pred vama je novi portal radija Petnjica. Napravljen je sa idejom da objedini rasutu energiju Bihoraca širom planete i sublimira je u jednu tačku – razvoj zavičaja odakle smo svi potekli. Zato vas pozivamo da sugestijama, komentarima, fotografijama i ostalim vidovima komunikacije pomognete da ostvarimo zamišljeno.
Dok njeni vršnjaci raspust uglavnom provode u igri, osmogodišnja Najla Ramčilović već iza sebe ima planinarsku biografiju na kojoj bi joj mogli pozavidjeti i mnogo stariji. Planinari od četvrte godine, sa pet se popela na Zlu Kolatu, najviši vrh Crne Gore, a ovog ljeta stigla je i na Musalu, najviši vrh Bugarske i čitavog Balkanskog poluostrva.
Najla je učenica Osnovne škole „Mahmut Adrović“ u Petnjici, od septembra kreće u treći razred, a članica je PSK „Bihor“. Ljubav prema planini, kaže, došla je gotovo prirodno – iz porodice i zajedničkih odlazaka u prirodu.
Za Musalu je prvi put čula upravo kod kuće.
„Čula sam priču o Musali od mojih ukućana i poželjela da budem dio grupe u kojoj su bili moj otac i moja tetka“, priča Najla.
I tako se našla na još jednom velikom vrhu, ali Musala je samo posljednja stanica na planinarskom putu koji je počeo mnogo ranije.
PRVI VRH SA ČETIRI GODINE
Najla kaže da planinari od svoje četvrte godine. U početku su to bile šetnje u prirodi sa roditeljima, a onda su došli i prvi, lakši planinski vrhovi.
„Prvi vrh koji sam popela bio je Visitor“, kaže ona.
Poslije Visitora niz se brzo produžavao. Popela se na Volušnicu, Krstaču, Lisinj, Peštingrad, Lađevac, Prutaš i Dečić. Bila je i na Zloj Kolati kada je imala svega pet godina, obišla Kanjon Mrtvice, kao i Sedam rilskih jezera u Bugarskoj.
Za Najlu, međutim, planinarenje nije samo spisak osvojenih vrhova.
Kaže da je na planini naučila neke stvari koje se možda najbolje i mogu naučiti upravo daleko od učionice.
„Naučila sam da se smeće ne smije bacati u prirodi i da se priroda mora čuvati. Planina me naučila da budem strpljiva, uporna i oprezna.“
NAJDRAŽA KRSTAČA – ZBOG DRUŠTVA
Iako je stigla do nekih od najatraktivnijih vrhova u Crnoj Gori i regionu, Najlina omiljena tura nije ni najviša ni najteža.
To je Krstača.
Razlog je sasvim dječji i možda upravo zato najljepši.
„Moja omiljena tura je pohod na Krstaču jer tada bude puno mojih drugara iz škole.“
PSK „Bihor“ organizuje školske pohode na Krstaču i to je, kaže Najla, jedna od rijetkih prilika kada veći broj njenih vršnjaka zajedno odlazi na planinu. Na jednom od tih pohoda upoznala je i drugaricu Petru, sa kojom danas voli da se druži.
Prve ozbiljnije planinarske lekcije Najla je naučila od oca.
„Moj otac puno ide u planine i od njega sam najviše učila o planinarenju.“
VOLJELA BI STIJENU ZA PENJANJE U ŠKOLI
A kada bi mogla nešto da promijeni u školi, želja je već spremna – više priče o planinama i mogućnost da djeca probaju ono što ona posebno voli.
Penjanje.
„Penjanje je moj omiljeni dio planinarenja i baš bih voljela da to imamo u školi. Voljela bih da što više razgovaramo o planinama i da tamo idemo da se družimo.“
Svojim vršnjacima ne preporučuje da odmah krenu na najviše i najteže vrhove. Recept je mnogo jednostavniji – izaći iz kuće i zavoljeti prirodu.
„Poručila bih im da što više vremena provode u prirodi, da šetaju i voze biciklo. A za prvi vrh bih im preporučila Visitor. To je bio moj prvi vrh, mnogo mi se svidio i zbog toga sam nastavila da planinarim.“
Možda je upravo u toj posljednjoj rečenici cijela Najlina planinarska priča. Nije počela rekordima, kilometrima ni visinama. Počela je jednim odlaskom na Visitor i dječjim oduševljenjem prirodom.
Četiri godine kasnije, iza nje su Zla Kolata, Prutaš, Volušnica, Rila i Musala.
Predsjednik Opštine Petnjica Samir Agović ponovo je izabran za potpredsjednika Skupštine Zajednice opština Crne Gore, saopšteno je iz Opštine Petnjica.
Saopštenje prenosimo integralno:
Skupština Zajednice opština Crne Gore ponovo je izabrala za potpredsjednika predsjednika Opštine Petnjica, gospodina Samira Agovića.
Podsjećamo da je predsjednik Samir Agović ovu dužnost obavljao profesionalno i odgovorno u prethodne dvije godine, koliko inače traje mandat u organima Zajednice opština Crne Gore.
Sam reizbor i gotovo sto postotna podrška svojevrsna su potvrda ugleda i poštovanja koje predsjednik naše opštine ima u toj asocijaciji koja okuplja sve opštine u Crnoj Gori.
Ovom prilikom želimo da naglasimo da je predsjednik Samir Agović, zahvaljujući poziciji koju je obavljao u Zajednici opština, kao potpredsjednik Skupštine Zajednice opština i kao član Upravnog odbora Zajednice opština, veoma dobro štitio interese opština, posebno manje razvijenih. Samim tim, naša je opština u protekle dvije godine značajno finansijski osnažila zahvaljujući izmjenama i dopunama zakona koji su se, između ostalog, inicirali i sa nivoa Zajednice opština ili nivoa ministarstava.
Sudeći po dosadašnjem radu, očekujemo da će novo rukovodstvo Skupštine Zajednice opština doprinositi što boljem ambijentu za funkcionisanje svih, a posebno manje razvijenih sredina.
Povodom 28. septembra, Dana oslobođenja Petnjice, Udruženje boraca NOR-a i antifašista Petnjice uputilo je čestitku svim građanima Petnjice, kao i brojnim Bihorcima u dijaspori.
Iz Udruženja podsjećaju da ovaj datum predstavlja važan dio istorijskog pamćenja Petnjice i Bihora i priliku da se sačuva sjećanje na vrijednosti antifašizma, slobode i zajedništva.
„Povodom 28. septembra, Dana oslobođenja Petnjice, svim građanima Petnjice i dijaspore čestitamo ovaj značajan datum“, navodi se u čestitki.
Ministarstvo javnih radova i opština Petnjica, potpisali su juče Ugovor o prenosu novčanih sredstava na opštinu Petnjica obezbijeđenih amandmanskim djelovanjem poslanika Demokratske Crne Gore dr Albina Ćemana na Predlog zakona o budžetu za 2026 godinu.
Zbog kašnjenja u potpisivanju ovog Ugovora od strane opštine Petnjica duže se čekalo na realizaciji istog.
Novčana sredstva biće iskorišćena za asfaltiranje puteva u nekoliko sela u našoj opštini i to:
– Lagatore – od Bara do Žarek u dužini od 600m- Murovac
od Makve prema brdu u dužini od 600 m
Azane- od Lukovića prema kući Branka Ivezića, u dužini od 600 m
Izgradnja prve faze mosta na rijeci Popči u iznosu od 50.000 eura.
Na ovaj način će se dodatno pomoći našim sugrađanima, da imaju elementarne uslove za život i rad koji našoj opštini, itekako trebaju. Ukupna vrijednost projekata iznosi 200.000 eura.
Član Koordinacionog odbora Demokrata Petnjica Isad Muratović
Petnjica će u subotu, 26. septembra, biti mjesto susreta čuvara tradicionalne muzike, pjesme, igre i narodnog stvaralaštva iz Crne Gore i regiona. IX Internacionalni festival izvornog stvaralaštva „Petnjica 2026“ biće održan u JU Centar za kulturu Petnjica, sa početkom u 18 časova.
Prema zvaničnom programu, publici će se predstaviti 14 ansambala, društava, grupa i pojedinačnih izvođača iz Crne Gore, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Kosova.
BOGAT PROGRAM IZVORNE PJESME, IGRE I TRADICIONALNIH INSTRUMENATA
Na programu su:
KUD „Bihor“ – Petnjica, Crna Gora
Udruženje „Dalmatika“, ženska pjevačka grupa – Zadar, Hrvatska
KUD „Vesna“ – Mojkovac, Crna Gora
„Vullkani i Istogut“, Ansambl narodnih igara – Istok, Kosovo
Rajko Radović, guslar – Cetinje, Crna Gora
Ivan Barać – Široki Brijeg, BiH, diple i izvorni napjevi iz zapadne Hercegovine
Balija Kujperović – šargija, Rožaje, Crna Gora
KUD „Kolo“, muška pjevačka grupa – Berane
Milica Radović – recital uz gusle, Cetinje, Crna Gora
Udruženje narodnog stvaralaštva „Đurđevi Stupovi“ – Berane, Crna Gora
Marko Pendić – frula, Raška, Srbija
Zikret Murić – Zikro – izvorne pjesme, Rožaje, Crna Gora
Željko Martinović – frula i diple, Podgorica, Crna Gora
Jure Miloš – Grude, BiH, ljerica i izvorni napjevi iz zapadne Hercegovine
Hor „Luča“ – Cetinje, Crna Gora.
Pokrovitelj festivala je Opština Petnjica.
Festival će tako još jednom na jednom mjestu okupiti različite forme izvornog stvaralaštva – od gusala, frule, dipala i šargije, do tradicionalne pjesme, napjeva, hora i narodnih igara – dajući petnjičkoj publici priliku da vidi i čuje dio kulturnog nasljeđa različitih krajeva Crne Gore i regiona.
Početak programa zakazan je za 18 časova u Centru za kulturu Petnjica.
U subotu, 19. septembra, održan je tradicionalni darts turnir u organizaciji BD-Fonda, pod nazivom „Coup de Monténégro – In Memoriam Agović Zeno“.
Ovogodišnje izdanje okupilo je čak 57 takmičara u pojedinačnoj konkurenciji i 27 parova u ekipnom dijelu takmičenja.
Ovakav odziv još jednom potvrđuje da je naš turnir tokom godina izrastao u jedan od najvećih i najznačajnijih turnira u elektronskom dartsu u Luxembourgu – ne samo po broju učesnika, već i po nagradnom fondu, koji je ove godine iznosio čak 3.000 €.
POJEDINAČNA KONKURENCIJA
Prvo mjesto osvojio je takmičar iz Njemačke Hans Wustenberg.
Drugo mjesto pripalo je Wolner Stievu, članu i kapitenu luxemburške darts reprezentacije.
Treće mjesto osvojio je Floh Alex, takođe član luxemburške reprezentacije.
Četvrto mjesto pripalo je našem Korać Muneveru, igraču ekipe BD-Fond 1.
EKIPNA KONKURENCIJA – VELIKI USPJEH BD-FONDA!
Posebno smo ponosni na rezultat koji su ostvarili Korać Munever i Skenderović Selmin, igrači ekipe BD-Fond 1.
Njih dvojica napravili su senzacionalan rezultat i osvojili PRVO MJESTO, savladavši u velikom finalu dvojicu luxemburških reprezentativaca – Floh Alexa i Reuter Marka!
Treće mjesto osvoji li su takmičari iz Njemačke Ličina Anis i Wustemberg Hans.
Na turniru su, pored naše dvije ekipe, učestvovali i igrači timova Bihor A i B, koji su takođe ostvarili zapažene rezultate. Alomerivić Emir, član A tima, osvojio je odlično 5. mjesto u pojedinačnoj konkurenciji, dok su Crnić Enes i Alen, otac i sin, osvojili 5. mjesto u konkurenciji parova.
Na kraju, veliko HVALA svim takmičarima koji su svojim učešćem doprinijeli kvalitetu i atmosferi ovogodišnjeg turnira.
Posebnu zahvalnost dugujemo našim sponzorima, kao i Ministarstvu dijaspore, koji su finansijski podržali realizaciju ovog projekta.
Hvala svima koji su bili dio još jednog uspješnog izdanja turnira Coup de Monténégro – In Memoriam Agović Zeno.
Čestitamo svim pobjednicima i učesnicima i vidimo se ponovo naredne godine!
Prva zbirka poezije Zaima Čelebića “Nedosanjani snovi” pred čitaoca donosi intiman i emotivan svijet satkan od ljubavi, majke, zavičaja, rata, sjećanja i ljudske patnje. Književnik Faiz Softić prepoznaje prije svega iskrenost pjesničkog glasa i poručuje da ovu knjigu ne treba čitati kao zaokruženje, već kao početak jednog pjesničkog puta.
RIJEČ UREDNIKA
Ovo je prva knjiga poezije Zaima Čelebića i ne bih nikako volio da je i posljednja.
Kažem to nakon čitanja rukopisa koji pred nama otvara jedan osoben, emotivan i nadasve iskren pjesnički svijet. Čelebić ne piše da bi pokazao koliko zna o poeziji, niti da bi čitaoca zadivio komplikovanom metaforom. On piše zato što ima potrebu da sačuva ono što ga je dotaklo, zaboljelo, obradovalo ili vratilo u vrijeme koje više ne postoji.
U središtu ove knjige nalazi se čovjek – sa svojim ljubavima, gubicima, grijesima, uspomenama i nadama. A možda ponajviše sa potrebom da se vrati onome od čega je potekao.
Posebno mjesto u toj pjesničkoj mapi pripada majci. Čelebić o njoj ne govori samo velikim riječima. Naprotiv, najbolji trenuci nastaju upravo onda kada se velika ljubav pokaže kroz mali, gotovo neprimjetan detalj.
U pjesmi „Zavjet“ nalazimo jedan od najljepših takvih prizora:
Najveće lekcije bile su skrivene u malim detaljima: kad sam pao s bicikla i poderao nogavicu svojih novih hlača, a ona ih sašila.
Ali tako – da niko primijetio nije, jer isti šav je napravila i na onoj drugoj nogavici.
Tu je, zapravo, cijela jedna majka. I cijela jedna škola života. Ljubav se ne objašnjava – ona zašije poderanu nogavicu, a onda isti šav napravi i na drugoj, samo da dijete ne osjeti siromaštvo i ne bude drugačije od ostalih.
Taj motiv majke proteže se kroz gotovo čitavu knjigu i prerasta granice ličnog. Majka više nije samo pjesnikova majka Refika. Ona postaje majka koja čeka, majka koja ispraća, majka koja pamti i, konačno, majka kojoj je ostavljeno da svijetu svjedoči o vlastitom gubitku.
U pjesmi „Majke Srebrenice“ Čelebić dolazi do nekoliko možda najsnažnijih stihova u cijeloj zbirci:
Srebrenica je svadba koja se nije dogodila.
Kolijevka koja je ostala prazna.
Ime unuka koje nikada nije izgovoreno.
Ovdje pjesnik ne pokušava obuhvatiti tragediju brojkama. Naprotiv – vraća je pojedinačnom ljudskom životu. Svadbi koje nije bilo. Praznoj kolijevci. Unuku čije ime niko nije stigao izgovoriti. Upravo u toj jednostavnosti stih dobija svoju snagu.
Još je potresnija slika majke pred mezarom sina:
ko će mene, sine, jednoga dana spustiti pored tebe?
U nekoliko riječi sabrana je čitava jedna ljudska tragedija: majka koja je sahranila sina ostaje bez onoga koji je, po prirodnom redu stvari, trebalo jednoga dana da sahrani nju.
Čelebić zna biti jednako snažan i kada govori o strahu, ratu i smrti. Tada njegov stih postaje ogoljen, bez ukrasa, gotovo dokumentaran. U pjesmi „Deseti kabur“ nekoliko kratkih stihova nose težinu čitavog jednog vremena:
Samo da preživimo – još ovu noć.
I još jednu.
I tako svake večeri: još ovu samo, ovu jednu…
Nema ovdje potrebe za dodatnim objašnjenjem. Čovjek koji živi između dvije noći, između dva straha, više ne pravi velike planove. Njegova budućnost svedena je na jednu jedinu želju – dočekati jutro.
Iz istog moralnog osjećanja nastala je i pjesma „Večeras ćemo za njih voljeti“, u kojoj se pjesnikov pogled okreće prema Gazi. Posebno je snažno mjesto na kojem Čelebić odbija da dijete pretvori u statistiku:
Još nijesmo pristali da dijete postane broj.
A malo dalje dolazi možda još važnija pjesnička i ljudska obaveza:
Da se nećemo naviknuti. Da ćemo pamtiti.
Upravo je to jedna od važnih niti ove knjige – ne pristati na navikavanje na tuđu patnju. Čelebićeva pjesma želi biti na strani čovjeka, bez obzira na njegovo ime i mjesto stradanja.
Zato u ovu knjigu prirodno ulaze i Štrpci. U pjesmi „Prljavi ples Štrpci“ pjesnik pravi bolan paralelizam između zločina i kasnijeg odnosa prema uspomeni na žrtve: ljudi su najprije izdvojeni od ostalih putnika, a godinama kasnije i njihov spomenik biva izdvojen i skrajnut. Tako pjesma više nije samo govor o zločinu nego i o odnosu živih prema mrtvima.
Čelebić se, dakle, ne zadržava samo na vlastitoj uspomeni. Njegova lična rana otvara prostor za tuđu. Od majčinog mezara do Srebrenice, od Štrpaca do Gaze, pred nama se postepeno oblikuje jedna od važnijih ideja ove zbirke: čovjekova bol nema vjeru ni naciju, ali čovjek ima obavezu da je prepozna.
Ali ova knjiga nije samo knjiga bola. U njoj ima ljubavi, čežnje, ženskog lika i ljepote pred kojom pjesnik ostaje razoružan.
U pjesmi „Okna moje duše“ ljubav se prepliće sa grijehom, vjerom i iskušenjem. Oči postaju krivac jer su prve ugledale ljepotu:
Kleo sam vas, oči – Bog vas ne ubio, žudno što gledaste, pamet sada kori; duša gladna onog što vas nagovara, i iz čijih grudi srce čežnjom zbori.
A nekoliko stihova kasnije pjesnik će priznati:
Oprosti mi, Bože, grješnom robu Tvome; ljepota mi njena dušu opčinjela.
U tim stihovima prepoznajemo pjesnika koji ljubav ne odvaja od svijeta kojem pripada. U njegovu pjesmu ulaze i vjera, i grijeh, i Džennet, i zabrana, i ljudska nemoć pred ljepotom. Sve je to dio istog unutrašnjeg nemira.
U „Elmini“, napisanoj po motivima Šantićeve „Emine“, Čelebić se svjesno naslanja na tradiciju bošnjačke i južnoslovenske ljubavne lirike. Taj književni razgovor sa Šantićem pokazuje i drugu stranu autora – onu vedriju, gotovo mladalačku, koja se ne stidi zanosa pred ženskom ljepotom.
A u pjesmi „Nestvarno lijepa noć“ taj zanos prelazi sa čovjeka na prirodu. Pred zalaskom sunca pjesnik zapisuje:
Postoje slike što se opisati mogu – Samo ćutanjem.
I upravo je ta misao zanimljiva za razumijevanje Čelebićeve poetike: ponekad pjesnik najviše kaže onda kada osjeti granicu riječi.
Njegov pjesnički svijet nije zatvoren u jednu temu. U njemu se dodiruju porodica i zavičaj, ljubav i smrt, rat i sjećanje, vjera i grijeh, nježnost i gorčina. Neke pjesme djeluju kao zapisi nastali u jednom dahu, neke kao dugo nošene uspomene, a neke kao ispovijest koju je pjesnik morao izgovoriti da bi se oslobodio njenog tereta.
I upravo je iskrenost možda najvažnija osobina ove knjige.
Zaima Čelebića ne treba predstavljati kao pjesnika koji je već završio svoj pjesnički put. Naprotiv. Ovo je njegova prva knjiga i treba je čitati kao početak. U njoj već postoje slike i stihovi koji pokazuju da autor ima osjećaj za detalj, za emociju i za onu malu životnu situaciju iz koje može nastati dobra pjesma.
Pred njim je, ukoliko nastavi pisati, važan posao: da svoj stih još više sažima, da bude stroži prema napisanoj riječi i da vjeruje upravo onim mjestima na kojima govori najjednostavnije. Jer pjesma često postaje snažnija kada joj oduzmemo ono što joj nije potrebno.
A u ovom rukopisu već postoje mjesta na kojima pjesnik to postiže.
Kada majka napravi isti šav na obje nogavice; kada čovjek u ratu moli samo za još jednu preživljenu noć; kada Srebrenicu nazove svadbom koja se nije dogodila; kada kaže da dijete ne smije postati broj – tada Čelebiću nisu potrebne velike riječi.
Tada poezija govori sama.
Zato ovu knjigu ne doživljavam kao zaokruženje jednog pjesničkog puta, nego kao njegovo otvaranje.
I, na kraju: ako bih Zaima Čelebića pokušao uporediti s nekim od bošnjačkih pjesnika, onda bi to bio Musa Ćazim Ćatić. Ne govorim, naravno, o izjednačavanju njihovih poetika niti pjesničkih dometa, nego o nečemu dubljem i intimnijem – o srodnosti senzibiliteta. U njihovoj poeziji prepoznajem srodan melanholični glas: glas tuge i čežnje, ali istovremeno i glas nade, vjere i razuma.
Ako Čelebić u narednim knjigama bude najviše vjerovao upravo tom svom glasu – i ako bude dovoljno strog prema svakoj suvišnoj riječi – vjerujem da će njegova prva knjiga opravdati ono čime sam ovaj tekst i započeo: ne bih nikako volio da bude i posljednja.
Predsjednik Opštinskog odbora SDP Petnjica i predstavnik Evropskog saveza Eldar Adrović poručio je da je, nakon višemjesečne političke i institucionalne blokade u Petnjici, vrijeme da politički akteri lične i partijske interese stave po strani i pokušaju da pronađu model kojim bi lokalni parlament ponovo počeo da funkcioniše.
Adrović kaže da su SDP i Evropski savez spremni da kroz razgovore, konkretne planove i kompromis doprinesu deblokadi Skupštine, ali i da ponude kadrovska rješenja kako bi Petnjica naredne lokalne izbore dočekala sa funkcionalnijom upravom.
Aktuelna politička kriza u Petnjici traje mjesecima, a lokalni parlament ni nakon brojnih pokušaja nije uspio da održi redovnu sjednicu zbog nedostatka kvoruma.
„KAKVI TEMELJI, TAKAV I REZULTAT“
Osvrćući se na period od povratka statusa opštine 2013. godine do danas, Adrović ocjenjuje da je već na samom početku napravljena greška jer, kako kaže, veliki dio političkih aktera nije dovoljno ozbiljno razumio odgovornost koju je Petnjica dobila povratkom opštinskog statusa.
„Aktivna petnjička politika počinje 2013. godine povratkom statusa opštine Petnjici. Taj period obilježava početna faza neozbiljnosti kod većine političkih aktera, pa je, hronološki gledano, današnji rezultat upravo onakav kakvi su bili temelji na kojima je postavljena prva uprava“, kazao je Adrović.
On podsjeća da je njegova politička opcija ranije predlagala šire učešće različitih političkih subjekata u lokalnoj vlasti, smatrajući da bi takav model mogao da doprinese razvoju Petnjice.
Prema njegovim riječima, takve inicijative tada nijesu naišle na razumijevanje, jer su, kako tvrdi, prevladali stranački interesi, političko kalkulisanje i „kadrovska i politička sebičnost“.
„DANAS VIŠE NEMAMO LUKSUZ DA BIRAMO IZ VELIKOG BAZENA LJUDI“
Adrović upozorava i na posljedice dugogodišnjeg iseljavanja iz Bihora.
„Hoćemo li sada, 13 godina kasnije, birati kadrove? Mislim da nećemo i ne možemo, jer su naš kraj napustili mnogi ljudi sa znanjem i iskustvom, a mi i dalje iz različitih političkih kuhinja, sa različitim stavovima, uporno nastupamo“, naveo je.
Kaže da nije zadovoljan ni načinom na koji je vlast tokom prethodnih godina upravljala opštinom, ali ni djelovanjem opozicije, za koju smatra da često nije pokazivala dovoljno agilnosti niti sposobnosti da uspostavi jasno partnerstvo oko rješavanja problema Petnjice.
SPREMNI ZA DOGOVOR I DEBLOKADU
U trenutku kada Skupština opštine mjesecima ne uspijeva da zasjeda, Adrović poručuje da njegova politička opcija ne želi da ostane samo posmatrač krize.
„Zbog cjelokupne situacije, blokade Skupštine i neodgovornosti velike većine, spremni smo da kroz pregovore i konkretne planove nađemo kompromis, odblokiramo Skupštinu, ponudimo kvalitetna kadrovska rješenja i učinimo sve što je u našoj moći kako bismo nove lokalne izbore dočekali u sređenijoj upravi“, kazao je Adrović.
On dodaje da podrška rješenju koje bi omogućilo normalno funkcionisanje lokalnih institucija neće izostati.
„ZAVRŠITE POLITIČKE TRGOVINE I OSTAVITE LIČNE AMBICIJE PO STRANI“
Adrović zato javno poziva sve političke subjekte u Petnjici da što prije završe neformalne razgovore i politička nadmudrivanja i pokušaju da dođu do dogovora kojim bi bila prekinuta višemjesečna blokada.
„Tražimo od svih političkih subjekata da što prije neformalne pregovore i političke trgovine privedu kraju, da lične ambicije ostave po strani i da se konačno napravi model koji će nas izvesti iz ovog lavirinta“, poručio je.
Građanima Petnjice, kako navodi, ostaje da iz događaja koji su obilježili posljednjih 13 godina izvuku zaključke pred naredne lokalne izbore.
„Građanima bismo ponovo poručili da sve ovo što se dešavalo od 2013. godine uzmu u obzir i da biraju mudro, da daju podršku ljudima i politici koja nas više neće dovoditi u slične situacije“, zaključio je Adrović.
Priča o iseljavanju iz Petnjice godinama se uglavnom završava na istom mjestu – ljudi odlaze, sela ostaju praznija, a kada se govori o mogućem preokretu, gotovo po pravilu se pogleda prema dijaspori i ponovi da bi naši ljudi iz inostranstva trebalo da ulažu u zavičaj.
Priča Ferida Škrijelja iz Javorove počinje upravo tamo gdje se ta često ponavljana rečenica završava.
Ferid Škrijelj
On je uradio ono što se od dijaspore očekuje – poslije godina provedenih u Holandiji vratio se u rodni kraj, odlučio da uloži sopstveni novac, znanje i iskustvo, pokrene poljoprivredno i seosko gazdinstvo i razvija ruralni i etno-turizam. Prema njegovim navodima, pripremio je plan, registrovao se za seosko domaćinstvo, ima objekat i više od dva hektara zemlje u jednom kompleksu.
A onda je investicija, prije nego što je ozbiljno i počela, udarila u ono o čemu Radio Petnjica u okviru ovog projekta mjesecima govori – put, vodu, električnu energiju, internet i pitanje koliko je jedna lokalna sredina zaista spremna za povratnika kada se on, umjesto sa pričom o povratku, pojavi sa konkretnim projektom i sopstvenim novcem.
POVRATAK KOJI JE TREBALO DA BUDE PRIMJER
Škrijelj u inicijativi upućenoj predsjedniku i potpredsjedniku Opštine Petnjica i nadležnim opštinskim službama ne krije šta želi.
Njegova namjera je da u Javorovi razvije poljoprivredno-seosko gazdinstvo, a zatim i sadržaje ruralnog i etno-turizma, pri čemu naglašava da ideja nije samo da napravi posao za sebe.
„Cilj projekta nije samo lična investicija, već stvaranje primjera koji bi mogao pokazati drugim ljudima iz dijaspore da je moguće vratiti se“, navodi Škrijelj.
U tome je, zapravo, i mnogo šira priča od jednog imanja u Javorovi.
Petnjica je, prema popisu iz 2023. godine, imala 4.957 stanovnika. U opštini sa manje od pet hiljada ljudi, u kojoj je iseljavanje jedna od centralnih razvojnih tema, čovjek koji se vraća iz inostranstva sa idejom da svoj kapital uloži u zemlju, poljoprivredu i turizam teško može biti samo privatna priča.
Pogotovo zato što se u razgovorima koje je Radio Petnjica tokom ove godine vodilo o iseljavanju i razvoju Bihora gotovo uporno vraća ista veza – bez osnovne infrastrukture nema ozbiljnog biznisa, bez biznisa nema dovoljno poslova, a bez realne perspektive teško je govoriti o zaustavljanju odlazaka ili povratku dijaspore.
PUT JE NA PAPI RU „PRIORITET“, NA TERENU JOŠ PROBLEM
Škrijelj nije krenuo od medija.
Dokumentacija koju je dostavio Radio Petnjici pokazuje da je još 26. juna sa grupom mještana uputio zahtjev za hitnu sanaciju putnog pravca Javorova–Murovac–Poroče. Na dokumentu je evidentiran prijem u Opštini početkom jula, a u zahtjevu mještani stanje puta opisuju kao izuzetno loše, navodeći rupe, ulegnuća i odrone i tražeći sanaciju, ravnanje, odvodnju i druge radove, ali i trajno rješenje kroz modernizaciju puta.
Uz zahtjev je dostavljen i spisak građana koji su podržali inicijativu.
Gotovo istovremeno, 30. juna, predsjednik Opštine Petnjica Samir Agović javno je saopštio da će MZ Javorova te godine biti stavljena „u sami vrh prioriteta“ kada je riječ o putnoj infrastrukturi. Naveo je i da je u pripremi novi tender za modernizaciju lokalnih puteva, finansiran iz lokalnog budžeta, uz očekivanje podrške države i dijaspore.
Upravo zbog toga Škrijelj sada traži da se sa opštih najava pređe na precizne podatke.
Da li postoji projektna dokumentacija? Da li je tender pripremljen ili raspisan? Kolika je vrijednost radova? Odakle će se finansirati? Kada bi radovi trebalo da počnu i završe?
To su prva pitanja iz njegove nove inicijative.
Drugim riječima, više nije sporno da je problem puta prepoznat čak i sa adrese predsjednika Opštine. Sporno je ono što svakog čovjeka koji planira investiciju najviše zanima – kada će najavljeno postati urađeno.
NIJE SAMO ASFALT: VODA, STRUJA I INTERNET ODLUČUJU DA LI OVDJE MOŽE DA SE RADI
I upravo bi bilo pogrešno ovu priču svesti samo na nekoliko kilometara asfalta.
Škrijelj tvrdi da njegov projekat danas koče i nekvalitetno vodosnabdijevanje, elektroenergetska infrastruktura i dostupnost savremenih elektronskih komunikacija. Zato od Opštine traži odgovore postoji li plan za rješavanje vodosnabdijevanja Javorove, da li je prema CEDIS-u pokrenuta inicijativa za elektroenergetsku infrastrukturu i postoji li plan poboljšanja širokopojasnog interneta i mobilnih komunikacija.
To nijesu luksuzni zahtjevi ruralnog turizma.
To su uslovi bez kojih je danas teško voditi ozbiljno gazdinstvo, rezervisati smještaj, naplatiti uslugu, reklamirati turističku ponudu, koristiti savremenu mehanizaciju ili jednostavno živjeti životom koji se u 21. vijeku podrazumijeva.
Fotografije koje je dostavio pokazuju prostrano imanje u tipičnom bihorskom pejzažu i objekat koji Škrijelj označava kao svoj budući dio seoskog domaćinstva. Do njega, međutim, vodi makadamski put.
On kaže da mu prašina tokom suvih dana završava na imanju, dok kiša donosi sasvim drugu vrstu problema, a suštinu svodi na jednostavnu stvar – projekat je pripremljen, ali ga bez osnovne infrastrukture ne može ozbiljno pokrenuti.
DIJASPORA SE ČESTO POZIVA DA POMOGNE – ŠTA SE DOGODI KADA ZAISTA DOĐE DA ULOŽI?
Ovdje priča Ferida Škrijelja prestaje da bude priča samo o Feridu Škrijelju.
U Petnjici se saradnja sa dijasporom godinama predstavlja kao jedna od najvećih razvojnih šansi. I sama lokalna uprava je ove godine javno govorila o pomoći dijaspore infrastrukturnim i socijalnim projektima, pa i o zajedničkom finansiranju pojedinih putnih pravaca.
Ali između dijaspore koja ljeti pošalje donaciju i dijaspore koja odluči da se vrati i napravi održiv posao postoji ogromna razlika.
Prvoj je dovoljan emotivni odnos prema zavičaju.
Drugoj treba sistem.
Treba joj put kojim gost može doći, voda koju može koristiti, struja na koju može računati, internet preko kojeg može poslovati i administracija od koje može dobiti precizan odgovor šta je moguće, pod kojim uslovima i u kojem roku.
Upravo su i predstavnici dijaspore, sa kojima je Radio Petnjica ranije razgovarao u okviru projekta, upozoravali da odnos prema zavičaju ne može vječno ostati na pomoći i emociji, već mora prerasti u investicije i konkretne projekte, uz infrastrukturu i partnerstvo sa institucijama.
Ferid Škrijelj je sada praktičan test te priče.
„NIJESAM DOBIO NI USMENI NI PISMENI ODGOVOR“
Posebno je važno što Škrijelj tvrdi da se Opštini već obraćao i da odgovor nije dobio.
U inicijativi navodi da je upravo zbog toga bio primoran da problem iznese preko medija.
„Nikada nijesam dobio niti usmeni niti pismeni odgovor na moj zahtjev“, navodi Škrijelj, tražeći da ovoga puta dobije pisano izjašnjenje.
On pritom ne traži samo asfaltiranje puta, već deset konkretnih odgovora – od dokumentacije i tendera, preko vode, struje i telekomunikacija, do pitanja koje mjere Opština uopšte ima za povratnike i investitore iz dijaspore koji žele da ulažu u poljoprivredu i ruralni turizam.
Traži i sastanak sa nadležnim službama.
I upravo tu se možda najbolje vidi suština cijele priče.
JAVOROVA KAO TEST: NE KAKO ZADRŽATI ONOGA KO ŽELI DA ODE, NEGO KAKO DOČEKATI ONOGA KO SE VRATIO
Mnogo je teže ubijediti nekoga da ostane nego napisati strategiju o ostanku, ali bi trebalo da bude mnogo lakše pomoći čovjeku koji se već vratio, koji ne traži radno mjesto u opštinskoj administraciji i koji ne čeka da mu neko pokloni biznis, već želi da svojim novcem napravi nešto što bi moglo donositi prihod njemu, ali i život jednom selu.
Zato je slučaj Javorove važan i za cijelu priču koju Radio Petnjica kroz ovaj projekat mjesecima otvara.
Jer se iseljavanje ne zaustavlja samo pričom o patriotizmu, zavičaju i ljubavi prema rodnoj grudi. Ljudi ostaju, vraćaju se i ulažu tamo gdje mogu normalno da žive i rade.
Ferid Škrijelj kaže da je svoj dio pokušao da uradi: vratio se, ima zemlju, objekat, ideju i spremnost da uloži.
Sada traži da mu institucije kažu svoj dio – ima li Javorova konkretan plan, ima li rok i, možda najvažnije, kada će čovjek koji želi da se vrati u Petnjicu prestati da bude samo poželjna statistika i postati investitor kojem su obezbijeđeni elementarni uslovi da svoj novac zaista ostavi u svom kraju.
SAMIR RASTODER
This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
U okviru XIII Bihorskog kulturnog ljeta, u subotu, 19. septembra, u Centru za kulturu Petnjica biće održani VIII Petnjički književni susreti „Orfeji Bihora“, manifestacija koja će i ove godine na jednom mjestu okupiti književnike iz Crne Gore i regiona.
Program počinje u 18 časova, a petnjičkoj publici predstaviće se autori iz Prištine, Tuzle, Sjenice, Budve, Podgorice, Plava, Rožaja, Berana i Petnjice.
Na književnim susretima učestvovaće prof. dr Shyqri Galica iz Prištine, Sead Husić iz Tuzle, Sehada Baždarević i Sanela Salković iz Sjenice, Dženis Šabotić iz Budve, kao i Gordan K. Čampar i Aleksandra Vujisić iz Podgorice.
Publici će se predstaviti i Marija Vujošević iz Podgorice, Senadin Pupović iz Plava, Safet Hadrović Vrbički i Mirsada Bibić Šabotić iz Rožaja, Braho Adrović i Nada Matović iz Berana, kao i domaći autor Reho Ramčilović iz Petnjice.
„Petnjički književni susreti – Oreli Bihora“ već osmu godinu predstavljaju dio kulturnog programa kojim Petnjica tokom Bihorskog kulturnog ljeta okuplja stvaraoce različitih generacija i književnih izraza, a ovogodišnji spisak učesnika još jednom daje manifestaciji regionalni karakter.
Događaj će biti održan u Centru za kulturu Petnjica, u subotu 19. septembra sa početkom u 18 časova.
Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore.
