Da li imate problema sa kvalitetom vode, zamućenjem, prekidima u vodosnabdijevanju ili višegodišnjom izgradnjom vodovoda?

Radio Petnjica pokreće istraživanje o stanju vodovodne infrastrukture u Petnjici, uključujući:
– vodovod „Popča“
– vodovod „Murovsko vrelo“
– lokalne vodovode
– probleme sa kvalitetom i ispravnošću vode
– višegodišnje radove i ulaganja u vodovodnu mrežu

Pozivamo građane da anonimno podijele svoja iskustva, probleme, fotografije ili informacije koje mogu pomoći istraživanju.

Vaše prijave pomoći će da se utvrdi gdje postoje najveći problemi, kako se troši javni novac i zašto pojedini problemi traju godinama.

Popunite upitnik i pošaljite nam svoje iskustvo.

#Petnjica #Vodovod #RadioPetnjica #Bihor #Istraživanje #Vodosnabdijevanje

(Posljednji pozdrav pjesnikinji Bihora, Bara i bošnjačke duše)

 Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

 U prvoj polovini aprila ove godine telefonom sam razgovarao sa Senkom Rastoder. Nijesam znao da će to nažalost, biti i naš posljednji razgovor. Čovjek nikada ne vjeruje da neki razgovori mogu ostati posljednji, jer se uvijek nada novim susretima, novim riječima, novim dogovorima, onom ljudskom nastavku koji život, dok traje, ostavlja kao mogućnost. Zato danas, kada se opraštam od Senke Rastoder, taj aprilski razgovor vraća mi se kao bolna opomena da su neki glasovi kratko među nama, ali da njihova riječ ostaje da prkosi vremenu, smrti i svim rastancima.

Senka Rastoder, je rođena 31. avgusta 1963. godine u Petnjici, bila je od onih nenametljivih, a dubokih ljudskih i stvaralačkih priroda koje život nijesu prihvatale bez borbe već kao sudbinu, iskušenje, unutrašnji razgovor i neprestanu potragu za smislom. Iza nje ostaju djelo, trag, uspomena i ona posebna svjetlost duše koja oplemenjuje snagom čestitosti, bola, ljubavi i riječi koje su nastajale iz najdubljih predjela njenog bića. Svoj lični kosmos, susret sa sopstvenom sudbinom i istinskim licem koje je nosila u sebi iskazala je kroz zbirku pjesama „S druge strane sjenke“, objavljenu 2008. godine u dva izdanja. Roman toka svijesti „Tajni pečat duše“, objavljen 2010. godine, predstavljao je nastavak njene neiscrpne potrage za smislom ljudskog postojanja, za onim unutrašnjim pečatom koji vam donese život.

Bila je aktivna članica književnih klubova u Baru, u jednom mandatu i predsjednica Kluba književnih stvaralaca Bara, kao i učesnica Zavičajne manifestacije u Petnjici. Bila je nenametljiva, ali sa čvrstim stavovima i uvjerenjima. Prkosila je životu i sistemu svojim aktivizmomn, dostojanstvom, istrajnošću ali i unutrašnjom snagom žene koja je znala koliko je važno ostati vjeran sebi. Posebno mjesto Senka Rastoder dobila je u knjizi-panorami „Lirske hedije“, koju su priredili i objavili Božidar Proročić i Dijana Tiganj-Mehović, u okviru predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja Crne Gore. Time je njeno ime upisano među autorke koje su svojim glasom, senzibilitetom i stvaralačkom istinom oblikovale važan dio kulturne baštine Bošnjakinja u Crnoj Gori. Odlaskom Senke Rastoder ta baština izgubila je jedno posebno ime: skromno, duboko, autentično, emotivno, a istovremeno snažno u svojoj unutrašnjoj odanosti književnosti, zavičaju i čovjeku. I baš kao da je pjesnički naslutila rastanak, njena pjesma „Posljednji pozdrav“ danas zvuči kao oproštaj koji je sama riječ pripremila prije nas:

POSLJEDNJI POZDRAV

Slušaj

Noćas su vjetrovi jezdili

Kroz talase mora

Uskovitlani, bučni i sjajni

Kao život tvoj.

Čuj,

U susret će doći neke

Nove zore

Ali taj put

Više neće biti tvoj.

Otvori oči, bar još jednom,

Još uvijek vjerujem

Da samo spavaš

Da je sve samo san

Pogledaj me

Očima smaragda

I nemoj reći

Da je sve prošlo

Kao bistri potok

Na planinskoj rijeci.

Ne, nemoj reći

Ovdje ili tamo

Gdje god bio

Sve je to život

Početak i kraj

I sve što se rodi

Samo je tren

Života znaj…

Ne, nemoj reći

Jer

Koliko ljubavi

U srce stane

Toliko vrijedi

I naš

Životni trag.

Ti stihovi danas su postali mjera njenog odlaska i mjera njenog ostanka. U njima je zapečaćena Senkina slutnja, njena nježnost, njeno razumijevanje prolaznosti i ona duboka, gotovo bolna vjera da žena ne ostaje zapamćena po onome što je imala, već po unutrašnjoj svjetlosti koju je nosila, po ćutanju u kojem je čuvala svoje rane, po ljubavi koju nije razmetala i po tragu koji se jednom ostavljen, ostaje u  književnom sjećanju.Njena pjesma danas ne zvuči kao davno napisana riječ, već kao posljednje obraćanje, kao glas koji se iz dubine vremena vraća da nas podsjeti da nijedan život nije mali ako je u njemu bilo ljubavi, dostojanstva i istinske ljudske topline. U njenim stihovima ima nečega što se ne može pročitati samo očima. Oni se čitaju iznutra, iz onog mjesta u čovjeku đe se susrijeću bol, uspomena i ćutanje. Zato „Posljednji pozdrav“ danas nosi posebnu emociju. Kao da je Senka, pjesnički i sudbinski, naslutila da će jednom upravo njena riječ stajati između nas i njenog odlaska. Kao da je znala da će se iza nje, kada se zatvore zemaljska vrata, otvoriti ona druga strana sjenke o kojoj je pisala, strana na kojoj riječ više nije samo književnost, nego svjedočanstvo jedne duše.

Senka Rastoder biće sahranjena 25. maja 2026. godine u svojim rodnim Radmancima, u Bihoru, među svojim rodnim vodama i gorama đe se na kraju, najčistije vraća. Tamo, u toj njenoj magiji kosmosa Bihora, đe je zavičaj počivaće njeno tijelo, ali ne i njena riječ. Jer riječ pjesnikinje ne ,,odlazi“ u zemlju da bi je pokrio zaborav ona se vraća u travu, u izvor, u mezar, u žensku samoću planina, u izvore zavičajnih trava koje više ne bole, u Bihor iz kojeg se odlazi samo tijelom, i u sve one koji će Senku Rastoder pamtiti kao ženu koja je sjenku pretvarala u pjesmu, a bol u dostojanstvo.

Vjerujem da sjenka, kod Senke Rastoder, nikada nije bila samo tama. Sjenka je kod nje bila drugo lice svjetlosti, prostor u kojem se pjesnikinja susrijeće sa sobom, sa svojim strahovima, ranama, nadama i onim ličnim dovama-molitvama. Sjenka je bila njena unutrašnja domovina, ali i pjesnički zaklon iz kojeg je posmatrala svijet. Zato njen odlazak ne doživljavam kao potpuno nestajanje, već kao prelazak s ove strane bola na onu stranu smisla. Ona se vraća svojoj sjenki, ali sada toj sjenki pripada i svjetlost njenog djela.

Od pjesnikinje se treba oprostiti pjesnički, jer je ona životu prilazila riječju, osjećanjem i unutrašnjim drhtajem. Njena književnost bila je potreba da se ostavi trag, ali i način da se izdrži vrijeme, da se sačuva dostojanstvo, da se bol pretvori u smisao, a sjenka u trajanje. Pisala je iz one suštine života u kojoj se ne glumi osjećanje i ne pozajmljuje patnja..

Danas se opraštamo od žene koja je pripadala Baru, Petnjici, Bihoru, Radmancima, bošnjačkoj kulturi i književnosti Crne Gore. Ali, najdublje, ona je pripadala onom prostoru između bola i riječi, đe nastaje prava književnost. Pripadala je onoj unutrašnjoj zemlji pjesnikinja, đe se rana nosi dostojanstveno, ljubav čuva kao najdublja mjera duše, a sjenka, ma koliko bila duga i teška, na kraju ipak postane svjetlos.

Kulturna baština Bošnjakinja u Crnoj Gori njenim odlaskom izgubila je jedno posebno ime nenametljivo, časno, emotivno, duboko i svoje. Senka Rastoder uvijek je bila velika u svojoj riječi. Njena snaga bila je u unutrašnjoj istini, u postojanosti, u prkosu koji nije vrijeđao, nego svjedočio.

Neka joj je vječni rahmet.

Neka joj rodni Bihor bude mehka zemlja, smiraj duše i posljednje utočište onog života koji se riječju produžava. Neka počiva u Radmancima, u svojoj maloj magiji kosmosa Bihora, tamo đe se čovjek vraća najčistijem dijelu sebe, među pretke, i zavičajne predjele koji ne zaboravljaju svoje najdublje duše. A njena riječ, s druge strane sjenke, neka živi kao ženski glas koji je iz bola izvodio dostojanstvo, iz sjenke svjetlost, a iz prolaznosti trag pred kojim se ćuti srcem, a ne riječima.

Jubilej dvije decenije od istorijskog referenduma i obnove nezavisnosti Crne Gore opština Petnjica i Centar za kulturu su obilježili sa dva kulturna sadržaja.

Najprije je u popodnevnim satima održana tribina na temu : “ Dvadeset godina nezavisnosti – Crna Gora, kuća svih naših zavičaja” koja je okupila građane, kao i predstavnike javnog i kulturnog života.

O značaju dvije decenije obnovljene nezavisnosti Crne Gore, njenom društvenom razvoju, multikulturalnosti i vrijednostima zajedništva govorili su publicista i književnik Božidar Proročić, predsjednik opštine Samir Agović i  direktor JU Centar za kulturu Sinan Tiganj.

Otvarujući tribinu Sinan Tiganj je istakao najveću procentualnu podršku koju je dala opština Petnjica  21. maja 2026. godine. Crna Gora je kroz svoju bogatu istoriju uvijek znala da sačuva svoje ime, kulturu i identitet. Upravo zato je 21. maj datum koji nas podsjeća koliko su bili  važni sloga, međusobno razumijevanje i vjera u bolju budućnost.
Dvadeset godina nezavisnosti obavezuju nas da čuvamo ono što su generacije prije nas stvarale — slobodu, dostojanstvo i multikulturalni duh po kojem su i Petnjica i  Crna Gora  prepoznate.

Sinan Tiganj osvrnuo se na značaj dijaloga, međusobnog poštovanja i povezivanja ljudi, naglašavajući da je bogatstvo Crne Gore upravo u njenoj različitosti. Neka ovaj praznik bude prilika da s ponosom gledamo na ono što jesmo i da zajedno gradimo društvo znanja, uspjeha i međusobnog poštovanja

Predsjednik opštine Samir Agović istakao je da je Crna Gora kroz svoju istoriju bila dom različitosti, tolerancije i zajedničkog života svih naroda, naglašavajući da upravo takve vrijednosti predstavljaju temelj savremenog društva i budućeg razvoja države. Agović je sa posebnim emocijama govorio o danima koji su prethodili referendumu osvrćući se posebno na ono što su građani Bihora ma gdje god se nalazili došli  i svojim  velikim DA dali nemjerljiv doprinos obnovi nezavisnosti.

Božidar Proročić govorio je o istorijskom značaju obnove nezavisnosti, ali i o potrebi očuvanja kulturnog identiteta, tradicije i zajedništva među građanima Crne Gore, ističući važnost njegovanja zavičajnih vrijednosti. Proročić se najprije zahvalio organizatorima na pozivu i mogućnosti da na ovaj važan jubilej bude danas u Petnjici  a zatim nastavio :

“ Sellam Allejkum dame i gospodo, uvaženi prijatelji, dragi Petnjičani, dragi Bihorci, poštovana dijasporo, poštovani građani Crne Gore,

Lijepa naša Crna Gora.

Jer u majskim danima slobode nastaju najljepša buđenja, najdublje uspomene i najčasnije državne misli. U takvim danima čovjek pamti treptaj zemlje u vlastitom srcu, lice domovine obasjano slobodom i onaj duboki unutrašnji glas koji mu kaže da pripada nečemu većem od sebe, jednoj istoriji, jednoj ljubavi i jednoj nepokorenoj Crnoj Gori. Pamti jutro u kojem se podizala zastava.

Pamti glas naroda koji je mirno, demokratski i dostojanstveno rekao da želi svoju državu, svoje ime, svoju slobodu i svoju budućnost. Crna Gora je riječ koja okuplja. Ona je kuća koja ne zatvara vrata pred svojim ljudima. Ona je zavičaj svih naših zavičaja, majka mnogih imena, mnogih vjera, mnogih jezika, mnogih običaja i jedne velike zajedničke ljubavi.

Dvadeset godina od obnove nezavisnosti je trenutak u kojem moramo pogledati u sebe i zapitati se jesmo li dovoljno čuvali ono što smo 21. maja 2006. godine obnovili. Jesmo li dovoljno čuvali građansku dušu Crne Gore, njene manjebrojne narode, njene različitosti, njenu slobodu, njen evropski i multikulturni put? Jesmo li uvijek znali da država nije samo zastava, granica i institucija, nego moralna obaveza prema svakom čovjeku koji u njoj živi? Zato je posebno lijepo i značajno o Crnoj Gori govoriti ovdje, u Petnjici, u srcu Bihora, među ljudima koji dobro znaju šta znači zavičaj, šta znači riječ, šta znači obraz, šta znači komšija, šta znači kuća, šta znači odlazak I povratak, šta znači čuvati svoje, a poštovati tuđe.

Crna Gora je kao priča Ćamila Sijarića, široka, mudra, ljudska i duboko zavičajna. U njoj se čuje glas gorštaka, putnika, siromaha, pravednika, majke, djeteta i čovjeka koji kroz život nosi i ranu I dostojanstvo.. Crna Gora je pitka kao mudrost Safeta Sijarića, ona mudrost dugo traje i još duže se pamti. Ona je mudrost koja čovjeka uči da bez kulture nema slobode, bez istorijske svijesti nemabudućnosti, bez zavičaja nema korijena. Crna Gora je topla kao izvorska riječ Safeta Hadrovića Vrbičkog, riječ koja dolazi iz naroda, iz predanja, iz jezika kojim su govorili vaši preci, iz onih zavičajnih dubina u kojima se čuva i bol i ljepota jednog kraja. Crna Gora je dostojanstvena kao stih Braha Adrovića, u kojem ima i otpora i nježnosti, i opomene i ljubavi, i one unutrašnje snage čovjeka koji zna da se domovina ne voli samo riječima.

Crna Gora je bolna i velika kao muhadžirski put Faiza Softića, pisca i pjesnika koji je zavičaj ponio preko granica, u njegovoj riječi Bihor postaje duhovna adresa, moralni kodeks i trajna veza sa ljudima rasutim po svijetu.

Zato Bihor ima posebno mjesto u crnogorskoj priči. On je Crnoj Gori dao riječ, pjesmu, priču, multuklturu, čestitost i ljude koji su njen najljepši i najjčasnji dio. To je ona Crna Gora koju smo obnovili 21. maja. Iz Petnjice, iz Bihora, iz zavičaja koji je mnogo dao i Crnoj Gori i svijetu, neka se danas čuje ono što mora biti mjera naše budućnosti da državu ne čuvamo samo zastavama i govorima, nego pravdom, znanjem, kulturom, poštovanjem, razvojem śevera, brigom za dijasporu i odgovornošću prema svakom čovjeku koji Crnu Goru voli o poštuje kao svoju kuću.

Neka se u ovim majskim danima slobode, od Lovćena do Hajle, od Cetinja do Petnjice, od Bihora do Luksemburga, prepozna ista ljubav i ista istina. Crna Gora traje zato što se iznad svakog pokušaja da je umanje podizala kao planina poslije oluje. Nije je slomila ni tuđa pohlepa, ni domaća malodušnost, ni laž koja se predstavljala kao istina. Ostala je svoja, jer ono što je građeno na slobodi ne može se srušiti tuđom sjenkom.

Da je vječna Crna Gora živjeli mi moja braćo i prijatelji. – završio je Proroćić svoju besjedu.

Nakon tribine  odigrana je fudbalska utakmica između mladih fudbalera FK Petnjica I FK Lovćena sa Cetinja na stadionu u Gusarama

U večernjim satima u sali JU Centra za kulturu Petnjica održan je koncert  koji je okupio veliki broj građana i ljubitelja muzike

Publika je imala priliku da uživa u nastupu poznatog izvođača Ćema, koji je porijeklom iz Petnjice, pa je njegov koncert imao posebnu emociju i značaj za domaću publiku. Ćemo je atmosferu doveo do usijanja izvodeći najveće hitove domaće i regionalne muzičke scene, ali i pjesme koje su zajedno sa publikom pjevane uglas. Tokom večeri vladala je izuzetna energija, emocija i zajedništvo, što je dodatno uljepšalo obilježavanje ovog značajnog jubileja za Crnu Goru. Koncert je protekao u sjajnoj atmosferi, uz ovacije i aplauze prisutnih, a organizatori su istakli zadovoljstvo odzivom građana koji su svojim prisustvom uveličali proslavu Dana nezavisnosti.

Iz Centra za kulturu poručeno je da će i u narednom periodu nastaviti sa organizacijom brojnih kulturnih i muzičkih događaja koji okupljaju građane i promovišu zajedništvo, kulturu i pozitivne vrijednosti društva.

1 of 16

I pored velike centralne proslave u gradu Schifflange, mnogi građani Crne Gore u Luksemburgu na svoj način obilježavali su ovaj veliki datum – jubilej nezavisnosti.
Mnogi su slavili u ugostiteljskim objektima, svojim domovima i preduzećima. Tako je i Meško Dervišević, porijeklom iz Gusinje, ispred svoje mesare „Izvor“, jedne od najurednijih u državi, organizovao svojevrsnu proslavu u društvu porodice i prijatelja.

I ovdje se još jednom klicalo Crnoj Gori i njenoj zastavi. Među prisutnima bilo je i nekoliko Luksemburžana, prijatelja porodice Dervišević.

Kao i na mnogim mjestima širom Luksemburga, i ovdje se iz svega glasa orilo:
Da je vječna Crna Gora!

H. R.

Poštovane građanke i građani Petnjice i Crne Gore, draga i ponosna dijasporo širom svijeta,

U ime Lokalne uprave Petnjica i u svoje lično ime, sa osjećajem dubokog ponosa, časti i patriotske odgovornosti, upućujem vam najsrdačnije čestitke povodom 21. maja – Dana nezavisnosti Crne Gore. Ove godine ovaj praznik ima istorijsku težinu i uzvišeni značaj, jer sa ponosom proslavljamo veliki jubilej – dvadeset godina od obnove nezavisnosti naše zajedničke domovine.

Dvije decenije samostalnog, proevropskog i modernog puta Crne Gore prilika su da se sa ponosom i istorijskom pravednošću osvrnemo na sudbonosni 21. maj 2006. godine. Taj veličanstveni datum nije došao sam od sebe; on je plod dugogodišnje, mudre, istrajne i državotvorne politike predvođene Demokratskom partijom socijalista (DPS) i našim koalicionim partnerima iz reda građanskih i proevropskih partija. Zajedno smo, u tim prelomnim vremenima, uspjeli da sačuvamo mir, učvrstimo multietnički sklad i hrabro trasiramo put ka zapadnim, civilizacijskim vrijednostima. Ta vizija, koja je u centar zbivanja stavila građanina, a ne naciju ili vjeru, pokazala se kao jedini ispravni istorijski temelj na kojem savremena Crna Gora danas stoji ponosno i nepokolebljivo.

U tom istorijskom mozaiku, nemjerljiv i vječni doprinos dala je naša brojna i patriotski nastrojena dijaspora. Naši ljudi, rasuti širom Evrope i svijeta, tog maja 2006. godine nisu žalili ni truda, ni sredstava, ni vremena. Došli su na svoja ognjišta, vođeni čistom i bezinteresnom ljubavlju prema rodnoj grudi, kako bi svojom rukom ugradili kamen temeljac u obnovljenu državnu kuću. Taj čin patriotizma ostaje trajna inspiracija i obaveza za sve nas koji danas vodimo ovu opštinu.

Upravo zahvaljujući toj istorijskoj pobjedi i viziji državotvornih snaga, Petnjica je uspjela da ostvari i svoj decenijski lokalni san – povratak statusa samostalne opštine. Time smo dokazali da je nezavisnost države donijela i emancipaciju i razvoj našeg kraja. Dobili smo instrumente da sami upravljamo svojom sudbinom, izgrađujemo infrastrukturu, otvaramo institucije i stvaramo uslove za život dostojan čovjeka na ovom prostoru.

Danas, dvadeset godina kasnije, Crna Gora se nalazi pred novim iskušenjima. Svjedoci smo pokušaja revizije istorije i ugrožavanja onih vrijednosti koje smo teškom mukom stekli. Zato je naša poruka sa ovogodišnjeg jubileja jasnija nego ikada: Petnjica i Bihor ostaju neprobojna tvrđava građanske, multietničke, antifašističke i evropske Crne Gore. Nećemo dozvoliti da se uruše tekovine 21. maja, niti ćemo odstupiti sa puta koji nas vodi u porodicu razvijenih evropskih naroda.

Dragi sugrađani, cijenjena dijasporo, građani Crne Gore, sa vjerom u našu snagu, u naše zajedništvo i u vječnost naših ideala, još jednom vam od srca čestitam ovaj veličanstveni jubilej, dvije decenije slobode i nezavisnosti.

Neka je vječna Crna Gora i Petnjica u njoj!

Predsjednik Opštine Petnjica
Samir Agović