U Rožajama je 1. marta održana osnivačka Skupština Bošnjačke građanske alijanse (BGA).
Na Skupštini je konstatovano da je prikupljena sva dokumentacija za registraciju ovog političkog subjekta, usvojena Programska načela i Statut, te određeno odgovorno lice do registracije subjekta i održavanja Kongresa stranke.
Na skupu su se obratili neki od brojnih osnivača stranke: poslanik u Skupštini Crne Gore Seid Hadžić, Aldin Muratović, dugogodišnji odbornik u Skupštini Opštine Petnjica, i specijalista primijenjene fizikalne terapije Aldin Murić.
Aldin Muratović
Ovo je partija udruženih pojedinaca sa stavom da Bošnjaci u Crnoj Gori ne smiju biti slabi i podijeljeni. Svoju budućnost trebaju graditi na ideji jakog, disciplinovanog i radnog naroda, kao i politički zrelog društva, istaknuto je na skupu.
Jasno je da rad na političkoj zrelosti naroda više ne može nositi samo jedna partija, te da su promjene nužne.
Nijedna partija više nema monopol nad bošnjačkim narodom kakav je nekada imala, niti može upravljati svim procesima sama. S druge strane, naglašeno je da ovo nije priča o rušenju bilo koga – time se nećemo baviti. Ovo je priča o ujedinjenju i zajedničkom uspjehu. BGA je zapravo spremna na saradnju, savezništvo i dijalog sa svim partijama, udruženjima, socijalnim grupama i pojedincima koji su posvećeni stabilnosti i prosperitetu svih građana Crne Gore.
Aldin Murić
Devedesetih godina, dok su u Bosni i Hercegovini rušene džamije, Bošnjaci su u Rožajama gradili crkvu. Zbog toga ćemo se truditi da pomognemo svakoj zajednici u Crnoj Gori da pređe iz usko nacionalne u građansku politiku. Naš cilj je baštiniti građanske principe i opredjeljenja.
Ne želimo da budemo lideri bošnjačkog naroda – želimo da napredujemo zajedno s njim. Budućnost gradova ne vidimo na isti način kao ostali, stoga ćemo dati sve od sebe i narodu ponuditi svoju viziju opštedruštvenog napretka.
Partitokratija više ne smije dominirati. Moramo biti uz građane i ponuditi im konkretna rješenja, te odgovoriti na svaku potrebu i zahtjev koji nam bude upućen.
Poslanik Seid Hadžić jednoglasno je određen za predsjednika i odgovorno lice za zastupanje stranke do održavanja Kongresa
Budi se jedan tipično zimski dan. Pokušavam i ja da se nanovo probudim sa njim.
Decembar.
Izmiče nam prvi kvartal XXI stoljeća.
Magla kao dimna zavjesa okovala cijelu dolinu. Tišina i hladoća nečujno vladaju prostorom, tu se jedino još ponešto ptice bune, jer im je ograničena elementarna vidljivost, a sa tim i pregled na izbor jelovnika, nekako složno gakću kao na nekom mitingu opozicije, sa istim razlogom jer im je ponešto uskraćeno. I njima i opoziciji, za sada, glava da je zdravo, ovaj put ništa i ne mogu i neće promijeniti. Blagodat ovog momenta nam je poklon od Svevišnjeg, i to niko sem Njega ne može zamijeniti. Jedna uporna vrana ne prestaje, prednjači, usidrila se na starom oronulom orahu, nešto iskosa od mog prozora i oplela, kao da hoće da mi prenese neku poruku, uporno toroće bez pauze, pomislih ova ima kondicije ko naš veseli Pipun iz Zete, ali on više nije u opoziciji, nego u Vlasti i to u izvršnoj, pa se malo pritahirio.
Kao na usporenom snimku ustajem, i kao uvijek zažalim što sam se poslije sabaha kratko povrnuo u krevet, misli su samokritički nastrojene, mogao sam berićetnije započeti dan.
Napola budan insan krene da umije lice, da probistri očinje vidike, da bi se otrgao iz kunjanja i da efektno zabije mednjike pomedju sna i jave, ali hoćeš, iz česme uz neki neartikulisani grgut izlazi neka tamno kafena tečnost koja bi trebala da bude čista i pijaća, ali je više, zakleo bih se ni u horor filmovima, kao takvu niko ne pije. U polumraku tražim bidon one ”kupovne“, ili one ”domaće“ što sam onomad natočio u Paljuhu vraćajući se iz Bijelog Polja onim hazarderskim putem, koji me, kad god njim prođem, podsjeti na one stare western filmove, kada se ulickana gospoda truckala u onim karavanama, u kovanim kočijama sa onim velikim zadnjim drvenim točkovima po predjelima prostrane Američke posne pustinje.
Česma u zavičaju
Allahova blagodat u vidu kiše koja nam je do juče bezmalo heftu dana padala, ostavila nam je poodavno poznate probleme, koji su izgleda za Petnjičane toliko ustaljeni, da za veliko čudo oni taj problem sa zamućenom vodom smatraju kao normalna pojava, i niko na to ne obraća ni minimum pažnje. To ti je kao da imaš jednu kraću nogu i navikao si se na nju, i uporno prtiš, a ne primjećuješ da odmičeš. Ili kao kad se rodiš klopavih ušiju, prosto živiš ubijeđen da ti one lijepo stoje, dok te rođena majka u ljutini ne zovne ”klopo“.
I nađoh jedan bidon one kupovne Gorske, jer sam ovu slađu iz Paljuha prilično pohotno izgustirao juče.
Krenem da se okrijepim jednom jutarnjom turskom kahvom, ali kao da me je neko i jutros kleo, ne pali mi se ona mala žiža na šporetu kad upalim ringlu na koju sam propisno parkirao džezvu. U bunilu, kao da sam havijezan brzinom svjetlosti zaključim, i u stilu našeg sada već rahmetli Mladena Delića, kad ga ono Radanović zabio Bugarima, protnem onu čuvenu ”ljudi moji da li je to moguće“, već četvrti dan nema struje, puštaju je po dva-tri sahata, kao da nam uključuju infuziju. Plinsku bocu sam, sjećam se, sinoć iscijedio kuhajući neke domaće čajeve koje sam gustirao sa jednim provjerenim ahbabom, i do kasno u noć besjedio, peglali smo neke globalne devijacije, usput preskočivši zbilju ispred nosa i u našoj avliji.
Žice za struju u selu Lagatore
Neka, napuniću plina kad kasnije odem za Berane.
Na um mi pade da odem neđe u selo da popijem taj fildžan kahve, ali selo moje prilično opustjelo, ostale samo starije amidže i strine, i jedna novopridošla snajka, čiji je đuveglija otišao prije tri hefte za Njemačku, na bauštelu da radi. Da mučim stare grehota, kod mlade neću, sramota. Odustajem.
Lubina mi zadrhta i prođe mi neka studen đovdom, ko onaj hladni vazduh što ponekad snažno naleti odozgo sa Pešterske visoravni, koji nas naježi kad se strmoglavi niz vrleti Radmanske klisure, začinjen bolnom sjetom. Ovdje se čekao red kad se lopte igralo, kolo bi veliki krug zahvatilo od omladine, koja je samo iz moga sela bila. Kolona đaka bi se podugačko opružila kad bi se u školu išlo. Ta pomisao mi pritiska dušu da bih vrisnuo, što bi moj rahmetli dedo rekao, da se do neba čuje, kad bi nas opominjao da ne nagazimo na trohe.
Sad niđe nikoga nema.
Idem dalje. Šaltam misli, jer se na ovo ne smijem dugo zadržati. Uznemirim se, pa ne može zadugo da me prođe.
Proberem neku ležerniju odjevnu kombinaciju, sa osvrtom na vremenske i kišne uslove i utoplim se pristojno, jer u suprotnom treba ić hećimu, a to bih ovaj put najradije izbjegao.
Na jedvite jade uz propratno mrmljanje nekako otvorim garažna vrata, koja su trebala sama na ”puljku“ da se otvore, ovako sam usput skatario i onu puljku i vrata i ko ih je napravio, potkačim i najveći izum Nikole Tesle, dok sam se napučao i čupao onu gvožđuriju da otvorim.
Pokušavam sebi da opravdavam, što sam opet došao na odmor, neka sam, što sam u svom rodnom kraju, a đe ću, kako mi je ovdje plaho lijepo, aha, kao nigdje na svijetu bijelom, kako ne, i usput u tom šizofrenom cijepanju mojih polova dostojanstveno halalim sebi za sve ove krupne obmane i laži. U dilemi sam dali da optimistički ostavim ovako širom otvorena garažna vrata ili da ih siheraški zatvorim sa nadom da će doći struja prije nego se vratim i puljkom ih, ono laganini ponovo otvorim, ili da se ponovo odirem kad budem ugonio auto. Zatvaram ih, idem na siguricu, da neki mahljuk ovako rano ne prođe ovuda i svrati da prošnjuha po garaži, ima tu štošta da se mahne. Gomilao sam cijeli život.
Izlazeći sa autom iz garaže, mahinalno bacim oko na kazaljku sa gorivom, malo, vrlo malo odskočila od rezerve, izdržat će valjda do sljedeće pumpe, a prva je u Berane.
Nanovo me krvnički razara činjenica da još uvijek nemamo svoju benzinsku pumpu u Petnjici, da ti je za iljač moraš po gorivo u Berane.
Spuštajući se prema čarsiji naletim ne jednog lokalnog, mislim, ja sam prilično poranio, a za njega ne znam je li poranio ili okasnio? Nije mi trebalo mnogo i po njegovom nestabilnom i lelujavom hodu sam brzo skapirao, da se on negdje propisno nasrkao neke žestine i da on upravo ide kući, a ne od kuće. Ne znam kakav mu je doček pripremio njegov organizacioni odbor, ali ne bih volio da sam na njegovom mjestu. Ili su naviknuti pa će proći samo sa onom ”hej otrov ti ga popila“.
Put prema Paljuhu
Da je asfaltirani put bio imalo kvalitetan, nebih se rastrijeznio ni do Berana, ovako sam se pribojao da mi ne pomjeri onaj umireni kamen što se čudom pritajio u nekom prikrajku u bubregu, da ne vrečim od bolova ko lani.
U centru čaršije, pored banke, stanem jednom mladiću koji se po mojoj prvoj površnoj procjeni nevoljno odlučio da ide negdje. Uz selam mi se pristojno zahvalio i rekao da će put Podgorice, pa čeka neko da nalegne, pošto redovnog prevoza nema. Ukinut. Baš ukinut. Načisto ukinut.
Prođosmo pored motela, koji je, sjećam se, mali sam bio dok se radio, prijetio da bude građevinski poduhvat i atrakcija. I koji nikada nije služio onome čemu je izgrađen, i kao takav je nekoliko puta mijenjao vlasnika, koji su nekom nazovi reanimacijom uzaludno pokušavali da ga ožive. Propada. Dodatno zatrpan nekim izolacionim materijalima, nespretno nabacanim iz obližnjeg stovarišta, izgleda bolesno i oronulo, jadno i nakaradno. Tu prilično zapuštenu sliku ispraćam u retrovizoru.
Dok smo se poštenski istresli od stadiona prema Stenicama, i krenuli desno tu sam konačno počeo da dobijam osjećaj da smo izašli iz magle. Obradova me vidik i pomislih, evo sunca da mi spasi ovaj dan, da ga oživi i izvede iz ove letargije, i da konačno danas nešto zasija.
Gledajući desno, za sobom smo ostavljali centar Gornjeg Bihora, sablasnu dolinu, ko muštuluk umotanu u maglu. Prolazeći pokraj čuvene Duljkove stanice, pogled mi ulovi Koraćku kulu, koja jedina sija na suncu, koja dostojanstveno gospodari sa te visine, i kao da budno bez treptaja, stražari nad gornjim Bihorom, plaha, nadmena, ko nekada naše stasale bihorske odive, ponosita i gorda.
Kula
U razgovoru sa mojim saputnikom, reče mi da je to kupio novi vlasnik, Korać iz Švajcarske, ili ima viziju, ili je budala, kažu vuče ga, gore se rodio i kao mali otišao za Podgoricu, pa dalje u svijet.
”Ne zna on šta je Petnjička mafija, pričaju hoće da napravi nešto gore za turiste, planira neko etno selo, restoran, bungalove za spavanje, ali mu ne daju ovi iz Opštine, koče ga, neće ništa da mu pomognu, bar onaj put da mu urade. Znaš li kakav je očaravajući pogled odozgo. Šteta i to će nažalost propasti“. – dobaci saputnik.
Nevoljno pitam sagovornika, ima li išta ovdje da ne propada?
Tajac.
Sagovornik zabrinut ćuti.
Taman kad sam pomislio, da je u dubokom razmišljanju, otvori mu se dizna za razgovor.
”Propašće sve, ukoliko se ne probudimo, ukoliko se ne trgnemo“.- započe saputnik.
”Vi bar znate kako treba da izgleda život, vi koji ste veliki dio života proveli vani u uređene sisteme, vi koji ste radili po svijetu na odgovorne pozicije u jake firme. Vi koji dolazite ovdje i vidite kako ovo sve đavolu ode. Džaba vam što ste ove vile ovdje sagradili, što ste se puno čega odricali i najmilije ostavljali“.
Nekako ljutito i sa nekim nagomilanim i nataloženim revoltom nastavlja odgovor na moje pitanje koje se pretvorilo u monolog.
”Vjerujte da vas iz dijaspore smatramo pomalo i odgovornim za ovu situaciju, otišli ste i izvukli svoje zadnjice i dođete ovdje s`vremena na vrijeme i ništa ne preduzimate da se ovima koji su ostali poboljšaju uslovi za život“ – nastavlja saputnik kojeg sam na prvi pogled podcijenio i utefterisao u one tipične Bihorce koji nerado iznose svoj stav.
”Vidite li šta se radi, i kako se radi i šta će se desiti ukoliko se nešto ne promijeni“?
”Vidite li šta nam se desi sa omladinom, sa radnom snagom“
”Vidite li ko je ostao ovdje da živi? Hej, škole nam se zatvaraju, nema djece, gasimo se čovječe“
”Vidite li ko se i kako zapošljava, kako se dobijaju radna mjesta“
”Vidite li da nema struje po 4-5 dana, da nam je voda mutna čim jača kiša padne“
”Vidite li ove rupe po putu, kao da smo u Indiji“?
”Vidite li ko nam Opštinu vodi, kako se ponašaju, šta rade, napijaju se i brukaju na svakom koraku, šepure se tuda, okruženi poltronima, ko da su veliki posao napravili, a sve su satrli“.
”Beži bre“.
”Vidite li vi išta, ili ste kod oči, bez oči“?
”Moram kod završene škole za dnevnicu po primorju da radim, roditelje izdržavam, da ih ostavim neću, a nepismene i nekvalifikovane i nesposobne partijske ulizice su primili da rade u Opštinu“.
Nijemo sam ga samo slušao, bez argumenata, snage i prava da mu išta odgovorim.
Izgleda da sam ga samo načeo.
On uz kraći predah nastavlja.
”Opština ko opština, nije da nema, ima šta da ponudi, ima svoje resurse i potencijale, koji su neiskorišceni a Bogom su dani. Ovdje je bukvalno, izuzev ogromnih napora nekoliko familija, skoro i ugašena poljoprivreda, stočarstvo, voćarstvo, ratarstvo, od toga se nekad ljepota živjelo. O ogromnim turističkim potencijalima, da ne trošim riječi, to posebno nikoga ne interesuje“.
”Nema čovječe nikakvog idejnog plana, nikakve ozbiljne strategije oporavka i izlaska iz ove teške situacije. Dok druge opštine izdvajaju nekakva sredstva da se oporave mi tonemo, tonemo sve dublje“.
”Kako da osnujem familiju, ili treba da razmišljam i ja da podvijem rep i da bježim? Allah mi je u amanet ostavio roditelje, i njima ću hizmetiti, pa makar jednom dnevno jeo“.
”Lako je vama, dođete ovdje po nekoliko sedmica, malo se razželite, i brže-bolje nazad. Pojedini se doduše tu malo i produvaju, izigravaju nešto, naš primitivizam, valjda tamo ne mogu“.
”Zapitate li se ponekad kako je nama? Kako trpimo sve ovo, kako se snalazimo u ovom lopovskom sistemu? Pogotovo oni koji imaju svoj stav i karakter, koji nijesu potkupiljivi“.
”Vidite li vi iz dijaspore. Pa vas su dovodili da glasate, plaćali vam avionske karte, slali autobuse za vas, davali vam za putne troškove, a ovdje su kupovali pojedine ljude za po mizernih 30-40 Eura za glas, ucijenjivali ih sa socijalama i radnim mjestima“.
”Putna infrastruktura, je uništena, na svakom asfaltiranom putu, ukoliko se malo zagledate vidjet ćete slojeve koji su iznova nabacivani i krpljeni svakih 4-5 godina, što jasno aludira na neke izborne procese i njihovu dinamiku“. – u šta sam se lično uvjerio prije neki dan, kad se, usljed ove jake kiše, oburvao neki dio puta, podsjetio me na one filije mladoga sira kad ih je, nekada davno moja bijača precizno u kacu ređala.
Dok se vozimo dalje pokazuje mi saputnik rukom i opisuje – ”pogledaj i sam okolo, priroda je u dobroj mjeri zapuštena do granica da bude trajno uništena, službe kojima je to bio posao nijesu vodile računa o tome. Pored puteva se ostavljaju ostaci posječenog drveća koje nije ponešeno i nije iskorišćeno za grijanje. Vidiš li da se na skoro svakih stotinjak metara pored puta se nalaze divlje deponije smeća, na kojima se krijući baca raznovrstan otpad i materijali koji su opasni i štetni po ekosistem i životnu sredinu“.
Smeće u Bihoru
”Pitaću vas za koju godinu, gdje ćete da dolaziti, kod koga, kad se jos ova šaka starih preseli na bolji svijet, bježat ćete odavde“.
”Jedino vi, ubijeđen sam, samo vi, možete nešto da uradite, vi iz dijaspore. Ove ovdje su sve ućutkali, imaju ih u ruke, svi su se nečim umazali. Za svija neki kapak imaju.
”Jedino vi da se potkopate i da se organizujete i da ovo promijenite. Vrijedni ste i ima vas dosta, i ne mogu vam ništa. Izaberete među vama jednog poštenog, sposobnog, pametnog i valjanog čovjeka, ubijeđen sam da jedino među vama ima takav, pa zategnete ovu situaciju i spasite šta se spasiti može. Da posložite kockice, da krene ljudima malo, i da vi imate đe postarost da se vratite“.
”Mi jedino još u vas vjerujemo, jedino se nadamo da neko od vas može da rastjera ove neradnike što su uzurpirali opštinske pozicije, i što urnisaše i unakaziše sve redom. Bruka čovječe, da su pravili plan kako da najbolje unište Petnjicu, pa negdje bi pogriješili, nešto bi odskočilo, ovako ništa, ništa“.
”Stani mi tu na autobusku, tu treba da čekam za dalje“.
I dok je izlazio iz auta, polunasmijan podsjeti me da je ova autobuska stanica bila u zadnjem vlasništvu našega čovjeka, i da je prije toga radila pedeset godina bez prekida, sad izgleda kao da je tornado prošao kroz nju, sva opuhana.
”Gledaj kako su je do kosti oglodali i perišan učinjeli ovi naši iz Petnjice – dohakali joj“.
”Razmislite dobro vi iz dijaspore, razmislite dobro, dok još nije kasno, nemate mnogo vremena, posljednja vrata, na posljednem vagonu u posljednjem vozu hvatate“.– kratko zaključi, prebaci neki dotrajali torbak preko ramena i najljubaznije mi se zahvali na usluzi što sam ga dovezao.
Nikada brže nijesam stigao do Berana. Svaka me njegova i dalje riječ boli, svaki me njegov uzdah siječe, savjest mi se raspada od griže. Glas mi se njegov brižni, odjednom i zrio i mladalački urezao u kosti i kao u ehu besprekidno ponavlja.
Kako se dozvolilo da nam ovo promakne pred očima? Kako?
Da se do te mjere uzoholimo i da se ne zabrinemo za svoje koji su ostali toprak da nam čuvaju.
Pobojali smo se da ne izgubimo ovu mekanu zonu komfora, u kojoj smo se ušuškali i toplo umotali. Ljubomorno se plašimo da ne izgrebemo svoje lakovane cipele u koje smo uskočili iz onih gumenih opanaka.
Sramota. Po stotinu puta sramota.
Baš treba da se zastidimo svog ophođenja prema gnijezdu iz kojeg smo svi poletjeli u svijet.
Zasigurno tvrdim da nijedna ptica to uradila nebi, nijedan gmizavac to uradio nebi. Ispada da smo mi Bihorci najveći beskičmenjaci koji se odriču svoje domovine, i ne obraćaju pažnju na njeno propadanje, na taj ustajali trulež koji je zauzeo maha do te mjere, da se raspadne pred našim očima.
Tako mi Allaha bićemo pitani, šta smo uradili da zaustavimo to propadanje, i šta smo uradili da zaštitimo svoju braću i svoje najmilije od te propasti.
Tako mi Allaha nemamo odgovor za to pitanje.
Bihorci, ili da zasučemo rukave, da radimo na tome i sačuvamo kućni prag i tako pripremamo dostojan odgovor Gospodaru onakav kakav zaslužujemo i On i mi, ili da se pripremamo za sigurnu propast i na ovom i na budućem svijetu.
Poljoprivreda je kičma ruralne ekonomije, a domaći proizvođači se svake godine suočavaju s novim izazovima. Razgovarali smo s Adnanom Adrovićem, proizvođačem luka, kupusa i krompira, koji je sumirao proteklu sezonu i podijelio planove za budućnost.
„Sezona je bila jako uspješna, ostvarili smo ciljeve koje smo zacrtali. Prinosi su bili dobri, što je izuzetno značajno s obzirom na to da je godina bila sušna“, ističe Adrović.
Međutim, prethodna godina nije prošla bez problema.
„Najveći izazov bila je obimna suša, koja je otežala proizvodnju i učinila je skupljom. Ipak, kada je riječ o tržištu, tu nijesmo imali problema – da smo imali duplo više robe, sve bismo prodali“, dodaje on.
Adnan primjećuje promjene u potražnji.
„Promet srednje ranog kupusa je opao, dok je kasniji kupus imao bolju potražnju. Takođe, domaći proizvodi nemaju status kakav bi trebalo da imaju na tržištu – i dalje su manje cijenjeni nego što zaslužuju.“
Kako bi unaprijedio proizvodnju i prilagodio se tržišnim trendovima, Adrović razmišlja o proširenju.
„Sve više raste potražnja za plasteničkom proizvodnjom, pa ćemo gledati da se i mi usmjerimo u tom pravcu.“
Pripreme za novu sezonu su već u toku.
„Radili smo na osnovnoj obradi zemljišta, kao i svake godine. Nadamo se još uspješnijoj sezoni – planiramo da posadimo malo više, pa čak i ako cene ne budu najbolje, to ćemo nadoknaditi količinom. Samo da bude malo kiše“, kaže on s optimizmom.
Na pitanje o podršci, Adrović naglašava njen značaj, ali i prostor za unapređenje.
„Podrška je važna u svakom pogledu, ali još uvek nije na zadovoljavajućem nivou. Koristimo premije za obradive površine, ali moglo bi to još malo bolje.“
Uprkos izazovima, Adrović ostaje posvećen proizvodnji i nastavlja da ulaže u razvoj svog gazdinstva, nadajući se boljim vremenskim uslovima i većem vrijednovanju domaće robe na tržištu.
ALMINA LIČINA
Projekat FOKUS BIHORA podržan je od strane Ministarstva kulture i medija.
Deveti broj časopisa za naučna književna i društvena pitanja “Glasnik Bihora”, čiji izdavač je JU Centar za kulturu Petnjica, a glavni i odgovorni urednik dr Sait Š. Šabotić, je pred čitaocima.
U okviru svojih utvrđenih cjelina, časopis donosi: B A Š T I N A: Dijana TIGANJ MEHOVIĆ “HRONOTIP PUTOVANJA – MIGRACIJA KAO SPAS I MOTIV OBEĆANE ZEMLJE U BIHORCIMA ĆAMILA SIJARIĆA”; Mirsad HADROVIĆ RAMČILOVIĆ “FENOMEN PISANE RIJEČI U BIHORU”; Avdulah RAMČILOVIĆ “IDU OD BAJRAMA”; Sait Š. ŠABOTIĆ :”ĆILIM JE INSPIRACIJA, MAGIJA VJEŠTINE I NEPROLAZNOSTI”; I S T O R I J A: Zećir RAMČILOVIĆ: “BOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNICI U SJEVERNOJ MAKEDONIJI PORIJEKLOM IZ BIHORA”, Rade BRAKOČEVIĆ: “SUKOB KPJ I INFORMBIROA, JUGOSLAVIJE I SSSR-a (1948-1956) – BI(H)ORSKA PRIČA”, | Vukota VUKOTIĆ: “JEDAN PRIMJER HUMANOSTI SA GRANICE”.A R H E O L O G I J A: Burhan ČELEBIĆ: “ DVA LJUDSKA LIKA NA NADGROBNICIMA IZ BIHORA”. KNJIŽEVNOST – poezija i proza sljedećih autora: Mahija Demirović Dolovac, Sanela Softić Ramadanović, Kemal Džemić, Jasmina Luboder Leković, Mustafa Balje, Sefadin Korać, Snežana Radulović, Radosav Minja Koprivica i Amar Ličina.P R I K A Z I: Izet ŠABOTIĆ: “PRVI ZNAČAJNIJI SADRŽAJ O GODUŠI I BRATSTVU TRUBLJANI” (Hajradin Trubljanin, BIHOR i bratstvo Trubljani iz Goduše, Rožaje 2024, str.851); Miraš MARTINOVIĆ: “PJESNIK ČIJE DJELO SVJEDOČI I OPOMINJE” (O poeziji Safeta Hadrovića Vrbičkog); Sait Š. ŠABOTIĆ: “JEZIK – HRANITELJ I BRANITELJ NARODA” (Esko Muratović, Arhaika Bihora – jezički ethos začovjekov logos, Nikšić 2023); Čedo BAĆOVIĆ: “O MUŠOVIĆIMA” (Ulvija od begova i kapetana do zbjegova i svjetskih metropola, Prijepolje 2024); Saša BOŽOVIĆ: “SAFET HADROVIĆ VRBIČKI, MOST IZMEĐU KULTURA I GENERACIJA”, Sait š. ŠABOTIĆ: “BAŠTINA SA PORUKAMA ZA BUDUĆNOST” (Vlatko Simunović, Avdo Međedović – pjesnik priča život/vrijeme); Radosav Minja KOPRIVICA: “PRIČE IZ DVA VIJEKA” (reportaže Braha Adrovića); Sabhija KARAHMETOVIĆ (Sahet Hadrović Vrbički, “Žrtva”).
U “ALBUMU SJEĆANJA” predstavljeni su bogati programi sa prestižne kulturne manifestacije “Bihorsko kulturno ljeto 2024”.
Mr Dijana Tiganj Mehović u svom naučnom radu o djelu Ćamila Sijarića, izvodi zaključak: ”Hronotop puta lajtmotivski se povlači kroz narativni tekst, a i tekst završava Zemkovim povratkom u selo, a Hadžijinim putem u svijet. I jedan i drugi put teku u neizvjesnost, baš kao i sudbine izbjeglica iz Kolašina i Bihoraca u Turskoj koji su u nadi za boljim životom ostali bez stalnog prebivališta, sanjajući da konačno pronađu epifanijski proctor – svoju obećanu zemlju”. U svom radu o ćilimima, dr Sait Š. Šabotić , pored ostalog, piše: “Ćilim je kao umjetnina, kao dio pokućstva, kao pokrivač, ili podna dekorativna prostirka, postao, takoreći, obavezan dio svakog doma i porodice. U uslovima u kojima jenomadski život bio i te kako prisutan, dolazilo se u dodir sa različitim lokalnim tradicijama, koje su uticale na oblikovanje ličnog viđenja ćilimaod svake vješte žene koja ih je izrađivala. Svaka od njih je nastojala da izradi ćilima priđe na način da očekuje da njeno djelo bude autentično”.
Dr Zećir Ramčilović u svom naučnom radu o bošnjačkoj književnosti u Sjevernoj Makedoniji pisaca porijeklom iz Bihora ističe da se “pridružuje svima onima koji smatraju da Bihor i njegovi pisci zaslužuju Bihorsku kuću pisaca u Petnjici, koja bi bila posebna ili dio neke druge institucije culture. Izgrađena u etno bihorskom stilu od kamena i drveta gdje bi se održavale razne manifestacije po kojima je Petnjica već prepoznatljiva. Ali svakako i kao kreativni hab u kom bi se sastajali i stvarali pisci širom svijeta”.
Rade Brakočević u radu kojim je obogatio ovaj broj časopisa, prikazuje “posljedice sukoba KPJ i Informbiroa, Jugoslavije i SSSR-a (1948 -1956) na području Gornjeg Bihora. On ukazuje na ‘prećutanu istoriju’ da je na području Gornjrg Bihora bilo imformirovaca – lica osuđenih, stradalih zbog Imformbiroa”.
U ovom broju časopisa je i rad Vukote Vukotića koji piše da je “dugo vremena i nakon sticanja nezavisnosti, granica između Crne Gore i Osmanskog carstva obilježavali su sukobi i problemi. Osim toga život u pograničnom području donosio je i svijetle primjere međuljudskih odnosa i saradnje dvije države i dva naroda”. A sve ovo kroz primjere iz Berana s kraja 19. vijeka.
Burhan Čelebić piše o starim nadgrobnim spomenicima bihorskog sela Hazane. Posebnu pažnju i analizu usmjerio je na dva stećka koji na sebi imaju uklesan ljudski lik.
Svojim sadržajem, deveti broj časopisa “Glasnik Bihora” potvrdio je da se bavi aktuelnim naučnim temama, onim koje nijesu dovoljno istražene, a sa druge strane predstavio je prozu i poeziju značajnih pisaca iz Crne Gore i regiona, i dao prikaze vrlo zanimljivih knjiga koje će, sigurni smo, biti iščitavane od strane čitalačke publike koja je i ovaj broj časopisa iščekivala sa nestrpljenjem. Sadržaj je, takođe, opravdao misiju ovoga časopisa.
Nedavni boravak jednog od inicijatora i nosilaca lokalne ekološke ideje, prof. dr Fehima Koraća, u zavičaju, potaknuo je okupljanje ekoloških entuzijasta sa ciljem planiranja budućih aktivnosti. Glavni fokus je organizacija sveobuhvatne akcije čišćenja opštine Petnjica, koja će poslužiti kao povod za okupljanje svih ekoloških aktivista, uključujući učenike, nevladine organizacije i građane. Posebno je značajno učešće Mjesne zajednice Polica, čiji će se aktivisti pridružiti ovoj inicijativi, što ukazuje na rastuću svijest i zajednički angažman u očuvanju životne sredine.
Pored akcije čišćenja, planirana je organizacija drugog okruglog stola posvećenog lokalnoj ekologiji. Na ovom skupu, timovi koji su posjetili evropske zemlje prezentovaće svoja istraživanja o upravljanju otpadom, pružajući vrijedne uvide i potencijalna rješenja prilagodljiva lokalnom kontekstu. Termini održavanja okruglog stola biće naknadno određeni, a organizatori će blagovremeno obavijestiti javnost o detaljima.
Kao kruna dosadašnjih aktivnosti, planirano je osnivanje nevladine organizacije pod nazivom “Eko Petnjica”. Osnivačka skupština ove NVO ima za cilj formalizaciju ekološkog pokreta u regionu, omogućavajući strukturiraniji pristup realizaciji projekata zaštite životne sredine. Očekuje se da će “Eko Petnjica” djelovati kao platforma za koordinaciju budućih akcija, edukaciju građana i promociju održivih ekoloških rješenja.
Ove inicijative predstavljaju značajan korak ka unapređenju ekološke svijesti i prakse u opštini Petnjica, oslanjajući se na zajednički rad lokalne zajednice, povratnika i međunarodnih partnera.
Draga braćo i prijatelji – Bošnjaci, Albanci, Muslimani i svi pripadnici islamske vjere, bilo da ste u Crnoj Gori, širom Evrope ili daleko od domovine, na muhadžirskim putevima, u tuđini đe vas srce uvijek vuče nazad.
Kao vaš brat, etnički Crnogorac, koji s vama dijeli sve ljepote islamskih vrlina koje vas krase, iz dubine srca vam želim da ovaj sveti mjesec Ramazana provedete u miru, slozi i blagostanju. Neka vas vaše dove i misli ujedine u dobru, neka vam srca budu blaga i ispunjena milošću, a vaši domovi obasjani ljubavlju i spokojem.
Ramazan nije samo post i odricanje, već i vrijeme kada duše nalaze svoj put do svjetlosti, kada ruke pružamo jedni drugima, kada pokazujemo koliko smo kao ljudi veliki u svojim djelima i plemeniti u svojim namjerama. Neka vam svaki iftar bude trenutak zahvalnosti, neka svaki suhur bude podsjetnik na snagu vjere, a svaka dova most koji nas povezuje sa Stvoriteljem i jedne s drugima.
U ovim vremenima iskušenja, dok proživljavamo izazove svakodnevice, neka nam Ramazan bude svjetionik nade i podsjetnik da smo najsnažniji kada smo zajedno. Neka naše misli i dove-molitve budu upućene svoj braći i sestrama u Palestini i svuda đe nevini stradaju, đe se suze prolivaju, đe se nepravda čini. Sjetimo se onih koji su kroz istoriju trpjeli patnju samo zbog imena i vjere, sjetimo se svih stratišta Zapadne Evrope i daleko šire, đe su vaši preci ostavili svoje živote, ali nikada nisu izgubili dostojanstvo. Neka nas Ramazan ne dijeli, već sjedinjuje. Neka nas nauči da budemo bolji, da budemo snažniji u vjeri, dostojanstveniji u postupcima i milostiviji jedni prema drugima. Jer samo kroz ljubav, razumijevanje i zajedništvo možemo graditi svijet dostojan naših snova. U to ime vam poklanjam svoju pjesmu. Ramazanska svjetlost.
Predjednik SO Petnjica Mehmed Adrović čestitao je Ramazan islamskim vjernicima.
“Uvaženom reisu Rifatu efendiji Fejziću, svim vjernicima u Crnoj Gori i dijaspori, Ramazan Šerif Mubarek Olsun!
Neka Vam Ramazan protekne u zdravlju i dobrom raspoloženju i neka učvrsti vašu vjeru, dobrosusjedsku toleranciju i uzajamno uvažavanje i poštovanje, a svima donese ličnu i porodičnu sreću, ljubav i blagostanje.
Neka nam uzvišena radost Ramazana donese mir, suživot i toleranciju, osnaži naše ljudsko, rodbinsko i komšijsko poštovanje, pomaganje i razumijevanje, te da predstojeće nam dane Ramazana ispunimo duhovnom srećom, ljubavlju i humanošću”; stoji u objavi koju potpisuje Mehmed Adrović, predsjednik SO Petnjica
Predsjednik SPP Petnjica Almir Muratović čestitao je Ramazan svim islamskim vjernicima.
“Građanima Crne Gore i Sandžaka pripadnicima vjere islama, dijaspori, Reisu Islamske Zajednice u Crnoj Gori ef Fejziću, želim u svoje lično ime i u ime Stranke Pravde i Pomirenja u Crnoj Gori čestitati nastupajući mjesec Ramazan uz želju da ramazanske poruke i pouke ostanu u nama i nakon Ramazana.
Ramazan nam je prilika da se prisjetimo da bez odricanja i strpljenja nema nagrade.
Stranka Pravde i Pomirenja uputila je oštre kritike predsjedniku Skupštine Crne Gore Andriji Mandiću zbog podrške prvostepeno osuđenom predsjedniku bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Miloradu Dodiku.
Saopštenje prenosimo u cjelosti.
“Gospodine predsjedniče Skupštine Crne Gore, ako se već pozivate na Dejtonski sporazum ne možete davati podršku čovjeku koji krši i podriva Dejtonski sporazum upravo u dijelu suvereniteta i cjelovitosti BiH.
Javnost Crne Gore, a i šira javnost svjedoči da su dvije nacionalne stranke koje čine većinu u Vladi Crne Gore otvoreno stale na stranu politike podjele susjedne nam države Bosne i Hercegovine. Naravno sve to upakovano kao i mnogo puta do sada brigom o svom nacionalnom korpusu. Ponovo je taj “korpus” navodno ugrožen i nema države u regionu đe nije ugrožen. Ništa gospodo iz SNP i SND nije sporna borba za prava sopstvenog naroda, ali mora li uvijek vaše zalaganje za prava “korpusa” uvijek da ide u smjeru ugrožavanja drugih i drugačijih. Želimo, takodje, pitati premijera Crne Gore, gospodina Spajića da li će i ovaj ispad predsjednika slupštine Crne Gore da tumači kao njegov lični stav. Od kuda to da “lične stavovi” idu prema Hrvatskoj pa Kosovu, sada Bosni, a kako se krenulo ne bi nas začudilo da se predsjednik Skupštine Crne Gore okrene i na uređenje teritorijalnog integriteta susjedne nam Srbije”, saopšteno je iz SPP CG.
Muamer Zukorlić (1970-2021) je bez sumnje nesvakidašnja pojava u savremenom svijetu. Za svog kratkog života ostavio je neizbrisiv trag ne samo među Bošnjacima Sandžaka, nego i među Bopnjacima uopšte. Osporavan i slavljen, jednako kuđen i hvaljen, bio je enigma mnogima, pa čak i onima koji su mu bili najbliži. Bez sumnje, bliskost sa njim je, mnogima je poticaj da se kunu u njegove “amanete” a da vrlo malo vode računa o tome, koji je stvarni njihov sadržaj i koja je to zvijezda vodilja krasila ovu neobičnu ličnost. Ako se riječ “amanet” tumači kao “Povjeravanje nekome na čuvanje nekog dobra kao znak povjerenja da će biti dobro sačuvano” onda i tumačenje ovog pojma mora biti izvedeno iz njegove filozofije i shvatanja života, ostavljenih djela. Pozivanje na njegov “amanet” u svakodnevnom javnom životu često se doima kao jednokratna (zlo)upotreba njegovog djela, posebno, ako se ima na umu njegovo iznenadno preseljenje i činjenica da je njegov „amanet“ ostao nedovršen i samim tim podložan različitim tumačenjima. Imajući sve to na umu, ni autor ovih redova, koji je proveo sa njim sate razgovora o raznim temama, nema ambiciju da preuzme ulogu eksluzivnog tumača, ali osjeća potrebu da pokuša u najsažetijoj formi definisati životne i filozofske principe ove ličnosti.
PRINCIP ODNOSA VJERE I NAUKE
Često smo se sporili oko bitnih razlika u našem promišljanju. Njegovo “vjerujem” i moje “sumnjam” su dugo u mojoj glavi bili antipodi kojim se razdvajaju vjera i nauka. Pri tome je moja argumentacija počivala na prostom naučnom saznanju “da bi za nešto tvrdili da je istinito, mora biti mjerljivo, provjerljivo, logično, sistematično i skladno”. Kao sekularista tradicionalnog obrazovanja sam teško prihvatao stavove “da postoje istine, od nekoga date“, nego da prihvatam samo one koje su plod lične i naučne spoznaje. Nasuprot tome, njegovo stanovište da izmedju “sumnjam” i “vjerujem“ ne postoji razlika, već naprotiv da samo shvatanjem da nauka i vjera ne mogu biti sučeljene samo zbog toga što koriste različite metode spoznaje. Njegova vizija nije bila statična niti isključivo dogmatska; naprotiv, on je smatrao da vjera i nauka moraju ići ruku pod ruku kako bi se osnažila intelektualna i duhovna snaga naroda. Pri tome je polazio od stanovišta da niti vjere, pa ni nauke nema bez ZNJANJA. Šta je u suštini znanje i koje znanje nama treba? Kada je u pitanju definicija znanja, polazilo se od stanovišta da je “koncept znanja jedan od najasnijih i najočiglednijih koncepata, do te mjere, usaglašen sa našom savješću da se tokom povijesti, uopšte i nije pokazala potreba za njihovom definicijom” No, Zukorlić se držao islamskog koncepta znanja, koje se donekle razlikovalo od helensko-zapadnjačkog poimanja znanja prevashodno zbog toga što se smatralo: ”…da je znanje jedno od sredstava preko kojeg Bog otkriva Svoju volju ljudima, povezujući je u nekoliko slučajeva sa stvaranjem; da je znanje nesumnjivo suštinski i sastavni dio sadržaja Objave i kao u mnogim slučajevima, čak i sam sadržaj Objave jasno opisuje putem pojma – ilm = spoznaja, znanje“ (u Kur’anu se u različitim derivatima ovaj pojam pominje oko 800 puta); da je znanje jedna od posebnih blagodeti, jasna manifestacija Boźije milosti, i shodno tome, jedan od osnova i karakterističnih elementa vjernika; da je znanje važan elemenat koji osigurava čovjeku visok status i sigurnu poziciju.” U islamskom svijetu znanje bez djelovanja, teorija bez prakse, jeste puka praznina za razum, potpuno beskorisna i bez osnove značenja, a time konceptualno potpuno nepostojeće. Dakle, uprošteno tumačenje bi podrazumijevalo da samo funkcionalno i primijenjeno znanje čine smisao navedenog koncepta. Odnosno, znanje je osnov svega. Ako je tako, moramo izgradjivati institucije znanja, tvrdio je Zukorlić, podsjećajući da su kod svih drugih naroda najviše institucije znanja utemeljili sveštenici (Rišelje, Štrosmajer, D. Obradović…) i da to što Bošnjaci kasne u tome bezmalo dva vijeka, treba tražiti u neprekidnom podozrenju izmedju vjere i nauke kod muslimana, zagovarajući sinergiju učenjaka i uleme. Na tim principima je nastala BANU, te je njegov, doprinos, M. Cerića i Ferida Muhića u tom procesu istorijski, i kao takav od neprocjenjivog značaja. Za vjeru je dovoljan “nijet”, za znanje “rad na sebi i drugima”. Vjera se nasljedjuje i ne bira, a znanje stiče. Izbor najboljeg iz vjere je tradicija ali ako je ne prati znanje postaje ritual i svrha sama sebi. Zato treba stvarati institucije. To je ono što Bošnjaci nemaju. Nešto zbog toga, što nijesu znali, a ne manje, zbog toga što nijesu imali samopoštovanje koje se oslanja na tradiciju. Osnov njihove tradicije čini vjera – Islam. Zato, Milan Brdar s pravom uočava: “…da je njegova retorika često uključivala elemente islamske misli, ali je bila prilagođena savremenim sociopolitičkim kontekstima, što mu je omogućilo da postane most između tradicionalnog i modernog pristupa islamskom identitetu. U čemu se sastojala njegova filozofija premošćavanja izmedju tradicionalnosti i modernosti? Pa u tome, što je Islam za njega bio način života, koji mora imati prepoznatljiv identitet: nacionalni, kulturni, obrazovni. Šta je smisao toga: Bošnjaci kao muslimani u savremenom svijetu ne znače mnogo, odnosno ništa, ako nemaju izgradjen nacionalni identitet. Na moje provokativne upite: Šta je Bošnjacima važnije, vjerski ili nacionalni identitet i kako to da smo prvi prevod “svete knjige” dobili od pravoslavnog popa (Mića Ljubibratića)? odgovarao bi da se to ne može odvajati, i da islam čini osnovni sadržaj njegovog i bošnjačkog nacionalnog identiteta. Nezadovoljan takvim objašnjenjima, tvrdio sam da ako je molitva tom narodu stotinama godina izgovarana na jeziku kojeg nijesu razumjeli, onda to nije samo vjera, nego i mehanika. Slagao se samo sa konstatacijom da islam nije gimnastika koja se očituje u pet namaza, nego filozofija života u kojoj postoje odgovori na sva ovozemaljska pitanja. Sposobnost da se ti odgovori pronadju leže u dubokoj spoznaji filozofije vjere koja je nadživjela sve napade “svijeta koji se stalno kvari “. Jedno od velikih pitanja vezano za znanje je ono: “Šta se desilo sa “zlatnim dobom islama, koje je trajalo od polovine VII do polovine XIII vijeka, kada se desio najveći procvat znanja i nauke za vrijeme halife Haruna al Rashida (786-809), kulminirao u vrijeme vladavine njegovog sina halife Al -Ma’muna (813-833) i to u Bagdadu, gdje je postojala svojevrsna Kuća mudrosti (Bayt al- Hikmeh). Iako je uništenje i prekid te tradicije pravdan invazijom Mongola 1258. godine, činjenica je da se tadašnji svijet poznat po mnoštvu islamskih intelektualnih centara nikada nije oporavio, niti obnovio. Islamski svijet je od univerzalne civilizacije prepoznatljive po znanju i nauci, vremenom marginalizovan i sveden na periferiju civilizacije. Odnosno, da li su Al-Kindi, Al-Razi, Ibn Sina, Ibn al Nafis, i druga velika imena u mnogim naukama, zaboravljeni tokom transfera znanja koja su se dešavala tokom susrijetanja civilizacija, jer ne treba zaboraviti da je islamski svijet iznjendrio prve javne institucije kao hramove znanja, počev od Bagdadske “Kuće mudrosti”, bolnica i univerziteta poput: Ez-Zitouna u Tunisu (732-733); Jami’atu Al Qarawiyyun u Fesu (Maroko)-839. Al Azhar u Kairu otvoren 970 godine, do Nizamyya na teritoriji Irana iz XI vijeka. Na sve ovo treba dodati da je Husrevbegova medresa osnovana 1537. u Sarajevu i da je to najstarija škola koja radi u kontnuitetu na ovim prostorima. Na takvoj impresivnoj tradiciji je moguće pokušati slijediti te tragove izgradnjom i organizovanjem institucija znanja.
INSTITUCIJE ZNANJA. VERTIKALA I KAPILARI
Na vrhu mora biti znanje, njemu treba posvetiti najveću pažnju. Institucije znanja a ne vjere moraju biti na vrhu nacionalne hijerarhije. Sve ispod su kapilarni sudovi i stubovi arhitekture nacionalnih institucija. Bošnjaci nemaju državu: (BiH) je država Bošnjaka, Srba i Hrvata. Bošnjaci imaju samo sebe, odnosno narod. Ako taj narod shvati da su njemu potrebne nacionalne institucije (akademija, univerzitet, škola) budi uvjeren da ih je moguće izgraditi. Izgraditi je lakše, ali izdržavati, bio sam skeptičan. Narod hoće da pomogne za džamiju, ali za nauku malo teže, tvrdio sam. Dodavao sam kao argumentaciju i svaljivao odgovornost na dio uleme, koja nema potrebu da upozori narod da je musliman moguće biti i bez džamije i bez hodže a da obrazovanja nema bez institucija. Navodio sam primjer Crne Gore u kojoj postoji preko 160 džamija. Ako bi sve potencijalne džematlije, ugurali u njih, prosjek bi bio oko 800 džematlija po džamiji. Takav prosjek ima malo koja muslimanska zemlja, tvrdio sam uporno. Navodio sam primjer naših sela u kojima ima potencijalno od 1-3 džematlije, ali da to nije smetnja da rođaci u džamiju ulože po nekoliko stotina hiljada eura. Pri tome sam nastojao da dokažem da nijesam protiv “džamije”, ali da se tom nesretnom narodu mora ukazati na to, šta je preče, i da mi to stvara utisak da narod između džamije i nauke, daje prioritet džamiji i da nije toliko spreman da podupre nauku. Hoće, hoće, bio je uvjeren samo mu treba objasniti da je to isto. I u jednoj i u drugoj instituciji sjede hodže (učitelji). Osnovat ćemo institucije koja će brinuti o tome da svi nacionalni projekti i institucije mogu funkcionisati. Tako je osnovana BNF (Bošnjačka nacionalna fondacija). Zamišljena je kao institucija u koju će narod minimalnim ulaganjem, ali u velikom broju, stvarati materijalne pretpostavke za nesmetan rad nacionalnih institucija. Jeli ti to hoćeš, da mi kaźeš da nacionalna ideja, može živjeti od ”sadake.”, provocirao sam. Ne, od sadake, nego od znanja, tvrdio je on. Kako, bio sam radoznao? “Tako što ćemo praviti “vakufe znanja”, jer je vakuf održao Islam na ovim prostorima,” bio je izričit. Pri tome je bio uporan u citiranju prof. šerijatskog prava, Fikreta Karčića koji je vakuf definisao kao “islamski koncpt dobrotvorne fondacije, koja ima svoje utemeljenje u Kur’anu, praktični oblik u Sunetu, a pravno-tehničku razradu u islamskom pravu. Inače, podsjetimo se da vakufi (od ar.waqf) znače dobra koje je njihov vlasnik izuzeo iz pravnog saobraćaja i zavještao za neku dobrotvornu svrhu. Tragom svega toga, 6. februara 2023. godine je u zgradi Naučnog centra BANU u Novom Pazaru osnovan “Vakuf znanja, akademika Muamera Zukorlića”, kao konkretan iskaz poštovanja jednog od njegovih “amaneta”. Razumiješ, bio je uporan. Na vrhu je znanje, oličeno u akademiji, univerzitetu. Znanje, u svojoj hijerarhiji počinje od najmanjeg uzrasta (vrtića, osnovnih i srednjih škola, pa do vrha. Tamo,gdje je to briga države (osnovna, srednja škola, pa i univerzitet) moramo se boriti da nas prepoznaju kao posebnost vrijednu poštovanja. Iako mnogi misle drugačije, to ne zavisi od “njih”, nego od “nas”. Ukoliko budemo obrazovaniji i naoružani znanjem raspolagat ćemo bogastvom koja nam niko ne moźe oduzeti i imat ćemo dostojanstvo vrijedno poštovanja. To je lakše uraditi tamo gdje ljudi žive u slobodi (dijaspora), tvrdio je Zukorlić. “Ne možemo dijasporu posmatrati samo kao bankomat, od koga se uzima novac.” I ne treba, odgovarao je, nego ih treba učiti da je to dugoročna investicija u sebe i potomke. Naučit ćemo se samopoštovanju, koje će nas Izvesti iz sfere inferiornosti. “Hodža, ne moźemo svi biti ti”, provocirao sam u tim raspravama. I ne treba, dovoljno je da svako zna sadržaj sopstvenog “ja” tvrdio je Zukorlić. Niko od nas nije stvoren samo da bude nešto, nego je svako stvoren da bude “neko”. Ima li pravo, da bira? Naravno, ali samo onda, kada bude sposoban da pravi izbor. A kada je to? “To zna samo Onaj Gore“ čije upute slijedim, uvjereravao me, da ga jedino Allah nikada neće izvesti na pogrešan put.”Lako je tebi, ti si sa ”Onim Gore“ u dobrim odnosima, ali šta da radimo mi ,obični grešnici“ cinično sam ga provocirao? Svi smo mi grešni, ali tvoji su manje vidljivi. Potom bi slijedili citati iz Kur’ana od onog “ikra uči”, do “krvi učenjaka i krvi šehida” I obično bi se završavalo pričom o sretnom čovjeku, koji je iza sebe ostavlja ………… Cjelokupno njegovo shvatanje islama je bilo snažno prožeto stavom da se “vjera bez znanja, svodi na ritual i folklor, i da je primarna potreba u (naglom) prelasku iz ateizma u teizam, da to ne poprimi karakter stihije i pomodarstva, koje zanemaruje suštinu i potrebu spoznaje istine o čovjeku. Tranzicija iz jednoumlja u bezumlje (demokratiju shvaćenu u populističkom smislu) i iz nevjere u vjeru (ateizam-teizam), može biti samo surogat i privid, od kojeg niko nema koristi. U takvim društvima sahranjuju se autoriteti a razmnožavaju mediokriteti. A njih ima svuda, i medju ulemom i medju učenjacima. Zato treba biti oprezan, tvrdio je Zukorlić, u tome da se mediokritetima ne ostavi prostor idealan za njihovo bitisanje. Brana tome je znanje i shvatanje islama kao uputa za život, ispunjen sadržajima vjere kao načina života. Briga za kolektiv počiva na pojedincu i razumijevanju njegovih želja i potreba. Ako su ti pojedinci u vjeri oni znaju pravac kretanja i imaju propisan obrazac ponašanja.
Danas kada razmišljam o ovim pitanjima mogu da zaključim da se vertikala donekle sačuvala i preživjela, dok su se kapilari uglavnom rastočili i otuđili, vremenom umnožili. Šta je razlog tome? Činjenica, da je osnovna ideja “amanet” pogrešno tumačena ili još gore, kada je otišao glavni tumač, javilo se bezbroj blijedih kopija. Sklon sam i tvrdnji da je izbor njegovih saradnika bio uslovljen stepenom lojalnosti pojedincu (njemu samom), a ne ideji. To je bila nužnost u bitkama koje je vodio, ali i cijena koja se morala platiti. Otuda je post-otudjenje pojedinaca od ideje, često tumačeno kao privrženost i lojalnost “amanetu“. Odnosno neshvatanjem osnovne ideje, branila se (ne)principijelnost na putu ka realizaciji tih ideja.
POLITIKA POMIRENJAž
Politika je nužnost, a ne cilj. Žvjeti od politike je jednako “grijeh” koliko je “grijeh“ źivjeti od vjere. Odbrana od politike je moguća samo ako si dio nje. Ja sam u politici iz nužde, a ne iz potrebe. Sačuvati sebe i druge od političke prljavštine je jednako izazovno, ali je to rizik koji neko mora da nosi, tvrdio je Zukorlić. Moja politika je nužnost samoodbrane ne samo mene, nego i onoga što sam stvarao. Da bi se čuo naš glas, stav ili zahtjev, neko mora ući u to kolo i moja odluka da budem dio toga, je privremena, jer sam siguran da mogu odoljeti “čarima velegrada” i privilegijama koje sa sobom nose sinekure. Ako si u politici “partner a ne sluga“ onda ona može imati smisla. Da bi bio “partner” prvo moraš poštovati sebe, potom one koji su te tu doveli, i na kraju one od kojih zavisiš, ne više ti, koliko oni koje predstavljaš. Partner uvijek zna šta hoće i kuda ide, sluga samo osluškuje kuda treba da se kreće.
Osnovna nit Zukorlićevog shvatanja savremenog svijeta je njegova borba za tzv. ”produhovljeni liberalizam.” Ako bi htjeli da spoznamo suštinu i sadržaj ovoga pojma, onda bi on mogao da se razumije kao napor ka izgradnji slobodnog društva, prožetog etikom vjere. Njegovo stanovište ”da Evropa doživljava moralni sunovrat” počivala je na uvjerenju u njenom skretanju ka ekstremnoj desnici, odnosno da sve to ne bi bilo moguće” da u Evropi nije došlo do obnove retrogradnih vrijednosti nacionalizma, šovinizma i islamofobije” kojem je podlegao čak i Nobelov Komitet, dodjeljujući nagrade za književnost, nekom poput Petra Handkea ili Bob Dilana”….Agresivni sekularizam, odsustvo BOGA kao izvora morala u društvu, nespremnost da se objektivno i iskreno shvate islam i muslimani i pravi uzroci migrantske krize, Evropu vode u bezdan, nove podjele i mogući haos“, tvrdio je Zukorlić, 2020 godine .
Kako se takva globalna shvatanja svijeta mogu “prevesti na konkretan teren, njegovog političkog angažmana”? Poslužimo se ponovo riječima Milana Brdara: ”Njegova filozofija pomirenja bila je duboko ukorijenjena u islamskoj etici, ali i u univerzalnim vrijednostima ljudskih prava. Zukorlić je smatrao da je suština društvene harmonije u pravednoj raspodjeli prava i odgovornosti među različitim zajednicama. Njegovo zalaganje za toleranciju između Bošnjaka i Srba nije bilo puka politička retorika, već rezultat dubokog promišljanja o istorijskim konfliktima i mogućnostima njihove transcendencije kroz dijalog i uzajamno poštovanje.”Pomirenje je moguće samo na Istini tvrdio je Zukorlić. Kako je to moguće, ako druga strana smatra “laž, patriotskim interesom” citirao bih D. Ćosića? Odgovarao bi da ”laž” funkcioniše samo tamo, i samo dotle, dok se ne saopšti i ne spozna istina, i da težnja ka istini i njena promocija mora biti dominantan patriotski interes Bošnjaka. U tom stavu je bio odlučan i svoje javne nastupe je doživljavao primarno kao ”megafon istine”. Znanje i obrazovanje su jedini način da taj megafon postane vlasništvo naroda a ne pojedinca i onda će se shvatiti da su sve “nepremostive razlike“ među narodima samo konstrukcija parazitskih elita, koje koriste neznanje naroda, tvrdio bi Zukorlić. U redu, slagao bi se sa takvom konstatacijom, ali de ti meni objasni: ”Kako to, da vi hodže imate “jednog Allaha, jednu knjigu, na hudbama držite ders da su muslimani braća, a u Srbiji imate više islamskih zajednica?“ Na ovu moju opasku bi energično reagovao: ”Nije više, nego jednu! Zar ti zaista misliš da ono što je UDBA napravila može biti zajednica?Ne mislim, nego tvrdim, da nema većeg apsurda od onoga, kada hodže ne mogu zajedno, a nemaju razlika u dogmi i poimanju islama? U tom smislu je na moje insistiranje da to mora biti ili jedno ili zajedno, odgovarao da je to proces u sazrijevanju. Koliko je bio skeptičan u odnosu na političko pomirenje, u odnosu na vjersko pomirenjebio više, nego optimističan, tvrdnjom da tu nema razlika, do interesa nekih, da ne budemo (za)jedno. Povjerovao sam mu tek onda, kada sam nakon višegodišnjih napora ka uspostavljanju odnosa prijateljske saradnje izmedju mešihata u Sandžaku i rijaseta IZ CG, dobio od njega više nego jasan odgovor: “Slušaj komunjaro, kada sam spreman sjesti sa Šešeljem i Vučićem, nema tog brata muslimana, sa kojim ja neću sjesti i saradjivati. Samo, ne mogu sa “izdajnicima”. Ove riječi su se pokazale blagotvorne i istinite što se tiče odnosa ove dvije zajednice, mada sam dugo bio u nedoumici, ko su “izdajnici”? Kada sam shvatio da su to bili uglavnom, oni koji su sa njim sjedeli u njegovim “kabinetima“, ili bili njegovi studenti koje je pomagao, shvatio sam značenje one: “Još nijesam nikoga naučio da koristi luk i strijelu a da ovu nije okrenuo prema meni“. Uostalom, tvrdio je, da ako bi oni koji izdržavaju te “paralelne” organizacije uskratili plate njihovim hodžama samo dva – tri mjeseca, to bi ponovo bilo jedno. ”Pa zar je hodžama preča plata od jedinstva zajednice“ bio bih uporan u provokacijama, našta bi mi odgovarao “Nažalost i oni su samo “ljudi”, istina zalutali ali se iskreno nadam da će ih “Onaj Gore” uputiti na pravi put.
U cjelini gledano Zukorlić je na pomirenje gledao kao napobjedu istine. Pri tome, političko pomirenje je manje moguće zato što je u opticaju onoliko istina koliko je njenih nosilaca. Razlikovao je jedinstvo naroda od jedinstva njihovih politika. Jedinstvo naroda je proces, jedinstvo njihovih politika stvar dogovora. Dogovor je oročeni izgovor, dok je proces, utvrdjeni dogovor. Nacionalno pomirenje među narodima, je ,ne samo moguće, nego nužno, zato što je viševjekovni zajednički život demantovao sve iskonstruisane razlike. Njih treba biti svjestan, shvatiti ih kao bogastvo a ne prokletstvo. Pomirenje unutar islamske zajednice će se desiti onda, kada oni koji su iskonstruisali raskole i sukobe shvate, da je jedinstvo interes svih. Ono oko čega smo se teže usaglašavali je moje stanovište, koje nije prihvatao ali mi nije oponirao: “Da evropska praksa ujednačavanja duhovne i državne jurisdikcije, kad tad, mora biti primijenjena u Srbiji (u Crnoj Gori, Makedoniji i na Kosovu je to uradjeno). I da je sadašnje stanje moguće samo dotle dok SPC ne poštuje taj princip, što omogućava IZ u Srbiji da se veže za Rijaset IZ BiH. Nerado je gledao na takvu mogućnost, pretpostavljam, zbog toga, što je teško mogao primiti izmještanje duhovnog centra iz Novog Pazara. Ali, po mom shvatanju, to ne bi morao biti uslov.
SANDŽAK
Kada se prelistaju leksikoni, enciklopedije i savremena istoriografska literatura, pojam “Sandžak” se najčešće definiše kao “administrativno-teritorijalna oblast“, koja nije zvanično priznata kao administrativna cjelina u Srbiji i Crnoj Gori. Negdje od XIX vijeka, Novi Pazar ulazi u sve svetske enciklopedije kao sinonim za Sandžak, kada je 1878. godine cijela regija dobila status corpus separatum i stavljena pod međunarodni protektorat kao Novopazarski Sandžak. Treba naglasiti da je Novi Pazar, kao urbano središte, posve iskustvena zajednica, čiji se demografski razvoj može pratiti od Popisa Krajišta Isa-bega Ishakovića, koji je sačinjen 1455. godine, kada je popisano 90 naselja koja danas pripadaju Novom Pazaru. To je dakle urađeno nakon nepune dvije godine pošto su Osmanlije osvojile Carigrad i malo je gradova na Balkanu i uopšte u Evropi koji imaju toliko vidljiv kontinuitet urbanog naselja. Uz to, pojam “Sandžak” se obavezno vezuje za osmansku administrativno-teritorijalnu jedinicu, koja u izvornom značenju znači bajrak (zastava). Pri tome se ne kaže da je i riječ “bajrak” osmanskog porijekla ali se navode opštine koje mu pripadaju: Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Priboj, Prijepolje, NovaVaroš (Srbija) i BijeloPolje, Berane, Andrijevica, Plav (Gusinje), Rožaje (Crna Gora), te da je to teritorija koja obuhvata 8.686 km² gdje je prema popisu iz 1991. godine živjelo 436.000 stanovnika. Od tih, 298.000 (62%) su bili Bošnjaci (do tada nacionalno opredijeljeni kao “Muslimani”), a 138.000 (36%) Srbi i Crnogorci. Šta se iz navedenih podataka može zaključiti? Prvo, da “Sandžak” kao administrativni pojam ne postoji na prostoru Srbije i Crne Gore. U Srbiji se u zvaničnoj administraciji koristi pojam “raški okrug“, dok se u istorijskoj nauci koristi pojam “Stari Ras“. Pitanje imenovanja regije bilo je predmet brojnih debata i razgovora. Odgovori, na pitanja, koja sam postavljao ticali su se sljedećeg: Ako Sandžaka nema u geografiji (savremenoj) nego u emociji i istoriji, o čemu mi pričamo? O srcu Balkana, odgovarao bi Zukorlić, pozivajući na njegov čuveni iskaz: “Ako neko šestarom želi povući krug oko Balkana, mora ga zabosti u oblast koja nosi ime Sandžak”. Sandžak je srce Balkana, multietnička i multikulturna regija, idealna za razvoj kulture i tolerancije koja će uvažavati različitosti i biti primjer harmonizacije tih različitosti, dodavao bi tome. Ti pričaš o oblasti, čije je, čak i ime sporno? Za tebe je to “Sandžak“ za druge “Raška oblast, Stari Ras”. O čemu se tu radi? Onda bi na to citirao zajedničkog prijatelja i prvog predsjednika BANU, akademika Ferida Muhića: ”Ne ukida se ime, radi imena, nego radi njegovih korisnika”. Od svih “sandžaka” u Osmanskoj imperiji, a bilo ih je nekoliko stotina, samo je ovaj “preživio” i imenom i sadržajem. I sada neko hoće da se nakon nekoliko stotina godina, odreknemo toga imena. ”Ja neću, a ti vidi“ bio je kategoričan. ”Ne moram te podsjećati da se tog imena nijesu stidjeli ni partizani (Sandžačke brigade, ZAVNOS), ni četnici (limsko-sandžački četnički odredi), ni Sreten Vujoslavčević, ni “tvoj?” Janko Vukotić (Komandant Sandžačkog odreda u bitci na Mojkovcu 1916), niti mnogi drugi. Danas, neko traži od ove generacije Bošnjaka da se odreknu tog imena i da ga zaborave. Baš zbog toga, da ne ispadnemo najgori od svih, ne samo da ime “Sandžak” ne snijemo zaboraviti, nego ga stalno trebamo isticati, ne da bi nekom ušao u uho, nego da bi sebe navikli na nešto što je normalno. “Dobro, hodža, a da li taj tvoj Sandžak, podrazumijeva neku posebnost?” provocirao bih i podsjećao da sam bio u vrhu Pokreta za nezavisnu Crnu Goru i da smatram granicu na “Mehovom kršu“ trajnom i nepovredivom. “Politički angažman Muamera Zukorlića bio je prožet težnjom ka decentralizaciji i pravednijoj raspodjeli resursa, čime se zalagao za ravnopravnost Sandžaka unutar Srbije. Njegova uloga u institucionalnom osnaživanju bošnjačke zajednice nije bila samo pragmatična već i vizionarska – želio je da Sandžak postane model integracije manjinskih naroda bez asimilacije, gdje će se islamski identitet harmonično uklapati u širi društveni okvir.” (Brdar). Gdjeto ima?, bilo bi moje pitanje na ove stavove? “U Evropi postoje tzv. evropske prekogranične regije, i navodio bi primjer Tirola.“ Hodža, Tirol je nastao evropskom regijom dogovorom demokratskih država (Austrije i Itallije – južni, Austrije i Njemačke – sjeverni). Je li ti misliš da će Srbija i Crna Gora ikada dostići taj stepen demokratskog razvoja, da bi tako nešto bilo moguće”? Naravno, ne samo da mislim, nego je to potpuno izvjesno,” tvrdio bi uvjeren u tako nešto. Zato treba raditi na tome i promovisati stanovište koje se temeljilo na njegovih viziji društva: “ u kojem će manjinske zajednice imati jednaka prava i mogućnosti. Ona se nije se ostvarila u potpunosti, ali je postavila temelje za dalji razvoj i promišljanje odnosa u regionu”. Zbog toga: “Njegova uloga u institucionalnom osnaživanju bošnjačke zajednice nije bila samo pragmatična već i vizionarska – želio je da Sandžak postane model integracije manjinskih naroda bez asimilacije, gdje će se islamski identitet harmonično uklapati u širi društveni okvir”(Brdar). Kako izbjegnuti da se tako nešto ne označi “separatizmom”?, pitao bih dalje. Svaka borba za ravnopravnost od protivnika se označava terminima u korist navodne “odbrane” države i dug je put do toga da se shvati, da je najsigurnija ona država u kojoj su svi njeni gradjani jednaki i poštovani. “Vidi, šta rade ovi “tvoji”?, obećavali su mi “meku” granicu, da ne budem protiv vaše nezavisnosti ( javno) a danas nam je teže mrtvace prebaciti preko te “granice” nego preko nekih drugih. Pogledaj puteve izmedju te dvije države i njihove pravce. Sve se radi da budemo dalje, jedni drugima”! prekoravao bi me, kao da sam kriv za tako nešto. Da sumiramo, govorio bi Zukorlić “Ti si istoričar i znaš da nije potrebno dokazivati da u nekoliko hiljada napisanih knjiga o Sandžaku stanuje viševjekovno iskustvo života i rada na tom prostoru. I da među autorima tih knjiga, zapisa i natpisa o Sandžaku, najmanje ima autora, koji nacionalno pripadaju Bošnjacima, što je nedvosmislena potvrda da se ne radi o intelektualnoj konstrukciji, nego o vidljivoj činjenici. I da se samim tim ne piše o nečemu “čega nema”, nego najčešće o onom “što je bilo”. To nedvosmisleno ukazuje da je “Sandžak” prepoznat kao neupitna istorijske činjenica unutar istorijskog konteksta koji ne ostavlja prostora za domišljanje ili nasilnu konstrukciju. Prema tome, pitanje Sandžaka je civilizacijsko pitanje, koje treba da zanima sve njegove gradjane, bez obzira na vjeru i naciju. To što se ono primarno doživljava kao “pitanje Bošnjaka” rezultar je toga, što se ono aktuelizovalo primarno sa nekih bošnjačkih adresa, često nemušto i do kraja neartikulisano. ”Je li to, zbog toga što se Sandžaka sjetite samo kad ste opozicija, dok ste dio vlasti i ne pominjete ga”? postavljao bih pitanja s namjerom da ga rasrdim i “otvorim” do kraja.” To nije tačno, bar što se mene tiče, odgovarao bi osorno“. Na upite sa vrha o tome koje su mi namjere, redovno bih odgovarao, to zavisi od Vas a ne od mene. Ako udarite, ja ću se braniti, ako prihvatite ispruženu ruku za saradnju – imate me”. Stekao sam utisak da je Sandžak bio njegov politički, kulturni i duhovni orijentir bez kojeg, ne bi bio ono što jeste. Za njega to nije bio samo prostor, nego i emocija, izvorište nesvakidašnje energije i uporište borbe za pravednije i uredjenije društvo. Sandžak je volio bezrezervno, svim svojim bićem. Pričao mi je, kako je mlad maštao o tome, da bi volio, ako bi postao “nešto” da se “ vrati “ u zavičaj i posveti tom narodu koji u sebi nosi toliko toga čime se ponosio, ali, i dio toga, što je prezirao.
SAMOPOŠTOVANJE
Samopoštovanju predhodi priznanje. Ako nas neko priznaje, priznat ćemo i mi njega, ako nas ne priznaje, ne priznajemo ni mi njega i tačka, bio je rezoluntan Zukorlić. Ako ne poštuješ sebe, neće te ni drugi poštovati. Nažalost Bošnjaci se tek trebaju naučiti samopoštovanju, jer su navikli (neki i oguglali na omalovažavanje). Oni nijesu ni “muhamedanci”, ni “Turci” ni “poturice”, niti su bilo koga “izdali”, niti su kada počinili zlo drugima kojeg bi se stidjeli. Naprotiv. Bošnjaci treba da ovim svijetom koračaju visoko podignute glave i da svakom ko bih ih pokušao omalovažiti znaju kulturno kazati, čime se ponose, a čega se stide. Ono što je sigurno da nemaju razloga da se stide niti sebe, niti svoje vjere. Uz ove stavove, išla je jedna istinita anegdota iz njegovog života, kako se brani dostojanstvo. Održavala se neka velika interreligijska konferencija negdje u civilizovanoj Evropi, na koju su bili pozvani brojni vjerski lideri iz regiona i svijeta. Medju njima je bio pozvan i muftija Muamer Zukorlić. Protokol ga je, vjerovatno misleći da je, tamo “iz nekog Sandžaka” smjestio negdje u zadnje redove. Zukorlić je na to reagovao žustro i na sljedeći način: “ Gospodo, ja Muamer Zukorlić mogu da sjedim bilo gdje i to nije problem. Ali ja sa ovom ahmedijom, koja je važnija od mene, mogu da sjedim samo tamo gdje joj je mjesto: u prvom redu, medju ostalim poglavarima“. Protokol zatečen ovom opaskom je odmah reagovao i doveo Zukorlića u prvi red”. Kada mi je ispričao detalje ovoga događaja nijesam propustio da ga ne pecnem: “Pa da, priča se da voliš glamur, džipove, pratnju i sve ono što stvara glamur”. Ne razumiješ, ne volim ja glamur, koliko mi je stalo da uzdignem ahmediju koju nosim, koja ne smije da pristane na omalovažavanje. Time učim ulemu da trebaju biti poštovani, naročito ako to zaslužuju, narod da se nema čega stidjeti. Ako ti je lakše, džipovi i pratnja nijesu moji, nego ovog naroda, odgovarao bi mi odlučno. Tada još uvijek sebi nijesam mogao objasniti, da sam širom svijeta sretao na stotine ljudi, koji su bili spremni život dati za njega i da su na moje upite “Zašto?”, odgovarali vrlo prosto “Eto, zato”!!. Odnosno, da bi bio poštovan, nije dovoljno da to hoćeš, nego i da znaš kada i ko zaslužuje poštovanje. Dosljednost i principijelnost koji su za nekoga imali elemente teatralnosti su nadilazili i ličnu hrabrost koju je bezbroj puta iskazivao, čak i u situacijama, kada se tako nešto smatralo suludim. U tom smislu, uvođenje u Skupštinu zabradjene poslanice (sa mahramom), prvi put žene sa mahramom u Vladi, kao i nalaženje prostora za namaz u tim institucijama, bili su akti samopoštovanja, a ne provokacije. Sloboda misli i djelovanja bili su njegov princip, stvaranje elite bošnjačkog naroda osposobljene da samostalno misli, odlučuje i djeluje bili su ideal kojem je težio. Nažalost, smrt ga je pretekla i izgleda paradoksalno, ali tek kada je zauvijek otišao mnogi su shvatili, a posebno oni koji su ga osporavali, koliko je i šta značio tom narodu. Otuda i stalna potreba podsjećanja na Muamera Zukorlića, dragog čovjeka, mislioca i stvaraoca koji je slovio kao neprikosnoveni autoritet medju onima koji su ga slijedili, opori protivnik za one koji su mu se suprostavljali, nježan i milostiv prema onima koje je volio, bahat, pa osion prema onima koji bi ga opstruirali ili bolje kazano “pljunuti Sandžaklija”.
Prof. dr emeritus UCG, redovni član CANU, DANU, BANU, akademik Šerbo Rastoder
