Obajvljujemo šesti nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u  mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.

                                                         VI

Bio je odlučio da se više ne ženi, ali se sažali nad svojim mališanima i rodicama koje su ih, mimo svih svojih poslova, njegovale, ali nekako nasilu, samo jesi l’ jesam, pa im dovede „tetku“, hudovicu iz nekog dalekog sela od Travnika koja nije imala djece.

Ta visoka, mršava žena, Kademlija Bojičić, bila je sirotica sa svake strane: malo nakon smrti roditelja, komite su joj zaklale jednog brata, a drugi brat joj se propi od žalosti i nemoći da se osveti „karavlasima“ pa poharči imanje, sebe i jedinu sestru dovede na prosjački štap. A samo tri godine nakon što se bila udala, vlast joj mobilizira muža na vojni pohod na Krim, odakle se nikad nije vratio.

Samovala je i trovala se tugom i očajem pet-šest godina. Kod brata pijanca nije se imala gdje vratiti, a svekru i svekrvi, kao „tuđa krv“, postala je teška i suvišna. Nikud prispjela, živjela je među četiri zida od jutra do mraka bez ikakve želje da izlazi na bijel dan. I kada je, preko amidžične udate u Vinču, blizu Suhodola, dobila Zuhdi-bàbinu ponudu, bez dvoumljenja jē prihvati.

Zuhdi-bàba je poznavao Bojičiće, njezina babu i  braću, i neobično ih poštivao zbog njihove hrabrosti i aginluka; u travničko selo poslao je samo dva prosca, rođaka, i Kademlijinu amidžičnu, i to su bili svi svatovi.

-Eto da i mene Bog jednom pogleda! Ako hoćete, halalite, a ako nećete, vama halal bilo!- rekla je Kademlija svekru i svekrvi kada se rastajala sa njima, kaharnima. Izađe na sporedni izlaz kuće, kao lopov, noseći u zavežljaju svoju opremu…

I napusti svoj „zindan“ ama i ne okrenuvši se za njim.

Nije se mogla nagledati velikog i toplog Zuhdi-bàbinog odžaka: kuće s magazama i na dva boja, s divanhanom, londžama, mutvakom i okućnicom, s visokom kulom na četiri voda, višom od dvaju jablana s njezine dvije strane, a još više: dvojice plavih dječaka, sinova Nazinih. Jedan je imao četiri, a drugi samo dvije godine. I ta žena kojoj su godine očaja bile ispile sve sokove života, kod Zuhdi-bàbe povrati dušu, razvedri se i podmladi. I svu tu svoju radost, snagu, urođenu žensku nježnost i neiskazanu, zapretanu ljubav izli na ta dva mala „arslana“, Rifeta i Sifeta.

Tako su Zuhdi-bàbi ponovo zarasle rane na srcu i život mu proticao u duševnom miru i samoći.

PRIČE IZ DIJASPORE: DŽEMALUDIN LATIĆ – SVAROVICE (5/10)

PODIJELI