Promovisan roman-poema „Mrtvare“ Kemala Musića i uručene nagrade XIX Festivala priče „Zavičajne staze – Bihor 2026“

U okviru „Bihorskog kulturnog ljeta“ i XIX Festivala priče „Zavičajne staze – Bihor 2026“, u sali Centra za kulturu u Petnjici, 14. avgusta, sa početkom u 20 časova, održano je sadržajno književno i umjetničko veče koje je povezalo promociju romana-poeme „Mrtvare“ Kemala Musića i dodjelu nagrada autorima najboljih priča inspirisanih Bihorom.

Bilo je to veče u kojem se nijesu samo predstavljale knjige i čitala obrazloženja žirija. Izgovorene riječi vraćale su se ljudima, kućama, putevima i zavičajima iz kojih su potekle. Govorilo se o Šahovićima i Srebrenici, odlascima i povratcima, porodičnim ranama, vodi, starim kućama, pušci, dukatima i svemu onome što čovjek nosi sa sobom kada napusti zavičaj, čak i onda kada vjeruje da je iza sebe ostavio sve.

„Mrtvare“, književni susret dvije istorijske rane

 Prvi dio programa, koji je počeo u 20 časova, bio je posvećen romanu-poemi „Mrtvare“ književnika Kemala Musića. O ovom žanrovski složenom i tematski zahtjevnom djelu govorili su prof. dr Dženan Kos, književnik i publicista Božidar Proročić i autor Kemal Musić.

Prof. dr Dženan Kos, urednik i recenzent romana, predstavio je književnu strukturu „Mrtvara“, njihovu simboliku i mjesto koje ovo djelo zauzima u savremenoj književnosti. Ukazao je na Musićev postupak povezivanja istorijskih činjenica, pjesničkog jezika i sudbina pojedinaca koji prerastaju u glasove čitavih stradalničkih generacija.

Božidar Proročić govorio je o svom čitalačkom doživljaju romana, naglašavajući da „Mrtvare“ povezuju dvije velike istorijske rane, Šahoviće i Srebrenicu, ali da se ne zaustavljaju samo na njihovom opisivanju. Roman ulazi u prostor ljudskog straha, progona, ćutanja i gubitka, pokazujući da se zločin ne rađa odjednom. Njemu prethode riječi mržnje, laži, ravnodušnost i pristajanje ljudi da ne vide ono što se pred njihovim očima priprema.

Proročić je potom vodio razgovor sa Kemalom Musićem o nastanku knjige, njenim junacima, simbolima i porukama.

U centru romana nalaze se Adem Memić iz Vraneške doline i Bekir Demirović iz Srebrenice. Adem poslije Mitrovdanske noći 1924. godine kreće prema Istoku noseći grumen zavičajne zemlje, dok Bekir tokom srebreničkog jula pokušava da pređe Kamenu planinu, noseći u rancu knjige iz razorene biblioteke.

Dva čovjeka, dva vremena i dva puta spojeni su cipelama namijenjenim mrtvima, koje su kao humanitarna pomoć dijeljene živim ljudima u opkoljenoj Srebrenici. Upravo od tih cipela potiče naslov romana.

Pastelno narandžaste Ademove i crne nizozemske Bekirove cipele u Musićevom djelu postaju mnogo više od predmeta. One su znak prognanog čovjeka, teret obilježenosti i nijemi trag ljudi koji su morali da napuste domove. Jedan put vodi prema Istoku i Bosforu, drugi prema Kamenoj planini i bijelom mermeru Potočara. Između njih ostaju zemlja i knjiga, novembarska hladnoća i julska vrelina, zavičaj i izgnanstvo, život i smrt.

Kemal Musić govorio je o dugom i zahtjevnom nastajanju romana i odgovornosti pisca pred temama koje pripadaju žrtvama i njihovim porodicama. Njegovo kazivanje pokazalo je da „Mrtvare“ nijesu napisane da bi raspirivale mržnju ili tražile osvetu, već da bi književnost sačuvala ono što bi ravnodušnost i protok vremena mogli potisnuti u zaborav.

Promocija je tako prerasla u javni čas o odgovornosti riječi, umjetnosti i čovjeka pred stradanjem nedužnih ljudi.

Rebeka Čilović vodila „Veče nagrađenih priča“

U drugom dijelu programa održano je „Veče nagrađenih priča“, koje je nadahnuto, sigurno i sa osjećajem za svakog učesnika vodila pjesnikinja Rebeka Čilović. Njeno vođenje povezalo je odluku žirija, obraćanja nagrađenih autora, poeziju, muziku i svečani čin uručenja priznanja u skladnu umjetničku cjelinu.

Odluku žirija pročitala je profesorica Ljerka Petković.

Žiri u sastavu prof. Ljerka Petković, dr Ena Begović i književnik Ersan Muhović razmatrao je 29 priča pristiglih na konkurs za najbolju neobjavljenu priču inspirisanu Bihorom. Poslije dva kruga ocjenjivanja i razmjene književnih argumenata, odluka je donesena jednoglasno.

 Prva nagrada pripala je Saladinu Dinu Burdžoviću za priču „Selam sa ahireta“, pristiglu pod šifrom „24. septembar“.

 Druga nagrada dodijeljena je Marku Radojeviću za priču „Usta puna vode“, prijavljenu pod šifrom „Zadužbinar“.

 Treća nagrada pripala je Božidaru Proročiću za priču „Stara puška“, pristiglu pod šifrom „Božji dar“.

 Specijalna nagrada za autentičnost pripovijedanja dodijeljena je Refadiji Pepi Abdić za priču „Dukat“, prijavljenu pod šifrom „Drača“.

Saladin Dino Burdžović, glas zavičaja putem video-linka

Prvonagrađena priča „Selam sa ahireta“ Saladina Dina Burdžovića govori o dvije sandžačke porodice čije je dugogodišnje prijateljstvo razoreno zločinom.

Motiv krvne osvete ispripovijedan je jednostavnim, savremenim i pročišćenim književnim jezikom. Priča kroz gubitak nedužne djevojke, porodični amanet i odluku o osveti otvara pitanja časti, pripadanja, odgovornosti i granice između pravde i zla.

Bihor ovđe progovara kroz jezik junaka, porodične lomove, i puteve koje određuje pripadnost zavičaju. Iz njegovog kamena i mira izrasta kazivanje koje prelazi lokalne granice i otvara sudbinu čovjeka prinuđenog da nosi bol koju nije sam stvorio, ali mu je ostavljena u nasljeđe.

Saladin-Dino Burdžović nije bio u mogućnosti da prisustvuje večeri, ali se publici obratio putem video-linka. Govorio je o vezi nagrađene priče sa sandžačkim i bihorskim iskustvom, i ranama koje se prenose kroz generacije. Zahvalio je žiriju, organizatorima i publici koja je njegovu priču prihvatila kao dio zajedničkog književnog i zavičajnog nasljeđa.

Nagradu je u njegovo ime primio pjesnik Enver Muratović, a uručio mu je Edin- Medo Latić, predstavnik Zavičajnog kluba „Bihor“ iz Luksemburga.

„Dijaspora može živjeti daleko od Bihora, ali Bihor ne prestaje da živi u njoj. Podržavajući ovaj Festival, čuvamo jezik, pripadnost i vezu novih generacija sa zavičajem“, poručio je Latić.

Muratović je tom prilikom pročitao pjesmu iz svog sarajevskog ciklusa, unoseći u završnicu večeri glas grada čije su ulice, ljudi i sudbine ostavili dubok trag u savremenoj poeziji. Njegovi stihovi prirodno su se povezali sa osnovnim temama večeri, stradanjem, pamćenjem, pripadanjem i potrebom da čovjek riječju sačuva ono što mu istorija pokušava oduzeti.

Marko Radojević, druga nagrada za priču „Usta puna vode“

Drugonagrađena priča „Usta puna vode“ Marka Radojevića povezuje istoriju, legendu i umjetničku istinu. U njenom centru nalaze se bol zbog izgubljenog sina i plemenita potreba da se velika nesreća preobrazi u trajno dobro. Voda se kroz priču pojavljuje kao znak bolesti, nade u ozdravljenje, prolaznosti, molitve i spasa.

Izgradnja hajrata, odnosno zadužbine, nosi poruku da dobro djelo može nadživjeti i onoga ko ga podiže i onoga kome je bilo namijenjeno. Poruka „Dova živima, dova mrtvima“ sažima suštinu priče u kojoj se lična bol pretvara u korist za druge ljude.

Govoreći o nagrađenom tekstu, Marko Radojević osvrnuo se na vodu kao jedan od najstarijih simbola života, trajanja i ljudske potrebe da ostavi trag. Njegovo obraćanje pokazalo je da se i iz najdublje porodične boli može roditi priča o dobročinstvu koje pobjeđuje zaborav.

Nagradu mu je uručio Enver Rastoder, predstavnik Bošnjačkog donatorskog fonda iz Luksemburga.

Rastoder je naglasio da Fond podržava značajne kulturne, obrazovne i društvene projekte, ali da posebnu pažnju želi da usmjeri prema mladim ljudima, njihovom obrazovanju i stvaralaštvu. Podrška mladom autoru, kako je istakao, predstavlja ulaganje u budućnost kulture i zajednice.

Božidar Proročić, treća nagrada za priču „Stara puška“

TRećenagrađena priča „Stara puška“ Božidara Proročića govori o Sandžaku koji se prazni, staroj kući, odlasku, povratku i odgovornosti prema onima koji ostaju. Treću nagradu Božidaru Proročiću uručio je Rifat Agović, predstavnik Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori.

Primajući nagradu, Božidar Proročić je istakao značaj devetnaestog izdanja Festivala i jubileja koji slijedi:

„XIX Festival potvrđuje da su ,,Zavičajne staze” odavno prerasle okvire jedne manifestacije i postale književna adresa kojoj se autori vraćaju. Pred nama je jubilarni XX Festival, dvadeset godina priča, susreta i istrajnog čuvanja Bihora u pisanoj riječi. Taj jubilej obavezuje sve nas da sačuvamo ono što je tokom dvije decenije stvarano i da otvorimo staze novim piscima, novim pričama i generacijama koje dolaze.“

,,Zavičajne staze” čuvaju književnu riječ, kulturu i bogastvo identitea Bošnjaka. Bošnjačko vijeće će i ubuduće biti uz Festival koji je Bihor učinio prepoznatljivom književnom adresom“, kazao je Agović.

Ovo priznanje imalo je dodatnu simboliku jer je Proročić tokom iste večeri najprije govorio o romanu „Mrtvare“ i vodio razgovor sa Kemalom Musićem, a zatim se u drugom dijelu programa našao među laureatima Festivala.

Refadija Pepa Abdić, autentični glas bihorskog pripovijedanja

Specijalna nagrada za autentičnost pripovijedanja pripala je Refadiji Pepi Abdić za priču „Dukat“.

U centru priče nalazi se zakopano blago koje, umjesto očekivane sreće, u porodični život unosi strah, čekanje, grižnju savjesti i nemir. Priča o dva brata, teškom seoskom životu, pronađenim dukatima i iseljavanju u Tursku razvija se u psihološki uvjerljivo kazivanje o prokletstvu bogatstva i cijeni koju čovjek plaća kada izgubi unutrašnji mir.

Refadija Pepa Abdić govorila je o nastanku priče i ljudima čiji su jezik, sudbine i životno iskustvo sačuvali njenu neraskidivu vezu sa Bihorom. Posebno se osvrnula na ženske likove, njihovo čekanje, slutnje i neizvjesnost, naglašavajući da su upravo žene često bile najtiši, ali i najizdržljiviji nosioci porodičnog pamćenja.

Nagradu joj je uručio Ruždija Kočan, član Upravnog odbora NVO Centar za kulturu Bihor. Zavičaj traje dok se o njemu govori, piše i dok mu se vraćamo. Čuvajući njegove priče, čuvamo ljude, i tragove po kojima će nas prepoznati oni koji dolaze“, naglasio je Kočan.

Scensko-muzički nastup mlade Asije Džogović

Posebnu vrijednost večeri donio je scensko-muzički nastup mlade Asije Džogović. Ona se publici nije predstavila samo glasom, već promišljenim scenskim izrazom u kojem su se povezali muzika, pokret, emocija i sigurnost nastupa.

Njeno pojavljivanje na pozornici bilo je jedan od onih trenutaka u kojima se osjeti da tradicija nije zatvorena u prošlosti. U izvođenju mlade umjetnice ona dobija novi glas, savremenu osjećajnost i mogućnost da dopre do generacija koje dolaze.

Asijin nastup donio je programu toplinu i posebnu umjetničku boju. Između teških tema romana „Mrtvare“ i emotivnih sudbina iz nagrađenih priča, njen glas otvorio je prostor ljepoti, nadi i mladosti. Pokazala je da scenski nastup ne mora biti samo predah između književnih segmenata, već njihov ravnopravan nastavak drugim umjetničkim sredstvima.

Muzički dio večeri upotpunio je i mladi svirač Stefan Pajković, čije je muziciranje skladno pratilo atmosferu programa. Njegov nastup potvrdio je da Festival pruža prostor mladim talentima i omogućava im da svoje umijeće predstave publici zajedno sa afirmisanim književnicima i umjetnicima.

Učešće Asije Džogović i Stefana Pajkovića bilo je posebno značajno jer je pokazalo da „Zavičajne staze“ ne čuvaju samo ono što je naslijeđeno, već otvaraju pozornicu onima koji će kulturu Bihora nositi u budućnost.

Zajednička podrška književnosti i mladima

 U svečanom uručenju priznanja učestvovali su Ruždija Kočan u ime NVO Centar za kulturu Bihor, Edin-Medo Latić kao predstavnik Zavičajnog kluba „Bihor“ iz Luksemburga, Rifat Agović ispred Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori i Enver Rastoder kao predstavnik Bošnjačkog donatorskog fonda iz Luksemburga. Njihovo prisustvo pokazalo je koliko su za trajanje ovakvih programa važni zajednički rad, podrška dijaspore i razumijevanje kulture kao trajne potrebe jednog naroda i prostora.

„Zavičajne staze“ su tokom gotovo dvije decenije postale mjesto susreta književnika, umjetnika, mladih stvaralaca, dijaspore i svih ljudi koji Bihor doživljavaju kao dio ličnog ili kulturnog identiteta.

„Zlatni Bihor“ kao nova kuća festivalskih priča

Na kraju večeri prisutnima se obratio jedan od utemeljivača Festivala Mirsad Rastoder.

Njegova poruka bila je duboko emotivna zahvalnost svima koji su tokom proteklih devetnaest godina pomogli da „Zavičajne staze“ opstanu, razvijaju se i postanu prepoznatljiva književna adresa.

Zahvalio je piscima, članovima žirija, prijateljima Festivala, ustanovama, dijaspori, publici i svima koji su makar jednom riječju, dolaskom ili podrškom pomogli da Bihor nastavi da živi kroz književnost.

Rastoder je najavio i objavljivanje izbora nagrađenih i odabranih festivalskih priča pod naslovom „Zlatni Bihor“. Ta knjiga biće nova zajednička kuća tekstovima nastalim tokom dugog trajanja Festivala, ali i potvrda da priče iz Bihora odavno pripadaju mnogo širem književnom prostoru.

Završnica večeri pokazala je da zavičaj nije samo mjesto iz kojeg čovjek polazi. Zavičaj je i ono čemu se vraća, ponekad putem, ponekad pričom, a ponekad jednom jedinom riječju koju je ponio iz roditeljske kuće i sačuvao od zaborava.

Zbog toga su se te večeri u Petnjici prirodno spojile „Mrtvare“, nagrađene priče, scenska umjetnost mladih i budući „Zlatni Bihor“. Sve te cjeline govore da književnost ne može vratiti izgubljene živote niti promijeniti ono što se dogodilo, ali može sačuvati ljudsko ime, iskustvo i istinu od konačnog nestanka.

Bihor se ne završava kod posljednje kuće niti na putu kojim se iz njega odlazi. Njegove granice pomjeraju pisci, knjige i mladi glasovi koji zavičaju daju novo trajanje. Zato se iz Bihora može otići, ali se iz njegovih priča ne izlazi. One pamte korake odsutnih i preko svih daljina, uvijek pronađu put do kućnog praga.

Organizator XIX Festivala priče „Zavičajne staze – Bihor 2026“ je NVO Centar za kulturu Bihor.

Božidar Proročić

1 of 14

Nezavisni odbornik u Skupštini opštine Petnjica Aldin Muratović ocijenio je da se Petnjica nalazi u dubokoj političkoj i razvojnoj krizi, te pozvao na hitnu političku deblokadu kroz dijalog parlamentarnih stranaka, promjenu rukovodstva Opštine i Skupštine i dogovor o ciljevima vlasti do narednih lokalnih izbora.

Muratović je u saopštenju za javnost naveo da, kao dugogodišnji politički akter i odbornik koji danas djeluje kao nezavisni predstavnik građana, osjeća obavezu da se javno oglasi zbog stanja u kojem se opština nalazi.

„Svjedočimo da je Petnjica na samom začelju po razvoju, da se nalazi u ozbiljnoj političkoj krizi i da aktuelna vlast nema nikakvu jasnu viziju za budućnost. Demokratska partija socijalista (DPS) dovela je opštinu u izuzetno tešku situaciju, držeći je i dalje u stanju bezizlaznosti“, saopštio je Muratović.

On smatra da je posebno zabrinjavajuće to što je, kako tvrdi, stanje dovedeno do tačke u kojoj lokalna zajednica više nema dovoljno unutrašnje snage da sama pokrene promjene.

„Nažalost, porazno je da je aktuelna vlast dovela opštinu do tačke u kojoj Petnjica nema unutrašnju snagu da sama izvede promjene. Raznim pritiscima mnogi su primorani da napuste Petnjicu kako ne bi ugrozili sopstvenu egzistenciju i interese. Danas smo došli do stadijuma u kom jedni druge tjeraju, jer drugog izbora više i nemaju“, naveo je Muratović.

POZIV LJUDIMA OD INTEGRITETA DA POMOGNU BIHORU

Muratović je kazao da je o aktuelnom stanju razgovarao sa brojnim ljudima iz Petnjice i van nje, za koje smatra da imaju autoritet, integritet i mogućnost da pomognu zavičaju.

„U razgovoru sa brojnim prijateljima iz Petnjice i van njenih granica, ljudima od integriteta i autoriteta koji vole Bihor, zamolio sam ih da pomognu. Molim ih i ovim putem da se okupe, naprave platformu sa jasnim ciljevima i predlože najbolje među nama koji su dostojni da odgovore zadatku i povuku opštinu naprijed. Oni to duguju svom zavičaju“, poručio je Muratović.

Prema njegovim riječima, ukoliko izostane ozbiljna reakcija, posljedice višegodišnjeg ekonomskog i demografskog slabljenja Petnjice postaće još vidljivije.

„U suprotnom, nemojte da se čudimo što Petnjica tiho nestaje. Gase nam se škole, pustoše seoska područja, nema razvojnih projekata, a društvo je svedeno na sitne lične interese dok kao zajednica nestajemo“, naveo je on.

MURATOVIĆ PREDLAŽE DOGOVOR O NOVOJ VLASTI DO IZBORA

Muratović smatra da izlaz iz političke krize postoji i da bi prvi korak trebalo da bude otvoreni razgovor svih političkih subjekata zastupljenih u lokalnom parlamentu.

„Politička deblokada je moguća i hitno potrebna. Nju možemo ostvariti kroz otvaranje otvorenog dijaloga svih parlamentarnih stranaka, postizanje dogovora o smjeni dosadašnjeg predsjednika Opštine i predsjednika Skupštine, izbor novog rukovodstva, te potpisivanje koalicionog sporazuma u kojem ćemo jasno definisati ciljeve vlasti do narednih izbora i preuzeti punu odgovornost pred građanima“, saopštio je nezavisni odbornik.

On je ocijenio da bi nastavak sadašnjeg stanja značio samo produžavanje političke krize.

„Sve ostalo su samo lične i partijske kalkulacije koje naše građane godinama drže u začaranom krugu“, poručio je Muratović.

Saopštenje je završio pozivom svim političkim i društvenim akterima da se uključe u promjene.

„Bujrum, da zajedno mijenjamo Petnjicu na bolje!“, zaključio je Aldin Muratović.

S.R.

Članovi Bihorske ekološke akcije – BEA Godočelje jutros su organizovali novu akciju čišćenja na području Petnjice, tokom koje je uklonjen otpad sa nekoliko frekventnih lokalnih dionica.

Akcijom je obuhvaćen lokalni put Tucanje (Dijelovi) – Petnjica, prostor oko stadiona na Rosuljama, kao i put Rosulje – Osnovna škola – Livade.

Iz BEA Godočelje zahvalili su svima koji su učestvovali u akciji, posebno Misadu Muratoviću iz Petnjice, kao i petnjičkom Komunalnom preduzeću, čiji su radnici odmah preuzeli dio prikupljenih kesa sa otpadom.

„Izvinjavamo se svima koji bi bili dio akcije, a nijesu bili obaviješteni. Žurili smo da iskoristimo trenutno prisustvo brojne dijaspore i odradimo ovu veoma bitnu dionicu“, poručili su iz Bihorske ekološke akcije.

Da ni nakon ozbiljnog posla ne izostane dobra doza bihorskog humora, iz BEA su poručili:

„Na urađeni posao primamo reklamacije u roku od tri dana, poslije toga su nevažeće.“

Iz Bihorske ekološke akcije najavljuju nastavak aktivnosti na uređenju i čišćenju prostora širom Petnjice.

„Idemo dalje“, poručili su iz BEA Godočelje.

SAMIR RASTODER

Bihorska ekološka akcija

1 of 6

U okrilju,  XIX Festivala  Zavičajne staze – Bihor 2026. Večeras u Petnjici, u 20h, bić odžan zanimjiv kulturno- umjetnički program sa dodjelom nagarada za najuspješnije priče inspirisane Bihorom-zavičajem.

Žiri u sastavu: prof. Ljerka Petković, dr Ena Begović i knjizevnik Ersan Muhović, odabrao je najbolje priče, iz niza od 30-tak vrijednih tekstova koji su konkurisali za laskava priznanja ovog ljeta.

Žiri je konstatova da  „veliki broj priča odlikuje vještina pripovijedanja, bogata leksika, preplitanje istorije, legende i stvarnosti, a da dominira motiv odlaska i povratka u zavičaj – arhetipska tema koja kroz nevidljivu dramu u likovima, nedostajanje i nostalgiju pokazuje snagu korijena i kamena ispod kojeg su ponikli i naučili da žive i dišu, uprkos teškoćama koje su bile uzrok odlaska. Te priče,  i one sa ostalim motivima kao što su – bolest, siromaštvo, prokletstvo tuđeg, krvna osveta, težak položaj žene, borba sa različitim životnim nedaćama, iako ispričane različitim stilskim postupcima, donose jednu zajedničku sliku o svijetu u kojem se ne živi lako, ali i saznanje da se u toj vječitoj borbi sa izazovima pronalazi smisao, često pretočen u narodne mudrosti i izreke koje ovim tekstovima dodaju dimenziju univerzalnog“.

Kako najavljuju organizatori, pored atora nagrađenih priča u programu će učestvovati i predstavnici Zavičajnog kluba Bihor, Bošnjačkog donatorskog Fonda iz Luksemburga i Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori, kao i pjesnici Enver Muratović,Rebeka Čilović i muzički talenti, Asia Džogović i  Dado Pajković.

Prije dodjele priznanja autorima nagrađenih priča, planirana je promocija romana-poeme „Mrtvare“ Kemala Musića, koji se poetski suptilno bavi posljedicama  tragičnih dešavanja u Srebrenici i drugim stratištima u regionu. O knjizi će govoriti: prof.dr Dženan Kos, Božidar Proročić i autor Kemal Musić.

• Time želimo da konkretnim primjerom ukažemo na važnost savremenog stvaralaštva i kulture sjećanja kao trajne obaveze u interesu zdravije budućnosti ,saopštili su organizatori iz NVO Centa za kulturu Bihor.

Veče nagrađenih prič i promocija romana Kemala Musića, biće održani Večeras u 20 h, u sali Centra za kulturu –Petnjica.

Žiri u sastavu: Ljerka Petković, Ena Begović i Ersan Muhović, imao je zadatak da od 29  priča pristiglih na Konkurs za najbolju neobjavljenu priču inspirisanu Bihorom, odabere tri najbolje i dodijeli specijalnu nagradu za autentičnost pripovijedanja.

Nakon iščitavnja tekstova članovi žirija su dali ocjene i u pisanoj formi ih kratko obrazložili. Na osnovu toga se moglo zaključiti da veliki broj priča odlikuje vještina pripovijedanja, bogata leksika, preplitanje istorije, legende i stvarnosti, a da dominira motiv odlaska i povratka u zavičaj – arhetipska tema koja kroz nevidljivu dramu u likovima, nedostajanje i nostalgiju pokazuje snagu korijena i kamena ispod kojeg su ponikli i naučili da žive i dišu, uprkos teškoćama koje su bile uzrok odlaska. Te priče,  i one sa ostalim motivima kao što su – bolest, siromaštvo, prokletstvo tuđeg, krvna osveta, težak položaj žene, borba sa različitim životnim nedaćama, iako ispričane različitim stilskim postupcima, donose jednu zajedničku sliku o svijetu u kojem se ne živi lako, ali i saznanje da se u toj vječitoj borbi sa izazovima pronalazi smisao, često pretočen u narodne mudrosti i izreke koje ovim tekstovima dodaju dimenziju univerzalnog. Zato zadatak žirija nije bio nimalo lak jer se radilo o nijansama prilikom odlučivanja.

U prvom krugu ocjenjivanja svaki član je izdvojio deset najuspjelijih priča i u pisanoj formi obrazložio ocjene. Uslijedilo je novo glasanje i u uži krug su ušle sljedeće priče: Selam sa ahireta – šifra „24. septembar“, Dukat – šifra „Drača“, Temelj – šifra „polder-model“, Pusti život  – šifra „Jupo“, Usta puna vode – šifra „zadužbinar“, Međa – šifra „žubor srca 26“, Stara puška – šifra „Božji dar“.

Poslije drugog kruga glasanja, te razmjene argumenata, žiri je jednoglasno donio sljedeću odluku:

• Treća nagrada na Festivalu priče Zavičajne staze – Bihor 2026. pripada priči Stara puška – šifra „Božji dar“.
• Druga nagrada Festivala pripada priči Usta puna vode – šifra „zadužbinar“.
• Prva nagrada Festivala dodjeljuje se priči Selam sa ahireta – šifra „24. septembar“.

Imajući u vidu stil i jezik pripovijedanja, žiri je donio odluku da se Specijalna nagrada za autentičnost pripovijedanja dodijeli priči Dukat – šifra „Drača“.

OBRAZLOŽENJE

Stara puška – šifra „Božji dar“

Sugestivna i stilski izbrušena priča koja snažnom simbolikom, ekonomičnim izrazom i višeslojnim dijalogom govori o povratku, identitetu, zavičaju i moralnoj odgovornosti. Ovo je priča o Sandžaku ,,koji se prazni”, kući, puški kojom se brane oni koji ostaju u domovini, narodnoj mudrosti, odlasku i povratku u zavičaj. Kuća u njoj nije samo mjesto nego i simbol porijekla, sloge i ljubavi.

Predmeti i prostor prerastaju u nositelje kolektivnog pamćenja, a univerzalna poruka o povratku, identitetu i odgovornosti organski izrasta iz autentičnog bihorskog iskustva. Takođe, prisutno je mnoštvo narodnih mudrosti utkanih u razgovor likova, u sjećanja, u monolog stare kuće koja ne umire sve dok postoje oni koji joj se vraćaju. Puška, kao nijemi svjedok prohujalih vremena, bez glasa, svjedoči o vrijednostima koje opstaju u svakom vremenu.

Usta puna vode – šifra „zadužbinar“

Pripovjedački izuzetno vješto, bogatom leksikom i stilom prilagođenim događajima, povezane su istorija, legenda i umjetnička istina, i pred čitaocem je spisateljski vrijedan zapis u kojem se prepliću bol za izgubljenim sinom i plemenit poduhvat kojim se pokušava ublažiti taj preveliki gubitak. Voda kao lajtmotiv, utkana u tkivo priče, povezuje bolest, želju da se sačuva sin u životu i snove o ozdravljenju, da bi prerasla u jednu univerzalnu poruku o velikim i trajnim djelima koja pobjeđuju zaborav, pa čak i samu smrt.

U priči o životu, bolesti i traženju lijeka smrt nosi trajnu simboliku prolaznosti. U dovama i obraćanju Bogu saznajemo o likovima i događajima više nego iz naracije o njima. Izgradnja hajrata/zadužbine uz poruku: ,,Dova živima/dova mrtvima” simbolizira spas i za jedne i za druge.

Selam sa ahireta – šifra „24. septembar“.

U priči o dvije sandžačke porodice i zločinu koji je podijelio i rastavio njihovo prijateljstvo pronalazimo pripovijedanje o surovoj stvarnosti. Motiv krvne osvete, ispričan jednostavnim jezikom koji ima odlike moderne proze, lišene nepotrebnih digresija, kao da žuri kraju i ostvarenju amaneta kojim se želi osvetiti za oduzetu čast i život nedužne djevojke.

Snaga ove priče proizlazi iz skladnog jedinstva kompozicije, pripovjedne uvjerljivosti, autentičnog bihorskog ambijenta i moralno zaokruženog završetka, te tako spaja književnu vrijednost sa temeljnom idejom i propozicijom  konkursa. Bihor je ovdje hronotop koji određuje pamćenje, porodične odnose, odlazak i povratak, jezik i iskustvo likova. Ali istovremeno priča nije ostala zatvorena u lokalno: iz izrazito bihorskog iskustva razvija univerzalne teme osvete, gubitka, pripadanja i čovjekove veze sa zavičajem. Taj spoj lokalne ukorijenjenosti i univerzalne čitljivosti, uz zaokruženost pripovijedanja i emocionalni učinak cjeline, ovu priču je stavio u sami vrh nagrađenih.

Dukat – šifra „Drača“

Snažno ispripovijedana i psihološki uvjerljiva priča koja kroz simboliku zakopanog blaga promišlja iskušenje, grižnju savjesti i porodičnu odanost. Autentičan jezik, mentalitet i tradicionalni ambijent daju joj uvjerljiv regionalni identitet. Riječ je o umjetnički uspjelom tekstu koji se izdvaja živim i uvjerljivim kazivanjem, jezičkim registrom i sposobnošću da izgradi cjelovit tradicionalni svijet.

U pitanju je vješto vođena naracija o prokletstvu dukata, i bogatstva uopšte, koje ruši sreću, oduzima mir i čovjeka ispunjava strahom. Motiv pronađenog blaga čest je u pričama o zavičaju. Ovo je takva priča o dva brata, teškom životu na selu, pronalaženju blaga, iseljavanju u Tursku. Posebno je značajna psihologizacija ženskih likova u njoj kao i opis porodičnog kraha proisteklog iz čekanja i neizvjesnosti.

1 of 7

Istorija Bihora u Drugom svjetskom ratu i danas je prostor oštrih sporova u kojima se arhivska dokumenta, porodično pamćenje i političke interpretacije često sudaraju. Malo je ličnosti koje taj spor simbolizuju snažnije od Osmana Rastodera, vjerskog autoriteta i komandanta lokalnih muslimanskih formacija, za jedne zaštitnika Gornjeg Bihora, za druge kolaboracionistu i ratnog zločinca.

Profesor emeritus Šerbo Rastoder, istoričar koji je istraživao i objavio dokumentaciju o svom rođaku Osmanu Rastoderu, odbacuje jednostavne podjele na heroje i izdajnike.

U razgovoru za Pobjedu govori o Bihoru kao zaboravljenoj periferiji Kraljevine Jugoslavije, nejasnim okupacionim granicama, odnosu lokalnog muslimanskog stanovništva prema Italijanima, četnicima i partizanima, saradnji Osmana Rastodera sa okupacionim vlastima, njegovim političkim idejama i spornom nasljeđu.

Rastoder insistira da se sud o tom vremenu mora zasnivati na dokumentima, ali njegove interpretacije, posebno ocjene o karakteru muslimanske milicije, četničkog pokreta i odgovornosti Osmana Rastodera ostaju dio šire istoriografske i političke debate koja traje i osam decenija poslije rata.

POBJEDA: Kako je izgledao politički, nacionalni i ekonomski položaj Bihora uoči Drugog svjetskog rata i koliko su tadašnje podjele uticale na događaje nakon 1941. godine? Ko je poslije aprilskog sloma Kraljevine Jugoslavije stvarno kontrolisao Bihor i koje su sve domaće i okupacione formacije djelovale na tom prostoru?

RASTODER: Bihor je, poput drugih sličnih krajeva u Kraljevini Jugoslaviji, bio kulturna, ekonomska i politička periferija. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije našao se na prostoru okupacionih zona Italije, Njemačke i takozvane Velike Albanije. Granice okupacionih zona, nikada do kraja definisane, već samo načelno i okvirno markirane, dodatno su usložile poziciju Bihora, koji se između različitih okupatora našao ni na nebu ni na zemlji.

Nenaoružan i sam sebi ostavljen narod od okupatora je tražio zaštitu, a često i pomoć da preživi. Od ljeta 1941. ta pozicija dodatno se usložila. Nakon ustanka koji su predvodili komunisti, čiji je uticaj na ovom području bio gotovo neprimjetan, s obzirom na to da nekoliko komunista i simpatizera nijesu imali veće uporište u narodu, došlo se u situaciju da stanovništvo, uglavnom sve do kapitulacije Italije 1943. godine, nije razlikovalo četnike i partizane.

Takva pozicija primorala ih je da se samoorganizuju i pokušaju da spasu sebe i svoje porodice od uništenja.

POBJEDA: Da li su se stanovnici Bihora priključivali različitim formacijama iz političkih uvjerenja ili prvenstveno radi zaštite porodica i sela?

RASTODER: Teško je govoriti o bilo kakvim političkim uvjerenjima u takvim uslovima. Nešto komunista, među kojima su bili i bivši đaci medrese u Skoplju, djelovalo je u ilegali, ali su zbog svog izraženog ateizma uglavnom bili neprihvatljivi za veći dio stanovništva.

S druge strane, partizanski napad na Petnjicu već 1941. godine bio je usmjeren protiv italijanskog okupatora i njihovih saradnika, odnosno domicilnog stanovništva, bez ikakve prethodne ideološke i političke pripreme stanovništva o ciljevima i karakteru pokreta. To je dodatno stvorilo konfuziju u narodu koji nije razlikovao partizane i četnike.

POBJEDA: Ko je bio Osman Rastoder prije rata i kako je od vjerskog službenika postao komandant muslimanske milicije u Gornjem Bihoru?

RASTODER: Osman Rastoder bio je čovjek sa 16 godina škole, osoba koja je govorila više jezika i vjerski službenik neupitnog autoriteta, koji je „prirodno“ stao na čelo naroda u borbi za opstanak.

U svakom slučaju, bio je najobrazovaniji čovjek u narodu, sa svim vrlinama i manama gorštaka i seljaka tih krajeva.

POBJEDA: Koliko je muslimanska milicija bila oblik lokalne samoodbrane, a koliko dio vojnog i upravnog sistema italijanskih, a kasnije njemačkih okupacionih vlasti?

RASTODER: Suština ovog pitanja je ključ za razumijevanje problema. Muslimanska milicija – naziv koji je, po mom mišljenju, naknadno domišljen, jer kao takav do 1943. godine, barem u dokumentima, ne postoji – bila je skupina samoorganizovanih seljaka bez ideologije. Oni nemaju program, ili ga barem niko do danas nije pronašao. Nemaju vojno ustrojenu hijerarhiju, zbog čega se i prepoznaju po lokalnim komandantima: Osmanu Rastoderu, Sulejmanu Pačarizu, Hasanu Zvizdiću, Vehbu Bučanu, Ćazimu Sijariću i drugima. Nemaju ni logistiku, odnosno vlast koja stoji iza njih.

Zbog toga je, po meni, potpuno neosnovano upoređivati ih sa četničkim i partizanskim pokretima, koji sve to imaju.

Primarno su antifašisti, jer se dominantno bore protiv četnika, koji su ideološki, vojno i politički par excellence fašistički pokret, ali su istovremeno i antikomunisti, iako je znatan dio njih kasnije prešao u partizane.

To je u konačnom, naročito nakon amnestije četnika u avgustu 1944. godine, dovelo do toga da nakon rata njihove „grijehe“ presuđuju četnici masovno konvertovani u partizane onda kada je postalo jasno da gube rat i kada su, nakon amnestije, masovno prišli partizanima.

Tako se dogodilo da na kraju rata u ideološkim projekcijama dobiju atribut „negativaca“, ali istovremeno i atribut branitelja naroda u njegovoj svijesti.

Opšte mišljenje, prema kojem je Donji Bihor poklan, popaljen i razoren januara 1943. godine upravo zato što se nije organizovano branio, daje u cjelosti za pravo onima koji tvrde da bi i Gornji Bihor doživio istu sudbinu da nije ustao u odbranu i oslobodio se iluzije: „Nas neće, jer nikome ništa nijesmo učinili“.

POBJEDA: Da li je saradnja Osmana Rastodera sa Italijanima i Njemcima istorijski nesporna i šta o njenoj vojnoj, političkoj i logističkoj prirodi govore dokumenti?

RASTODER: Saradnja sa Italijanima nije sporna. Oružje i hranu nijesu mogli očekivati niti od partizana niti od četnika, a narod je morao preživjeti. Služili su kao straža zadužena za red i mir.

Odbili su svaku ponudu okupatora da se zajedno s njima bore protiv partizana, kao i ponudu za bilo kakvu saradnju sa četnicima u tom smislu.

Osman Rastoder nije mogao, čak i da je htio, sarađivati sa Njemcima jer od septembra 1943. godine, odnosno od kapitulacije Italije, više nije bio komandant, a iz njegovih formacija bile su izbačene sve njegove pristalice, takozvani „osmanovci“.

Prema nekim izvorima, smijenjen je „pučem“, uz pomoć italijanskog okupatora, a na njegovo mjesto doveden je Đule Agović.

U svakom slučaju, od septembra 1943. Osman Rastoder je „usamljenik“ koji bježi prema Rožajama i Peći, da bi se u Bihor vratio u novembru 1945. godine, a OZNA ga likvidirala u januaru 1946.

POBJEDA: Da li je Osman Rastoder zagovarao priključenje Bihora ili dijela Sandžaka takozvanoj Velikoj Albaniji i na kojim se izvorima ta tvrdnja zasniva?

RASTODER: Prema izvorima koje su predstavile albanske kolege, koristeći tamošnje arhive, nesumnjivo jeste.

Koliko je to u konkretnim okolnostima bilo opravdano ili neopravdano, o tome možemo raspravljati danima. Jedno je sigurno: na području takozvane „Velike Albanije“ nema pogroma i zločina nad Bošnjacima. Naprotiv, pomoć sa tog prostora u odbrani Novog Pazara i Rožaja, odnosno Kacubera, bila je presudna da do toga ne dođe.

Sviđalo se to nekome ili ne, to su činjenice koje ne smijemo zanemariti.

I da bude lakše „guslarima“ – jednu veliku grupaciju četnika dugo je na području sjeverne Albanije skrivao bajraktar Prenk Cali, najbolji prijatelj Pavla Đurišića, u čijoj su kuli u Vrmoši zimovali vasojevićki četnici.

Pavle Đurišić u jednom izvještaju kaže:

„Vojvoda Prenk Cali u ovom pogledu je redak primer, koji ne samo da pomaže naš pokret prijateljskim primanjem našeg ljudstva, nego je sa izvesnim brojem svojih vojnika učestvovao u našoj borbi ka Andrijevici. Spreman je da to i ovom prilikom uradi pa i ako mu bude branila vlada u Tirani, ali nažalost ne raspolaže sa dovoljno oružja i municije, a nemoguće mu je izaći u susret u ovom pogledu“.

Prema tome, saradnja ideoloških istomišljenika bila je svestrana.

POBJEDA: Zašto je Rastoderova milicija tokom Trinaestojulskog ustanka djelovala protiv ustanika koji su se borili protiv italijanske okupacije?

RASTODER: Ima i takvih tvrdnji, kod dr Radoja Pajovića i drugih, i to nije sporno. Ali suština je u tome da u Bihoru niko nije znao da se priprema neki ustanak, niti koji su njegovi ciljevi.

Podsjećam vas da se radilo o opštenarodnom ustanku u kojem su učestvovale i neke buduće četničke glavešine.

To što su za Bihorce to bili samo „Vlasi“ može biti čudno jedino onima koji naknadno žele ideologizovati događaje.

Zanimljivo je da se u dosjeu Osmana Rastodera pominje napad na Policu u avgustu 1941. godine i da su žrtve tog sukoba, iako drugi izvori tvrde da je samo jedna kuća spaljena kao reakcija na prethodni napad na Petnjicu, svi do jednog, a bilo ih je trojica, upisani kao „partizani, pripadnici poličke partizanske čete“.

Da li su „naknadno“ preimenovani u „partizane“ manje je važno od činjenice da ih oni tada nijesu razlikovali.

POBJEDA: Da li je Rastoder ustanike smatrao prijetnjom muslimanskom stanovništvu ili je njegovo djelovanje bilo posljedica saradnje sa okupatorom i ličnih sukoba?

RASTODER: Jedno je sigurno. Bio je nepomirljivi antikomunista, iako je neke svoje saborce savjetovao da idu u partizane; nepomirljivi antičetnik, kojeg su četnici svrstavali među svoje najveće neprijatelje i kojeg je Pavle Đurišić u pozdravnom govoru Pirciju Biroliju upoređivao sa Krstom Popovićem; nikada pouzdan saradnik italijanskog okupatora, koji je pomogao Đulu Agoviću da ga smijeni; očigledno vjerski fanatizovan i težak svima za saradnju, jer je odbijao ponude različitih strana.

POBJEDA: Zašto dio stanovnika Petnjice Osmana Rastodera smatra herojem i zaštitnikom Gornjeg Bihora, dok ga drugi vide kao kolaboracionistu i odgovornog za zločine? Postoje li vjerodostojni dokumenti koji pokazuju koga je Rastoder zaštitio, ali i njegovu eventualnu ličnu ili komandnu odgovornost za napade na pravoslavna sela i civile?

RASTODER: Prije svega, imam potrebu da iskoristim priliku i kažem sljedeće.

Ovdje su zanimljive dvije činjenice. Kako je moj naučni ugled rastao, tako je rasla i „uloga“ Osmana Rastodera, koji mi je, inače, samo rođak.

Dok su mi pročetnički elementi spočitavali da mi je navodno djed, a nije, i da ne pišem o njegovim zločinima, iako sam prvi i jedini objavio njegov dosje, „dileri bošnjaštva“ iz vrha BS optuživali su moju porodicu da je „izdala“ Osmana.

Suština je, pak, sljedeća: Osman Rastoder je u očima bihorskog naroda „gazija“ koji je spasio Gornji Bihor od klanja i pošasti koja je uništila Donji Bihor u januaru 1943. godine.

Drugo, Osman Rastoder je proglašen ratnim zločincem od strane Komisije za utvrđivanje zločina, kojoj je predsjedavao bogoslov i učitelj Jakša Brajović. Naglašavam – proglašen, a ne osuđen, i to nakon što je ubijen od strane pripadnika OZNA-e u januaru 1946. godine.

Najbitnija stvar je u tome da Osman Rastoder nema djelo zločina. Jer, da ga je imao, valjda bi Jakša Brajović i komisija to upisali u njegov dosje.

Zbog toga je, po meni, lansirana planetarna laž da je učestvovao u zločinu u Velici. Prvo, taj zločin je počinjen u julu 1944. godine, dok Osman Rastoder od septembra 1943. godine, odnosno od kapitulacije Italije, niti je komandant milicije niti ima vojsku.

Drugo, neznaveni imaju potrebu da ne razlikuju 21. SS diviziju „Skenderbeg“, kao tipično nacističku tvorevinu, i „muslimansku miliciju“, kao ad hoc organizovane grupe seljaka sa ciljem odbrane svog vatana.

Sve u svemu, na naučnom skupu čule su se sve navedene verzije o njemu, prvi put su saopšteni podaci iz arhiva, a ne oni „rekla-kazala“, ali, ne manje bitno, čula se i kasida posvećena njemu.

Tačnije, dok o njemu četnici guslaju kao o protivniku kojeg su izjednačavali sa jednim Krstom Popovićem i sličnima, Bihorci o njemu pjevaju.

Koliko će se daleko ta pjesma čuti, ja ne znam. Ali ono što znam jeste da veliki broj Bihoraca zahvalnost za to što su danas živi duguje njemu, i ja to moram istaknuti.

POBJEDA: Dobro, ali može li se Osman Rastoder predstavljati prvenstveno kao komandant samoodbrane ukoliko je njegova formacija učestvovala i u ofanzivnim operacijama uz okupacione snage?

RASTODER: Osman Rastoder je ubijen u januaru 1946. godine, a ja sam rođen deset godina kasnije. Prema tome, niti sam mogao biti, niti sam svjedok njegovih (ne)djela.

Dokumenta koja sam imao prilike da vidim ne govore o nekim „ofanzivnim operacijama uz okupacione snage“. To ga je, po meni, bitno razlikovalo od četničkih snaga.

Da li će neko u tom smislu objaviti valjane dokumente, ja ne znam. Ali, prema onome što je do sada objavljeno, pa i u gromoglasno najavljivanoj knjizi „Prećutani zločini“, to je samo još jedan primjer „trla baba lan“ i pokušaj nasilne simetrije.

POBJEDA: Kako odgovarate na ocjene da se isticanjem njegove zaštitničke uloge potiskuju saradnja sa okupatorima i odgovornost za stradanje pripadnika drugih zajednica? Šta dokumenti OZNA-e otkrivaju o potrazi za Osmanom Rastoderom, njegovoj mreži pomagača i okolnostima njegove smrti 1946. godine, i koliko su ti dokumenti pouzdani?

RASTODER: Uopšte ne odgovaram, jer nemam kome. Odgovaram samo na laži i tvrdim da je istina, zasnovana na dokumentima, jedina koja se može provjeriti.

Jakša Brajović, učitelj i bogoslov, predsjednik Komisije za utvrđivanje zločina, to ne bi preskočio da upiše 1946. godine, nakon što je Osman ubijen. Nije mi logično da neko 2026. godine zna više o tome nego neko 1946.

S druge strane, dokumenti OZNA-e pokazuju da je od Osmanovog ponovnog dolaska u rodni kraj u novembru 1945. godine praćen svaki njegov korak, kao i kretanje jednog rođaka kod kojeg je bila pronađena prepiska sa Osmanom. Znali su gdje spava, gdje jede, ko su jataci i sve druge detalje.

Likvidacija u januaru 1946. bila je završna faza te potrage i on je u toj situaciji bio unaprijed osuđen na smrt, poput brojnih „ideoloških i političkih“ neprijatelja tog vremena.

Bihorci znaju ko ga je ubio i sve detalje vezane za to, ali nijesu toliko glupi da post festum optužuju bilo koga za događaje koji su rezultat nesrećnih vremena rata.

Lansirana je planetarna laž da je učestvovao u zločinu u Velici. Prvo, taj zločin je počinjen u julu 1944. godine, dok Osman Rastoder od septembra 1943. godine, odnosno od kapitulacije Italije, niti je komandant milicije niti ima vojsku

POBJEDA: Šta se s Bihorom i njegovim stanovništvom dogodilo od završetka rata do 1948. godine i šta danas pripada dokazanoj istoriji, a šta porodičnom sjećanju, političkim narativima i mitu?

RASTODER: Mogu vam saopštiti u tezama šta je rezultat naučnog skupa na kojem je izloženo 59 referata.

Ratne godine u Bihoru, kao i na svim ostalim područjima gdje su dominirali Bošnjaci, bile su dramatične.

Ostavljeni sami sebi, ne razlikujući četnike i partizane sve do 1943. godine, Bošnjaci su bili primorani da kolaboriraju sa okupatorom zbog oružja i da se bore za goli opstanak.

Njihova egzistencija bila je najviše ugrožena od četnika, koji su primarno i stvarno, po svojoj ideologiji, bili fašistički pokret. Borba protiv njih trebalo bi da bude označena kao primarno antifašistička.

Izjednačavanje antifašizma i komunizma na kraju rata stavilo ih je u poziciju „neprijatelja“, tim prije što je ogroman broj četnika konvertovan u partizane na kraju rata. Iz toga se rodio paradoks da njihove „krivice“ na kraju rata „procjenjuju“ bivši četnici.

Bez obzira na sve, Bošnjaci se mogu odreći svega, ali antifašizma ne.

I među nama ima onih koji neznaveno izjednačavaju antifašizam i komunizam i oni se nipošto ne razlikuju od onih koji izjednačavaju četnike i partizane.

Među mojim kolegama u Bosni i Hercegovini, to bi se zvalo „revizionizam“. Moj je stav da je to glupost, jer ono „što je bilo“ ne može se mijenjati. Mijenja se samo mišljenje o „onome što je bilo“.

Ali to nije istorija. To je samo jedno od brojnih mišljenja o njoj.

IZVOR:POBJEDA

Skupština opštine (SO) Petnjica ni juče nije imala većinu potrebnu da bi zasjedala i tako izašla iz političke krize koja pogađa tu opštinu zbog razlaza u Demokratskoj partiji socijalista (DPS). Međutim, u tamošnjoj političkoj javnosti priča se i spekuliše o nekoliko potencijalnih opcija za izlazak iz krize: od podnošenja nove inicijative za razrješenje čelnika Petnjice Samira Agovića (DPS) i formiranja nove većine, do izbora novog predsjednika opštine kog bi predložila njegova stranka.

Novu inicijativu za smjenu Agovića – ako za to skupi većinu – mogla bi s tamošnjom opozicijom ponovo da podnese potpredsjednica lokalnog parlamenta Anela Muratović, koja je napustila DPS. Ona je “Vijestima” potvrdila da je održano nekoliko neformalnih sastanaka na tu temu, poručujući da je plan da se inicijativa preda na jesen.

Muratović je proljetos već inicirala smjenu Agovića, ali predlog nije dobio dovoljno glasova (13 za, 15 protiv, jedan uzdržan). Na sjednicu tada nisu došla dva odbornika opozicije, dok je jedan predstavnik Socijalističke narodne partije (SNP) bio uzdržan.

Kad je riječ o drugoj opciji, o kojoj se spekuliše u Petnjici – da bi DPS navodno mogao da predloži zamjenu Agoviću – “Vijesti” nisu mogle da potvrde te navode u DPS-u.

Iz centrale te partije nisu odgovorili na pitanje “Vijesti” kako će riješiti krizu u Petnjici. Šef petnjičkog odbora DPS-a Rešad Muratović nije odgovarao na upite redakcije, a Agović je za danas najavio odgovore na pitanja: šta je, po njegovom mišljenju, način za rješenje krize, te da li je razmatrao da podnese ostavku.

Na jučerašnju sjednicu SO Petnjica došlo je tek pet odbornika.

DPS je jedina vladajuća stranka u Petnjici, a na izborima (održanim u decembru 2021. godine) osvojila je 16 odborničkih mjesta od ukupno 31.

Izlaskom Muratović, izgubili su većinu, a opozicija neće da im priskoči i omogući kvorum.

Sjednica koja ne može da se održi, ona je na kojoj bi trebalo da se raspravlja o završnom računu budžeta za 2025. Kako prenosi “Radio Petnjica”, prvi put je bila zakazana za 6. jul.

Izuzetak je napravljen u slučaju sjednice koja je održana prije nešto više od tri sedmice, na kojoj je status počasnog građanina Petnjice dodijeljen akademiku Feridu Muhiću. Kvorum za to dale su i opozicione stranke.

Razlaz u DPS-u

Osim Muratović, skupštinska zasjedanja bojkotuje još odbornika DPS-a. No, niko od njih, prema nezvaničnim informacijama “Vijesti”, još nije napustio tu stranku. Broj odsutnih predstavnika DPS-a varirao je od sjednice do sjednice. Neki odbornici te partije navodno podržavaju Muratović.

Ona je prošle sedmice rekla listu da je već duže vrijeme nezadovoljna radom Agovića.

“Ne postoje projekti, ali ni razvoj Petnjice. Radi se o jednoj od najnerazvijenijih opština u Crnoj Gori…”, istakla je tada Muratović.

Kako je dodala tom prilikom, pokušala je da riješi problem unutar partije, navodeći da je u centrali DPS-a u Podgorici održan sastanak na kom su bili ona, Agović i partijski vrh, ali da do rješenja nije došlo.

“Sastanku je prisustvovao lider partije Danijel Živković koji je obećao da će doći u Petnjicu da riješi problem, ali ipak nije došao”, kazala je Muratović.

Ona je tada rekla “Vijestima” da sve radi jer su joj interes građana i interes Petnjice iznad svega.

Adnan Muhović, političar iz Petinjice i savjetnik poslanika BS-a Jasmina Ćorovića, potvrdio je “Vijestima” prošle sedmice da toj stranci nije nuđen ulazak u lokalnu vlast, rekavši da tu ponudu ne bi ni prihvatili.

Istu poruku “Vijesti” su tada dobile i iz petnjičkih ogranaka Socijaldemokrata (SD) i Socijaldemokratske partije (SDP), dok odgovor nije dostavljen od predstavnika Demokrata i SNP-a.

Predsjednik opštinskog odbora SDP-a Eldar Adrović kazao je prošle sedmice “Vijestima” da je sadašnja kriza “šlag na torti lošeg vođenja Petnjice”.

“Nismo učestvovali i bili akteri loših odluka i vršenja vlasti, pa tako kad su krizni i kritični momenti, mi ih u ovakvom ambijentu ne želimo spasavati”, poručio je on.

S druge strane, iz Stranke pravde i pomirenja (SPP) rekli su tada redakciji da su spremni da uđu u vlast “za dobrobit Bihora”.

Nakon izbora, održanih u decembru 2021, DPS je u Petnjici osvojio 16 mandata, BS šest, SPP tri, Demokrate i SD po dva, a SDP i SNP po jedan.

Petnjica je status opštine dobila 2013, a Agović je na njenom čelu od prvih izbora održanih te godine.

Prije toga, bio je predsjednik SO Berane, ali i poslanik u jednom sazivu državnog parlamenta.

IZVOR: VIJESTI

Radio Petnjica poziva građane da pomognu u pronalasku novčanika sa ličnim dokumentima koji je izgubio Adil Zverotić.

Prema prijavi podnijetoj policiji u Petnjici, Zverotić je nestanak novčanika primijetio 5. avgusta. Posljednji put ga je imao kod sebe 25. jula, tokom putovanja iz Bara prema Petnjici.

Tog dana zaustavio se na benzinskoj pumpi u mjestu Zlatica, gdje je sipao gorivo, a novčanik je nakon toga ostavio u ladici automobila. Od tada ga nije koristio.

Riječ je o crnom kožnom novčaniku, veličine približno mobilnog telefona, u kojem su se nalazili francuska vozačka dozvola, crnogorska vozačka dozvola, viza za putovanje i oružni list na ime Adila Zverotića.

Nestanak je danas, 12. avgusta, prijavljen Odjeljenju bezbjednosti Berane – Jedinici policije Petnjica.

Molimo sve koji su eventualno pronašli novčanik ili imaju bilo kakvu informaciju koja bi mogla pomoći da dokumenta budu vraćena vlasniku da se jave na broj:

+35 638 575 958

Podijelite objavu – dokumenta možda nijesu daleko, a jedna informacija može biti dovoljna da budu vraćena vlasniku.

Bošnjačko donatorski fond   BD-Fond iz Lukksemburga,raspisuje konkurs za dodjelu  stipendija ,studentima koji dolaze iz porodica sa niskim  ili skromnim finansijskim primanjima u porodici.

Potrebno je priložiti sledeća dokumenta:

-Potvrdu o upisu na studije

-Potvrdu o školskom uspjehu u prethodnoj akademskoj godini

-Uvjerenje o kućnoj zajednici

-Potvrdu o poslovnom i imovinskom stanju u porodici (dokument o primanjima )

-Kratka biografija studenta sa fotografijom

-Kopija lične karte ili potvrda o mjestu prebivališta

-Zahtjev sa brojem telefona,e-mail adresom  i brojem žiro računa

Kompletnu dokumentaciju  može te poslati putem email adrese koje su naznačene ispod ili predati  kod kordinatora udruženja za Crnu Goru-Envera Rastoder ,ili dobiti  dodatne informacije na telefon  069 499 706 u Petnjici.

Rok za prijavu : 20 .10.2026.gd.

-Kontakt:BD-Fond,Luksemburg-12rue Dicks Lentz l-4540 Differdange,Luksemburg

-Predsjednik udruženja: Enver Korać

-Koordinator za Crnu Goru:Enver Rastoder

-E-mail:[email protected]/[email protected] -00382 69 499 706

Luksemburg 11.08.2026.gd.