(Bezočna je laž i kleveta da sam kvalifikovao Osmana Rastodera kao “ratnog zločinca”)
Motiv za nastanak ovoga teksta je u činjenici da se ozbiljna i laička javnost dotakla jednog pitanja koje se načelno tiče svih nas u društvu, a Bošnjaka posebno. Povod je bio različito, ili bar neko misli da je različito vrijednosno odredjenje prema komandantu muslimanske milicije u Gornjem Bihoru, tokom Drugog svjetskog ratu, Mula Osmanu Rastoderu.
Pošto mi kao narod nemamo kulturu dijaloga,unutar kojeg postoji i pravo na različito mišljenje,pa i stanovište o kompetetnosti, i ozbiljnosti, u ” raspravu” su se umiješali mnogi koji tome nijesu dorasli, tako da je ona izgubila početni smisao.Istina,tome je, vjerujem, nenamjerno, kumovao Zumber Muratović u inicijalnom tekstu, optužujući me da sam imenu Osmana Rastodera, u publikacima informativnog karaktera, “Leksikonu Bošnjaka Crne Gore” i ” Crtice o Rastoderima” dodao prefiks “ratni zločinac”, što je ovaj autor ,ne znam zašto, shvatio kao pokušaj ” omalovažavanja” njegovog djela,knjige o Osmanu Rastoderu, u kojoj ga je označio ” gazijom”. Suština čitavog pitanja je u tome što se ne razumije da su prefiksi “gazija” i “ratni zločinac” vrijednosni sudovi,preuzeti iz različitih izvora.Pošto je svaki, pa i ovaj odbir subjektivan,to je potpuno besmisleno postalo nadgornjavanje oko toga je li Osman Rastoder,”gazija ili ratni zločinac ” ili moguće i jedno i drugo? Ko misli da je ovo nemoguće podsjetit ću ga na iskaz Filipa Mladenovića koji kaže: “Kad ubiješ svoju ženu i djecu ti si umno poremećen čovjek,a kada ubiješ ” tuđu “ti možeš biti ” heroj” ;ili ,”kada ubiješ jednog čovjeka ti si ubica, ako ih ubiješ na hiljade možeš biti ” patriota”. Šta je suština?
Suština je u tome, što se ne shvata da se ni “ratni zločinac ni gazija” ne postaje tako što se to nekom napiše, pa bili to Zumber Muratović iliI Šerbo Rastoder ili bilo ko drugi, nego u tome, da djelo i učinjeno odredjuju karakter i vrijednosnu ocjenu čovjeka. Muratović je u svojoj knjizi pošao od predaje koja u narodu postoji o Osmanu Rastoderu, u kojoj je on upamćen kao branilac naroda od četničkih pokolja, otac čiji je sin na pravdi Boga zaklan na Limskom mostu, stradalnik u akciji OZNE likvidiran kao ideološki neprijatelj i mnogo toga, što ima uporište u činjenicama do kojih sam i ja došao istraživanjem. Ali za razliku od Muratovića, imao sam obavezu da odgovorim na pitanje: Ako je to tako, zašto mi se stalno dešava sljedeće: Kada sam kao jedan od najboljih studenata istorije na Beogradskom univerzitetu, poslat u Crnu Goru da radim u jednoj naučnoj ustanovi dočekala me je, kako je tada bilo uobičajeno, tročlana komisija sa pitanjem: Šta ti je Osman Rastoder? Tada sam bio jako mlad i veoma malo znao o njemu i dosta stidljivo rekao : “rođak!”Naravno, nijesam primljen. Kasnije, kako je u javnosti “rastao” moj autoritet kao naučnika, tako je stalno s njim u vezi “rastao” i značaj Osmana Rastodera. Javljali su se, naravno u spletkama SDB “izmišljeni” učitelji iz bihorskih sela ( sjećam se nekog Paunovića ili slično) koji su se navodno od mojih rođaka, naslušali o “zlodjelima” Osmana Rastodera, o kojima navodno neću da pišem, “nego o tamo nekim zločinima srbijanske vojske”. Pošto sam davno naučio da ne postoji “moj” ili “tvoj” “zločin”, niti bilo kakvo opravdanje za ubistvo nevinog i nenaoružanog čovjeka, to sam se mnogo kasnije zainteresovao, ima li Osman Rastoder, uz atribut “ratnog zločinca”, koji mu je dodijelila, kao i drugima nadležna komisija,i djelo “ratnog zločina”. Ovo mi je bilo bitno i zbog toga, što se dugo vremena na google pored njegovog imena i slike pojavljivalo moje ime i slika. Dakle niti jednog od onih koji navodno “brane” Osmana od mene,već moje ime, jer su u tekstovima protiv mene, najčešće potezali njegovo ime, da li slučajno uoči svakih izbora? Znao sam da ni ovi neće proći bez toga, te sam spremno čekao odakle će krenuti. Nije mi bilo krivo,ali ni pravo”, što se Osmanovo ime vezuje za moje ili bolje reći obratno, jer ako ima djelo zločina, mogao mi je biti najrođeniji, ja bih ga se odrekao. Ali prije nego odgovorim na to pitanje,bilo mi je veoma krivo, i to je i značajan broj mojih prijatelja i intelektualnih istomišljenika bolovao od neznanja o tome :Šta je to ” muslimanska milicija” i posebno nerazumijevanje da se oni nijesu razlikovali od četnika samo po tome što su umjesto kokarde nosili mjesec i zvijezdu, nego po mnogo čemu drugom. Jesu li bili kolaboracionisti samo zato što su oružje, da bi spasili żivote svojih najbližih ,dobijali ili kupovali od onoga , ko je to jedino imao, i od koga su jedino mogli da ga pribave?(okupatora).Mnogo je tu pitanja ,na koje samo neznalice imaju odgovore.Suštinsko je ono ,kako da “istina moje avlije” postane opšta i zato sam se trudio da ne ugadjam čaršiji,već nauci i njenim zahtjevnim kriterijumima. Tim prije, što sam se naslušao naklapanja te “ko ga je izdao, ko ga je tajno sahranio”? ,i to uglavnom od onih koji su do juče, veličali tekovine “našeg narodnooslobodilačkog rata i borbe protiv fašizma”. Ćutao sam iako sam znao šta sve o tome piše u papirima , koji su uz svo poštovanje, nepoznati najvećem dijelu naših sunarodnika, i posebno politikanata uoči izbora, jer njih ne zanima istina. Dokaz tome je činjenica da se izvan ” avlije” niko ne poziva na njih ,bez obzira što to produkuje lažno uvjerenje da smo dovoljni sami sebi. Ali nažalost, to nije tako.Da bi “naše” istine bile opšte i samim tim neupitne nije dovoljno reći, već to treba i dokazati. Da bi se dokazalo treba znati ,a da bi se znalo treba učiti i raditi, a ne bacati isprazne parole. U polemici je glavni argument neznalica bio da “ne treba vjerovati komunističkim arhivima”?Ili da ” istoriju pišu pobjednici “.Uzmimo da je to tako. Ali onda priznajmo da je to ključni argument u uspjeloj rehabilitaciji Draže Mihailovića, Pavla Djurišića i mnogih drugih? Ili su ti sudovi bili ” pravedni” prema ” njihovim”,a nepravedni prema ” naśima”. Jer isti sud I komisija koja je Osmana Rastodera oglasila “ratnim zločincem”, uradio je to i za nekoliko hiljada drugih,među kojima su npr. i pomenute četničke glavešine. Da li je to onda ono, što želimo? Da odbacimo vrijednosni sud jednog vremena i da revidiramo istoriju saglasno našim trenutnim stranačkim interesima? Da se odreknemo tekovina antifašizma samo zato što je značajan dio bivših komunista danas promijenio kape,poput četnika nakon kapitulacije Italije. Ne vjerujete? Pokušali su stranački štreberi da jednu ulicu nazovu imenom Osmana Rastodera? Na stranu, što petnjički sokak ne može biti adekvatan ekvivalent njegovih zasluga. Pa šta bi ? Ućutaše se kao i uvijek, do sljedećih izbora. Navodno im branili mi “kosmopolite”,kako reče jedan stručnjak opšte prakse ,docent na predmetu “Likovna kultura”, pardon “Estetska i vizuelna kultura”,departmana za umjetnost . Ne, gospodo, suština je u tome ,što mi ne znamo, šta je utemeljeno i organizovano znanje? Mi samo mislimo da nam “neko ” drugi” stalno nešto podmeće ,a mi samo slušamo.Ima nas I takvih ali čujmo i druge. Ako se neko od nas uzdigao iznad nivoa ” avlije” onda ga satanizujemo i klevećemo bez obaveze da se upitamo :Šta je osnova njegovog znanja:istraživanje ili ubjeđenje? Ogromna je razlika između ovih pojmova. Jer ,ako pođete od pretpostavke ozbiljne naučnosti, onda niti jedan “dokaz” nećete unaprijed odbaciti, pa bio on bilo čiji? A nečiji mora biti : komunistički,četnički, ustaški,njemački, italijanski,nenin, đedov, tetkin ili bilo kojeg svjedoka.I onda pođete od pretpostavke da nikom ” apriori ” ne možete i ne trebate vjerovati.Morate imati sve pred sobom ,da bi izveli ozbiljan zaključak.Kada sam se intenzivnije počeo zanimati za ovu problematiku,pošao sam od logične pretpostavke da je 1945 “komunistički, ili bilo koji sud” bolje znao šta se dešavalo od 1941-1945” nego mi, -skoro sto godina kasnije, a posebno bolje od onih koji se “sjećaju”. Pokušajte ,svako od vas da se prisjeti ličnosti i detalja događaja od prije samo godinu, dvije a ne od prije 50,60, i td.Kulturi pamćenja kod Bošnjaka više je doprinio posljednji rat u BIH, nego svi učenjaci ovoga svijeta, jer već danas postoji na hiljade knjiga vezane za dešavanja u tom ratu i najorganizovanija arhiva o jednom ratu,ona Međunarodnog suda u Hagu.Znači li to, da sjutra može neki “patriota”, reći da je sud u Hagu ” antisrpska tvorevina” i da ne treba vjerovati dokumentima tog suda? Nedavno sam o tome razgovarao s američkim istoričarem Robertom J. Doniem ,koji je pored hiljade i hiljade dokumenata Međunarodnog Suda ,imao potrebu da otputuje i u rodno mjesto Radovana Karadžića, jer je pišući knjigu o njemu,nastojao da se informiše i konsultuje najrazličitije izvore.Možda će i vrlo vjerovatno, sjutra neko osporiti naslov njegovog djela ( “arhitekta genocida”) i to nije uopšte sporno. Posebno, ako to uradi neki seljanin ili rođak Radovana Karadžića.To śto će on za jedne, još dugo biti “heroj” a za druge ” satrap i zločinac” i nije toliko ni važno,koliko je važno da postoji dokumentovano njegovo “djelo zločina”.Ako je to utvrdio neki sud (Haški ili komunistički svejedno) i nekog proglasio “zločincem” imate li prava vi to prećutati, samo zato što neki tamo stranački štreber, misli drugačije? Tačnije,imate li pravo prećutati činjenice, koje govore drugačije?Rukovodeći se tim principima ,istraživao sam presude sudova za preko 100 bošnjačkih prvaka koji su suđeni nakon Drugog svjetskog rata. Te presude mnogo govore i svaka je priča za sebe. No i pored toga mi je ostalo nejasno,iako naslućujem odgovor, kako se desilo da u samoj završnici rata ” strada” tako veliki broj “bošnjačkih prvaka” ,uglavnom pod ” misterioznim okolnostima” Navešću samo neke :Bajraktarević Haso(Plav 1910-1944);Bašić Bećo(1918-1944); Ćatović Hivzija(1911-1944);Franca ( Šehov) Ahmet 1927-1944; Franca Ćamil(1910-1945);Franca Džemal(1910-1945;Franca Ismet(1927-1944; Franca Smajo1913-1944;Franca(Ahmetov)Šefkija(1919-1944);Lekić Mahmut (1917-1944); NikočevićDžafer(1923-1944);Redžepagić Jusuf(1920-1944); Redžepagić Šaban Beg(1873-1945);Potom je tu niz onih koji su osuđeni na kazne smrti ili likvidirani ,kao komandanti i prvaci muslimanske milicije ili kao neko ko je dovođen u vezu sa njima:Pačariz hodža Sulejman(1945);Husein hodża Rovčanin (1944); Hasan Rovčanin (1944);Juković Selim (1945);Vehbo Bučan ( 1943); Trubljanin Smajo(1944);Ličina-hodža Ibrahim (1947);Reka Šahman ( 1946);Kršić Šefkija ( 1946),Rastoder mula Osman ( 1946);Rizo i Šemso Ferović (1945);Jakup Agović -Kardović (1945) i mnogi drugi. Kada se pažljivo izaniliziraju ” sudske presude”,”izjave svjedoka”,”opis krivičnog djela”,dolazi se do zaključka da je mnoge od ovih ličnosti “ubilo zlo vrijeme” ,pa pod tim podvodili “ideološku ostrašćenost” pobjednika ili ” denuncijantsku narav,zavist ili pakost” pojedinih Bošnjaka , je sasvim svejedno.Jedno je sigurno da je narod kraj rata dočekao ” obezglavljen”. Da li je to bila namjera ili nesretni splet okolnosti teško je reći bez opsežnijeg istraživanja.U tim presudama ” ima” i zločinaca po svim objektivnim kriterijumima kojima se niko normalan ne može ponositi, ali ima i ne mali broj onih koji su proglašeni ” ratnim zločincima” ,a da nemaju “djelo zločina” ili je ono koje im je stavljeno na teret “sumnjivo” ne samo sa pozicije našeg poimanja “zločina” već i po objektivnim kriterijumima tog vremena. Ono što stoji u dosijeu Osmana Rastodera, meni je poslužilo da napišem i sljedeće: “Kao nepomirljivog antikomunistu i neprikosnovenog autoriteta u muslimanskom narodu ,nove vlasti su učinele sve da ga likvidiraju.To im je konačno i pošlo za rukom u zimu 1946.godine ,kada je u akciji OZNE ubijen Osman Rastoder. U međuvremenu “Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača”, predsjednik Jakša Brajović, sekretar , Blažo Damjanović je već 25.decembra 1945. godine poslala predlog Federalnoj komisiji da se Osman Rastoder proglasi ratnim zločincem ,što je ova i uradila Odlukom donijetom u Beogradu, 20. 02.1946 god. Prema toj Odluci u kratkom opisu zločina Osmana Rastodera stoji i sljedeće: “Vojnička i politička saradnja sa okupatorom. Organizovanje muslimanske milicije u srezu beranskom i komandovanje istom u borbi protivu partizanskih odreda. Napad sa milicijom na selo Policu u srezu beranskom i paljevina kuća i pljačka imovine mirnim građanima. Ubistvo partizanskih boraca Danila Delevića, Dragomira Pantovića i Vasa Popovića u avgustu 1941 godine. “.Činjenice iz dosijea upućuju na zaključak da su jedinice Osmana Rastodera optužene za “zločine” iz 1941.godine, odnosno iz vremena potpune ideološke konfuzije,što je i omogućilo novim vlastima da vrijednosno kvalifikuju djela po potrebi. Dakle , konstatovana je samo činjenica ,da je proglašen ” ratnim zločincem” ,ali ne i to da sam ja napisao da je “ratni zločinac”, jer ja na to nemam pravo. Dakle, to što tvrde samo neuki i neznaveni koji nijesu ništa pročitali,a takvih je i među meni najbližima značajan broj ,mene ne obavezuje.Da su autori ,koji su pisali o Osmanu Rastoderu,ovo znali ,onda bi sigurno shvatili da je on i prije ” Hodrovice” bio osuđen na smrt i da nimalo nije slučajno što je bio osuđen prije suđenja. Sudeći po presudi Šefkiji Kršiću ,sigurno je,i da je stigo do suda , da bi bio osuđen na smrt, mada je, s druge strane ,njegov saborac i zamjenik Đule Agović ,bio osuđen na višegodišnju robiju, te je svako uopštavanje problematično. Ne treba nikog učenog upozoravati na ” prirodu” i ” pouzdanost” ovih izvora, jer je u nauci to pitanje odavno riješeno i time se,danas bave neznaveni,ne bi li na taj način pribavili argument svom neznanju. Ali da im pomognem ,kada bi samo na osnovu ovih dokumenata,donosili sud o Pavlu Đurišiću ,koji je proglašen ratnim zločincem ,što je poznata stvar objavljena u brojnim publikacijama ,te to nije ni potrebno ponavljati , u njegovom dosijeu u “opisu djela” među pobrojanim žrtavama zločina koji su pripisani Đurišiću ,nema skoro niti jedno “nekršteno ime” iako se on lično hvalio da je “pobio” na hiljade “Turaka” .Znači li to , da neko može sjutra dokazivati na osnovu toga, da Pavle Đurišić ” nema djela zločina”? I da je osuđen, odnosno proglašen “ratnim zločincem”nepravedno?Podsjetimo se da je i on proglašen ” ratnim zločincem” iako je u međuvremenu, bio ubijen. Prema tome ,ono što primjenjujete ocjenjujući djela “tuđih” ,morate primijeniti i na ” svoje” jer, samo na taj način, možete dokazati da ste (ili nijeste) u pravu? No sve ovo nadilazi potrebu da bilo kome demonstriram učenost.Naprotiv, ovo pitanje nadilazi čak i to. Posebno, u vremenu u kojem se ” kompetetnost” stiče svime osim znanjem i u narodu koji je spreman sve svoje najbolje da ” proda” da bi opravdao svoju ” nekompetetnost” .Sapienti sat”.
Oni koji su i dalje skeptični treba da ulože malo napora i provjere sljedeće.Stavljam im na uvid sve što treba da bi znali šta da traže.
CRNA GORA /LICA STAVLJENA NA LISTI RATNIH ZLOČINACA FOND:
DRŽAVNA KOMISIJA ZA UTVRĐIVANJE ZLOČINA OKUPATORA I NJEGOVIH POMAGAČA IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA objavili knjige dokumenata – Jovo Popović i Milija Zečević ,Beograd 1996,I-III
BR. PREZIME I IME FUNKCIJA U RATU BR.FASC. BR.DOSIJEA
1. Agović Šefto Dobrovoljac u musl.mil. 12713 5159
2. Bašić Jupo Faš.mil. iz Plava 9363 3072
3. Bašić Ramo Faš.mil. iz Meteha 9215 3052
4. Bašić Šefkija SS jedinice 12672 3159
5. Divanović Musto 13161 3158
6. Đurišić Pavle Četnički vojvoda 4576 2390,2876,2986,3092,3069
7. Feratović Šaćir faš.mil .iz Kruševa 9235 3052
8. Ferović Hamdija faš.mil. 9175 3052
9. Ferović Rustem faš.mil. iz PV 9238 3052
10. Ferović Šabo faš.mil. iz PV 9174 3052
11. Kalač Avdo Faš.milicija RO 9201 3052
12. Kalač- Pejović Cano Faš.milicija RO 9200 3052
13. Kalač Kadrija Faš.milicija RO 9256 3052
14. Kurpejović Ćerima ustaša,milicajac iz RO 9987 3092
15. Lješnjanin Adem faš.mil. iz PL 9377
16. Lješnjanin Bajo faš.mil. iz Meteha 8917 3064
17. Markišić Halil faš.mil. iz PL 9230 3052
18. Mulić Raif dobr. u alb.S.S legiji iz Goduše 12666 3159
19. Omeragić Mahmut Faš. mil.iz PL 9223 3052
20. Omerbašić Derviš Pred.opštine u Baru 13160 3158
21. Radončić S. Halil Faš.mil. iz Grnčara 9204 3052
22. Radončić S.Mujo Faš.mil. iz Grnčara 9203 3052
23. Radončić Rustem Faš.mil. iz Kruševa 9234 3052
24. RASTODER OSMAN Org. i kom. faš. mil. u Rožaju iz Petnjice 9220 3052
25. Šahmanović Sait Musl.mil iz PL 9231 3052
26. Vreteničić Ivo Tumač ital.vlasti u Baru 13199 5158
