Mlade generacije zbog nepostojećih prespektiva napuštaju Bihor i samim tim i Crnu Goru, misleći da će na zapadu na lak način zaraditi velike pare i ostvariti lijepši život. Ranije sam se uvijek pitala, odakle potiču takve predstave o dijaspori i dosta puta sam pokušavala da demistifikujem mit o toj „čuvenoj“ dijaspori. Nažalost bezuspješno.
Mislim da je najznačajni razlog taj, što dijaspora u Bihoru predstavlja pogrešnu sliku o sebi i na osnovu toga budi nade mladih ljudi. Dolazimo jednom, eventualno dva puta godišnje u naša sela, uglavnom sa dobrim autom (najmanje BMW ili Mercedes), sa puno para, puno zlata, dobrom garderobom i raznim pričama za koje nam se ljudi dive. Molim vas, dajte mi ruku, da vam pokažem put iz ove tamne šume pune idealizma prema nečemu što se zove realitet. Da vam pojasnim:
Prosječni neto prihod u Njemačkoj iznosi 1345 eura. Od navedene sume treba oduzeti trećinu (u ponekim gradovima čak i pola) za kiriju, troškove za auto, dodatno privatno penzijsko osiguranje, namirnice i proizvode za ličnu higijenu. Po saveznom zavodu za statistku Njemačke za ličnu upotrebu u prosjeku ostaje oko 400 eura, no stvarnost izgleda drugačije: Privatna domaćinstva, a to obuhvata i veliki dio naše dijaspore, su zaduženi. Živi se na kreditu – i to na povelikom.
A mi i dalje pričamo o našoj MEGA kući, našem MEGA kabrioletu, našem MEGA poslu i o našim MEGA parama. Cijeli naš izgled govori da smo „uspjeli“ u životu zahvaljujući zapada. Što ne pričamo je, da naše kuće ipak nisu tako MEGA i da smo se zadužili čak i nekoliko stotina hiljada eura (te dugove otplacuju , veoma cesto, i slijedece generacije). Da je taj MEGA posao, o kojem govorimo, u suštini rad na crno na nekoj baušteli. Da se sa onim MEGA autom, sa kojim se po ulicama Petnjice foliramo, u Njemačkoj vozimo samo nedeljom, da ne bi trošili gorivo. Dosta ljudi koji žive u dijaspori u stvari kriju, da moraju da rade, od jutra do sutra, da bi sebi sav taj „luksuz“, koji u suštini nije, priuštili.
Sa tim neistinama, koji mi iz dijaspore namjerno i nenamjereno lansiramo, mamimo mlade, talentovane i pamente ljude da krenu na put ka „boljem životu“. Najkasnije, kad pomirišu vazduh zapadnog svijeta razočarenje postaje veliko. Doživljavaju kulturni šok, ali ne od Njemaca već od naših bihorskih bogataša (čast izuzecima) koji ipak nisu tako bogati kao što se trude da pokažu. Dobro došli u realitetu: Zapad nije raj. Zapad je kapitalizam i to u najgorem obliku.
Mnogi misle da bi se pomenuta radna migracija mogla spriječiti investiranjem u nova radna mjesta. Kratkoročno posmatrano se čini da bi tako svi problemi bili riješeni: Mlade generacije bi ostale u regionu, prihodi populacije i samim tim i konzumiranje bi se povisilo, bogatstvo društva bi raslo. Ali dugoročno gledano morali bi postavljati sledeća pitanja: Ko bi trebao investirati u našu regiju i zašto? Šta nas pravi toliko posebnim i atraktivnim, da bi se isplatila investicija u ovu planinsku regiju?
Mislim da naš region ima potencijal i da ne bi trebali umjetno postati zavisni inostranih investitora, kad imamo druge mogućnosti. Imamo ljude u dijaspori koji su stvarno nešto postigli i koji bi sa zadovoljstvom uložili u neku dobru ideju ili viziju vezano za naš kraj. Moramo se boriti za te ljude. Moramo da im pokažemo da smo angažovani, da imamo konkretnu viziju za razvoj , da imamo cilj koji svim snagamo hoćemo da postignemo. Do sada ne pokazujemo našim načinom života i rada da smo spremne za promjene i da hoćemo da radimo. Zašto? Svaki put kad dodjem u Crnu Goru na odmor i kad prošetam kroz Berane, već u deset, jedanest sati vidim ljude u kafićima. Oni pričaju, piju kafu, uživaju. Nisu svi ti ljudi nezaposleni, niti su đaci ili penzioneri. Mnogo ih je koji rade u kancelarijama, prodavnicama, u sudu, opštini. Svi oni sjede u kafićima ili kladionicama tokom radnog vremena. Oni rade, a ustvari ne rade. Sve dok je u glavama društva manifestirano da se posao može odgoditi, da nije jedan od većih prioriteta, da je najveći cilj dobiti platu, a ne raditi… da bukvalno prevare poslodavca ili državu – sve dok je to tako, ništa se neće promjeniti. Mladi ljudi će i dalje da bježe iz regije, tražeći sreću u Podgorici, na primorju ili (i to je izgleda postao standard) u dijaspori. Investitori neće dugoročno ostati u državi. Dijaspora će i dalje samo prošetati kroz grad i investirati u kafiće, a ne u razvoj zemlje.
Kako prekinuti tu spiralu negativne cirkulacije? Mislim da ima samo jedan odgovor: Ljubav prema zemlji i uvid, da svaki individuum koji se smatra dijelom ove zemlje mora da doprinosi nešto, da bi svima nama bilo bolje. Ne možemo samo sjediti i kukati kad nam nešto smeta. Treba nešto promjeniti. A promjena ne znaći bježanje. Promjena znači pravljenje države u kojoj je ljepo živjeti pomoću dobrih ideja mladih, angažovanih i pametnih ljudi kojih u regionu i u Crnoj Gori sigurno ima dosta. Ne dolazite fakulteski obrazovani ovamo da bi radili kao jeftina radna snaga. Ne bježite. Petnjica, Bihor, Crna Gora vas trebaju.