Vraćam se na besjedu zajedničkog nam prijatelja, koja bi više pripsala izvještaju nekog tužioca nego neobaveznom muhabetu sa nekim prosječnim građaninom najmlađe Opštine u Crnoj nam Gori. Ali ne mora da znači, da se jednog dana, uz jednu stručniju faktografsku doradu neće proslijediti direktno “na tacnu” i VDT-u Miloradu Markoviću i njegovom kolegi Vladimiru Novoviću koji će se, nadam se ozbiljnije pozabaviti nosiocima sudbina naših života na Bihoru. Krajnje je vrijeme da neko, a svi znamo ko, odgovara za ovaj katastrofalni bilans i maćehinski odnos pun pljačke i nepočinstva, koja su se izdešavala u prošlih dvije i više decenija. Znam da su sada prezauzeti i da imaju preča posla, jer ovi naši lokalni lopingeri su male mace, u odnosu na one žešce i krupnije aždaje koje su vedrile i oblačile po cijelom regionu Balkana. Ali izgleda će naš sudski i zakonodavni mehanizam sačekati jedno vrijeme da ti procesi ugledaju svijetlost dana, jer su ti isti moćnici i dalje prilično aktivni i uz veliku podršku mafije i dalje vladaju iz sjenke, tiho su se infiltrirali i u ovu sadašnju vlast i dalje ozbiljno upravljaju i vuku konce i vješto uvaljuju ove nove mlade kvazi “evropejske političare” u raznorazno muljanje i globalno švercovanje i daju im pozamašne dijelove kolača da ih ovi ostave na miru.
Znate već napamet ono: nemam pasoš, imam pasoš, nemam stan, imam stan, itd.
Živim u ubijeđenju da će se to jednog dana ostvariti, i da će – “Doći svi na red”! – što je hrabro svojevremeno i simpatično najavljivao “kudravi”, sa posuđenom rahmetli Maradoninom frizurom.
On je bio dobro krenuo, počeo je kao premijer da ćorkira ozbiljne face, nekoliko puta privodio nedodirljivog Don-Brana, pa zatvorio Veljovića i duvanski klan, krenuo i na ostale, sužavao krug do glave hobotnice, ali se zauvijek prosuo potpisivanjem onog famoznog “Temeljnog ugovora”. Po meni jako nespretno pohitao, skroz laički, brzo i ishitreno prelomio, a moglo je to da sa sačeka jedno određeno vrijeme, pa da taj ugovor pretrpi i neke stručne analize, bitnije dorade i ispravke, što bi znatno usporilo ovo naglo rasprostranjeno i ostrašćeno orgijanje takozvanih pomiritelja i tamo neke njihove bratije širom Crne Gore. Pa bi ona splačina iz Nikšića malo sačekala da u sred intoniranja himne pokazuje srednji prst. U oko bih mu ga nabio.
I onaj gledni iz Pljevalja još nebi ekspresno izmijenio pola imena gradskih ulica i dan Opštine, te ga nakitio imenima nekih đenerala iz komšiluka, i vojskovođa dežurno izgubljenih bitaka, pa se kao našto čudi što mu “sve što valja pobježe iz Pljevalja”.
Sačekala bi još koji dan i izmjena one table sa državne Skupštine i vaskolike trobojke bi još koji dan ćutale spakovane u kovčege, nebi ko pečurke nicale svako malo i na svakom ćosku.
Ništa, samo nam ga je ubrzao da znamo na čemu smo.
Imam na ovu temu tonu napisanih štiva, ali se namjerno vraćam na lokalnu tragediju.
Što bi rekao čuveni Čvorović, onu antologijsku rečenicu u “Balkanskom špijunu” kada je opisivao lik i djelo nesrećnog, i za stolicu privezanog Jakovljevića, da je bio mlad i neiskusan … , da su ga ugrabili strani plaćenici i da je morao raditi za njih. Ali sad je vrijeme da sve prizna, da se otrijezni i da počne da radi, ali sada za naše brate. Ali prije toga treba Đura da mu oprosti što ga je tukao.
Da se vratim na suštinu.
“Tako su ti ovi naši razradili mašineriju da bi im pozavidjeli i ozbiljni svjetski izborni mehanizmi”.
“Prvo na scenu izlazi ešalon sitnih i jeftinih poltrona, koji idu od kuće do kuće, ali bukvalno, opipavaju situaciju. Znaju dobro oni situaciju kod svih u prste, ali predostrožnosti radi i čisto da dokažu da su tu i da ni ovaj put neće da može bez njih.
Kolika je porodica, koliko glasova ima iz kuće, ima li nezapošljenih, (a u suštini skoro svi su i nezapošljeni), primaju li socijalu, primaju li kakve kućne njege, dobijaju li neku naknadu kao pratioci, imaju li neplaćenih računa za struju, koje su im prioritetnije potrebe, proprati se i trend od prošlog glasanja, pitaju se kakav im je put, svaki se detalj uzima u obzir, kako bi se u nastavku, nakon tog prvog obilaska pokupio dovoljan materijal iz kojeg bi se potencijalno pronašle stavke preko kojih bi mogao da se;
–kao prvo porodica privoli, preko nekog eventualnog obećanog fiktivnog zapošljenja na neodređeno vrijeme, naravno ukoliko njima daju glasove. Obično padne i ona ustaljena – “to ti je završeno”.
–kao drugo otvorenim upozorenjima, da se ukaže kako su ovo sudbinski izbori, da nam je država u ozbiljnom problemu, kako sve zavisi od ovih izbora i od njihovih glasova. Uz ono obavezno “vidiš li šta ovi četnici rade”.
–kao treće da se priprijeti preko eventualnog ukidanja ili uskraćivanja, nekih od već postojećih benefita i bukvalno natjera da se za njih glasa.
To je ta šematski skicirana paklena gradacija u kojoj se nalazi svaki korak u toj mašineriji.
Tako su na primjer prije neku heftu dana, iz uopšte neobjašnjivih i nepotrebnih razloga zaposlili nekoliko ljudi u Opštini na nekim totalno izmišljenim pozicijama. Zamislite izmišljaju radna mjesta, da bi zapošljavali ljude prije izbora, pa kad ti izbori prođu išnu ih, lagano kao tehnološki višak do nekih sljedećih izbora. Što bi neki Beograđani, moji drugari iz vojske rekli “do jaja”.
“Brate moj, više ti je bilo cijevi i betonskih bandera, i nekakvih čuda u avliji našeg predsjednika, prije prošlih izbora no dolje kod Amera u stovarište, zamisli da su ljudi masovno glasove prodavali za propusne cijevi za vodu i za betonske bandere. Uzimali ih i lagerisali oko kuća, da im tu ćute godinama. Uhar im je bilo samo da ih uzmu”.
“Tu ti je velika jagma bila za te betonske cijevi koje su razgrabile te istaknute i zaslužne “ulizice sa dna kace”, pa ih kasnije skupo prodavali onima kojima su bile neophodne”.
“Pazi im glume, namjenski se kao izađe na teren, kao da se demek planira neko asfaltiranje i ulična rasvjeta, pa se onda navodno pusti velika dalavera oko toga, crtaju se neke mape, baca se prašina naivnim ljudima pravo u oči sa tom pričom, poređaju se naki stubovi pored puta, sa garancijom da će se sjutradan nakon izbora, ada sal što se glasovi izbroju, asfaltirat nanovo taj put, hem proširen, hem sa propustima za vodu, pa da će postavit rasvjetu. Zamisli prospu po neku turu tampona po onim velikim rupama po putu sa izgovorom da će odma kasnije, kad se to lijepo slegne i utaba zasijati ganc novi asfalt, bolji i kvalitetniji od onoga od prijašnjih izbora. A nekim su ljigama i partijskim glodarima po Tucanju asfaltirali i do ispred kuće”. I oni se, zamisli, šepure i svuda hvale sa tim. Umjesto da shvate da su sebe tako žigosali za sva vremena, i zakovali za stub srama i popeli na pijedestal sramote, oni se tim hvale da su jedini sa asfaltom “do pred vrata”. Allaha mi, mene bi stid bilo da budem jedan od tako probranih.
Ima i onih “lojalnih i zaslužnih” kojima je odrađen i potporni zid, da im se zemlja ne otiska, a ovamo najnovije urađen put, od prvog dana, zamisli od otvranja jedna traka se sručila u stranu.
“Da vidiš koja veza treba da se uhvati da ti se postavi neki kontejner na raskrsnicu, nedaleko od kuće”. Oficijelno moraš pisati zahtjev za to koji obično završi u nekoj od kanti za smeće.
“Prati me” – naglašava mi prijatelj, – “mora da se zovne tu jedan čovjek, pa on da urgira tamo kod jednog drugog čovjeka, koji će kasnije da zamoli onoga glavnoga, ali da preži kad ovaj bude dobro raspoložan, ne pijan, nego raspoložan, pa tek onda da ga pita za taj kontejner”.
“Sve moj do mojega”. – što bi rekao Bora Čorba.
Ovakvu ti strategiju nije ni Boris Spaski razrađivao ono kad je kidisao na Bobija Fišera na Svetom Stefanu, u praskozorju 1992 godine i pred strašno ludilo koje je zadesilo onu veliku Jugoslaviju.
Zamisli svijest ljudi, koji i dalje padaju na tu istu i otrcanu priču.
Zamisli u kakvom je halu savijen polet kod Bihorca, gdje mu tavori nada i gdje mu je sahranjena budućnost. Da sebe sroza do te mjere, i da se ponižava i saginje do zemlje, da gazi svoje dostojanstvo za tu i takvu privilegiju, da mu neko plati za njegov glas. To je jedino ono sa čim bi on sam trebao da vlada, da se sa tim pita, da on sam odlučuje, šta je za njega dobro, a ne neko da ga ubijeđuje, kao nekakvog slijepca, da mu je ovo i ovako najbolje. Za koga je ovo stanje najbolje?
Uvijek sam se pitao šta imaju kao argument da ponude za takvu priču?
Koliko treba da je bijedan onaj ko to ponudi, a koliko treba da je zgnječen onaj ko to prihvati?
Zamisli da u XXI vijeku, kada je savremena tehnologija omogućila (fu)turističko putovanje na Mars, i kada se u modernim zemljama Evrope i svijeta vozovi kreću brzinom i do nezamislivih 500km na sat, i kada svijetom počinje ozbiljnije da vlada vještačka inteligencija, da možeš jednog prosječnog Bihorca da kupiš sa kesom u kojoj se nalazi dva litra zejtina, kilo pirinča, dvije makarone, dvijesta grama mljevene kahve, kutija šećera u kocke i jedan sapun. Koliko znam da je to na prošlim izborima bila džek-pot kombinacija.
A on, sve sa tom kesom u ruci, mrtav zadovoljan, sve petama u guzicu ode ka kući.
Vidim da se javljaju i oni kojima je navodno lijepo, koji se preterano brinu za autora, kritikuju ga, i to ih najviše kopka. Ako je samo to aferim.
Biću, po prvi put malo i drzak.
Napiši mi, baš ti što ti je toliko lijepo, gdje radiš, od čega živiš, gdje su ti djeca, primaš li kakve socijale i benefite. Na šta si se ti druže nakačio, gdje si pripet?
Kao ovo nema težinu.
Ima burazere i da znaš koju težinu. Za one koji nijesu lišeni očinjega vida, upravo je ovo težina. Da vidiš kako se sada opštinari komešaju i međusobno raspituju, koga ću sada da potkačim, i kako sa zebnjom čekaju novu kolumnu.
Zamislite, sve se zna, šta se tačno radi u jednom milionskom Meksiko Sitiju, a ne u našu malu Palanku, gdje uši imaju zidove, što prije neki dan nasmijan propratih na Tik-Toku.
I na kraju, u stilu već pomenutog Ilije Čvorovića, dok česlja onu poznatu Staljinističku frizuru: “mene, ako se sjete na dan bezbijednosti, sjete se, a ako se ne sjete, nikome ništa, to je bila moja dužnost da radim”, odnosno da ovo pišem, i da vam dokažem i pokušam da vam otvorim oči, da vam izbistrim pomućenu i zamazanu blendu kroz koju odavno gledate.
Ali vam iskreno garantujem, da nećete dočekati da Đura, čitaj naš Đoša, da vam oprašta, ne što vas je tukao, nego što vas je utukao i dotukao. Što vas je njegovom nesposobnošću rascijepao sa najdražima, i isključivo njegovim sebetom željkujete djecu razagnatu po bijelom svijetu, kako trče da zarade komat hljeba.
Provjereno znam, ovi koji su se poparili vrelom varenikom, da su počeli puhati u kiselo mlijeko.
Ajd` zdravo.
(Ime autora poznato redakciji)
