnosa prema ljudima koji su prosvjeti dali najbolje godine, najviše znanja i najčistiji dio svoje profesionalne časti. Dr Sait Šabotić je više od tri decenije svog života ugradio je u obrazovanje, a punih dvadeset pet godina proveo u JU OŠ „Mileva Lajović Lalatović“ u Nikšiću. To nijesu samo godine radnog staža. To su godine rada sa đecom, godine odgovornosti pred učionicom, godine strpljenja, znanja, svakodnevnog pedagoškog napora i požrtvovanog rada koji se mjeri generacijama koje su izašle iz te škole noseći dio njegovog znanja i karaktera. Riječ je o profesoru istorije i geografije, magistru i doktoru istorijskih nauka, nastavniku sa zvanjem „Nastavnik istraživač“, autoru dvadeset knjiga, pet udžbenika istorije za osnovnu školu i gimnaziju, kao i oko dvije stotine naučnih radova. Takva biografija nije ukras na papiru. Ona je dokaz jednog života posvećenog nauci, prosvjeti, istoriji, kulturi śećanja i obrazovanju mladih ljudi.

U zemlji koja bi morala da se ponosi svojim ljudima od znanja, takav čovjek ne bi smio da se nađe u položaju da objašnjava zašto zaslužuje da radi tamo đe je proveo četvrt vijeka.

Dr Sait Šabotić je bošnjački i crnogorski intelektualac u najsnažnijem smislu te riječi. Njegov rad prevazilazi uske nacionalne, školske i administrativne okvire. Zato ga mnogi njegovi đaci ne pamte samo kao nastavnika, već kao uzor. Kao profesora čija riječ ima akademsku snagu. Kao čovjeka čije držanje obavezuje. Kao intelektualca čije se ime izgovara s poštovanjem. Zbog toga ovaj slučaj ne može biti sveden na formulaciju o isteku ugovora. Kada se pred takvog čovjeka postavi zid birokratije, onda se pred zid ne postavlja samo jedan profesor. Pred zid se postavljaju godine njegovog rada, stotine učenika koje je podučavao, knjige koje je napisao, udžbenici iz kojih su učile generacije, naučni radovi koje je stvarao i ugled koji je sticao decenijama.

Prema sopstvenom obraćanju, dr Sait Šabotić je 17. juna 2026. godine jednoglasno izabran za predsjednika Sindikalne organizacije škole u kojoj radi. Dakle, kolektiv koji ga poznaje, kolektiv pred kojim nije mogao sakriti ni vrline ni mane, dao mu je povjerenje. To povjerenje nije beznačajno. Ono je suština sindikalne demokratije. Ako se takva volja kolektiva pokušava osporiti pozivanjem na okolnosti koje su postojale i u trenutku izbora, onda se mora postaviti pitanje. Da li je problem zaista u proceduri, ili u činjenici da je izabran upravo on? Da li smeta njegov radni status, ili smeta njegov autoritet? Da li se osporava pravilo, ili se osporava čovjek?

 U tim pitanjima leži suština cijelog slučaja.

Jer ko iole poznaje dr Saita Šabotića zna da je riječ o naučnoj i ljudskoj gromadi. O čovjeku koji nije tražio privilegije, nego pravo da nastavi da radi. O profesoru koji nije izgradio ime preko noći, već ga je stvarao decenijama. O intelektualcu čiji se doprinos ne može poništiti jednim rješenjem, niti umanjiti jednim birokratskim tumačenjem. Zato svaki pokušaj da se njegov status relativizuje djeluje kao poruka mnogo šira od ovog pojedinačnog slučaja. Kao poruka da u našem sistemu ni znanje, ni rad, ni lojalnost školi, ni ugled pred generacijama učenika nijesu dovoljni ako se čovjek nađe na putu nečijoj volji. A upravo tu počinje opasnost. Jer kada sistem ne zna da zaštiti čovjeka koji je obrazovao generacije, onda se šalje poruka svim prosvjetnim radnicima da njihova posvećenost može biti zaboravljena preko noći. Kada se pred jednim doktorom nauka, autorom udžbenika i dugogodišnjim nastavnikom zatvore vrata, onda se zapravo zatvaraju vrata poštovanju prema prosvjeti kao pozivu.

Zato se mora izgovoriti ono pitanje koje mnogi možda prećutkuju.

 Da li je ovo samo administrativni slučaj, ili svojevrsni progon, kazna ili odmazda prema čovjeku koji je nekome previše bošnjački, nekome previše crnogorski, nekome previše građanski, a nekome previše akademski? Da li je moguće da u Crnoj Gori, zemlji koja se rado zaklinje u multikulturalnost, znanje i evropske vrijednosti, jedan doktor nauka, autor knjiga, udžbenika i naučnih radova, čovjek koji je 32 godine proveo u prosvjeti, a 25 godina u istoj školi, danas bude doveden pred mogućnost da se administrativno ostavi bez posla? Ako je to tačno, onda ovo nije samo slučaj dr Saita Šabotića. Ovo je poraz jedne prosvjetne savjesti. Ovo je slika sistema koji ne zna šta da radi sa ljudima koji imaju biografiju, integritet i ime.

Ako nekome smeta što je dr Sait Šabotić bošnjački intelektualac, neka to kaže otvoreno. Ako nekome smeta što je crnogorski intelektualac, neka i to kaže. Ako nekome smeta što je akademski snažan, naučno ostvaren i ljudski uspravan, neka se ne zaklanja iza procedure. Procedura ne smije biti paravan za nepravdu, niti zakon smije postati paravan za uklanjanje ljudi koji misle, stvaraju i imaju autoritet. U ovom slučaju ne brani se samo jedan profesor. Brani se dostojanstvo prosvjete. Brani se pravo kolektiva da bira svog predstavnika. Brani se moralna obaveza društva da ne ponižava one koji su ga obrazovali. Brani se elementarna pristojnost prema čovjeku koji je decenijama radio ono što se najteže radi. Oblikovao mlade ljude, učio ih istoriji, istini i uspravnosti.

Zato javno postavljam pitanje prof. dr Anđeli Jakšić-Stojanović, ministarki prosvjete, nauke i inovacija. Da li je moguće da crnogorska prosvjeta, kojom rukovodi resor u čijem su imenu i prosvjeta, i nauka, i inovacije, ostane nijema i slijepa pred slučajem čovjeka koji je sve troje ugradio u svoj život?

 Da li će Ministarstvo dozvoliti da doktor nauka, autor udžbenika, nastavnik istraživač i profesor sa 32 godine rada u obrazovanju bude sveden na  rok ugovora, dok se njegov izbor za sindikalnog predstavnika i volja kolektiva guraju pod tepih? Ovo pitanje ne upućujem samo ministarki. Upućujem ga Sindikatu prosvjete Crne Gore, Prosvjetnoj inspekciji, školskim organima, akademskoj zajednici, kolegama profesorima, bivšim učenicima, istoričarima, intelektualcima, kulturnim radnicima i svima koji još vjeruju da znanje ne smije biti poniženo. Ako danas ćutimo pred slučajem dr Saita Šabotića, sjutra ćemo ćutati pred svakom novom nepravdom. A ćutanje je najopasniji saveznik onih koji bi da ljude od integriteta proglase smetnjom koju treba ukloniti.

Zato pozivam sve koji poznaju djelo, rad i ljudsku čast dr Saita Šabotića da se pridruže odbrani njegovog integriteta. Ne tražim ničiju milost. Tražim javnu savjest. Ne tražim privilegiju za jednog čovjeka. Tražim poštovanje prava, znanja i volje kolektiva. Neka se oglase oni koje je učio. Neka se oglase oni sa kojima je radio. Neka se oglase oni koji su čitali njegove knjige. Neka se oglase oni koji znaju šta znači kada jedan profesor cijeli život posveti školi, nauci i učenicima. Jer ovo više nije samo pitanje radnog statusa. Ovo je ispit za crnogorske institucije. Ispit za Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija. Ispit za Sindikat prosvjete. Ispit za školu. Ispit za sve nas.

Zato pitanje „Kome smeta dr Sait Šabotić?“ ostaje kao rana na savjesti crnogorske prosvjete. Jer nije prirodno, nije časno i nije normalno da čovjek koji je decenijama učio druge istoriji sada mora sam da bude primjer istorijske nepravde. Nije normalno da autor udžbenika iz kojih su učile generacije danas bude tretiran kao privremena stavka. Nije normalno da doktor nauka, nastavnik istraživač i profesor sa 32 godine rada mora dokazivati da pripada školi u kojoj je proveo četvrt vijeka. Ako je to normalno, onda je upravo ta normalnost najveći dokaz koliko smo duboko poremetili vrijednosti.

Dr Sait Šabotić mi je brat ne samo po prijateljstvu, nego po onoj dubljoj vezi koju stvaraju znanje, čast, ljudskost i zajednička odanost Crnoj Gori. Ovo je moj način da ga branim od „divljih hordi“ koje ne znaju šta će sa čovjekom čija je biografija veća od njihovih namjera, čije je znanje šire od njihovih mjera, a dostojanstvo jače od svake lične osvete. Ovo ne pišem samo kao autorski tekst, već kao javno svjedočenje i bratsku odbranu čovjeka koji je zaslužio poštovanje, a ne poniženje. Ako je grijeh braniti profesora, naučnika i intelektualca koji je generacije učio istoriji, istini i dostojanstvu, taj grijeh prihvatam bez straha.

„Hrabar je onaj čovjek koji ne pobjegne, nego ostane na svom mjestu i bori se protiv neprijatelja“, zapisao je Sokrat. Neka ovaj moj tekst bude upravo to. Moj skromni, ali odlučni način da stanem u odbranu integriteta dr Saita Šabotića, čovjeka od znanja, časti i ljudske uspravnosti, pred onima koji bi da ga gurnu u ambis nepravde, zaborava i poniženja. Jer dr Sait Šabotić nije čovjek koji se prepušta tuđoj samovolji. A ni mi koji znamo njegov rad, njegovu čast i njegovu ljudsku veličinu nemamo pravo da ćutimo i ne smijemo da ćutimo.

Asfaltiranje puta Poroče–Murovac trebalo je da bude projekat koji povezuje i olakšava život građanima, ali se, prema tvrdnjama potpredsjednice Mjesne zajednice Lagatore Sabahete Novalić, tokom izvođenja radova pretvorilo u ozbiljan problem za mještane Kutnjeg Brda, Poroča i okolnih sela. Ona upozorava da je zbog prolaska teške mehanizacije devastiran put Kutnje Brdo–Poroče u dužini od oko sedam kilometara, a da su na pojedinim mjestima ugrožene i privatne porodične kuće.

Potpredsjednica Mjesne zajednice Lagatore Sabaheta Novalić obratila se javnosti povodom izvođenja radova na asfaltiranju puta Poroče–Murovac, u dužini od jednog kilometra, čiji je investitor Opština Petnjica, a izvođač radova preduzeće „Tofi“ iz Rožaja.

Novalić ističe da mještani podržavaju svaki projekat koji doprinosi razvoju opštine, ali da je neprihvatljivo da se jedan put gradi tako što se drugi uništava, a građani ostavljaju da trpe posljedice.

„Iako podržavamo svaki projekat koji doprinosi razvoju naše opštine, neprihvatljivo je da se njegova realizacija odvija na štetu građana i postojeće putne infrastrukture“, navela je Novalić.

DEVASTIRAN PUT U DUŽINI OD SEDAM KILOMETARA

Prema njenim riječima, tokom izvođenja radova došlo je do ozbiljne devastacije puta Kutnje Brdo–Poroče, u dužini od oko sedam kilometara, čime je pričinjena velika materijalna šteta.

Ona upozorava da problem nije samo u oštećenom putu, već i u bezbjednosti mještana i njihove imovine.

„Posebno zabrinjava činjenica da su na području Kutnjeg Brda ugrožene i privatne porodične kuće, jer je usljed intenzivnog saobraćaja teške mehanizacije i oštećenja puta narušena bezbjednost mještana i njihove imovine“, poručila je Novalić.

Kako dodaje, građani s pravom strahuju od daljih posljedica, ukoliko se hitno ne preduzmu odgovarajuće mjere.

MJEŠTANI UPOZORAVALI, ALI IH NIKO NIJE ČUO

Novalić navodi da su mještani mjesnih zajednica Javorova, Trpezi i gornjeg dijela Lagatora više puta protestovali i upozoravali na moguće posljedice, pokušavajući da spriječe nastanak štete.

„Nažalost, njihova upozorenja nijesu uvažena“, kazala je Novalić.

Ona tvrdi i da je u više navrata pokušala da stupi u kontakt sa predsjednikom Opštine Petnjica Samirom Agovićem, kao i sa predsjednikom Mjesne zajednice Lagatore, kako bi razgovarali o ovom problemu.

„Na moje pozive nijesam dobila odgovor“, navela je Novalić.

TRAŽE PROCJENU ŠTETE I HITNU SANACIJU

Zbog svega navedenog, Novalić zahtijeva da nadležni hitno izađu na teren, izvrše procjenu nastale štete na putu i privatnoj imovini, utvrde odgovornost i obezbijede sanaciju puta Kutnje Brdo–Poroče.

Ona traži i da se preduzmu mjere zaštite ugroženih domaćinstava.

„Ne tražimo ništa više od odgovornog odnosa prema građanima i njihovoj imovini. Razvoj opštine mora biti u interesu svih njenih stanovnika, a ne na štetu pojedinih mjesnih zajednica“, poručila je potpredsjednica Mjesne zajednice Lagatore Sabaheta Novalić.