Direktorat za zaštitu i spasavanje PJ Berane u saradnji sa SZS Petnjica i upravom OŠ Mahmut Adrović iz Petnjice, a u okviru obilježavanja 13-og oktobra Medjunarodnog dana smanjenja rizika od katastrofa,organizovali su prezentaciju i vježbu evakuacije u sluč̣aju požara u OŠ.
U Petnjici je u petak, 11. oktobra održana naučna panel diskusija u organizaciji Instituta za historiju, demografiju i antropologiju Sandžaka pod nazivom „Šutnjom se zlo veliča“. Na skupu je promovisana knjiga „Zločini nad Bošnjacima Sandžaka u XX vijeku“ koja je nedavno objavljena u dva toma i predstavlja zbornik radova sa ukupno 952 strane odnosno čini je 60 naučnih radova naučnika iz Evrope i regiona. Zbornik je rezultat trodnevnog naučnog skupa održanog 28-29 juna u Novom Pazaru i 1. jula u Bijelom Polju. Pored zbornika radova pozornost panelista imala je i studija „Kad su vakat kaljali insani, Šahovići 1924.“ (drugo dopunjeno izdanje) autora akademika Šerba Rastodera.
Pored akademika Rastodera koji je organizator skupa a takođe i predsjednik Instituta za historiju, demografiju i antropologiju Sandžaka, na ovom skupu su govorili i predsjednik opštine Petnjica-Samir Agović, dr Sait Šabotić, mr Veselin Konjević, dr Šemsudin Hadrović i mr Novak Adžić. Moderatorka ovog skupa je bila predsjednica Kluba mladih istraživača Petnjica koji funkcioniše pri Institutu za historiju, demografiju i antropologiju Sandžaka, Selma Adrović Čoković.
Akademik Šerbo Rastoder je istakao da je djelo „Zločini nad Bošnjacima Sandžaka u XX vijeku“ jedno od najvažnijih djela za Bošnjake jer su prvi put na jednom mjestu dobili priliku da čitaju o stradanju svojih sunarodnika u najkrvavijem stoljeću u istoriji. Na skupu je takođe istakao da nije slučajno što se sa promocijom krenulo baš iz Petnjice jer možda je najmanja po demografskim i materijalnim kapacitetima ali je bezgranično velika po ulozi u istoriji.
Posebna zahvalnost za učešće je pripala crnogorskim istoričarima mr Veselinu Konjeviću i mr Novaku Adžiću, koji su se u svojim izlaganjima između ostalog osvrnuli i na genocid u Šahovićima.
Istog dana, ovaj književni skup je održan u Rožajama. U Bijelom Polju je odžan 12. oktobra a u Plavu i Gusinju 13. oktobra.
Zainteresovane čitaoce obavještavamo da će se ovakav književni susret održati u Tutinu 19. oktobra u 19h (Kuća mira) i istog dana u Novom Pazaru u 20h (Dom kulture). U Sjenici će promocija biti upriličena 20. oktobra u 19h (Dom kulture). Nakon toga planirana su gostovanja u Brčkom, 9. novembra, na obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima, potom u Minhenu 30.11. i na kraju u Luksemburgu. Krunu anedenih aktivnosti predstavljaće javno predavanje akademika Šerba Rastodera “ŠAHOVIĆI – STO GODINA ĆUTANJA” koje će biti održano u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti u Podgorici 8. novembra.
Na pomenutim skupovima, zainteresovani čitaoci će moći da preuzmu primjerke knjiga.
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Tu u Vrbama kod Bijelog Polja, te daleke 1958. godine rodio se jedan od najvećih i najplodnijih pisaca sa prostora Crne Gore, Sandžaka, ali i čitavog Zapadnog Balkana – Faiz Softić. Na tom magičnom spoju Bijelog Polja, Sarajeva i Luksemburga kuca i stvara srce ovog velikog čovjeka, čovjeka čije pero ispisuje stranice nadahnute kako rodnom grudom, tako i svijetom koji ga okružuje. Pjesnik, književnik, erudita, ali prije svega altruista, čija dobrota plijeni svakog ko ima priliku da ga upozna. U ovom eseju neću pisati o Faizu Softiću kao stvaraocu, već kao o čovjeku. Njegova duša kuca za sve dobre i plemenite ljude, on je simbol univerzalnog ljudskog poštenja i saosjećanja. To je naš, ali i evropski Faiz Softić, ime i institucija, čovjek čije se djelo proteže daleko izvan granica književnosti. Njegovo srce ne poznaje granice, baš kao ni njegova misao. Faiza Softića bih najbolje definisao kroz sljedeći citat: “Ako poštovanje dolazi zbog širokogrudosti, ako divljenje zbog nadarenosti, ako cijenjenost zbog patriotizma i ako omiljenost zbog dobročinstva mogu zadovoljiti čovjekov um tada možete imati lijepu utjehu, jer znate da niste živjeli uzalud.” Ove riječi najpreciznije oslikavaju Faizov život i rad, jer on u sebi nosi sve ove vrline – širokogrudost, nadarenost, patriotizam i dobročinstvo. Njegovo postojanje, njegova prisutnost među nama, čini nas bogatijima i ponosnijima, jer znamo da u njemu, imamo uzor i putokaz za bolji i plemenitiji život.
Susreti sa njim, bilo da su u Šipovicama, rodnom kraju Ćamila Sijarića, pored Ćamilove česme kao i u dalekom Luksemburgu, ili u Bijelom Polju, uvijek su obavijeni toplinom i srdačnošću. Faiz Softić je čovjek čiji duh zrači dobrotom, toliko posvećen drugima da često zaboravlja na sebe, svoje potrebe i stvaralaštvo. On ne stvara za sebe, već za druge, vođen nesebičnom misijom da svojim riječima oplemeni svijet i živote onih koji ga okružuju. Naše prijateljstvo, koje traje godinama, prožeto je čistom iskrenošću i bez trunke interesa. To je prijateljstvo zasnovano na dubokom razumijevanju i poštovanju. Kod Faiza je nesebičnost srž svakog njegova djela, ali ona nikada ne traži priznanje, niti traži zahvalnost. Kao što kaže lijepo sljedeći citat: ,,Glavna karakteristika nesebične dobrote je da je neprepoznatljiva, nevidljiva, nenaslutiva – jer dobročinstvo koje glasno izgovara svoje ime nije nikada nesebično.” Ovaj citat duboko rezonuje sa Faizovom filozofijom života i rada. Njegova dobrota nije nametljiva, ona ne traži aplauze niti pažnju. To je ona vrsta dobrote koja postoji u svakodnevnim gestovima, u tišini u nenametljivom osmijehu ili pomoći koja dolazi kada je najmanje očekujete. Njegova nesebičnost upravo zbog toga biva često neprimijećena, jer je obavijena skromnošću. Ali baš u toj tihoj dobrotvornosti leži njena prava veličina. Faiz je oličenje tihog velikana – čovjeka koji svoju veličinu ne nosi u riječima, već u djelima. Zato, njegovo stvaralaštvo nije samo književno nasljeđe, već i nasljeđe humanosti. U njemu je zapisana priča o čovjeku koji, zaboravljajući na sebe, nesebično daje svoje srce drugima, gradeći mostove između ljudi i kultura.
Sa Faizem sam sačuvao sve one dragocjene trenutke – anegdote, priče, susrete i razgovore koji, za mene lično, predstavljaju seharu-drevnu škrinju neprocjenjivih uspomena. Ta sehara je poput bajuna, bogata uspomenama koje sijaju kao zlatne niti, utkane u moju svijest kao drevni zapisi. Svaka od tih uspomena nosi težinu zajedničkih doživljaja, prijateljstva i mudrosti koje se prenose iz srca u srce, ostajući zauvijek sačuvane. Za mene su te uspomene dragocjene poput rukotvorina starih majstora – neprocjenjivo blago koje me podsjeća na ljepotu i vrijednost istinskog prijateljstva. Svaka priča, svaki susret, svaki razgovor s Faizem je poput zlatnog veza na platnu mog života. Ralf Valdo Emerson, filozof i esejista, to je savršeno izrazio: “Svaki je čovjek citat svojih predaka.” Njegovi Bihorci i Bihor su zaista baš takvi – ukorijenjeni u tradiciji, bogati mudrošću svojih predaka. Uvjeren sam da je moj prijatelj Faiz upravo takav. Bezbroj puta sam ga doživio na taj način – kao nosioca mudrosti i dobrote koje neprestano prenosi na svijet oko sebe. Njegove priče i njegovo postojanje odišu onom autentičnom snagom koju samo nasljeđe može donijeti a svaki razgovor sa njim oživljava te nevidljive niti prošlosti, koje, iako su neprimjetne, oblikuju naš sadašnji trenutak. Faiz je živi citat svog Bihora, svoje zemlje i svog naroda, ali i svih Bošnjaka i Crnogoraca koji je utkan u svaku riječ koju izgovori u svako djelo koje napiše, stvori i oplemeni onom skromnom bihorskom plemenitošću.
Faiz Softić me često podsjeća na Mihaila Bulgakova, velikog književnika, koji je u svom dnevniku od 30. septembra 1923. godine zapisao riječi koje odišu unutrašnjom borbom i dubokom iskrenošću: “…u književnosti sam spor, pa ipak idem naprijed. Ja to dobro znam. Ne valja to što nikad nemam jasnu predstavu šta sam stvarno dobro napisao. Ali nećemo očajavati. Književnost je sad težak posao. Meni je teško od objavljivanja živjeti…” Ove Bulgakovljeve riječi odražavaju suštinu mnogih stvaralaca a naročito Faiza. Poput Bulgakova, Faiz takođe korača stazom književnog stvaralaštva sa osjećajem odgovornosti prema svakom napisanom slovu, nesiguran da li je postigao željeno savršenstvo ali sa neiscrpnom voljom da ide naprijed. Faiz je, poput Bulgakova, svjestan težine pisanja, težine stvaranja u vremenu kada književnost nije samo izražavanje duše, već i iscrpljujući rad koji često ne donosi materijalnu sigurnost. Ali on ne odustaje.
Kao što je Bulgakov pisao sa sviješću o neizvjesnosti svoje sudbine u književnosti, Faiz također nosi tu tihu borbu u sebi – spor, ali siguran, uvijek tražeći dublje značenje u onome što stvara, bez pretjerane sigurnosti u sopstveni uspjeh. “Ne valja to što nikad nemam jasnu predstavu šta sam stvarno dobro napisao,” rekao je Bulgakov a ta misao odzvanja i u Faizovom stvaralaštvu. On je skroman u svom pristupu, svjestan da svaka riječ može biti bolja, svaka rečenica dublja, svaki stih precizniji. Ali, baš kao što je Bulgakov zaključio: “Nećemo očajavati.” Književnost jeste težak posao, ali za Faiza, kao i za Bulgakova, ona je strast i životna misija. I dok je materijalna neizvjesnost često prisutna, istinska nagrada leži u tome što njihove riječi žive, što dodiruju srca i umove onih koji ih čitaju. Faiz je kao i Bulgakov, predan svom stvaralačkom putu, svjestan da svaka knjiga, svaka pjesma, svaka priča, svaki roman, donosi nove izazove, ali i novu nadu. Bez obzira na teškoće on ne posustaje, već hrabro korača naprijed, znajući da pravi stvaralac nikada ne smije prestati tragati za istinom u umjetnosti, pa makar taj put bio dug i spor a često i surov.
Za mene je Faiz Softić mnogo više od prijatelja, stvaralačkog genija ili humaniste – on je suštinska definicija onog najboljeg u čovjeku. Njegova biografija nije samo zbir nagrada i uspjeha, već priča o plemenitosti, skromnosti i nesebičnosti, onom što istinski znači biti čovjek. U njemu prepoznajem onu rijetku vrstu ljudi koji svojim djelima, ali i tišinom, ostavljaju dubok trag u srcima onih koji ga sretnu. Faiz nije samo stvaralac, već mostograditelj, čovjek koji spaja narode, kulture i svjetove svojim perom i svojim srcem. Na razmeđi domovina, on gradi mostove razumijevanja, ljubavi i humanosti. Njegova riječ nije ograničena pravim ili fiktivnim granicama; ona putuje daleko, noseći sa sobom vrijednosti koje nadilaze jezik i vrijeme. U njemu se susreću prijatelj i stvaralac, čovjek i humanista a to je rijetka i dragocjena kombinacija. Faiz nije samo autor koji piše on piše iz potrebe da svijetu ponudi ljepotu i dobrotu da svojom književnošću pruži utočište svima koji traže mudrost i utjehu. On je čovjek u pravom, istinskom i iskrenom smislu te riječi – onaj koji svoj životni put krči sa dubokim osjećajem za ljudskost i solidarnost. Zato ovaj esej želim da posvetim njemu, kao moj skromni doprinos priči o čovjeku koji, na razmeđi domovina, gradi mostove ljubavi i mira. Faiz je više od prijatelja – on je simbol svega što bi jedan čovjek trebao biti. U njegovim djelima i njegovim knjigama vidim najljepši izraz onoga što nas čini ljudima a u njegovom prijateljstvu nalazim snažnu energiju i snagu. Neka ovaj esej bude skromno svjedočanstvo o jednom velikom čovjeku koji ne prestaje da nas sve zajedno oplemenjuje svojim postojanjem.
Piše: Faiz Softic
“Strah od imena” prvi je roman Seada Ramdedovića koji je izašao iz štampe i konačno je u prodaji. Roman je izdala izdavačka kuća Almanah iz Podgorice i uskoro će biti dostupan i u balkanskim prodavnicama širom Luksemburga.
Autor je ovaj roman radio tri godine a govori o sudbini jednog mladića koji je htio da bude neko drugi, promijenivši ime i prezime. Teškom životu, siromaštvu i nepravdi koji su pratili bihorski kraj kroz istoriju, sve do konačnog iseljavanja naroda u zemlje Zapadne Evrope. O besmislu i prokletstvu bratoubilačkog rata u Bosni i Hercegovini, …
Roman je uglavnom baziran na istinitim događajima ljudi sa prostora Bihoora ali ima i fikcije kao i u svim romanima.
Roman “Strah od imena” autora Seada Ramdedovića možete poručiti na email: [email protected]
Za građane Petnjice knjigu mogu kupiti kod samira Ramdedovića ili u Centru kulture.
O autoru:
Sead Ramdedović, kolumnista, pjesnik i pripovjedač, rođen je 1. novembra 1979. godine u Beranama. Osnovnu školu završio je u Petnjici, a klasičnu gimnaziju u Beranama. Upisuje studije prava u Podgorici 1998, koje kasnije napušta i odlazi u inostranstvo gdje nastavlja školovanje. Piše poeziju i prozu. Objavio je dvije zbirke poezije: “Lagatorske elegije” 1997. godine i “Počinak tuge zaljubljenih” 1998. godine kao i zbirku priča “Međa” 2014. godine. Jedan je od osnivača udruženja književnika – Literarni klub “Husein Bašić” u Luksemburgu. Govori francuski, luksemburški, njemački i ruski jezik. Radi kao državni službenik u Ministarstvu prosvjete u Luksemburgu.
PREUZETO: RADIO PLUS LUKSEMBURG
Centar za kulturu Petnjica organizuje X međunarodnu smotru folklora PETNJICA 2024.
Učesnici su:
Smotra će se održati u subotu 12. oktobra u 17 časova u sali Centra za kulturu
Položen temeljac za novu fabriku, koja je ujedno i razvojna šansa Bihora vrijednosti preko 20 miliona eura.
Najveća stopa nezaposlenosti u Crnoj Gori je u opštini Petnjica i iznosi 73,48 odsto, dok je najniža u Kotoru 1,79 odsto, pokazuju podaci iz polugodišnjeg izvještaja o radu Zavoda za zapošljavanje koji se odnose na kraj juna.
Prema ovim podacima u Petnjici ima ukupno 1.301 radno aktivnog stanovnika, od čega ih je zaposleno 345, dok ih je skoro tri puta više na evidenciji nezaposlenih 956.
Kotor ima 9.575 radno sposobnih stanovnika, od čega je zaposleno 9.404 a na birou se nalazi svega 171 Kotoranin.
U čak pet opština stopa nezaposlenosti je preko 50 odsto, odnosno veći je broj nezaposlenih nego zaposlenih stanovnika.
Nakon Petnjice, najveću stopu nezaposlenih ima Gusinje 67,78 odsto, gdje radi 317 građana, a nezaposlenih je 667. Stopa nezaposlenosti u Andrijevici je 56,71 odsto, gdje radi 600 zaposlenih, dok na birou posao čeka 786 nezaposlenih.
U Plavu je nezaposlenost 55,21 odsto, odnosno radi 1.514 osoba, dok posao čeka njih 1.866. U Rožajama stopa nezaposlenosti iznosi 54,32 odsto, tako da posao u ovoj opštini čeka 4.525 nezaposlenih, dok ih već radi 3.806.
Od pet opština sa najvećim stopama nezaposlenosti, četiri su sa bošnjačkom većinom. U proteklih 18 godina Bošnjačka stranka je 16 godina bila dio vladajuće koalicije.
Značajna stopa nezaposlenosti postoji i u opštini Berane gdje iznosi 40,74 odsto. U ovom gradu ima 5.691 zaposleni i 3.912 nezaposlenih.
U opštinama sa visokim stopama nezaposlenosti, postoji i visoki procenat osoba koje imaju papir da su osobe sa invaliditetom, zbog čega imaju uvećanu redovnu mjesečnu naknadu a nemaju obavezu da se javljaju birou rada za posao, niti mogu biti izbrisani sa evidencije i izgubiti pravo na naknadu.
Tako u opštini Berane od 3.912 nezaposlenih, njih 2.102 ili 53 odsto su registrovani kao lica sa invaliditetom. U Andrijevici osobe sa invaliditetom čine 54 odsto od ukupnog broja nezaposlenih, u Petnjici 48 odsto, u Rožajama 41 odsto, Plavu i Mojkovcu po 27 odsto…
Državni prosjek stope nezaposlenosti na kraju juna je 11,56 odsto, dok u većini opština na sjeveru ona iznosi preko 20 odsto, dok je u većini gradova na primorju ona ispod pet odsto.
Stopa nezaposlenosti u Bijelom Polju iznosi 26,54 odsto, u Kolašinu je 30,24 odsto, u Mojkovcu 34,58 odsto, u Pljevljima 22,22 odsto, a u Plužinama je 24,08 odsto. Stopu nezaposlenosti ispod 20 odsto na sjeveru imaju Šavnik sa 19,4 odsto i Žabljak sa 14,48 odsto.
Na primorju, nakon Kotora, najnižu stopu nezaposlenosti ima Herceg Novi gdje iznosi dva odsto, jer ovaj grad ima 15 hiljada zaposlenih, a na evidenciji nezaposlenih je svega 307 osoba.
Budva sa 579 nezaposlenih i 27 hiljada zaposlenih, ima stopu nezaposlenosti od 2,08 odsto. Tivat ima 9,2 hiljade zaposlenih i 201 nezaposlenog, pa je stopa nezaposlenosti 2,14 odsto.
U Baru je stopa nezaposlenosti 5,49 odsto, odnosno u ovom gradu ima 18,6 hiljada zaposlenih i 1.084 nezaposlenih. Najveću stopu nezaposlenosti na primorju ima Ulcinj od 9,27 odsto, gdje se na evidenciji nezaposlenih nalazi 751 osoba, dok ih deset puta više, 7,3 hiljade, ima posao.
U centralnoj regiji najnižu stopu nezaposlenosti ima Podgorica od 4,63 odsto, odnosno u glavnom gradu radi 112 hiljada osoba, dok ih je na birou registrovano 5.453.
Od ukupnog broja zaposlenih u junu na nivou cijele države od 265 hiljada, u glavnom gradu radno mjesto ima njih 42,2 odsto. Dok od ukupnog broja nezaposlenih od 34,7 hiljada 15,5 odsto živi u glavnom gradu.
Nakon Podgorice, najnižu stopu nezaposlenosti u ovoj regiji ima Danilovgrad sa 12,22 odsto. Ova opština ima skoro pet hiljada zaposlenih i 692 nezaposlenih.
Nekada najveći crnogorski industrijski grad Nikšić sada ima stopu nezaposlenosti od 15,17 odsto, odnosno ova opština ima 18,4 hiljade radnika i 3,3 hiljade nezaposlenih.
Stopa nezaposlenosti u prijestonici Cetinje iznosi 17,09 odsto, odnosno ona ima 4,1 hiljadu radnika i 847 nezaposlenih.
Najmlađa opština Zeta ima stopu nezaposlenosti od 16,2 odsto, jer u njoj radi skoro tri hiljade radnika, a ima 566 nezaposlenih.
Najveću stopu nezaposlenih u centralnoj egiji imaju Tuzi od 24,44 odsto. Ova opština ima 821 nezaposlenog i dvije i po hiljade zaposlenih.
