Ovih dana su intezivirani radovi na vodovodnoj mreži u MZ Johovice, Godočelje, Tucanje i Radmanci.
U Johovicama, Godočelju i Tucanjama radi se na završnim radovima primarne mreže, bliže izgradnje objekata za podione komore kao i priključivanje na sekundarnom dijelu mreže, priključci na podionim komorama.
Vlada veliko zadovoljstvo korisnika koji su svojim učešćem, ucešćem Opštine i Vlade Crne Gore riješili ključni problem za život i za bavljenje poljoprivredom.
Iz pomenutih odbora zahvaljuju na podršci Opštine i Vlade, a posedno žele da se zahvale potpredsjedniku opštine Selvudinu Seki Sabotću, koji je non stop sa njima, bez obzira da li je to radni dan, vikend ili praznik.
Iz lokalne uprave kažu da su dodatno motivisani i aktivni da se ubrzaju radovi i otklone propusti na ranijim radovima, uz napomenu da se nastali problemi javljaju na početku vodovodne mreže gdje je Režijski odbor angažovao lice za radove, tj. spajanje cijevi, te da se tu najviše javlja problem, jer dolazi do pucanja spojeva/varova.
U MZ Radmanci rade se iskopi i polaganje crijeva za primarni dio mreže prema Lagatorima, kao i izgradnja objekata za podione komore. Jedan dio građana radi i na sekundarnom dijelu mreže. Takođe, aktivne su radnje za rješavanje napajanja električnom energijom potisnopumpne stanice za Pecko, za šta čekamo rješenje od strane CEDIS-a, kao i povezivanje dijela istog cjevovoda.
Želimo da napomenemo da je voda do glavne razdjelne komore na Sinčevom Lazu došla, međutim, konstatovano je da postoji problem na toj cijevi, da Režijski odbor iz Radmanaca ima problem sa funkcionisanjem i izvršavanjem preuzetih obaveza, za razliku od Režijskih odbora za Johovice, Godočelje i Tucanje, koji su maksimalno angažovani, problem se javlja oko učešća u radovima te zastojima i kašnjenjima na ovom dijelu vodovoda. Zato, ovaj problem riješićemo uz saradnju sa ljudima iz Režijskih odbora koji su posvećeni radu na vodovodu i uz pomoć prijatelja iz vodovoda Bijelo Polje ispitaćemo gubitke na cjevovodima.
Vjerujemo da će se brzo riješiti taj problem na zadovoljstvo svih korisnika”, zaključili su iz lokalne petnjičke uprave.
Opštinski odbor Socijaldemokrata Petnjica, čestitao je Ramazanski Bajram.
“Neka predstojeći blagdani unesu radost, mir i sreću u sve domove i među sve ljude, neka Bajramski dani iskažu vrhunac svojeg značenja i svoje suštine kroz dobre međuljudske odnose, iskrenost, humanost i praštanje među ljudima. Želimo vam da praznične dane provedete veselo i srećno sa svojim porodicama i dragim ljudima, pazeći na svoje i zdravlje i sigurnost drugih ljudi”, stoji u čestitki OO SD Petnjica.
Nevladina organizacija “Lice sa invaliditetom” čiji je predsjednik Denis Ramdedović, čestitao je Bajram.
Neka vam Bajramski dani donesu puno dobrog zdravlja, sreće i napretka, da ih dijelite najprije sa svojim najbližima, a onda i sa cijelim društvom.
Želimo vam da bajramske dane provedete okruženi svojim najmilijima, kako bi, kao i svi mi, skupili dovoljno snage da zajedno prebrodimo sve nevolje koje su nas snašie i one koje nas očekuju,” stoji u čestitki nvo “Lice sa invaliditetom”.
Bajramska čestitka džip kluba “Baćo” iz Petnjice.
“Neka nas Bajrma podstakne na ono najvrednije u nama oličeno u dobroti, povjerenju i toleranciji.
Želim vam da Ramazanski Bajram provedete u miru, dobrom zdravlju, blagostanju, uz ličnu i porodičnu sreću, zajedno sa svim ljudima dobre volje”, stoji u čestitki džip kluba “Baćo”
Alidin Muratović, predjednik OO SPP čestitao je 1. maj međunarodni dan rada.
“Upućujem čestitku svim radnicima u našoj opštini, Crnoj Gori i dijaspori, da ga provedu u zdravlju, uspjehu na svojim poslovima i porodičnom zadovoljstvu. Stranka pravde i pomirenja (SPP) će se snažno zalagati da prava radnika budu ispostovana, kao i za otvaranje novih radnih mjesta, kako u Petnjici, tako i u Crnoj Gori. Nadamo se, da će se u budućnosti uložiti više napora od strane svih društvenih aktera za otvaranje novih radnih mjesta u našoj opštini i tako poboljšati socio-ekonomska situacija”, poručio je Muratović.
Povodom nastupajućeg Ramazanskog Bajrama, predsjednik opštine Petnjica, Samir Agović, uputio je čestitku reisu IZ CG, Rifatu ef Fejziću, glavnom imamu Medžlisa IZ Petnjica, Huseinu ef Ramčiloviću, kao i svim muslimanima u Crnoj Gori, i dijaspori.
“Svim građanima islamske vjeroispovijesti u zemlji i dijaspori, upućujem najiskrenije čestitke povodom Ramazanskog Bajrama, sa željom da ga provedemo u miru, blagostanju i dobrom zdravlju.
Želim, da i ovaj Bajram ojača naše osjećaje za solidarnost, međusobno uvažavanje i da doprinese stvaranju društva zdravih i čvrstih odnosa koje teži progresu. Obnovimo slogu i međusobno povjerenje, učvrstimo naše porodične i komšijske veze. Budimo zajedno na postizanju ideala boljeg življenja, nađimo u sebi ono najbolje i podijelimo to sa komšijama i prijateljima svih vjera i opredjeljenja. Izgrađujmo svakodnevno bolje međusobne odnose da bi imali bolju budućnost našeg društva.
U restoranu Merak, pod pokroviteljstvom opštine Petnjica organizovan je iftar za postače.
U ime domaćina, prisutnima se obratio predsjednik opštine Samir Agović i istakao da lokalna uprava šesti put organizuje sada već tradicionalni zajednički iftar. Na početku, predsjednik je pozdravio sve prisutne i kazao da mu je zadovoljstvo što je u prilici da u ime lokalne uprave se nastavlja tradiciju organizovanja iftara.
„Ramazanske vrijednosti su univerzalne i kao takve, svi treba da njegujemo i poštujemo. Želimo da pošaljemo poruku da vrijednosti iftara dijelimo i sa građanima koji nijesu islamske vjeroispovijesti. Želim svima da se zahvalim koji su izdvojili vrijeme da budu na iftaru“, kazao je predsjednik Agović.
Glavni imam Husein ef. Ramčilović zahvalio se lokalnoj upravi na organizaciji iftara.
U devetoj emisiji ,,Putevi i Raskršća“, sagovornici su bili Emil Muratović, ugledni privrednik, vlasnik restorana Merak, koji govorio o izazovima poslovanja u Bihoru i predsjednik MZ Johovice Nadžip Korać koji je govorio o infrastrukturnim projektima u ovoj mjesnoj zajednici i njegovim počecima na mjestu predsjednika MZ.
Multimedijalni projekat „Putevi i raskršća“ realizujemo u saradnji sa Fondom za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
NADŽIP KORAĆ: KO HOĆE DA RADI MOŽE LIJEPO DA ŽIVI U PETNJICI
Radio Petnjica: Kako su Johovice izgledale prije, a kako izgledaju sada? Kako pamtite Johovice?
Nadžip Korać: Cijeli svoj životni i radni vijek sam proveo u Johovicama i kao neko ko je uvijek tu možda ne primećujem neku razliku, a neko ko duži vremenski period nije dolazio, pa sada kad dođe stvarno primijeti veliku razliku, jer su se uslovi za život poboljšali i izgledaju mnogo ljepše u odnosu na neko prošlo vrijeme. Johovice su nekada bile sastavni dio Godočelja ili zaseok sela Godočelja. Imali smo jedan put stari put od Rosulja prema kući Zika Alilovića i tu bi se dešavalo da kada je svuđe kopno i sunčano vrijeme, tu bi bio led nekih dvadesetak centimetara. Meni se baš dešavalo na toj dionici da sam morao da postavim lance na auto da bih prošao. Jednom sam objašnjavao kolika je dužina puta i rekao sam da ako idemo pješke stižemo za deset minuta do moje kuće, a ako idemo sa autom imamo pola sata. Taj čovjek ostao je u čudu. Mi kao omladina smo se organizovali na razne načine, pomenuli ste prije Dom u Johovicama, taj Dom smo počeli da gradimo tako što smo kao omladina prodavali sadnice i od tih para počeli da gradimo Dom, što je za današnje vrijeme neponovljivo.
Radio Petnjica: Preko puta Doma je Koraćki krš po čemu se Johovice poznaju. Nekada su se tu palile lile imali vašari. Kako je to izgledalo?
Nadžip Korać: U Johovicama smo uvijek bili organizovani. Kada smo nekada palili lile, došli smo na ideju da bi mogli to pretvoriti u malo širu manifestaciju i počeli da pravimo mini-noćni vašar, jer tada nigdje nije postojao noćni vašar. Nije zaživjelo to.
Radio Petnjica: Kada je probijen put kroz selo?
Nadžip Korać: Mislim da je probijen 2006 god. Nije bilo lako, jer prolazi kroz trinaest različitih vlasnika imanja, ali eto kockice su uspjele da se poklope i svi su se složili da daju svoj dio imanja. Tadašnja opština Berane nam je izašla u susret i pomogla sa nasipom. Imali smo sreće kasnije da asfaltiramo taj put i to uoči samih izbora.
Radio Petnjica: Šta je po vama ključni razlog odlaska ljudi iz Bihora?
Nadžip Korać: Po meni prvi talas odlaska ljudi sa ovih prostora uslovili su sukobi u tadašnjoj bivšoj Jugoslaviji. Poslije toga dolazi ekonomska situacija, jer Petnjica u sastavu opštine Berane nije dobijala neka sredstva za razvoj i zapošljavanje, tako da je omladina s razlogom odlazila. Putevi su bili loši, nije imalo mehanizacije i nekih boljih uslova za bavljenje poljoprivredom.
Radio Petnjica: Šta vas je podstaklo da ostanete i osnujete svoj privatni biznis u Petnjici?
Nadžip Korać: Mogao sam da odem kao i svi, ali najviše sa ostao zbog svojih roditelja, jer nemam ni braće ni sestara i neko je morao da ostane i da se brine o njima. U jednom razgovoru sa rođakom kada su mu roditelji preminuli rekao mi je da nikako ne može da prežali što nije bio za njih tu. Džaba i novci i sve to se ne može vratiti i onda sam uvidio da ja nemam za čim da žalim, jer sam ostao sa njima. Sa nekim radom solidnim mislim da i ovamo može lijepo da se živi
Radio Petnjica: Aktivni ste i na političkom planu.
Nadžip Korać: Pa to je došlo dosta spontano. Uticala je pasivnost lokalne uprave i uključio sam se kako bih dao svoj lični doprinos i pomogao. Koliko je to uspješno nek građani daju sud, mislim da je dosta urađeno.
Radio Petnjica: Šta za vas predstavlja Hamova kula i Koraćki krš?
Nadžip Korać: Prepoznatljivi smo po Koraćkom Kršu. U naše vrijeme nije bilo mobilnih telefona, pa kad je god nekom bilo dosadno, on bi prošetao do Koraćkog krša i uvijek uz put sreo nekog za razgovor. A i pogled je prelijep. Nadamo se da će u budućnosti biti nekih projekata i da će se uložiti u Koraćki krš. Što se tiče Hamove kule na početkukada je on došao ispričao nam svoje planove i sam sam bio skeptičan. Međutim, kada je počeo da radi to se vidjelo da neće biti samo mrtvo slovo na papiru već će biti nešto atraktivno. Sudbina je njega spriječila da to završi, ali ono što je sigurno je to da je Hamova kula najatraktivnije mjesto u Bihoru.
Radio Petnjica: Šta bi to još bilo potrebno Johovicama za normalni život?
Nadžip Korać: Imalo bi da se uloži u elektro mrežu tu je dosta loša situacija. Johovica nije velika da bi se bavila poljoprivredom, ljudi kod nas su prinuđeni da uzimaju parcele i idu u drugo selo da obrađuju. Nekoliko puta sam potencirao da niko iz Johovica nema upošljen u lokalnoj administraciji, jer u Johovicama, kao rijetko gdje u Bihoru, postoji još uvijek omladine i treba gledat na razne načine da se zadrže.
EMIL MURATOVIĆ: U Petnjici se može zaraditi pristojna dnevnica
Radio Petnjica: Kako ste došli na ideju da osnujete restoran Merak?
Emil Muratović: Moj otac je imao viziju i ideju da Petnjici fali jedan objekat koji je pružati restoranske usluge svim dobronamjernim ljudima.
Biznis se vremenom razvijao i bio u usponu zbog toga što smo kao porodica svi zajedno radili i ostvarili uspjeh a kasnije sam ja nastavio i danas smo tu a 6. Aprila bilo je devetnaest godina uspješnog rada.
Radio Petnjica: Da li se sjećate trenutaka prije osnivanja restorana, kako se prije toga živjelo?
Emil Muratović: Moja porodica bavila se privatnim poslovima, otac i majka bavili su se poljoprivredom i stočarstvom gdje sam i ja dio života proveo sa njima na katunima u Pločniku i Crnom vrelu. Imamo imanja i bavili smo se time, sve do kad je moj otac odlučio da napravi korak za lakšim životom i pored toga što je tada dobro poslovao. Vjerovao je u ideju i obezbijedio nam je vrlo udoban život kroz tu ideju. Kao mlad sam počeo da radim, moj brat, majka i svi smo zajednički radili i stvarali. Danas smo u veoma ozbiljnom biznisu restorana i pružamo usluge raznovrsnih jela, raznih usluga tipa rođendana, svadbi, vjenčanja, delegacije sa raznih adresa. Imali smo svu elitu iz Crne Gore, gdje smo ispoštovali i mnogi su se iznenadili da u Petnjici postoji restoran koji opravdava očekivanja.
Radio Petnjica: Da li bilo teško na početku i da li je bilo uspona i padova?
Emil Muratović: U svakom poslu postoje usponi i padovi obzirom na dešavanja korona virusa, rat u Ukrajni, odlazak mladih i sve to utiče na naš posao. Imamo pad posjeta gostiju ali nekako se držimo da opstanemo. Počeci su bili teški jer došli smo iz drugačijeg obima posla, idemo sa vremenom, i razni izazovi nam dolaze ali moramo da se borimo.
Radio Petnjica: Da li je postojao treutak da si sebi kazao, bolje da sam otišao iz Petnjice?
Emil Muratović: Bilo je prilike kada sam govorio trebao sam da odem, neke situacije se trenutno namjeste jer u ovom poslu mnogo izazova ima, pozitivnih i negativnih.
Imao sam priliku da prije nego je Petnjica povratila status Opštine, da pođem u inostranstvo i započnem novi život u Luksemburgu. Odlučio sam da ostanem u Petnjici prije svega zbog svoje porodice i nisam htio da ostavim roditelje, radiću posao koji su oni započeli. Radili smo na tome da dobijemo više prostora i došli na 150 komfornih mjesta na oba sprata i možemo da ugostimo u bilo kojem trenutku ali i danas zafali mjesta, pogotovo u ljetnjim mjesecima.
Napravili smo program za porodične ljude, omladinu, za starije ljude i za svačiji ukus imamo program. Nama je najbitnije da su nam gosti zadovoljni a ostalo dolazi samo.
Radio Petnjice: Da li ste zadovoljni postignutim?
Emil Muratović: Zadovoljan sam, Allah mi je dao porodicu, imam roditelje i ne planiram da idem iz Petnjce i pored toga da ovaj posao stane. Žao mi je što omladina nema povjerenja i samopouzdanja u sebe, nego traži egzistenciju na nekom drugom mjestu. Ovdje je potrebno uložiti sebe i ako treba danonoćno raditi i moguće je da se uspije. Ovjde se poznajemo svi, ljudi su domaćini ovdje, Petnjica je domaćinski kraj. Naši ljudi su Evropu naučili da budu domaćini. U Petnjici gdje god pokucamo, imamo ruku pomoći, prijatelja a u svemu je bitan trud i vrijeme.
Radio Petnjica: Da li su Bihorci probirljivi kada je hrana u pitanju?
Emil Muratović: Svako zna šta je dobro i ukusno, dobro može da bude svih devetnaest godina a loše jednom i da to bude kraj posjete. Greške se u ovom poslu ne praštaju. Tolerancija postoji jer postoje situacije koje prevazilaze mogućnost da u nekim trenutcima, kao ljeti kada je gužva i uvijek se desi da neko sačeka.
Radio Petnjica: Da li ste spremni za ljetnju sezonu i dijasporu?
Emil Muratović: U toku ljeta Petnjica izgleda prelijepa, u kojoj na svakom metru naiđemo na prijatelja i glavni posao dešava se u toku ljeta i naravno da jedva čekamo da dođe ljeto. Naravno da smo spremni u punom kapacitetu dočekujemo našu dijasporu.
Radio Petnjica: Koji su po vama razlozi kako bi se omladina zadržala u Petnjici?
Emil Muratović: Veoma teško je zadržati omladinu, ima dosta društvene odgovornosti ali ne možemo očekivati da opština i država svima obezbijedi posao. Moramo biti spremni da preuzmemo odgovornost.
U Njemačkoj nije problem po stotinu kilometara da se ode na posao, dok je ovdje problem dvadesetak kilometara. Cijene rada u Petnjici nijesu kao nekada, mnogo su veće i pristojne su. Danas u Petnjici može se zaraditi svakoga dana pristojna dnevnica, ali je bitan trud.
Na inicijativu NVO ,,Eko Vrbica“ u dogovoru sa Opštinom Petnjica i saradnji sa Komunalnim preduzećom, organizovana je druga po redu akcija čišćenja i prikupljana otpada sa glavne saobraćajnice Petnjica-Berane do Duljkove Stanice i tom prilikom prikupljen je velika količina smeća i raznog sekundarnog otpada koji odlažu nesavjesni građani tik pored glavnih saobraćajnica.
,,Želimo ovim putem da se zahvalimo u ima NVO ,,Eko Vrbica“ Opštini Petnjica i Komunalnom preduzeću na saradnji i organizovanosti cijele akcije. Nadamo se da smo bar na neki način uspjeli da podignemo svijest građana na veći nivo. Takođe želim da se zahvalim i NVO ,,Hajrta“, koji nam je donirao i obezbijedio hranu i piće za sve učesnike ove akcije”, saopštili su nam iz NVO ,,Eko Vrbica“.
Ovo je još jedna akcija u nizu, a sve u cilju očuvanja životne sredine i podizanja svijesti kod građana da ne odlažu smeće na mjestima gdje smeće nikako ne bi trebalo da bude, kao i to da svi zajedno radimo na tome da Bihor bude čist.
Dvadeset sedma noć obilježena je ramazanskim poklonima za najmlađe polaznike mekteba iz Petnjice
„U toku dvadeset sedme noći džematlije iz Petnjice u saradnji sa viber grupom „HALAL HAMM“ najmlađe polaznike mekteba obradovali su ramazanskim paketićima.
Ovim gestom željeli su da stimulišu rad i nagrade dosadašnji trud djece koja pohađaju mekteb.
Dvadeset sedma noć bila je izvrsna prilika da se već pomenuti rad i trud djece predstavi petnjičkom džematu“ , saopštio je pomoćnik glavnog imama petnjičkog Medžlisa Armin Korać.
Bijelopoljska humanitarna organizacija ,,Hilal“ u sklopu projekta Ramazanska karavana dobročinstva trasira svakodnevno nove “kilometre humanosti”.
U toku mjeseca Ramazana nekoliko puta posjetili su Opštinu Petnjica i podijelili pakete humanosti i tom prilikom su juče ispred prstorija Radija Petnjice uručili dvadesetak paketa pomoći.
„U ime porodica koje su dobile pomoć i Upravnog odbora fonda Hilal zahvaljujemo se svim donatorima koji su svoju nit humanosti realizovali kroz kanale dobročinstva naših Hilal-a.“ saopštili su iz ove organizacije.
Remzija Hajdarpašić pripada onim stvaraocima koji je svoj rodni zavičaj pretočio u ličnu prozu satkanu u njegovim razmišljanjima. Njemu je u mislima Bihor i Vrševo. Aristotel je rekao: ,,Umjetnost nastaje iz nagona za oblikovanjem i čežnje za emocionalnim izrazom.” Bez obzira što svoje muhadžirske dane provodi u Luksemburgu ipak je njegov zavičaj tamo đe mu je i korijen; zavičaj je mesto za koje ga vezuje sjećanje i jaka čežnja misli i zapisi, jutra i noći, život i smrt, očaj i nada, ljubav i patnja sve je to dio priča koje je Hjdarpašić pretočio u svoju prozu.
Remzija Hajdarpašić
Uvjek kad se pojavi nova kratka priča, obradujem se, i učini da povjerujem kako smo, svakom njegovom pričom još jedan korak bliže sferi i formi kratke priče koja je nažalost kao književna forma zapostavljena, u odnosu na roman. Međutim tu draž koju ima kratka priča rijetko ima koji roman.
Priče Hajdarpašića su narativne forme, odnosno, prihvataju činjenice kao sublimaciju emocija autora u kojima se čuva lični potencijal integralnosti i koji kao vrjednosno ujednačen segment i spektar priča o događajima iz njegovog okruženja kako onog u kom se rodio tako i onom u dalekom svijetu. Autor nas svojim pričama opominje da ne možemo putovati svezanih očiju kroz ponoć naše suštine, često nesvjesni našeg okruženja. Autor se služi najjačim sredstvima kratke priče – sažimanjem, naracijom, sublimacijom, metaforičnim sugestijama, pa i neskrivenom porukom svojim čitaocima koji ga sa pažnjom prate na njegovim proznim putevima. Hajdarpašić hrabro istupa svojim pričama (tematikom), sa težnjom ka savremenoj priči. Duboko svjestan svijeta koji ga okružuje, autor svoju proznu nit prepušta novom svijetu, čije širine lijepo složene arabeske iz života. Pri prvom dodiru sa ovim pričama naslućuje se duboka misao, kao svetionik koji šalje jaka svjetla ka brodovima tasko je autor u sigurnom proznom izrazu. Osnažen tim i takvim izrazom kao i životnim i stvaralačkim iskustvom, Remzija Hajdarpašić nastupa sa jakom energijom o tome da je autor istovremeno i kovač i kovina, te da je u trenutku kad udara po nakovnju vazda i sam pod udarom čekića, taj udar ga vodi životnim putevima i stazama ka Bihoru. Primarna problematika kojom se Hajdarpašić u pričama bavi je odnos društva prema pojedincima, ali i odnos takvog pojedinca prema samom sebi. Vodeći nas kroz lavirinte duše, autor nas vodi kroz predjele oprečnih i intenzivnih osjećanja. Stalno ispitujući svoja uvjerenja, (da li je nešto ispravno ili pogrešno) ide do krajnjih granica, neprestano rušeći stigmu, buneći se protiv nepravdi. Zato što, su mudre misli pisaca još od antičkih vremena pa do danas, smatra da su to jedni od najhrabrijih ljudi. Zato što svoje najintimnije misli i osjećaje duboko skrivene, istinito i nesebično, hrabro, svjedoče kroz njihova promišljanja. Samo oni pisci koji javno govore o svojoj ali i tuđoj čovječnosti, (a toga nam danas najviše nedostaje) čine svoja djela posebnim. Priča koja svaki put traje, onoliko dugo, koliko želimo da je preživljavamo iznova i iznova. Autor nam se uvjek obraća istinom, birajući riječi, da samo njemu slični osjete i prepoznaju istinu i jaku snagu njegovih (vizija) priča. Na samom kraju reći ću autor je dobar pisac da bi ispod njegovog pera moglo da izađe nešto što nije književnost, i to dobra. Tematsku i motivsku građu autor gradi, grana i razgrađuje u kolopletu sa emotivnim, etičkim i estetičkim zahtevima. Pa tako i ove zapise čitamo kao niz u književnom smislu izvanredno organizovanih priča u kojima autor daje mnogo prostora ličnom (unutrašnjem) načinu razmišljanja i izražavanja dok zapisuje svoje uspomene koje su i snažne i autentične i čine ga posebnim.
ZAKOPANO ZLATO
Čini mi se da gusari, pustolovi i avanturisti ne bi ni postojali da nije bilo “zakopanog zlata”. Kako je samo raspaljivalo maštu pripovjedača, pisaca i ražisera.
Priče o blagu skrivenom u njedrima zemlje nijesu mimoišle ni moje rodno selo Vrševo. Teški uslovi života i naporni svakodnevni poslovi rađali su u ljudima želju za rahatlukom i bogastvom. Pronaći davno zakopano blago bio je način da se ostvare želje. Otuda u Vrševu, a i drugim bihorskim selima, postoji niz zanimljivih priča vezanih za zlato.
Abdulah, siromašni seljak iz Vrševa, našao se nekim poslom u Skoplju i prije povratka otišao na pijacu da kupi poklone familiji – obećao je babu duhan, ženi košulju a djeci simit. Obilazeći tezge, privukle mu pažnju stare mape koje je, pored isto tako starih knjiga prodavao onizak crnomanjast čovjek porijeklom Grk. Vješt trgovac, doznavši da je mušterija iz Crne Gore ubjeđivao je Abdulaha da su mape upravo iz tih krajeva. I stvarno, gledajući jednu od njih zakleo bi se Abdulah da su putevi i potoci ucrtani na mapi njemu poznati.
Kupio bi on mapu ali nema para za sve što bi htio. Ocu ne smije na oči bez duhana. Djeca će po cijeli dan savijati ovce i dvije mršave krave po Ilinom guvnu da bi ga još tu presrela i dobila obećani simit. Emina, devetogodišnja kći krhkog zdravlja i kao prut tankih ručica, skočiće mu oko vrata – ne bi mogao podnijeti razočarenje i tugu u očima svoje djevojčice da njene ruke u torbi ne pronađu simit. Zagrliće ga i Emin, stariji sin, bistro dijete koje često ispisuje čobanskim štapom, čas po zemlji čas po zraku, samo njemu znane znakove. (- Planira Emin, biće nešto od njega – govorili su ljudi. Najbolji učenik osmog razreda osnovne škole u Tucanjama, upisaće gimnaziju u Beranama. Stanovaće kod daidže, obećao je dajko da je Eminova škola njegova briga.) Hajrija će još izdaleka znati donosili joj suprug poklon ili ne ali neće ni jednom riječju, niti jednim gestom pokazati žal za košuljom. Begovskog porijekla, ta žena krupnih plavih očiju i neobično svijetle kose što se jedva nazire ispod bijele šamije, nikada se nije žalila na nemaštinu. Sve njene želje vezane su za djecu. Da Emin završi školu – da postane neko. Da Emina zajača, ko zna gdje će se udati – ima teških kuća.
Dobi babo duhan kao zlato žut. Dobiše djeca simit – hljeb kojem prismoka ne treba. Dobila bi i Hajrija košulju da jedan krstić na mapi nije zaintrigirao promućurnog gorštaka.
– Hiljadu prečih stvari. Nek je djecu obradovao – tješila se Hajrija.
Pažljivo je Abdulah razgledao mapu, pokušavajući da odgonetne mjesto koje krstić pokazije. Kršanja, ne može biti drugo. Put prema Lokvama, Petakov krš desno selo lijevo, potok naprijed. “Kršanja je sigurno”, zaključi. Mjesto je pored puta, mora kopati noću. Kramp, vreća i mrak – to je sve što mu treba.
Familiji je rekao da ide na Bor, na konak kod sestre. Slaba je nešto, mora je obići – sevap je, odiva je to.
Skriven u grmušama pored Petakovog krša, čekao je da čobani prognaju stoku.
Prvo su prošli mlađi čobani, još nejaka djeca, žureći da se još za vidjelice popenju na svoje ili komšiske tek uzrele trešnje. Kad je stari Alija zamakao sa stadom znao je Abdulah da u Ravništima nema više čobana. Sačekao je još malo, da mrak preovlada, i počeo kopati. Kameniti teren i od suše tvrda zemlja činili su kopanje skoro nemogućim. Ali nije Abdulah bio od onih koji lako odustaju. Krampom je čupao suho busenje, kada bi metalni zvuk krampa pokazao da udara u stanac, pomjerao se napred-nazad trađeći samo zemlju ili pokretno kamenje. Kupiće ono imanje što Hasan prodaje, i volove da Pešter nema takve; obući će djecu kako treba, okitiće Hajriju… Redale su se želje dok je umornim rukama brisao znoj sa čela.
Noć je odmicala a zlata nije bilo. Počeo je gubiti nadu i koriti samoga sebe. “I nijesam za drugo već za krampa. Ovolika Kršanja – i da je zakopano tu ne može se naći.”
Počeše se i pjetlovi oglašavati…
Bio je na izmaku snage kad sunce obasja vrh Mušnice. “Dosta je, nijesam ja te sreće” pomisli.
Baš u tome kramp odlomi parče keramike. Još par udaraca i ukaza se poklopac ćupa.
Abdulah pade na koljena, prouči bismilu i otvori ćup. Smiren kakav je uvijek bio, privuče vreću i poče brižljivo prebacivati zlatnike, kao da se boji da ne iščeznu.
Prenu ga zvuk zvona. To Alijin ugič više Miještavice predvodi stado.
Pohitao je, prebacio vreću preko ramena pa kroz Makvu umakao u Gradac. U mislima mu samo Alija – je li ga prepoznao ili ne? Biti bogat u siromašnom selu činilo mu se jednako teško kao i dosadašnja neimaština. Zna on dobro da nebi mogao s praga vratiti nevoljnika, a svi će tražiti zajam: braća, rođaci, komšije, dolaziće i iz drugih sela.
Jeste Alija bio star ali ne i ishlapio, poznao je on svog komšiju. I ne samo komšiju nego i njegov kramp, u žurbi zaboravljen kraj rupe.
Narednih dana selo nije imalo drugih tema. Ljudi u poljima, žene na seoskoj vodi, čobani za stadima, jedni bi se obložili da je nešto našao a drugi da nije. No, jedini koji je znao istinu, sam Abdulah, sve je poricao. “A što bih krio da sam našao? vidite kakva mi je kuća, a nejač – dva tovara da nađem malo bi bilo”, govorio je kroz zagonetan smiješak, u kom se skrivala tajna.
Promijenio se Abdulah, svi su to vidjeli – nevješto je glumio. Dolazili su ljudi i iz drugih sela, kastana da ga pitaju šta je iskopao. A on, volio bi da ga udare nego što ga to pitaju. Ali ko može narodu usta zatvoriti?…
Kako ništa ne traje vječno, i priče o Abdulahovom zlatu polako izblijedeše. Trošio Abdulah zlatnike, polako i mudro, ne rasipajući se.
Nakon par godina započeo ja gradnju nove kuće. Slameni krov od stare već je propuštao a sipac je toliko nagrizao brvna da je bilo pitanje vremena kada će se urušiti.
Međutim svako pametan je znao da za novu kuću treba dosta novca! Jedan valjan ćošnik koštao je kao pola ovce.
I šta će biti? Pošao Abdulah u Hazane kod Sima, jedinog trgovca u kraju, da ište
zajam.
Radoznao da vidi da li mu je novac stvarno potreban, obeća Simo ali reče da mu treba nekoliko dana, dok prikupi od dužnika. U dubokoj tajnosti, pažljivo je ispisao redne brojeve novčanica, i tek onda novac posudio.
Vrati Abdulah u roku zajam, uz zahvalnost što mu se pomoglo “kada je bilo najteže”.
Uporedio Simo brojeve vraćenih novčanica sa onim u svesci i vidio da su – isti. Opet je selo brujalo neki vakat, pa utihlo.
Ostala je za to vrijeme plaha kula. I potomstvo koje dan-danas živi u blagostanju.
IZGUBLJENI UM
Zajedno su prohodali. Uspravljeni nasred sobe, dohvatili su se za ruke i na nesigurnim nožicama stigli do ivice stola. Te ručice, stisnute da jedna drugoj pomognu, za cio život su vezale Adnana i Nenada. Mnogo toga imali su zajedničkog. Igračke, stepenište, ulicu pred zgradom, malo dvorište iza zgrade, učiteljicu, klupu, loptu, a i mnoge želje su im bile zajedničke. Sve ovo i još mnogo toga zbližavalo je ova dva nevina dječaka. Uvijek zajedno: U školi, igri, svađi s drugom djecom. U tom bezbrižnom djetinjstvu bili su nerazdvojni. Ni različite vjere kojima su pripadali nijesu ih razdvojile. Još su bili golobradi dječaci kad su se složili da su njih dvojica, iako jedan Adnan a drugi Nenad, iste vjere. I Islam i Hrišćanstvo slave jednog Boga, pa ako je jedan – onda je on isti i za jedne i za druge. Razlike su napravili ljudi pogrešno tumačeći Božje odredbe. Ovako tumačenje vjere pomoglo im je, da ostanu zajedno i kada im se domovina počela cijepati po nacionalnim šavovima.
Strašan oblak mržnje počeo je prekrivati njihov rodni grad. Čim su se čuli prvi pucnji oko Srebrenice, Nenadovi roditelji riješili su otići kod rodbine u Srbiju. Donijeli su Adnanovima ključeve od stana i dugo objašnjavali razlog odlaska. Stariji nijesu plakali na rastanku , ali Adnan i Nenad – jesu.
– Neće ovo dugo – nadala se Adnanova majka.
– Čim stane, eto nas opet nazad – hrabrio je otac Nenada, milujući mu kosu.
Skrasili su se na obali Lima i tu, iz kuće svoga rođaka, osluškivali vijesti sa ratišta. Ubrzo se rat punom žestinom zatalasao Bosnom. Radioamateri bili su sada jedina veza između dva nekada nerazdvojna druga. Lagao je Adnan da imaju svega, da im nišra ne fali i da nije tako strašno kako ljudi sa strane zamišljaju.
Kako je rat odmicao, Srbima je trebalo sve više vojske pa su počeli mobilisati ljude koji su iz Bosne izbjegli u Srbiju.
Nenada su poveli iz postelje. Uzalud su roditelji pokazivali papire da je bolestan i da nije za vojsku. Upućen je u region rodne Srebrenice. Sa strahom je očekivao da će sresti Adnana. Bojao se okolnosti pod kojim bi mogli da se sretnu. Pred spavanje bi često režirao njihov susret. Najčešće je zamišljao kako oslobađa zarobljenog Adnana i on, beskrajno srećan, odlazi svojima.
Sve češće se govorilo da će napasti Srebrenicu. Nenada je obuzimao strah. Pomisao da u rodni grad uđe pucajući na komšije, u čizmama gazeći puteve djetinjstva, tjerala ga je u sve veći očaj. Nadao se da će neko zaštititi “zaštićenu zonu”.
Nije bilo zaštite. Možda bi Holanđani, koji su je “štitili”, do poslednjeg branili Amsterdam ili Hilversum, ali Srebrenicu nijesu.
Jedan je broj Srebreničana odlučio da živ ne ide krvoloku u ruke, pa su bespućima bosanskim krenuli tražiti slobodu. Drugi koji nijesu vjerovali u načelo: ” Čovjek je čovjeku vuk” čekali su dželate na rodnom pragu. Adnan je bio sa ovima drugim. Mislio je da među Srbima ima dosta Nenada.
Potrpani su u autobuse i razvoženi u razne pravce. Adnanov autobus zaustavio se blizu velike zgrade, bila je to škola u kojoj je utihnuo dječiji žamor. Bjelina zida fiskulturne sale isticala je grafit: “Belma, volim te”. Taj natpis prekri živi zid napravljen od desetak ljudi postrojenih za strijeljanje. Ču se naredba: – Pali! – odjeknu plotun i ljudi popadaše, a ponovo se ukaza onaj grafit, sada poprskan tamnocrvenim kapima. Dvojica revnosno odvukoše leševe ustranu, nakon čega je postrojena nova grupa. Među ovima, prvi zdesna bio je – Adnan.
– Ne nemojte njega, on mi je brat! – uskoči Nenad i raširi ruke ispred Adnana.
– Kakav brat, nesrećo? – zaustavi ga dželat koji je komandovao.
– Komšija i drug, zakleti prijatelj. On mi je kao rođeni brat.
– Balija ti brat?! Gubi se da i tebe ne posadim kraj njega!
– Pusti ga ko Boga te molim – zapomagao je Nenad. – Pusti ili ubij i mene.
– U stroj, pizda ti materina! – Lijevom rukom ga je pogurao natrag do stroja a pištoljem u desnoj vitlao mu pred očima. I evo poslije više od tri godine ponovo su tu. Adnan na liniji za umiranje, Nenad na liniji za ubijanje. Gledaju se oči u oči.
– Pali! – bi naređeno, i Adnan pade. Pade i Nenad.
Adnana su odvukli ustranu, na gomilu leševa, a Nenada doktoru. Narednog dana u Nenadovoj vojnoj knjižici napisano je: TRAJNO NESPOSOBAN ZA VOJNU SLUŽBU.
Umno poremećenog Nenada otpratili su roditeljima u Prijepolje.
Lutao je gradom, silazio do Lima te dugo bacao kamenčiće u vodu i nešto šaptao. Peo se na most i odozgo se zagledao u zatalasani Lim, kao da to dolje i nije bila rijeka koja teče, već knjiga u čija je slova njirio pokušavajući da ih pročita.
Rugala su mu se djeca, gađala ga kamenjem, vukla za skute kaputa, a on se nije opirao, često bi zaplakao i govorio:
– Pustite me. Ja sam ubio sebe.
BIOGRAFIJA
Rođen je 25. januara 1967. godine u bihorskom selu Vrševu. Osnovnu i srednju školu završio u Rožajama. Diplomirao na Mašinskom fakultetu u Prištini 1994. godine. Od 1995. godine živi i radi u Luksemburgu. Jedan sam od osnivača revije ,,BIHOR” i član redakcije. Prva priča ,, ZAKOPANO ZLATO” objavljena je u reviji ,,BIHOR” a potom uvrštena u ,,ANTOLOGIJU SAVREMENE BOŠNJAČKE PRIPOVJETKE” objavljene u Skoplju 2010. godine. Prema motivima priče ,,OČEVA KLETVA”, ( koja po Safetu Sijariću ima elemente romana) napisao sam scenario za dugometražni film. Zbirku priča ,,SLUČAJNI SUSRET” publikovala je izdavačka kuća ,,BOSANSKA RIJEČ” iz Tuzle 2017. godine. Trenutno priprema drugu zbirku priča.
