NAJNOVIJE OBJAVLJENO

Opština Petnjica tradicionalno uz prvake: Uručeni pokloni prvacima i najavljena podrška za sve đake i studente  

Radio Petnjica
-
0
Opština Petnjica tradicionalno uz prvake: Uručeni pokloni prvacima i najavljena podrška za sve đake i studente  

Prvog dana nove školske godine, Opština Petnjica uspješno je realizovala tradicionalnu akciju podjele školskog pribora za đake prvake na svojoj teritoriji. Poklone i čestitke za srećan polazak u školu najmlađim osnovcima u školama „25. maj” u Vrbici i u Trpezima lično su uručili predsjednik Opštine Samir Agović, potpredsjednica dr Nermina Muratović i menadžer Alen Pljakić.

Lokalna uprava na ovaj način već godinama unazad pokazuje kontinuiranu brigu o najmlađima. Predsjednik Opštine Samir Agović istakao je da ova akcija predstavlja simboličnu, ali značajnu podršku roditeljima, posebno onima koji se nalaze u težoj finansijskoj situaciji, s ciljem da im se olakša opremanje prvaka za početak školovanja.

Ova dobra praksa potvrđuje da će lokalna uprava nastaviti da pomaže svim učenicima tokom čitavog obrazovanja – od osnovne i srednje škole, pa sve do fakulteta. Kroz naše programe podrške nastavljamo da subvencionišemo prevoz za učenike srednjih škola koji putuju do Berana, a na osnovu naše Odluke, kao i prethodnih godina, obezbijedićemo i pomoć za srednjoškolce koji borave u beranskom učeničkom i studentskom domu, poručili su predstavnici Opštine.

Akcija se nastavlja i narednih dana, kada će pokloni biti uručeni prvacima u svim preostalim osnovnim školama na području opštine Petnjica.

OD 3. SEPTEMBRA OBUSTAVA SAOBRAĆAJA PREKO MOSTA NA POPČI U PLANDIŠTU

Radio Petnjica
-
0
OD 3. SEPTEMBRA OBUSTAVA SAOBRAĆAJA PREKO MOSTA NA POPČI U PLANDIŠTU

Opština Petnjica obavijestila je građane da će od 3. septembra biti obustavljen saobraćaj preko postojećeg mosta na rijeci Popči, u mjestu Plandište, zbog radova na izgradnji novog mosta.

Obustava se odnosi prije svega na građane zaseoka Luka, Pramenci, Okrugli laz, Laze, kao i ostale stanovnike tog područja.

Iz Opštine su saopštili da će tokom trajanja radova građani moći da koriste alternativne putne pravce.

Za sada nije precizirano koliko će obustava saobraćaja trajati.

U PETNJICI OBILJEŽEN RIJEDAK JUBILEJ JEDNOG OD NAJSTARIJIH BIHORACA – STOTINU ILJAZOVIH GODINA

Radio Petnjica
-
0
U PETNJICI OBILJEŽEN RIJEDAK JUBILEJ JEDNOG OD NAJSTARIJIH BIHORACA – STOTINU ILJAZOVIH GODINA

Iljaz Kočan iz Godočelja zakoračio je u drugi vijek života, sa zadivljujućom bistrinom pamćenja i vedrinom duha. Njegovih stotinu godina nijesu samo porodična hronika – u njima se ogledaju Bihor, njegova iskušenja, ljudi i jedno vrijeme koje polako odlazi u sjećanje.

Prvog avgusta ove godine u Bihoru, u opštini Petnjica, obilježen je zaista poseban jubilej – 100 godina života navršio je jedan od poznatih i uglednih Bihoraca, Iljaz Kočan iz Godočelja. Čovjek koji je za čitav jedan vijek prošao kroz različita vremena, države, običaje i društvena uređenja, a ostao isti – jednostavan, vedar, čestit i otvoren prema ljudima.

Stotinu godina nije samo broj. To je čitav jedan ljudski vijek – stotinu proljeća i zima, odlazaka i povrataka, radosti i žalosti. Iljaz je mnogo toga vidio i doživio. Pamti davna vremena, ljude kojih više nema, običaje koji su polako iščezavali, ali i dolazak modernog doba.

I, što je posebno zadivljujuće, u svojoj stotoj godini svega se sjeća. Dobro hodi, razgovara s ljudima, prati šta se oko njega događa i, kako bi narod rekao, još mu je jezik brz, a pamćenje oštro. Gledajući ga takvog, čovjek ne može a da ne pomisli da je, zaista, bio miljenik Stvoritelja.

Stotinu godina nije samo broj. To je čitav jedan ljudski vijek – stotinu proljeća i zima, odlazaka i povrataka, radosti i žalosti. A kada čovjek na kraju tog dugog puta ostane uspravan, vedar i bistrog pamćenja, onda se ne slavi samo njegov rođendan – slavi se život.

Jer nije samo dug život ono što čovjeka čini velikim. Čine ga tragovi koje ostavlja iza sebe. A Iljaz Kočan ostavio ih je mnogo – u porodici, među prijateljima, komšijama i svima koji su ga kroz život sretali. O njemu se i danas govori s poštovanjem, a iz tih sjećanja provijava ono najvažnije – dobrota.

Na prigodnom skupu govorili su njegovi prijatelji, poznanici i ljudi koji su imali čast da s njim dijele dio životnog puta – od predsjednika Opštine Petnjica Samira Agovića do onih koji ga poznaju iz najranijih dana.

Posebno emotivno bilo je obraćanje Eska Halilovića, čovjeka kojem je Iljaz obilježio dio djetinjstva i odrastanja. U njegovim riječima nije bilo samo poštovanja prema jednom stogodišnjaku već i iskrene zahvalnosti čovjeku koji je bio dio jednog vremena i jednog djetinjstva koje se danas pamti kao lijepa uspomena.

Takvi ljudi ne pripadaju samo svojim porodicama. Oni pripadaju i svom kraju i vremenu. Zato je priča o Iljazu Kočanu više od priče o čovjeku koji je doživio stotinu godina. To je priča o Bihoru, njegovim ljudima i uspomenama koje nadživljavaju vrijeme.

OČEVA SNAGA I SINOVLJEVA NJEŽNOST

O Iljazu možda ponajljepše svjedoče riječi njegovog sina Esada, profesora filozofije, književnika i urednika Monitora iz Podgorice, koji je očev lik sačuvao i na stranicama svog romana Naša rijeka. Piše o njemu kao o čovjeku „stasitu, uspravnom“, čovjeku koji je, gdje god bi se pojavio, izazivao pažnju, ali iza čijih je tvrdih, muških crta s godinama sve više izranjala blagost.

Bio je to čovjek koji je rano upoznao surovost života, rat i iskušenja, ali je u porodici ostajao ono najvažnije – oslonac i zaštita. Esad posebno snažno bilježi trenutak kada se, suočen sa sinovljevom bolešću, odnos između njih gotovo neprimjetno preokrenuo: sin je prvi put osjetio potrebu da zaštiti oca.

„Ne boj se, odsad ću čuvati ja tebe“, poželio je da mu kaže.

U toj jednoj neizgovorenoj rečenici kao da je stao čitav njihov odnos – očinska snaga koja je decenijama štitila porodicu i sinovljeva nježnost koja je, kada je došlo vrijeme, poželjela da tu snagu uzme pod svoje okrilje.

Ovo je i prilika da obraćanje Eska Halilovića, upravo onako kako je izrečeno, objavimo u cijelosti. Jer neke riječi ne treba prepričavati. Njih treba sačuvati – zbog čovjeka o kojem govore i vremena kojem pripadaju.

OSTAO SI VJERAN SVOM ZAVIČAJU ONDA KADA JE BILO NAJTEŽE

Poštovani predsjedniče Opštine Petnjica, gospodine Samire Agoviću,
poštovana porodico Kočan,
uvaženi predstavnici institucija, cijenjeni gosti, dame i gospodo, dragi prijatelji,

Danas smo se okupili na svečanosti koju je organizovala Opština Petnjica kako bismo obilježili jedan izuzetan jubilej – stoti rođendan našeg sugrađanina Iljaza Kočana.

Esko Halilović za govornicom

Ovo nije samo proslava jednog rođendana. Ovo je proslava čitavog jednog vijeka života – vijeka rada, poštenja, istrajnosti i ljubavi prema rodnom kraju. Malo je ljudi kojima je dato da dožive stotu godinu, a još manje onih koji iza sebe ostave tako dubok trag u svojoj zajednici.

Iljaz Kočan rođen je 1926. godine u Godočelju, u srcu Bihora. Tu je odrastao, tu je sticao prve životne pouke i naučio da se čovjek mjeri svojim radom, riječju i odnosom prema drugima.

Kada je došlo vrijeme najvećih iskušenja, kao mladić se pridružio Narodnooslobodilačkoj borbi. Bio je dio generacije koja je imala hrabrosti da stane u odbranu slobode i dostojanstva svoga naroda. Danas, kada se prisjećamo tih godina, odajemo poštovanje svim borcima, a posebno Iljazu – jednom od rijetkih živih svjedoka toga vremena.

Po završetku rata nije smatrao da je njegova dužnost završena. Naprotiv, tada je počela jedna druga borba – borba za razvoj, bolji život i napredak rodnog kraja.

Kao odbornik i predstavnik građana, neumorno je radio na unapređenju uslova života u Godočelju, Bihoru i Petnjici. Zalagao se za izgradnju puteva, elektrifikaciju, vodosnabdijevanje i sve ono što je ljudima omogućavalo dostojanstveniji život. Bio je čovjek koji nije gledao samo svoje dvorište, već dobrobit cijele zajednice.

Ali postoji nešto što Iljazov život čini još posebnijim.

U vremenu kada su mnogi, pritisnuti teškim životnim okolnostima, napuštali Bihor i odlazili u velike gradove ili daleke zemlje, ti si ostao.

Ostao si u svom Godočelju.

Ostao si uz svoju porodicu, uz svoje komšije i uz svoju zemlju.

Nisi tražio lakši put. Vjerovao si da je jedna od najvećih vrijednosti ostati tamo gdje su ti korijeni i svojim radom doprinositi da taj kraj bude bolje mjesto za život.

To je, možda, tvoje najveće životno djelo.

Ostao si vjeran svom zavičaju onda kada je bilo najteže. Zato danas tvoje ime ne predstavlja samo jednog čovjeka, već je i simbol jedne generacije Bihoraca koja je svojim radom gradila budućnost svoga kraja.

Uz sav društveni angažman, bio si uzoran domaćin i vrijedan poljoprivrednik. Pokazao si da nema časnijeg poziva od poštenog rada. Tvoje imanje, tvoja porodica i tvoj život svjedoče da se najveće vrijednosti stvaraju trudom, skromnošću i upornošću.

Poštovani prijatelji,

Ljudi poput Iljaza Kočana ne mogu se mjeriti samo godinama. Njihova vrijednost mjeri se tragom koji ostavljaju iza sebe.

Taj trag nije ispisan samo u dokumentima i zapisima. On je ostao na putevima koji su izgrađeni, u selima koja su dobila vodu i struju, u ljudima kojima je pomagao i u poštovanju koje danas uživa.

Zato je današnja svečanost mnogo više od obilježavanja jednog rođendana. Ona je izraz zahvalnosti čovjeku koji je čitav svoj život posvetio svom kraju i ljudima u njemu. Ona je i poruka da Petnjica zna cijeniti svoje najbolje sinove i da ne zaboravlja one koji su je gradili.

Dragi Iljaze,

Tvoj život je primjer da se veličina čovjeka ne mjeri bogatstvom ni položajem, već djelima koja ostaju iza njega.

Hvala ti što si bio borac kada je trebalo braniti slobodu.

Hvala ti što si bio graditelj kada je trebalo obnavljati zemlju.

Hvala ti što si ostao vjeran Godočelju, Bihoru i Petnjici i pokazao da ljubav prema rodnom kraju nije samo osjećaj nego životni izbor.

Neka te i dalje služe zdravlje, vedar duh i snaga. Želimo ti da još dugo budeš sa svojom porodicom, svojim prijateljima i svojim komšijama, okružen ljubavlju i poštovanjem koje si svojim životom zaslužio.

Srećan ti stoti rođendan!

 Redakcija Revije Bihor

radiopetnjica.me/2018/11/02/iljaz-kocan-nekada-je-pjevalo-svako-brdo-a-sad-se-cuje-samo-radio/

 

PUT OD 11,7 MILIONA ČEKA DRŽAVU: MAŠINE STOJE, EKSPROPRIJACIJA I PAPIROLOGIJA KOČE PETNJICA–BIOČA (FOTO I VIDEO)

Radio Petnjica
-
0
PUT OD 11,7 MILIONA ČEKA DRŽAVU: MAŠINE STOJE, EKSPROPRIJACIJA I PAPIROLOGIJA KOČE PETNJICA–BIOČA (FOTO I VIDEO)

Jedan od najvažnijih infrastrukturnih projekata za Petnjicu ušao je u fazu u kojoj više nije glavni problem gradnja, već administracija. Predstavnik kompanije Bemax tvrdi, a reporter portala se uvjerio na terenu, da su veliki djelovi trase spremni za nastavak radova i asfaltiranje, ali da izvođač mjesecima čeka rješavanje eksproprijacije, izmještanje stubova i trafostanice, odluke o pojedinim djelovima trase i potrebne naloge investitora – Uprave za saobraćaj. Zvanična dokumentacija pokazuje da je ugovor sa izvođačem bio potpisan još u decembru 2024, dok je javni interes za eksproprijaciju utvrđen tek u julu naredne godine.

Na putu od Petnjice prema Bioči danas se možda najbolje vidi kako višemilionska državna investicija može da se nađe između urađenog građevinskog posla i neriješenih administrativnih problema.

Na pojedinim dionicama trasa je proširena, izgrađeni su potporni zidovi, urađen tampon i praktično pripremljena podloga za asfalt. Na drugim mjestima radovi naglo prestaju, da bi se nekoliko stotina metara dalje ponovo nastavili.

A razlog, prema riječima predstavnika kompanije Bemax sa kojim smo obišli gotovo čitavu trasu, više nije pitanje kapaciteta izvođača.

Problem je – država.

Odnosno, neriješena eksproprijacija, papirologija, stubovi i trafostanica koji nijesu izmješteni sa buduće trase puta, pojedina tehnička rješenja i djelovi trase za koje još nema konačne odluke investitora.

Prema njegovim riječima, na različitim djelovima trase oko 7,5 kilometara puta dovedeno je do faze u kojoj se može nastaviti ka asfaltiranju, ali se radovi ne mogu povezati u jednu funkcionalnu cjelinu zato što na više mjesta ostaju neriješene parcele i drugi problemi.

„Čekamo. Čekamo već pola godine“, kaže predstavnik izvođača tokom obilaska gradilišta, objašnjavajući da kompanija bez odluka investitora ne može samostalno ulaziti na privatne parcele niti pomjerati energetsku infrastrukturu. Prema njegovim riječima, ukupno je oko 450 metara trase, raspoređenih na više lokacija, i dalje opterećeno neriješenim imovinsko-pravnim odnosima.

MAŠINE MOGU DA RADE – ALI NEMAJU GDJE

Slika na terenu prilično je apsurdna. Dok se na jednom dijelu puta vide završeni zemljani radovi i pripremljena trasa, na drugom se nailazi na nekoliko desetina ili stotina metara koji prekidaju kontinuitet gradilišta.

Izvođač tvrdi da zbog tih „preskakanja“ nema smisla ulaziti u masovnije asfaltiranje dok se ne obezbijedi nesmetan rad na cijeloj trasi i ne dobije odgovarajući nalog investitora.

„Ovdje ti je sve spremno za asfaltiranje. Više posla nema, sve je na asfalt“, objašnjava predstavnik Bemaxa na jednom od djelova puta.

Na pitanje zašto se onda ne asfaltira ono što je završeno, odgovor je da izvođač za takav posao mora dobiti nalog investitora i da prethodno moraju biti riješeni pravni i administrativni problemi. U kampu je, prema njegovim riječima, veliki dio mehanizacije praktično neangažovan.

„Pedeset mašina dolje leže, čeka da neko kaže – dajte ljudi, završavajte“, opisuje situaciju.

Takvo čekanje posebno je problematično jer ulazimo u septembar. Na sjeveru Crne Gore građevinska sezona je znatno kraća nego na jugu, pa svaki izgubljeni mjesec u periodu povoljnih vremenskih uslova dodatno komplikuje rokove.

A javnosti je početkom ove godine saopštavano da radovi teku planiranom dinamikom i da se završetak rekonstrukcije očekuje do proljeća 2027. godine.

UGOVOR POTPISAN U DECEMBRU, EKSPROPRIJACIJA RJEŠAVANA NAREDNOG LJETA

Upravo tu ova priča prestaje da bude samo pitanje jednog gradilišta i postaje pitanje načina na koji država priprema i vodi kapitalne projekte.

Ugovor sa kompanijom Bemax potpisan je 16. decembra 2024. godine, a njegova vrijednost, prema dokumentu Vlade, iznosi 11.341.126,29 eura sa PDV-om. Bemax je na javnom pozivu bio jedini ponuđač, dok je ugovoreni rok za završetak radova 18 mjeseci od uvođenja izvođača u posao.

Međutim, odluka kojom je utvrđen javni interes za eksproprijaciju nepokretnosti na dionici Gusare–Bioča objavljena je u Službenom listu tek 25. jula 2025. godine.

Samo nekoliko dana kasnije, 29. jula, Uprava za saobraćaj zatražila je od nadležnog ministarstva da Vlada da saglasnost za izvođenje pripremnih radova.

Još zanimljiviji detalj nalazi se u samom dokumentu Vlade od 31. jula 2025. U njemu se, nakon podatka da je ugovor sa Bemaxom potpisan više od sedam mjeseci ranije, navodi da će Uprava za saobraćaj tek podnijeti zahtjev za dobijanje građevinske dozvole za predmetni objekat. Radovi su potom praktično krenuli tokom avgusta.

Dakle, država je imala izvođača i potpisan višemilionski ugovor, a jedan od ključnih preduslova – eksproprijaciju – rješavala je neposredno pred izlazak građevinskih mašina na teren.

Da problem nije bio nepoznat potvrđuju i tadašnje javne izjave. Još 31. jula 2025. saopšteno je da su radovi prvobitno bili planirani za mart, ali da je do kašnjenja došlo upravo zbog eksproprijacije. Tada je rečeno da je taj problem „u velikoj mjeri riješen“.

Više od godinu kasnije, predstavnik izvođača upravo eksproprijaciju navodi kao glavni razlog zbog kojeg radovi sada ne mogu da se nastave punom dinamikom.

To otvara logično pitanje. Šta je zapravo bilo riješeno u ljeto prošle godine, a šta je ostavljeno da se rješava tokom same gradnje?

PROJEKAT SE MIJENJAO I NAKON IZLASKA NA TEREN

Problemi nijesu bili samo imovinsko-pravni. Predstavnik Bemaxa tvrdi da glavni projekat na početku nije u potpunosti odgovarao stvarnom stanju na terenu, posebno kada je riječ o rijeci i njenom ponašanju tokom velikih voda.

„Gradilište je krenulo sa problemom zato što projekat nije bio usaglašen sa stanjem na terenu“, navodi on, objašnjavajući da su pojedina prvobitno predviđena tehnička rješenja morala biti mijenjana i dopunjavana.

Prema njegovim riječima, upravo su iskustva sa nabujalom rijekom pokazala da neka projektovana rješenja nijesu bila dovoljna, nakon čega su urađene dopune projekta. Te tehničke probleme izvođač danas smatra uglavnom riješenim, dok je fokus ostao na eksproprijaciji i administrativnim preprekama. I taj dio ima zanimljivu predistoriju.

Glavni projekat puta nije nov. Još 2019. godine bio je raspisan javni poziv za njegovu izradu.

Pet godina kasnije, u martu 2024, raspisan je novi tender – ovoga puta za usaglašavanje glavnog projekta rekonstrukcije Bioča–Petnjica sa eurokodovima, kao preduslov za raspisivanje tendera za izvođenje radova.

To dodatno nameće pitanje kako je, poslije višegodišnje pripreme i dodatnog usaglašavanja dokumentacije, dio tehničkih problema ipak morao da se rješava tek kada je izvođač stigao na teren.

STUB I TRAFOSTANICA KOJI ČEKAJU OD POČETKA RADOVA

Posebno ilustrativan primjer institucionalne sporosti je energetska infrastruktura. Na jednom od djelova puta stub i trafostanica nalaze se na prostoru koji je potreban za završetak trase.

 

Predstavnik Bemaxa tvrdi da je problem poznat praktično od početka gradilišta i da je kompanija čak ponudila da o svom trošku uradi potreban građevinski dio posla kako bi trafostanica bila pomjerena svega nekoliko metara. Ali, kako kaže, izvođač to ne može uraditi samoinicijativno.

„Mi kao izvođači nudimo da ovo pomjerimo… sve bismo uradili, i stopu i sve. Samo da nam daju zeleno svjetlo“, kaže sagovornik, tvrdeći da se na saglasnost čeka od početka radova.

Nekoliko metara pomjeranja jednog energetskog objekta tako postaje prepreka da se spoje znatno duži, već pripremljeni djelovi saobraćajnice.

Upravo takvi primjeri najbolje pokazuju problem nedovoljne koordinacije državnih institucija i javnih preduzeća. Izvođač puta zavisi od institucije koja upravlja putem, ona od rješavanja imovinskih odnosa, a pojedini djelovi gradilišta dodatno od energetskih subjekata. Za građanina koji čeka novi put, međutim, rezultat je isti – radovi stoje.

NAJTEŽI PROBLEM ČEKA NA SAMOJ BIOČI

Jedan od najozbiljnijih otvorenih problema nalazi se na prilazu Bioči. Tu, prema riječima predstavnika izvođača, postoje neriješeni imovinski odnosi i protivljenje dijela mještana prolasku projektovane trase pored kuća. Razmatrane su i alternativne varijante.

Jedna podrazumijeva izmještanje trase na drugu stranu, ali bi zahtijevala izgradnju mosta, ozbiljno uređenje riječnog korita i velike potporne konstrukcije. Druga bi put vodila iznad kuća. Obje varijante, kako navodi sagovornik, dostavljene su nadležnima i čekaju odluku.

„Obje su varijante predložene Direkciji za saobraćaj. I to tako čeka“, kaže on.

Na drugom mjestu prepreka je objekat koji bi, prema projektu, morao biti uklonjen kako bi se dobila potrebna širina puta. I tu se ponovo dolazi do istog problema – izvođač ne može rješavati vlasničke odnose, niti može rušiti objekte dok postupak eksproprijacije ne bude završen.

PUT KOJI PETNJICI ZNAČI MNOGO VIŠE OD DEVET KILOMETARA ASFALTA

Ovo pritom nije bilo koja lokalna saobraćajnica. Uprava za saobraćaj je u junu ove godine vrijednost projekta navela kao 11,7 miliona eura, uz podatak da se rekonstruiše oko devet kilometara puta. Državna institucija sama naglašava da je riječ o najkraćoj vezi centra Petnjice sa magistralnim putem Berane–Bijelo Polje i alternativnom pravcu prema putu Berane–Rožaje. To je za Petnjicu ključna činjenica.

Opština danas nema kvalitetan direktan priključak na glavne magistralne koridore, a upravo bi ovaj pravac trebalo da bude jedna od njenih najvažnijih saobraćajnih veza.

Njegov značaj bi dodatno rastao izgradnjom nastavka autoputa Bar–Boljare. Planska dokumentacija predviđa petlju Crnča kao vezu autoputa sa magistralnim putem Berane–Bijelo Polje.

Na značaj puta ukazuje i činjenica da se uz samu trasu već pojavljuju privredne aktivnosti – kamenolomi i novi proizvodni pogoni – kojima je kvalitetna putna infrastruktura osnovni preduslov za poslovanje.

Zbog toga svaki mjesec zastoja ovdje nije samo pitanje pomjeranja roka za postavljanje asfalta. To je pitanje dostupnosti Petnjice, razvoja lokalne privrede, ulaganja i veze opštine sa budućim velikim saobraćajnim koridorima.

OD „RADOVI TEKU PLANIRANOM DINAMIKOM“ DO MAŠINA KOJE ČEKAJU

Prije samo nekoliko mjeseci javna slika projekta bila je potpuno drugačija. Krajem januara Radio Petnjica je, na osnovu tada dostupnih informacija, objavio da radovi teku planiranom dinamikom i da se završetak očekuje do proljeća 2027. U junu je Uprava za saobraćaj objavila fotografije gradilišta i ponovila značaj projekta. Krajem avgusta, međutim, slika sa terena je drugačija.

Veliki dio građevinskog posla jeste urađen. Upravo zbog toga je zastoj još vidljiviji.

Nema ovdje problema da izvođač tek treba da dopremi mašine ili organizuje gradilište. Mašine su tu. Ljudi su tu. Na značajnom dijelu puta izvedeni su ozbiljni radovi.

Ali između već završenih segmenata ostale su tačke na kojima država još nije završila svoj dio posla. I tu se nalazi suština problema.

Kod projekta vrijednog više od 11 miliona eura eksproprijacija, trase energetskih vodova, postojeći objekti i odnosi sa vlasnicima zemljišta ne bi smjeli da budu iznenađenje koje se rješava tek kada bager dođe do parcele.

To su pitanja koja ozbiljno pripremljen projekat mora da prepozna i, koliko god je moguće, zatvori prije nego što počne da teče rok izvođaču.

U suprotnom, građani dobijaju upravo ono što se sada može vidjeti između Petnjice i Bioče – kilometre novog puta koji su skoro spremni i mašine koje imaju šta da rade, ali čekaju da administracija sustigne gradilište.

A na sjeveru, gdje građevinska sezona ne traje dugo, država za takvo čekanje nema mnogo vremena.

SAMIR RASTODER

This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).

Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).

NE, GOSPODINE KNEŽEVIĆU – SVAKA SRPSKA KUĆA NEMA JEDNOG RATKA

Radio Petnjica
-
0
NE, GOSPODINE KNEŽEVIĆU – SVAKA SRPSKA KUĆA NEMA JEDNOG RATKA

Postoje dani kada čovjek, uprkos svemu što je vidio u ovih tridesetak godina, ipak ostane zatečen. Ne zato što nije znao ko šta politički misli. Ne zato što nije znao kakav odnos dio političke scene u Crnoj Gori ima prema ratovima devedesetih, Srebrenici, Bosni i Hercegovini i Ratku Mladiću. Nego zato što uvijek, izgleda naivno, vjeruješ da postoji neka granica.

Da postoji trenutak kada pred grobovima hiljada ljudi prestaje politika i da postoji makar minimum ljudskog stida.

Ovih dana smo saznali da za neke ta granica ne postoji.

Ratko Mladić nije čovjek o čijoj istorijskoj ulozi tek treba da se dogovore istoričari. Nije predmet političke interpretacije. Nije „za jedne heroj, za druge zločinac“, kako se to kukavički relativizuje po regionu.

On je pravosnažno osuđeni ratni zločinac.

Međunarodni sud ga je osudio na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Presuda obuhvata, između ostalog, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, terorisanje stanovništva Sarajeva i uzimanje pripadnika UN za taoce. Žalbeno vijeće je 2021. potvrdilo presudu i doživotnu kaznu.

Dakle, ovdje nema „naše“ i „vaše“ istine.  Postoji presuda, žrtve, grobnice,  i postoji izbor šta ćete sa tim činjenicama uraditi.

Milan Knežević je izabrao da napiše:

*„Slava je vječna, a patnja je kratka, svaka srpska kuća ima jednog Ratka.“

Ne, gospodine Kneževiću, svaka srpska kuća nema jednog Ratka.

I dobro je da nema.

U srpskim kućama žive milioni ljudi koji nikoga nijesu ubili, nikoga protjerali, nikome zapalili kuću i koji svoj nacionalni identitet ne mjere brojem tuđih grobova.

Zato je možda čak strašnije od veličanja Mladića pokušati njega pretvoriti u simbol cijelog naroda.

Ne činite to Srbima.

Ako već tražite čovjeka kojeg bi svaka kuća trebalo da poželi, onda se sjetite Srđana Aleksića, Srbina iz Trebinja koji je 1993. stao između četvorice naoružanih pripadnika Vojske Republike Srpske i svog komšije Bošnjaka Alena Glavovića. Srđana su zbog toga pretukli na smrt. Njegov otac Rade napisao je da je umro „vršeći svoju ljudsku dužnost“.

E, takvog bih Ratka, Milana, Srđana, Adnana ili Alena poželio svakoj kući.

Jer ljudskost nema naciju, kao što je nema ni zločin.

MANDIĆ I EVROPA KOJA SE NE UČI IZ TABELE

Andrija Mandić je nešto oprezniji.

On nije napisao Kneževićevu oda-herojstvu. Saopštio je da je Darku Mladiću, u svoje i ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće zbog smrti njegovog oca, kojeg je nazvao „generalom Ratkom Mladićem“.

Svako ima pravo da privatno izjavi saučešće porodici preminulog, ali Andrija Mandić nije privatno lice koje nakon 16 sati skida funkciju predsjednika Skupštine i ostavlja je na vješalici do sjutrašnjeg jutra.

On je predsjednik parlamenta države koja tvrdi da joj je članstvo u Evropskoj uniji glavni spoljnopolitički cilj.

I tu dolazimo do problema koji je mnogo veći od jednog telegrama.

Čini mi se da dio naših političara evropske integracije doživljava kao administrativni posao.

Zatvori poglavlje, usvoji zakon, popuni tabelu, pošalji izvještaj Briselu i dobij štrik.

Pa onda kući možeš da slaviš koga hoćeš.

Ne može.

Najveće pregovaračko poglavlje sa Evropskom unijom nema broj.

Zove se sistem vrijednosti.

I danas je Evropska komisija Crnoj Gori to morala nacrtati gotovo školskom kredom: veličanje ratnih zločinaca suprotno je najosnovnijim evropskim vrijednostima i za njega nema mjesta ni u Evropskoj uniji ni u državama kandidatima. Za Mladića su eksplicitno rekli: „Bio je ratni zločinac.“

To je cijela priča o našim evropskim integracijama u dvije rečenice.

Možemo zatvoriti sva poglavlja, prepisati kompletno evropsko zakonodavstvo, ispuniti svaki zahtjev.

Ali ako predsjedniku parlamenta i ljudima oko vlasti treba objašnjavati zašto se u Evropu ne ide sa pijetetom prema ljudima osuđenim za genocid, onda naš najveći problem nije nijedno otvoreno pregovaračko poglavlje.

Problem je ono koje još nijesmo otvorili u sebi.

A ONDA VUK KADIĆ

Ipak, priznajem da me je od svega najviše pogodila objava Vuka Kadića. Možda zato što sam sa njim radio više intervjua i imao pobočnih prijeteljkih, pa čak i rodbinskih veza.

Možda zato što je ljekar, obrazovan čovjek.

Čovjek čiji poziv počiva na jednoj od najplemenitijih ideja ljudske civilizacije – da je svaki ljudski život jednako vrijedan.

A onda pročitate: „Đenerale, đenerale, nek’ je tvojoj majci hvala, što junaka rodila je, da se srpstvu vrati slava! Putuj u vječnost!“

I ostanete bez dobrog odgovora.

Šta se dogodi u čovjeku koji može razumjeti najkomplikovaniji medicinski nalaz, a ne može ili neće da razumije nešto toliko jednostavno – da čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid ne nazivate junakom?

Kakva je to pregrada u ljudskom umu koja omogućava da znanje, obrazovanje i profesionalna reputacija stoje na jednoj strani, a na drugoj glorifikacija čovjeka pod čijom su komandom počinjeni neki od najstrašnijih zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata?

I tu dolazimo do stvari koja je mnogo ozbiljnija od Fejsbuka.

Ne tvrdim niti imam pravo da tvrdim da bi doktor Vuk Kadić ikada drugačije liječio nekoga zato što se zove Adnan, Mustafa ili Samir.

Ali imam pravo da pitam nešto drugo: Kako će se Adnan, Mustafa ili Samir osjećati kada sjutra sjednu preko puta njega i predaju mu svoj nalaz?

Hoće li imati isto povjerenje?

Jer medicina nije samo znanje, već i povjerenje.

Pacijent vam predaje svoje tijelo, svoj strah, svoju bolest, ponekad i život.

I kada ljekar javno nazove junakom čovjeka osuđenog za genocid nad pripadnicima naroda kojem taj pacijent pripada, onda je to povjerenje makar dovedeno u pitanje.

Ne zbog prezimena doktora,  nego zbog njegovih riječi.

To nije patetika, već užasavajuće ozbiljna stvar.

OVO VIŠE NIJE MARGINA

I problem više nije jedan Knežević, jedan Mandić ili jedan Kadić.

CGO je danas pobrojao čitav niz ljudi na državnim i javnim funkcijama koji su se od Mladića opraštali, iskazivali mu poštovanje ili ga veličali: od Marka Milačića i Darija Vraneša, preko Gorana Danilovića i Vladislava Dajkovića, do Vesne Bratić i drugih.

To znači da više ne govorimo o grafitu nekog klinca na zidu o anonimnom profilu sa društvenih mreža niti o grupi navijača.

Govorimo o ljudima koji sjede u institucijama, upravljaju javnim sistemima, predaju mladima, donose odluke i predstavljaju ovu državu.

A institucionalni apsurd ide toliko daleko da je Kabinet predsjednika države danas poručio da Crna Gora mora odbaciti veličanje i relativizaciju ratnih zločina, dok je savjetnik istog predsjednika Nebojša Vuksanović lajkovao upravo Kadićevu objavu u kojoj se Mladić naziva junakom.

To je današnja Crna Gora u jednoj slici.

Jedna institucija napiše evropsko saopštenje, njen funkcioner pritisne „like“ na suprotan sistem vrijednosti.

NIJE OVO PRIČA O MRTVOM MLADIĆU

I zato ovo zapravo više nije priča o Ratku Mladiću. Njegovu biografiju je istorija već zapisala, a sud pravosnažno presudio.

Ovo je priča o nama živima, o tome šta smo naučili ili, očigledno, nijesmo.

O tome kakvu Crnu Goru gradimo i šta ćemo jednog dana reći djeci kada nas pitaju kako je bilo moguće da se tri decenije poslije Srebrenice, iz institucija jedne evropske države, ratnom zločincu ponovo pjeva o slavi i junaštvu.

I nemojte mi tada pričati o nacionalnim osjećanjima.

Nacija koju morate braniti genocidom nema problem sa drugima.

Ima problem sa sobom.

Nemojte ni o tome da se „ne smiju vrijeđati osjećanja srpskog naroda“.

Najveća uvreda srpskom narodu upravo je Kneževićeva tvrdnja da „svaka srpska kuća ima jednog Ratka“.

Nema i ne treba da ima.

Srpski narod ima svoje pisce, naučnike, ljekare, radnike, poštene ljude i svoje Srđane Aleksiće.

Ratko Mladić pripada jedino tamo gdje ga je smjestila pravosnažna presuda – među osuđene ratne zločince.

I što prije to postane banalna, nesporna činjenica, to ćemo prije moći da razgovaramo o pomirenju. Do tada, nemojmo se zavaravati.

Evropa nije broj zatvorenih poglavlja.

Evropa počinje onog trenutka kada smo sposobni da zločin nazovemo zločinom i kada je počinilac „naš“.

Sve prije toga je administracija.

A ovo što gledamo ovih dana nije put u Evropu.

Ovo je povratak u devedesete, samo sa evropskom zastavom na reveru.

SAMIR RASTODER (STANDARD)

https://standard.co.me/kolumne/ne-gospodine-knezevicu-svaka-srpska-kuca-nema-jednog-ratka

PETNJICA IMA VOLJU, ALI JOŠ NEMA SISTEM: OD 34 DIVLJE DEPONIJE DO KANALIZACIJE, RECIKLAŽNOG CENTRA I KONKRETNIH RJEŠENJA

Radio Petnjica
-
0
PETNJICA IMA VOLJU, ALI JOŠ NEMA SISTEM: OD 34 DIVLJE DEPONIJE DO KANALIZACIJE, RECIKLAŽNOG CENTRA I KONKRETNIH RJEŠENJA

aDivlje deponije, neuređen sistem odlaganja otpada, kanalizacija koja završava u potocima i rijekama, ugrožavanje izvorišta i nedostatak mjesta na kojem građani mogu legalno odložiti kabasti i građevinski otpad označeni su kao neki od najvećih ekoloških problema Petnjice na okruglom stolu održanom u okviru projekta koji Radio Petnjica realizuje uz podršku BIRN-a. Višečasovna i veoma aktivna rasprava, međutim, nije ostala samo na dijagnozi – učesnici su ponudili niz konkretnih rješenja, od evidentiranja kanalizacionih ispusta i divljih deponija, postavljanja kontejnera i video-nadzora na kritičnim lokacijama, do formiranja reciklažnog centra, uključivanja škola i zajedničkog nastupa nevladinog sektora prema institucijama.

Okrugli sto o ekološkim problemima Petnjice održan je sa namjerom da ne bude još jedan skup sa kojeg će biti poslata samo opšta poruka da prirodu treba čuvati.

Na početku razgovora naglašeno je da je Radio Petnjica posljednjih godina kroz veliki broj tekstova, fotografija i video zapisa ukazivao na stanje životne sredine, dok je u okviru projekta podržanog od BIRN-a posebna pažnja posvećena kanalizaciji, otpadnim vodama, zaštiti rijeka i odnosu institucija prema tim problemima.

„Ne bih želio da ovo bude još jedan skup na kojem ćemo sat vremena govoriti da Petnjica ima ekološke probleme, napraviti nekoliko fotografija i razići se uz zaključak da svi zajedno moramo više voditi računa o životnoj sredini. To već znamo“, poručio je na otvaranju skupa urednik i osnivač Radio Petnjice Samir Rastoder.

Cilj je, kako je kazao, da se pokuša odgovoriti na mnogo konkretnija pitanja – šta se može promijeniti, ko šta treba da uradi i gdje prestaje odgovornost građana, a počinje odgovornost institucija.

NIJE PROBLEM SAMO SMEĆE PORED PUTA

U uvodnom obraćanju naglašeno je da ekologija u Petnjici ne može biti svedena samo na kese, stare gume, frižidere ili građevinski otpad ostavljen pored puta ili u šumi.

Mnogo ozbiljniji problem su otpadne vode koje završavaju u potocima i rijekama, stanje izvorišta i činjenica da Petnjica još nema cjelovit i funkcionalan sistem kojim bi pitanje kanalizacije bilo trajno riješeno.

„Otpadna voda koja ode u potok ili rijeku nije nestala. Samo je otišla nizvodno“, jedna je od poruka sa početka skupa.

Istovremeno je ukazano da odgovornost ne može biti jednostrana.

Građanin koji natovari stare gume, šut ili kućni otpad i istovari ih u šumu teško može za takav postupak optužiti institucije. Ali ni institucije ne mogu završiti svoj dio posla pozivom građanima da budu savjesni ako prethodno nijesu obezbijedile sistem u kojem svaki građanin zna gdje može odložiti kabasti otpad, gdje građevinski, koliko često se otpad odvozi, kome se prijavljuje divlja deponija i šta se nakon prijave dešava.

Upravo oko te podijeljene odgovornosti razvila se velika rasprava.

NAJMANJE 34 DIVLJE DEPONIJE

Jedan od posebno zabrinjavajućih podataka iznesenih tokom okruglog stola jeste da su građani do sada fotografijama i prijavama evidentirali najmanje 34 divlje deponije na teritoriji opštine Petnjica.

Učesnici smatraju da je stvarni broj vjerovatno i veći.

Pojedine lokacije, kako je rečeno, više nije moguće očistiti dobrovoljnom akcijom nekoliko desetina ljudi. Za njihovo uklanjanje potrebna je ozbiljna mehanizacija, pristupni put i organizovana intervencija lokalnih službi.

Ukazano je i na apsurdnu situaciju u kojoj se neka lokacija očisti, da bi se poslije nekoliko sedmica ili mjeseci na istom mjestu ponovo pojavilo smeće.

Takav pristup znači da je deponija uklonjena samo fizički, ali da problem koji ju je stvorio nije riješen.

ENVER RASTODER: KOD KRITIČNIH DEPONIJA POSTAVITI KONTEJNERE I NADZOR

Jedan od najkonkretnijih prijedloga iznio je NVO aktivista i jedan od čelnika Centra za kulturu Petnjica Enver Rastoder.

On smatra da bi Opština, kao hitnu mjeru, trebalo da kod najvećih i najproblematičnijih divljih deponija odredi mjesta na kojima bi bili postavljeni odgovarajući kontejneri, uključujući i velike kontejnere – kade za kabasti otpad.

Takav sistem morao bi, međutim, da prati organizovan i redovan odvoz.

Rastoder je predložio i da se na kritičnim lokacijama razmotri postavljanje video-nadzora, kako bi se istovremeno građanima omogućilo legalno mjesto za odlaganje otpada, ali i stvorili uslovi da oni koji i nakon toga otpad odlažu u šumi, pored puta ili rijeke snose odgovornost.

Poenta takvog rješenja, kako je naglašeno u raspravi, nije samo represija.

Građaninu prvo treba ponuditi mogućnost da otpad odloži na uređen način.

Tek tada institucije imaju puni osnov da kažnjavaju one koji svjesno biraju divlju deponiju.

NIHAD KRŠIĆ: NE ŽELIMO NVO KOJA ĆE POSTOJATI SAMO NA PAPIRU

Koordinator buduće NVO Bihorska ekološka akcija Nihad Kršić kazao je da je ta inicijativa već identifikovala tri ključna problema kojima želi ozbiljno da se bavi – upravljanje otpadom, zaštitu pijaćih voda i pitanje kanalizacionih i otpadnih voda.

Kršić je naglasio da organizacija želi saradnju sa lokalnom upravom, Komunalnim preduzećem, institucijama, medijima i svim drugim subjektima spremnim da doprinesu konkretnim rezultatima.

Posebno je poručio da cilj nije formalno postojanje još jedne nevladine organizacije.

Bihorska ekološka akcija, prema njegovim riječima, ne želi da bude jedna od organizacija koje postoje na papiru, apliciraju za projekte, a iza njih ne ostaju vidljivi rezultati.

Ambicija je kandidovanje ozbiljnijih projekata i pokušaj da se kroz njih trajno rješavaju problemi koje Petnjica već godinama samo konstatuje.

Kršić je otvorio i pitanje različitih modela prečišćavanja otpadnih voda i potrebe da se prije donošenja konačnih odluka ozbiljno analiziraju iskustva sredina koje su pojedine tehnologije već primjenjivale.

Poruka predstavnika Bihorske ekološke akcije bila je da buduća organizacija neće pokušavati da zamijeni institucije, već da ih pokreće, kontroliše, okuplja građane i probleme pretvara u konkretne projekte.

OD AKCIJE ČIŠĆENJA DO SISTEMA

U tom kontekstu pozitivno su ocijenjene ovogodišnje akcije čišćenja, posebno akcija u kojoj se uključilo više od 80 ljudi, među kojima veliki broj mladih i djece.

To je, ocijenjeno je, dokaz da ljudima u Petnjici nije svejedno.

Problem nije nedostatak volje.

Problem je što ta volja još nije pretočena u sistem.

Desetine ljudi mogu za jedan dan ukloniti ogromnu količinu otpada, ali ako ne postoji mjesto na kojem će građanin sjutra odnijeti novu staru gumu, televizor, frižider ili građevinski šut – ciklus počinje ponovo.

Dobrovoljne akcije zato su dragocjene, ali ne mogu zamijeniti komunalnu infrastrukturu i institucije.

DANO KOČAN: RECIKLAŽNI CENTAR NIJE DEPONIJA

Veliki dio diskusije bio je posvećen potrebi da se u javnosti napravi jasna razlika između deponije i reciklažnog centra.

Dano Kočan, koji je govorio o iskustvima iz Slovenije, ukazao je da se kod nas ta dva pojma često potpuno pogrešno poistovjećuju.

Reciklažni centar nije prostor na kojem se smeće nekontrolisano gomila, već organizovan sistem u kojem se različite vrste otpada prihvataju, odvajaju, sortiraju, presuju i pripremaju za ponovnu upotrebu ili prodaju.

Kočan je naveo primjere iz Slovenije, gdje su takvi centri sastavni dio normalnog komunalnog sistema i mogu se nalaziti relativno blizu naseljenih područja bez ugrožavanja životne sredine.

Otpad koji ima tržišnu vrijednost sortira se, balira i prodaje, dok samo ostatak koji se ne može iskoristiti ide dalje na deponovanje.

Prema njegovom mišljenju, upravo bi Petnjica morala ozbiljno razmišljati o takvom modelu.

Veliki dio otpada koji danas završava po šumama i pored puteva – plastika, metal, ambalaža, stari frižideri, burad i drugi kabasti predmeti – u uređenom sistemu uopšte ne bi morao završiti na klasičnoj deponiji.

Kočan je ukazao i da je kod Petnjice moguće pronaći odgovarajuću lokaciju za takav objekat, ali da odluci mora prethoditi stručno sagledavanje prostora, a ne politička prepucavanja i logika da niko ništa ne želi u svojoj blizini.

MIRSAD RASTODER: EKOLOGIJA JE I KULTURA ŽIVLJENJA

Novinar, publicista i promoter kulture u Bihoru Mirsad Rastoder posebnu pažnju posvetio je potrebi da se ekološke organizacije i inicijative u Petnjici povežu.

Prema njegovom mišljenju, organizacije koje se neposredno ili posredno bave ekologijom trebalo bi da nastupaju kao mreža – da zajedno identifikuju konkretne probleme, provjere činjenice, definišu zahtjeve i zatim nastupe prema lokalnoj upravi, ministarstvima i drugim institucijama.

Umjesto rasutih pojedinačnih akcija, takva mreža mogla bi mnogo snažnije djelovati oko nekoliko jasno definisanih problema.

Rastoder je kao jedan od prvih zadataka predložio precizno evidentiranje kanalizacionih ispusta koji završavaju direktno u potocima i rijekama.

Nakon toga bi, prema njegovom mišljenju, trebalo razgovarati sa Opštinom o privremenim rješenjima tamo gdje nije moguće odmah izgraditi kanalizacionu mrežu, uključujući i mogućnost pomoći domaćinstvima u izgradnji septičkih jama.

Poseban utisak ostavio je njegov osvrt na tradicionalni odnos ljudi prema vodi.

Podsjetio je da su starije generacije govorile da je grijeh zagaditi rijeku, jer tu istu vodu nizvodno piju ptica, krava ili ovca.

U toj jednostavnoj poruci, prema njegovom mišljenju, nalazi se važan dio ekološke svijesti koji je vremenom izgubljen.

Zato je predložio uključivanje škola, djece, ali i vjerskih zajednica u proces edukacije.

Djeca bi, smatra Rastoder, mogla prvo učiti zašto se priroda mora čuvati, a zatim učestvovati u konkretnim akcijama čišćenja i uređenja prostora.

Ekologija, prema njegovoj ocjeni, nije samo pitanje komunalne infrastrukture.

To je pitanje kulture življenja, kulture stanovanja i kulture odnosa prema zajedničkom prostoru.

KANALIZACIJA – PROBLEM KOJI SE NE VIDI UVIJEK, ALI IDE NIZVODNO

Ako su divlje deponije najvidljiviji problem, kanalizacija i otpadne vode možda su ozbiljniji.

Tokom rasprave ukazano je na više kanalizacionih ispusta koji završavaju direktno u potocima i rijekama.

Zbog toga je kao jedan od mogućih prvih poslova buduće mreže ekoloških organizacija predloženo mapiranje svih takvih ispusta na teritoriji opštine.

Cilj je utvrditi gdje otpadne vode završavaju u prirodnim vodotocima, koliko takvih mjesta postoji i koja predstavljaju najveći rizik.

Za razuđena naselja i udaljene kuće, gdje izgradnja velike kanalizacione mreže nije realna u kratkom roku, kao privremeno rješenje pomenuta je izgradnja odgovarajućih septičkih jama.

Jedan od prijedloga bio je i model u kojem bi lokalna uprava građanima pomogla u dijelu troškova, dok se ne steknu uslovi za trajnije rješenje.

Poruka je bila jednostavna: činjenica da kompletna mreža ne može biti izgrađena sjutra ne znači da otpadne vode do tada moraju slobodno teći u rijeke.

NE KOPATI ISTO DVA PUTA

Tokom diskusije otvoreno je i pitanje velikih infrastrukturnih radova koji se izvode ili planiraju uz vodotoke.

Učesnici su ukazali da bi trebalo provjeriti da li je u okviru aktuelnih projekata obaloutvrde istovremeno predviđena infrastruktura za buduće rješavanje kanalizacije.

Naglašeno je da tu informaciju treba prethodno provjeriti.

Ali ako kanalizaciona infrastruktura nije predviđena, učesnici smatraju da bi bilo potpuno neracionalno danas otkupljivati zemljište, izvoditi građevinske radove, trotoare i obaloutvrdu, a zatim poslije nekoliko godina ponovo otvarati isti koridor zbog kanalizacije.

Ono što može biti urađeno jednim zahvatom ne bi smjelo da bude plaćano dva puta.

PIJAĆA VODA SVE OZBILJNIJE PITANJE

Učesnici su upozorili i da problem kanalizacije nije izolovano komunalno pitanje.

On je neposredno povezan sa kvalitetom površinskih i podzemnih voda, kao i sigurnošću izvora koje stanovništvo koristi.

Iznesena je bojazan da su pojedina izvorišta nedovoljno ispitana i da postoji mogućnost kontakta čistih i zagađenih voda.

Zbog toga bi zaštita izvorišta i redovnija kontrola kvaliteta pijaće vode trebalo da budu među prioritetima budućeg ekološkog djelovanja.

ELDAR ADROVIĆ: PRVO MORAMO NAUČITI DA RAZGOVARAMO

Predsjednik OO SDP Petnjica i ekološki aktivista Eldar Adrović problem je sagledao i iz drugog ugla – načina na koji institucije, politički akteri i građani međusobno komuniciraju.

Prema njegovoj ocjeni, veliki broj problema dodatno se komplikuje zbog loše komunikacije, nepovjerenja i činjenice da se o važnim lokalnim pitanjima često prvo uđe u sukob, a tek poslije pokušava razgovarati o rješenju.

Adrović je ocijenio da je u posljednje vrijeme ipak bilo pozitivnih pomaka i pojedinaca koji su svojim dobrovoljnim radom dali značajan doprinos zaštiti životne sredine.

Ali individualni angažman nije dovoljan ako institucije ne funkcionišu.

Zbog toga lokalna uprava, prema njegovom mišljenju, mora mnogo aktivnije da priprema infrastrukturu i projekte, posebno u kontekstu evropskih integracija i obaveza koje Crnu Goru čekaju u oblasti zaštite životne sredine.

Adrović je ranije, kako je kazao, predlagao da se u mjesnim zajednicama odrede lokaliteti na kojima bi građani mogli organizovano odlagati određene vrste otpada.

Ukazao je i na mogućnost video-nadzora tamo gdje se problem nelegalnog odlaganja otpada uporno ponavlja.

Ali možda je njegova najvažnija poruka sa skupa bila da Petnjica mora popraviti način na koji razgovara sama sa sobom.

Manje unaprijed zauzetih pozicija, manje svađe i politizacije, a više razgovora o onome što je moguće uraditi.

POLITIKA NE SMIJE BLOKIRATI SVAKO RJEŠENJE

Tokom razgovora više puta je upozoreno da su ekološka i komunalna pitanja često postajala žrtva političkih sukoba.

Posebno kada bi trebalo odrediti lokaciju za neki objekat, rasprava se brzo pretvara u logiku „ne kod mene“.

Učesnici smatraju da takav pristup mora biti promijenjen.

Petnjica je mala sredina i upravo zbog toga bi mogla lakše od velikih gradova uspostaviti funkcionalan sistem – pod uslovom da postoji dogovor institucija, građana i civilnog sektora.

Jedna od poruka bila je i da se mora izbjeći logika „što gore, to bolje“.

Bez obzira na odnos prema lokalnoj vlasti, opoziciji ili državnim institucijama, divlja deponija, zagađena rijeka ili neuređena kanalizacija ostaju problem svih građana.

NVO KAO ZAJEDNIČKI KOREKTIV INSTITUCIJA

Ideja o umrežavanju nevladinih organizacija zato je jedna od konkretnijih stvari koje su proizašle iz okruglog stola.

Takva mreža mogla bi zajednički da identifikuje prioritete, provjerava informacije i nastupa prema Opštini, Komunalnom preduzeću, ministarstvima, inspekcijama i drugim institucijama.

U tom procesu posebno mjesto pripada i medijima.

 

Njihov posao nije da zamijene institucije niti nevladine organizacije, već da postavljaju pitanja, objavljuju podatke, prate obećanja i provjeravaju šta je od dogovorenog zaista urađeno.

ŠTA SE MOŽE POKRENUTI ODMAH

Iako konačno rješavanje upravljanja otpadom u velikoj mjeri zavisi i od državne politike, regionalnih centara i ozbiljnih investicija, zaključak diskusije nije bio da Petnjica treba da čeka.

Naprotiv.

Iz višesatne rasprave moguće je izdvojiti nekoliko konkretnih poteza koji se mogu pokrenuti mnogo prije velikih državnih projekata:

– precizno evidentirati sve veće divlje deponije;

– mapirati kanalizacione ispuste koji završavaju direktno u potocima i rijekama;

– kod najkritičnijih deponija postaviti odgovarajuće kontejnere, uključujući kade za kabasti otpad, i obezbijediti redovan odvoz;

– razmotriti video-nadzor lokacija na kojima se otpad uporno nelegalno odlaže;

– otvoriti ozbiljan razgovor o reciklažnom dvorištu ili centru i građanima objasniti razliku između takvog objekta i deponije;

– pronaći privremena rješenja za domaćinstva čije otpadne vode danas direktno završavaju u prirodi;

– uključiti škole, mlade, mjesne zajednice, NVO i druge društvene aktere u sistemsku edukaciju;

– povezati nevladine organizacije u mrežu koja bi zajednički nastupala prema institucijama;

– i, možda najvažnije, redovno pratiti da li se ono što institucije obećaju zaista i realizuje.

PETNJICA JOŠ IMA ŠTA DA SAČUVA

Okrugli sto je pokazao da oko jednog pitanja gotovo da nema spora: Petnjica još nije prostor uništen velikim industrijskim zagađivačima i upravo zbog toga ima šansu da reaguje prije nego što ekološki problemi postanu mnogo skuplji i teži za rješavanje.

Njeno najveće opterećenje trenutno nije industrija, već ljudska nebriga i neuređen sistem.

To je istovremeno i loša i dobra vijest.

Loša, jer su posljedice već vidljive pored puteva, u šumama, potocima i rijekama.

Dobra, jer se veliki dio problema još može riješiti.

Za to, međutim, nije dovoljna još jedna akcija čišćenja, još jedan projekat, još jedno saopštenje ili još jedan okrugli sto.

Potrebno je ono o čemu se tokom cijelog skupa govorilo – da se postojeća volja pretvori u sistem.

Radio Petnjica će nastaviti da prati ove teme, traži odgovore od nadležnih institucija i daje prostor inicijativama koje mogu dovesti do konkretnih promjena.

Jer ekologija u Petnjici nije pitanje jedne nevladine organizacije, jednog medija, jedne vlasti ili jednog projekta.

To je pitanje vode koju pijemo, rijeka koje teku kroz naša sela, prostora u kojem živimo i onoga što ćemo ostaviti onima koji dolaze poslije nas.

Petnjica još ima šta da sačuva. Najgore bi bilo da čekamo dok to više ne bude slučaj.

SAMIR RASTODER

PETNJICU POSLIJE DUGE SUŠE POGODILO NEVRIJEME: JAKA KIŠA I GRAD, NAKRATKO NESTALA I STRUJA

Radio Petnjica
-
0
PETNJICU POSLIJE DUGE SUŠE POGODILO NEVRIJEME: JAKA KIŠA I GRAD, NAKRATKO NESTALA I STRUJA

Petnjičku opštinu danas popodne zahvatilo je kratkotrajno, ali jako nevrijeme praćeno obilnom kišom i gradom.

Nakon dugog sušnog perioda, za koji brojni mještani kažu da takav ne pamte ni najstariji stanovnici ovog kraja, Petnjicu je konačno zahvatila ozbiljnija kiša, ali je osvježenje stiglo uz grmljavinu i grad.

Nevrijeme nije dugo trajalo, ali je u pojedinim djelovima opštine padala veoma jaka kiša, dok je grad intenzivno zasipao puteve, dvorišta i poljoprivredne površine. Tokom nevremena nakratko je došlo i do prekida u snabdijevanju električnom energijom.

Na snimku koji objavljujemo može se vidjeti intenzitet grada koji je danas popodne zahvatio dio petnjičke opštine.

Meteorološka prognoza pokazuje da nestabilno vrijeme još nije potpuno iza nas. Za nedjelju, 30. avgust, na području Petnjice mogući su lokalni pljuskovi i grmljavina, uz dnevnu temperaturu do oko 32 stepena. Za ponedjeljak i utorak očekuje se uglavnom sunčano i veoma toplo vrijeme, sa temperaturama između 31 i 33 stepena.

Nova mogućnost pljuskova i grmljavine pojavljuje se sredinom naredne sedmice, naročito u srijedu i četvrtak, kada se očekuje i nešto niža temperatura.

Za područje kontinentalne i planinske Crne Gore danas je bilo na snazi i upozorenje na moguće vremenske nepogode i pojavu grada.

S.R.

U Petnjici završena VI Međunarodna likovna kolonija „Boje Bihora“ (FOTO)

Radio Petnjica
-
0
U Petnjici završena VI Međunarodna likovna kolonija „Boje Bihora“ (FOTO)

U Petnjici je završena VI  Međunrodna likovna kolonija „Boje Bihora“, koju je od 23. do 27. avgusta organizovao JU Centar za kulturu Petnjica, uz podršku Opštine Petnjica i Ministarstva kulture i medija Crne Gore i partnerstvu sa Husnijom Agovićem iz Njemačke.

Ovogodišnje izdanje kolonije okupilo je umjetnike iz različitih sredina, pružajući im priliku da kroz svoje stvaralaštvo istraže i zabilježe pejzaže, atmosferu i kulturni ambijent Bihora.

Na koloniji su učestvovali Evgenija Morozova i Olga Kopeina iz Rusije, Gabriele Schaffartzik iz Njemačke, Ethem Baymak iz Turske, Bojan Tosevski iz Sjeverne Makedonije, Nataša „Nara“ Radosavljević i Maja Ćuk iz Srbije, Mehmed Suljević iz Bijelog Polja, Irvin Masličić iz Berana, Belis Pojatić iz Pljevalja, Darmin Ganić iz Rožaja, Muslija Agović iz Berana i Faik Cikotić iz Petnjice.

Umjetnici su tokom trajanja kolonije boravili u Etno selu „Vrelo“ u Trpezi, gdje su, u neposrednom dodiru sa prirodom i ambijentom ovog kraja, stvarali nova umjetnička djela. Upravo spoj umjetnosti i autentičnog prostora Bihora predstavlja jednu od osnovnih vrijednosti kolonije „Boje Bihora“, koja iz godine u godinu okuplja umjetnike različitih poetika i iskustava.

Jedan od centralnih događaja ovogodišnje kolonije održan je u ponedjeljak, 24. avgusta, kada je u 19 časova priređena autorsko veče Nataše „Nare“ Radosavljević, i izložba slika pod nazivom „Samonikla“.

Sam naziv izložbe nosi snažnu simboliku. „Samonikla“ asocira na ono što raste iz sopstvenog korijena, prirodno i slobodno, bez nametnutih obrazaca. U tom smislu, naslov predstavlja i svojevrsnu metaforu umjetničkog izraza Nataše Radosavljević – autentičnog, ličnog i slobodnog, oblikovanog iskustvom, emocijom i unutrašnjim doživljajem svijeta.

O njenom umjetničkom radu, stvaralačkom putu i djelima razgovaralo se tokom autorske večeri, čiji je moderator bio direktor JU Centar za kulturu Petnjica Sinan Tiganj.

Program je dodatno obogatio Belis Pojatić  uz gitaru i time dao poseban ton večeri. Njegove pjesme, izvedene uoči početka programa, tokom večeri i na samom završetku, doprinijele su toplijoj i neposrednijoj atmosferi i lijepo se uklopile u susret umjetnika i publike.

Ovogodišnja kolonija privukla je pažnju i medija. U srijedu, 26. avgusta, ekipe Radio-televizije Crne Gore i Radio-televizije Rožaje posjetile su koloniju, zabilježile kadrove sa njenog održavanja i razgovarale sa učesnicima i organizatorioma  čime je priča o „Bojama Bihora“ dobila dodatnu medijsku vidljivost.

“ Tokom pet dana umjetničkog stvaranja, druženja i razmjene iskustava, Petnjica je još jednom bila mjesto susreta različitih umjetničkih senzibiliteta. „Boje Bihora“ tako nastavljaju da grade prepoznatljivu kulturnu priču ovog kraja, povezujući umjetnike sa Bihorom i njegove prirodne i kulturne vrijednosti pretvarajući u inspiraciju za nova umjetnička djela – naglasio je dirtektor Centra za kulturu Sinan Tiganj.

Završetak VI likovne kolonije ostavlja iza sebe nova djela, ali i još jednu potvrdu da Bihor ima šta da ponudi umjetnicima – i da umjetnost može biti snažan način da se ljepota i posebnost ovog kraja predstave široj javnosti.

 

SPP: ZAŠTO TUŽILAŠTVO ĆUTI NA OTVORENO VELIČANJE OSUĐENOG RATNOG ZLOČINCA?

Radio Petnjica
-
0
SPP: ZAŠTO TUŽILAŠTVO ĆUTI NA OTVORENO VELIČANJE OSUĐENOG RATNOG ZLOČINCA?

Stranka pravde i pomirenja u Crnoj Gori pozvala je Državno tužilaštvo i druge nadležne organe da ispitaju slučajeve javnog veličanja osuđenih ratnih zločinaca, poručujući da institucije ne smiju ostati nijeme pred pojavama koje vrijeđaju žrtve i ugrožavaju proces pomirenja.

„Teško onome ko podržava zločin, zločince i genocid. Posebno zabrinjava činjenica da danas postoje političari koji, umjesto da osude zločine i stanu na stranu pravde i istine, javno slave i veličaju čovjeka koji je osuđen za najteže ratne zločine“, navodi se u saopštenju SPP-a.

Iz te stranke poručuju da veličanje osuđenih ratnih zločinaca predstavlja ne samo uvredu za žrtve već i ozbiljnu prepreku pomirenju u regionu.

„Ratko Mladić nije heroj. On je osuđeni ratni zločinac. Pravi i časni general i vojnik ne može biti onaj koji ubija civile, žene i djecu i koji svoju slavu gradi na tuđoj nevinoj krvi“, ističu iz SPP-a.

POZIV TUŽILAŠTVU DA REAGUJE

Stranka pravde i pomirenja pozvala je Državno tužilaštvo Crne Gore i druge nadležne državne organe da ozbiljno ispitaju slučajeve javnog veličanja ratnih zločina i njihovih počinilaca.

„Institucije ne smiju ćutati kada se pred očima javnosti veličaju ljudi koji su pravosnažno osuđeni za najteže ratne zločine. Očekujemo da nadležni organi reaguju u skladu sa zakonom“, poručili su.

Kako navode, veliku odgovornost za stanje u društvu snose i političari koji godinama podjele, mržnju i manipulacije koriste kao političko sredstvo.

„Umjesto toga, građane, a posebno mlade, treba učiti istini, odgovornosti i poštovanju svih žrtava“, navodi SPP.

Iz te stranke poručuju da jasno stoje na strani pravde, istine i svih nevinih žrtava, bez obzira na njihovu vjeru ili naciju.

„Nema pomirenja bez istine i pravde. Nema časti u veličanju ratnih zločinaca. I nema budućnosti ako djecu učimo da je zločin herojstvo. Naša djeca zaslužuju budućnost u kojoj se neće nasljeđivati mržnja“, zaključuje se u saopštenju Stranke pravde i pomirenja u Crnoj Gori.

OPŠTINA PRIZNALA KLJUČNU PRIMJEDBU: PROGRAM JAVNIH RADOVA UBUDUĆE RANIJE

Radio Petnjica
-
0
OPŠTINA PRIZNALA KLJUČNU PRIMJEDBU: PROGRAM JAVNIH RADOVA UBUDUĆE RANIJE

Opština Petnjica je u reagovanju pokušala da ospori dio navoda iz našeg teksta, posebno poređenje sa programima uređenja prostora u drugim opštinama i formulaciju u vezi sa putem Bioča – Petnjica. Te primjedbe treba uvažiti tamo gdje su osnovane.

Ali poslije svega ostaje činjenica koju ni sama Opština ne spori – Program javnih radova za 2026. godinu na javnu raspravu je upućen tek u avgustu, kada je gotovo dvije trećine godine već prošlo.

Još važnije, Opština u reagovanju sama prihvata sugestiju da se Program ubuduće priprema početkom godine i navodi da se naknadno odobreni projekti i sredstva mogu tokom godine unositi kroz izmjene i dopune.

Time je, zapravo, odgovoreno na suštinsko pitanje koje smo postavili.

Jer ako je moguće Program donijeti na vrijeme, a zatim ga mijenjati i dopunjavati kada se pojave novi projekti, finansijski izvori ili odluke državnih institucija, onda obrazloženje da se čekalo avgust kako bi se dobila „što realnija i potpunija slika“ teško može biti dovoljan razlog za tako kasno uključivanje građana.

Opština je, takođe, priznala da je opravdana primjedba da pojedine stavke nijesu dovoljno precizne – prije svega lokacije asfaltiranja, potpornih zidova i drugih lokalnih intervencija.

Dakle, naš tekst nije tvrdio da Opština nema pravni osnov za realizaciju projekata niti da se 21,5 miliona eura nalazi u njenoj kasi. Pitanje je bilo mnogo jednostavnije. Koliko javna rasprava zaista ima smisla ako se o godišnjem programu raspravlja u avgustu i ako građani tek tada dobijaju priliku da utiču na njegove prioritete?

Odgovor Opštine na kraju ne ruši tu dilemu. Naprotiv, priznanje da Program ubuduće treba pripremati ranije pokazuje da je ona bila sasvim opravdana.

Dobro je što je Opština reagovala i što je neke primjedbe prihvatila.

Ali bilo bi još bolje da se naredne godine građani o programu za tu godinu ne pitaju onda kada je najveći dio godine već iza njih.

SAMIR RASTODER

123...1.010Stranica 1 of 1.010