Profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu dr Enver Kazaz kazao je, gostujući u emisiji “Replika” TVCG, da je proglašenje Njegoševog rođenja državnim praznikom jedno od najtežih pitanja crnogorskog društvenog identiteta i kulture.
“Ne radi se samo o politici, već i o dubinskom ideološkom sukobu. Ako pogledate prigovore Bošnjačke zajednice, prepoznaćete njenu dubinsku saglasnost sa velikosrpskom ideologijom. Te se dvije ideologije međusobno legitimišu, pri čemu je književnost, dakle Njegoš, ali bojim se i kulturni identitet Crne Gore u ovom slučaju žrtva jednog nerazumnog ideološkog sukoba”, kazao je sarajevski profesor.
Kako je naveo, Crna Gora je u ovom trenutku pred ozbiljnim izazovom.
“Crnogorsko društvo i kulturni identitet je, između ostalog, i na Njegošu, uspjelo da se evropeizira. Danas je ljepše i bolje biti Bošnjak u Crnoj Gori, s obzirom na sva prava manjina, nego u BiH. Ono što bi morala bošnjačka zajednica u Crnoj Gori da uradi to je da doprinesu skupa sa crnogorskim intelektualcima otvaranju novog dijaloga, ne samo o Njegošu, nego o kulturnim vrijednostima evropske Crne Gore. Jedino što je moguće Njegošu zamjeriti je kolektivno-autorativni koncept nacionalnog identiteta. Današnja Crna Gora je najmultikulturalnija i najmultietničkija država na prostoru bivše Jugoslavije. To je država apsolutnih međunacionalnih harmonija, izuzimajući prijetnju velikosprske ideologije. Ako bošnjački intelektualci ne vide da bi Njegoš mogao postati mjesto vanserijskog dijaloga onda će oni ostati u svom nacionalističkom getu, a to je najopasnije po same Bošnjake”, kazao je Kazaz.
IDEOLOGIJA OSMANSKE IMPERIJE

On smatra da se u “Gorskom vijencu” ne govori o islamu, već o ideologiji osmanske imperije, gdje je islam, kako je naveo, jedan od elemenata osvajačke imperijalne ideologije.
“Osmansko carstvo se koristilo raznoraznim sredstvima kako bi pokorilo što veći broj naroda. Dakle, precizno bih razlikovao pojam islama kao religije, pojam islama kao elemenata osvajačke ideologije, i način na koji nacionalizam zaobilazi istorijski kontekst i pokušava da, zaobilazeći taj kontekst, naveče Njegoša na “tanak led” i iskoristi ga kao sredstvo za uspostavljanje nove forme radikalnog bošnjačkog identiteta. Bošnjačkim nacionalistima treba konačno biti jasno da su savremeni Bošnjaci nastali na projektu deosmanizacije, prihvatanjem tekovina evropskog racionalizma, i da bez jugoslavenske utopije nacionalne slobode ne bi bilo modernih Bošnjaka. Prema tome, bez obzira na tešku, tragičnu temu, koja je prisutna kod Njegoša, valja reći da je on imao koncept srbocentričnog jugoslavenstva, pri čemu je tadašnja Jugoslavija ideja slobode. Prihvatajući takvu filozofiju istorije, Njegoš je razvio najtežu moralnu dramu koju istorija može izazvati u čovjeku”, kazao je Kazaz.
Kako je naveo, ako bismo pratili kodove moralne drame vladike Danila, vidjeli bismo da je konačan izlazak ne više samo utopija slobode, već i čovjekov moralni porast pred teškom istorijom.
“Da nam se ne bi ponovila takva istorija, bošnjački nacionalizam se mora razračunati prije svega sa vlastitim kodovima identiteta. Njegoš je morao imati, ne islamofobiju, već osmanofobiju kako bi izazvao utopiju. Upravo na osmanofobiji je osnovana i velika četnička ideologija. Ali, ne na Njegoševoj osmanofobiji, nego na osvajačkoj”, kazao je Kazaz.

RAZLIKOVATI OSMANOFOBIJU OD ISLAMOFOBIJE

Termin osmanofobija profesor Kazaz je sam “skovao”, kako bi se razlikovao od pojma turkofobije.
“Osim toga, kompletan evropski romantizam kod malih naroda je morao biti osmanofoban, radi se o tome da u viziji slobode morate imati kulturalne fobije kako biste razvili oslobodilačke ideje”, kazao je Kazaz.
On je preporučio prijateljima u Crnoj Gori da povuku terminološke razlike koje postoje između turkofobije, islamofobije i osmanofobije.
Prema njegovim riječima, velikosrpski nacionalizam je onaj koji izdaje Njegoša.
“To nije oslobodilački nacionalizam, već okupatorski. Njemu Njegoš dođe kao idealno sredstvo. To rade i drugi nacionalizmi, ne samo velikosrpski”, kazao je Kazaz.

NJEGOŠA VADE IZ KONTEKSTA

Prema riječima Kazaza, Njegoš se “vadi iz konteksta”, odnosno njegovo ukupno djelo, i ne vidi se, kako je naveo, Njegoš kao veliki antiosvajački pisac.
“Pisac koji iz perspektive vizije jugoslavenske žudnje za slobodom, pjeva “Gorski vijenac”. Kad bismo išli tragom nacionalističke ideologije, u interpretaciji Njegoša, onda bismo rekli da je jedno od najvećih svjetskih djela u književnosti, Homerov ep, genocidan”, objasnio je Kazaz.
Kako je kazao, kad se prihvate postavke koje ta ideologija isporučuje Njegošu, onda je Ilijada, kao velika epska priča, u načelu genocid.
“To govorim zato što bošnjački nacionalizam ne vidi da je velikosrpska ideologija naprosto zloupotrijebila Njegoša. Nije samo Njegoš tome izložen, niz je pisaca i velikih književnih djela bio sredstvo ideološke manipulacije”, kazao je profesor književnosti.
Da bismo se mogli vratiti Njegošu, smatra Kazaz, nužno je čitati ga iz postkolonijalne perspektive.
“Nužno je vidjeti kako bošnjački nacionalizam zamišlja svoj identitet. Postkolonijalna perspektiva bi rekla da je Njegoš u svojim djelima, pogotovo u “Gorskom vijencu” zacrtao utopiju nacionalne slobode”, kazao je Kazaz.
On dalje navodi da je Njegoš u potpunom okruženju u djelu “Gorski vijenac” dao ne temu istrage poturica, nego drame Danilove, u donošenju najteže, kako je naveo Kazaza, odluke u nemogućim istorijskim uslovima.
“To su uslovi gdje su alternative ukinute i gdje ne postoji mogućnost humanističkog izbora. Sa druge strane, “Gorski vijenac” se izdiže iz istorijskog u kosmološko, i pokazuje da je i sam kosmos zapravo sudar suprotnih principa”, kazao je Kazaz.

Autor: Šemso Agović

Na sjeveru Crne Gore, u srcu južnog dijela Sandžaka nalazi se malo selo Petnjica. Za putnika namjernika živopisan kraj, ljubazni i gostoljubivi ljudi, vrijedni domaćini. U svojoj dugoj istoriji selo nije nikako bilo favorit vlastima, pa je njegov razvoj išao jako sporo. A vlast se mijenjala mimo volje i znanja mještana, koji su se uglavnom samo trudili prilagoditi nastalim situacijama. Nek’ vlada ko god hoće, samo da nas ne biju, razmišljali su Petnjičani.

Prvo, Turska carevina nije bila zainteresirana da se narod Petnjice opismeni i razvije. Uslijedili su Prvi balkanski rat i crnogorsko osvajanje. Kralj Nikola je nastavio tursku tradiciju po pitanju interesa za Petnjicu. Kraljevinu Crnu Goru ubrzo zamjenjuje novi gospodar – Austro-ugarska. Za Petnjicu je to značilo još crnje doba. Bjesnio je Prvi svjetski rat.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata Kraljevina Srbija na Podgoričkoj skupštini briše Kraljevinu Crnu Goru sa političke karte i Petnjica se ne svojom voljom nađe u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Kao i prethodni, i ovaj novi gospodar je prema Petnjici tuđ i indolentan.

Nastupio je Drugi svjetski rat, još krvaviji od Prvog.

Države su i dalje nestajale i nastajale, dolazile i odlazile, kao nevrijeme s Turijaka u ubogo selo Petnjicu, koja se i dalje nadala da će jednog dana biti bolje.

Kraljevinu SHS smjenjuje Kraljevina Jugoslavija; ovu FNRJ, a nju SFRJ. Slijedila je Savezna Republika Jugoslavija, takozvana Krnja Jugoslavija, ili tako nekako, ni sam ne znam, a sigurno to više ne znaju ni stanovnici Petnjice, koji su htjeli ne htjeli promijenili toliko vlasnika, i normalno da im je dojadilo da idu tuđinima iz ruku u ruke, kao ćiradžijsko kljuse. Ne treba zaboraviti da su smjene vlasti išle manje-više nasilno, a Petnjičani su – zna se – prvi dobijali batine.

Pod patronatom Krnje Jugoslavije Petnjičanima se iznenada ukazuje istorijska prilika da slobodnom voljom na referendumu odluče je li im milija ona ili nova, samostalna Crna Gora. Petnjičani su rezultatom 99,99% dokazali da su za Crnu Goru i Mila Đukanovića, za kojega su sada 100% sigurni da neće više da ih bije; čovjek se potpuno smirio i prema Evropi okrenuo.

Dolaskom nove Crne Gore stigla je sloboda, a uz nju je mrdnuo i razvoj. Ali, za pravi razvoj potrebne su pare, koje država za Petnjicu nema, a nije ih nikad ni imala. Međutim, država, što se Petnjice tiče, to kao i oduvijek lako rješava – okreće se bihorskoj dijaspori, koja nije mala, zaslugom baš te iste države. Nego, dijaspora je daleko, pa je Petnjici bilo potrebno sredstvo da bi brže došla do nje. Tu državu poslužuje sreća: Bog je dao radio i nadgradio ga internetom, pa je i taj problem lako riješen. Luxembourg, Munchen, New York, Wiena, Rim, Ljubljana, postali su zaseoci Petnjice, u kojima bruji muzika sa talasa njenog radija.

Ali, mi u dijaspori nećemo samo svirku. Ili to koji su putevi oko Petnjice očišćeni od snijega, a koji ne. Ovamo smo navikli na radije kao medije slobode izražavanja, govora, pisanja… To smo očekivali i od Radija Petnjice, bezbeli, i Boga mi, dočekali. Radio Petnjica neće da bude najveći, ali hoće najbolji.

U medijima je pokrenuta debata oko Njegoševog Gorskog vijenca, i Radio Petnjica se hrabro uključio. Rasprave su u velikoj većini jednosmjerne – dominiraju autori koji slave to djelo i Njegoša. Onih, koji bi dokazali da je Gorski vijenac u suštini pamflet, a ne književno djelo – zato što slavi zločine kao takve –, nema. Za očekivati je bilo da se jave bošnjački pisci, ali oni od Njegoša bježe kao Bog od đavola.

Jedino Zuvdija Hodžić ne bježi od Njegoša, nego ga baš obožava; o tome ćemo u sljedećoj raspravi, molim malo strpljenja, nećete zažaliti, je li tako.

Javio se akademik prof. dr. Šerbo Rastoder, ali na žalost, ispostavilo se da on kao istoričar – nemojte se ljutit’ – nema pojma o poeziji, pa zato u isti mah tvrdi da Njegoš kao pjesnik nije sporan, ali jeste kao bilboard, kao parola; da je Njegoševa poezija dobra, a etika ne valja.

A kako može biti dobra poezija sa lošom etikom? Ko bi dodijelio Nobelovu nagradu za takvu poeziju, braćo draga?

Dakle, Šerbo kaže da je Njegoš odličan pjesnik ali sporan etičar. Pa, ljudi moji, i Hitler je bio odličan vatreni govornik, koji je milione svojih pristalica bacao u pijanstvo neko, ali vrlo sporan etičar. Imao je i Hitler svoju »istragu poturica«, ali je malo ko slavi; nema je ni u školskim lektirama u smislu njene glorifikacije. »Kristalna noć« je bila i ostala zločin, i samo zločin, kao i Holokaust. Kakva slava i bakrači, kumim vas Bogom. Gdje je tu humanost?

Ili kod Francuza Bartolomejska noć. Isti slučaj.
A istina o Gorskom vijencu je sasvim prosta: taj dramski spjev za temu ima »istragu poturica«. Ništa sporno – kad bi pjesnik književnim postupkom taj zločin protiv čovječnosti nedvosmisleno osudio i posljedično kod čitaoca – bilo koje rase, nacije, vjere, svjetonazora itd., stvorio osjećaj zadovoljstva zbog postignute pravde. Jednako bi morao postupiti i sa ostalim opjevanim zločinima iz spjeva, sa govorom mržnje i drugim surovostima. Time bi ta poezija izvršila svoju humanističku funkciju, postala bi univerzalna, pa bi je svijet baštinio kao takvu. Mogla bi kandidirati i za Nobela. Na žalost, Gorski vijenac je dijametralno suprotan ovome. Zato je to samo veliki pamflet.

Ali, vratimo se Radiju Petnjica, miliji mi je od sto Gorskih vijenaca. Jeste to naš prozor kroz koji se svakodnevno transcendiramo u svoj rodni kraj, pa tamo kontempliramo do mile volje. Bože, te miline! Samo, moram reći da imam sa njim izvjesnih poteškoća: na moja pisma i pitanja o svačemu radio-petnjički novinari i dan-danas uzvišeno ćute, pa sam se o jadu zabavio. Ali, šta ću. U Petnjici to može tako – svog slušaoca Bihorca iz dijaspore ignorišu i veselo sviraju.

Neka ih, neka sviraju.

Ekstremno niske temperature u Petnjici u protekloj nedjelji pored toga što su izazvale kolaps i onemogućile normalan način života građanima uslovile su i jednu neobičnu i nesvakidašnju pojavu.
Većina bihorskih rijeka su zaledile te se uz jutarnje isparavanje pored riječnih korita javljao nevjerovatan prizor.
Pitali smo najstarije građane Petnjice da li pamte da rijeka komplet zaledi a odgovor je bio kakav smo i očekivali, niko ne pamti da tako niske temperature kao ni da je led pokrio cijelo korito Popče.
Fotografije zaleđenih riječnih korita poslali su sam iz Petnjice i Lagatora.

D.R.

U kasnim popodnevnim satima 15. januara ove godine, u velikoj gradskoj sali grada Rumelanža u Luksemburgu, otpočela je Generalna, a ujedno i Izborna skupština ZK “Bihor”.

Ova skupština, osma po redu od osnivanja udruženja, započela je u prijateljskom tonu u prisustvu velikog broja članova kluba, te njihovih porodica i prijatelja. Skupštinu je otvorio njen predsjednik inžinjer mašinstva Remzija Hajdarpašić, a predsjednik Upravnog odbora poljoprivredni inžinjer Esko Halilović, u svom nadahnutom obraćanju, govorio je o uspjesima udruženja u zadnjoj godini koliko je i trajao njegov prvi mandat na čelu Upravnog odbora i naglasio da je ZK “Bihor” iz Luksemburga, primjer kolektivne organizovanosti, kvalitetnog rada, kao i primjer sloge među članstvom koje od prvog dana zna šta hoće i permanentno stremi zadatim ciljevima.
Na ovoj skupštini izabran je novi Upravni odbor, finansijska komisija i predsjednik skupštine.
U novi Upravni odbor izabrani su: Esko Halilović, Hamid Rastoder Savinoborski, Sabit Šabotić, Suka Kijamet, Remzija Hajdarpašić, Edin Medo Latić, Nuradin Nino Muhović, Džeko Skenderović, Sanel Škrijelj, Sadat Ramdedović, Elvis Eko Duraković, Safija Rastoder, Braho Ćeman, Resmin Pajo Ramdedović i Amer Gorčević.

Upravni odbor je za novog predsjednika ponovo izabrao Eska Halilovića, a za potpredsjednika Edina Meda Latića.
Za mjesto sekretara izabran je Remzija Hajdarpašić, za blagajnika Sabit Šabotić, za predsjednika savjeta izabran je Sadat Ramdedović. Finansijsku komisiju činit će: Sabrija Ramdedović, Ernad Ero Muhović i Harun Halilović. Za predsjednika skupštine izabrana je Sofija Rastoder.
Ugođaj je obogatio i muzićki dvojac Amir i Endži, dobro poznat u Luksemburgu i u dobrom dijelu Evrope.
Predsjednik UO – Esko Halilović, naglasio je da ZK “Bihor” nastavlja utabanim stazama, te da većina članova UO, od samog osnivanja kluba, već godinama, ulažu maksimalne napore radeći na kulturnim i humanitarnim akcijama koje su za dobrobit, kako nas u Luksemburgu, tako i za Bihor i Crnu Goru.
– Godina koja je iza nas bila je ispunjena pozitivnom energijom, brojnim aktivnostima, velikim radom i naporom, te rezultati nisu izostali. U toku prethodne godine UO ZK «Bihor» održao je 36 redovnih sastanaka, ne računajući sastanke grupa i druge skupove. Široka je i mnogima, u Luksemburgu i zavičaju, poznata lepeza naših aktivnosti , ali bih izdvojio kao posebne: Učešće na martovskom festivaku multikulture u Luksemburgu, Prvomajske susrete dijaspore i Dani bošnjaćke kulture u Luksemburgu. Bilo ih je još niz, ali ove izdvajam kao najvažnije. Mi i dalje vršimo humanitarne akcije prema zavičaju i Crnoj Gori i tu smo i u prethodnoj godini izdvojili značajna sredstva.
Kruna našeg zalaganja i naših aktivnosti jeste nagrada za filantropiju «Iskra» koju smo primili krajem prošle godine na Cetinju u Crnoj Gori. Ovo je prestižna državna nagrada i na nju smo jako ponosni. Važno je naglasiti da je ova nagrada nominovana od strane radija Petnjica i njegovih urednika Raifa Adrovića i Samira Rastodera. Naša revija je izlazila u planiranim rokovima, a njena vrijednost je prepoznata, kako u Luksemburgu, tako i na Balkanu i Evropi. U to ime ja se svima vama zahvaljujem na zalaganju i od srca čestitam. Želim da sa istim elanom nastavimo dalje i da konstantno šaljemo poruku našima u domovini da mislimo na njih.
Neka živi ZK “Bihor”! – Ovim riječima završio je svoje obraćanje predsjednik UO – Esko Halilović i nagrađen snažnim aplauzom.
Remzija Hajdarpašić je, između ostalog, rekao:
ZK “Bihor” je do sada pravio sigurne korake i postigao ime kojime se, s punim pravom, ponosi svaki njegov član. Došlo je vrijeme da udružnje u ovom periodu napravi još značajniji iskorak – kupovina prostorija je u završnoj fazi i mi ćemo, vrlo brzo, iz postanarstva preći u svoju kuću. Drugi veoma važan korak koji je ZK Bihor stavio kao svoj cilj jeste putni pravac Bioča – Petnjica. Moramo što prije izvršiti “pritisak” na vlasti u Crnoj Gori da se ovaj putni pravac revitalizuje – rekao je Hajdarpašić.
Treba napomenuti da su izbori protekli u demokratskom duhu, te da se sve odvijalo na krajnje transparentan način, po čemu je i prepoznato ovo udruženje.

Skupštinu je, vrlo uspješno, kao i mnogo puta ranije, moderirao dosadašnji sekretar udruženja – Hamdija Rastoder. On se zahvalio svima na dosadašnjoj plodnoj saradnji i pozvao novi odbor da čuvaju klub od nas samih, da čuva svoju reviju i njenog urednika, da konstanrno unapređuje saradnju sa našom lokalnom samoupravom u Petnjici, Bihorom, i Crnom Gorom, te da radi na inteziviranju kontakata sa institucijama u Luksemburgu i gradu Rumelanžu. Da, kao i do sada, sarađuju sa radijom Petnjica koji na najbolji moguči način razbija informativnu blokadu i koji se sluša u mnogim iseljeničkim porodicama širom svijeta. Njegovo izlaganje bilo je ispraćeno frenetičnim aplauzom.

Kada se spustila zavjesa na ovogodišnju Skupštinu ZK “Bihor” iz Luksemburga većina članova Upravnog odbora, kao i članova kluba izašli su u hladnu luksemburšku noć grada Rumelanža i premjestili se u prostorije ovog udruženja, koje su samo stotinak metara udaljene od sale u kojoj je održan skup.
Svjesni obaveza koje ih očekuju – još jednom su nazdravili!
F. S.

ZK Bihor

1 of 10

Znate ono kada su stari profesori žurnalistike objašnjavali studentima i budućim novinarima da nije vijest to da je pas ujeo čovjeka već da je čovjek ujeo psa? E to više ne važi, makar ne u Bihoru. Od skoro je u tom dijelu Crne Gore u upotrebi nova antiteza: nije vijest da u Petnjici NEMA interneta i struje već da ih IMA.

I svi su navikli na tu pojavu. Više se niko i ne osvrće baš kao ni ljudi koji žive pored rijeke na buku vode koja udara u kamenje.

Prošlo je više izbornih i predizbornih akcija, ali se nikako, i pored obećanja nadležnih, stanje nije popravilo. Zbog toga naravno trpe svi. Trpi i Radio Petnjica čijeg signala nema više nego što je to podnošljivo.

U cijeloj ovoj priči posebno mjesto zauzima kompanija Telekom koja i pored toga što je poslovnu godinu završila sa velikim dobitkom, nije u stanju da investira nekih tričavih 500 eura (slobodna procjena) u agregat, koji bi omogućio makar internet signal u nekom periodu.

Vjerovali ili ne, Telekom čija je centrala smještena u zgradi Pošte u Petnjici nema to “tehničko dostignuće”. Ta centrala je montirana prije više od 30 godina, a korisnici usluga ovog dominantnog telekomunikacionog giganta, često ostaju bez njegovih usluga, počev od televizije, telefona pa do interneta.
I pored toga što građani petnjičke opštine važe za najurednije platiše, to kao da nije bilo dovoljno da menadžement Telekoma obezbijedi rezervno napajanje, posebno ako se zna da je elektroprenosni sistem na području Bihora u lošem stanju.

Još nevjerovatnija stvar se dešava kada dođe do veće havarije u elektroprenosnom sistemu, službenici Telekoma  transportuju agregat do petnjičkog TK centra. Postojeće baterije, koje su instalirane da „priskoče“ u pomoć kada dođe do prekida strujnog napajanja, mogu da ispune svoj zadatak cijelih 10 minuta, u vrh glave, jer su stare i skoro pa da ne funkcionišu. NIjesmo se raspitale koliko koštaju nove ali je zasigurno neka sića. Znamo da mogu da premoste problem nekih šest sati, što bi bilo zadovoljavajuće.
NIje Telekom jedini nemaran i neprofesionalan. Radio difuzni centar, od milošte nazvan RDC koji gazduje objektom na Lazanskom brdu, gdje se nalaze predajnici, nije “uspio” za tri godine da instalira neku rezervnu vartijantu napajanja strujom. Čim zataji trpeški dalekovod zamrači se i umukne sve u Petnjici – telefoni, internet signal, televizori i Radio Petnjica. Zato RDC ne propušta priliku nijedan mjesec da dostavi fakturu na kojoj uredno piše da smo dužni 129 eura.

Da svemu ovome dodamo da je i opštinska administracija više puta pokušala da riješi navedene probleme, ali su i oni ostali kratkih rukava, makar za sada. Očigledno je za rješenje potreban veći pritisak i to sa više strana

SAMIR RASTODER