Nadžip Kočan, bivši direktor Osnovne škole Trpezi, jedan je od rijetkih koji je u Crnoj Gori napustio direktorsku fotelju i otišao. Živi i radi u Novom Pazaru i Viši kustos je u muzeju Ras. Nadžip ima 65. godina i sledećeg ljeta će otići u zasluženu penziju. Nioje zaboravio zavičaj i njemu boravi tokom ljetnjih mjeseci.

Završio je učiteljsku školu u Peći 1975/76. zatim upisao iste godine istoriju u Prištini, na kojoj je diplomirao.

“Pretežno sam radio u razrednoj nastavi kao učitelj, pola radnog vijeka sam proveo kao direktor škole u Trpezima. Iz Petnjice sam otišao u maju 2002. godine. Vezan sam za Petnjicu, a starije generacije znaju da sam se puno ugradio u Petnjici. Naročito u izgradnji vodovoda, eliktrifikacije, izgradji puteva.
Bio sam predsjednik odbora za izgradjnu puta Lješnica-Bioča. Dnevno bi po trideset ljudi izveli na akcije da bi čistili prije i poslije buldožera i u kraktom roku put probili i uspostavili za saobraćaj.

Početak izgradnje tog puta je bio 1999.godine. Posjedujem cjelokupnu dokumentaciju vezano za izgradnju tog puta, počevši od režijskih odbora, ko je dovodio buldužeristu, ko je ručkove donosio, ko je učestvovao bilo kojim putem, donacije koje su bile, naročito iz Švajcarske. Dva mosta koja su rađena, dvije ploče koje smo radili, tako da svaki dan sam bio prisutan u realizaciji”, kaže Nadžip.

“Kad smo počeli realizaciju tog puta, kao jedno udruženje građana, bilo je svima, počevši od države čudno da li to može. Čak su govorili – tri države su radile taj put pa su propale, stara Crna Gora, Austrougarska i Turska. Svi su pokušali da naprave taj put Bioča-Petnjica ali nisu uspeli zbog težine dionice. Kad su skočili građani to je bilo odozdo od Bioče, Lješnice, pa do Kalice komplet čitavo područje Petnjice. Svi su učestvovali u davanju prihoda i radu. Već kad se situacija uozbiljila, uključila se lokalna samouprava, naročito veliki doprinos nam je dao Tiho, tada Direktor fonda za lokalne puteve. Misin Adrović je tad bio potpredsjednik opštine”, sjeća se Kočan.

On takođe podjeća da je bio predsjednik odbora za izgradnju puta od Kutnjeg brda do Plandišta, te da je bio član režisjkog odbora za uvođenje fiksnih telefona.

“Kroz Godočelje da ne pričam, svaka aktivnost u tamo išla je preko mene. Bili smo najaktivnije selo tada u Crnoj Gori. Prvo selo koje je imalo deponiju, to je bilo Godočelje”, zaključuje Nadžip.

Da li vam se Petnjica odužila?

“Najviše mi se narod odužio. Jer ja kad odem u Petnjicu i bilo koje selo svi me znaju, i rado bi me videli da se vratim. Svi građani znaju da kad se most gradio u Ljesnici trebalo je 5000. maraka. Uspjeli smo da vratimo četiri a ostalo sam ja dao iz svog džepa.
Građani su stekli povjerenje u mene. Ja se ne osjećam da sam otišao, jesam fizički ovde ali stalno sam tamo”, govori Nadžip Kočan.

On kaže da se zbog porodice preselio u Novi Pazar.
“Negdje 1999. godine sam upoznao sadašnju suprugu u Igalu, tada je bila direktor Doma zdravlja i vezana je za Novi Pazar. Meni je lakše bilo sam da se pomjerim nego njoj. Napustio sam prosvjetu, počeo sam da radim u muzeju, a prije toga sam morao ponovo da polažem stručni ispit za kustosa”, priča Nadžip.

Povratak samostalnosti države Crne Gore i statusa opštine Petnjica ste dočekali u Novom Pazaru.

“Mislim da je Crna Gora pravo uradila što je povratila status države.
Što se Petnjice tiče ja imam dosta radova izdatih na tu temu i rodni kraj sam opisao, naročito sela, gotova sva, u našim zbornicima ovdje, onda u Glasniku Bihora”, kaže bivši direktor škole u Trpezima.

Kako gledate na Sandžak kao prekograničnu regiju u kulturološkom i ekonomskom smislu? Da li ćete dati svoj doprinos putnog povezivanja Petnjice, Tutina i Novog Pazara? Još je Petnjica, sa te tačke gledišta, slijepo crijevo.

“Bio sam član delegacije iz Petnjice kad se probijao put od Tutina do Petnjice. Održali smo sastanak u mjestu Ramoševo sa delegacijom opštine Novi Pazar.

Mi smo bili generacija koja je pokušala te 2001. godine da probije taj putni pravac.
Potrebno je da se tu otvori granični prelaz.
Petnjica ima krak prema Beranama, ima prema Bijelom Polju, preko Goduše i prema Rožajama. Još je potreban prema Tutinu.
Granična linija ne može biti problem zbog kulturološke saradnje, mentalitet je sličan, istorijski istim stazama je taj narod prošao. Milsim da se to neće ispotaviti kao neizvodljiva realizacija.

Često sam u zavičaju. Predsjednik Agović sa delegacijom uvijek dođe kod mene i svi koji me znaju posjete me”, govori nam Nadžip.

Dugo godina radite u muzeju Ras. Recite nam nešto o njemu.

“U muzeju nema eksponata iz Petnjice, on pokriva okolinu Novog Pazara, Tutina i Sjenicu. Svaki eksponat ima istorijsku ili umetničku vrijednost. Mi imamo ovde eksponate koji su prije 6000. godina prije nove ere. Od praistorije do sredine dvadesetog vijeka.
Iz arheologije svi nose zub vremena. U istoriji predmeti materijalne prirode ili da su pisani dokumenti nose pečat tog vremena.
Ne bi smo mogli da izdvojimo neki vrijedan eksponat. Svaki eksponat je sam za sebe vrijedan”, zaključuje Nadžip.

Postoji li mogućnost otvaranja muzeja u Petnjici?

“Radmanska klisura je značajna ne samo za Petnjicu nego za Balkan.
Zašto ne bi mogao jedan muzej da se napravi u Petnjici, zbog etnologije, arheologija, domaće radinosti, jer muzejska delatnost radi na prikupljanju, obradi da je dostupno posetiocu što čini istoriju toga kraja”, ističe Kočan.

On se ponosi što je jedini Bihorac u Novom pazaru koji vozi auto sa petnjičkim registarskim tablicama .

“U Novom Pazaru ima gotovo koliko u Bihoru ljudi. Svi su se uspješno uklopili, ima doktora, političara, biznismena.
Udruženja iz Petnjice ovdje nema. Ima jedan drugi način okupljanja, a to su skupovi brastava – prednjače Ličini. Kad sam došao u Novi Pazar bilo je 40 kuća Ličina. Ovdje su svi vezani za Bihor”, kaže Nadžip.

Da ste sada u Crnoj Gori kojoj političkoj partiji bi pripadali?

“Još sam član SDP, nijesam se odjavljivao iz Petnjice i žao mi je što je u toj partiji došlo do podjele. Inače sam bio 40 godina u politici – Glavnom odboru SDP-a Crne Gore, ranije sam bio član Komiteta, partijski sekretar dugo vremena…..”, završava priču Nadžip Kočan.

ENKO KORAĆ

PROČITAJTE JOŠ:

FRANCUSKA PENZIJA ZA VRŠEVSKE DANE – ARIF AJDARPAŠIĆ: “DA SE OVDJE RADI KA’ TAMO MI BI ŽEŠĆI BILI”

PODIJELI