NAGRADA ZA NEZABORAV

0

U okviru svojih aktivnosti ZK Bihor iz Luksemburga još od svog osnivanja vodi posebnu brigu o mladima u zavičaju, pogotovu učenicima koji postižu najbolje rezultate.
Tako je i ove godine ovo udruženje, u periodu od 25. do 31. maja, ugostilo najbolje učenike završnih razreda devet osnovnih škola u Bihoru, te škole sa Police i škole na Skarepači kod Rožaja:
Klimenta Zeid, Tucanje;
Alma Đukić, Vrbica;
Amer Adrović, Sušica;
Andrija Đurišić, Polica;
Nejla Sijarić, Lozna;
Dženana Kalač, Skarepača;
Dina Huremović, Trpezi;
Emina Hodžić, Godijevo;
Maida Fetić, Goduša;
Ema Kršić, Petnjica;
Mervin Adrović, Savin Bor.

U njihovoj pratnji doputovali su i dvoje profesora: Neima Agović, prof. razredne nastave u osnovnoj školi u Vrbici i Nedžad Mehović prof. iz OŠ u Godijevu.

Vodeći računa da djeca iskuse ono što nisu u dosadašnjem životu – obezbijeđene su im avionske karte u dolasku i to je, za sve učenike, bilo prvi put da lete avionom.

U prostorijama ZK Bihor u Rumelonžu (Rumelange) priređen im je srdačan doček, te ih je predsjednik ZK Bihor Esko Halilović upoznao sa aktivnostima udruženja, a onda im poručio da se svakako vrijedi boriti u životu kako bi se stiglo do zacrtanih ciljeva, te im u to ime čestitao odlične uspjehe i poželio uspješan nastavak školovanja.
Jedan broj aktivista udruženja zadužen je za organizaciju posjeta važnim turističkim centrima u Luksemburgu, Francuskoj i Njemačkoj.

Učenicima je priređena, između ostalog, vožnja brodom na rijeci Mosel koja je prirodna granica Njemačke i Luksemburga, a posjetit će i gradić Šengen gdje je začeta Evropska unija.
Napomene radi, tu uz sami gradić na brodu „Princeza-Mari Atrid“ 14. juna 1985 potpisan je Evropski sporazum koji je zvanično stupio na snagu 26.marta 1995.

Učenicu su, obzirom da dolaze iz različitih škola, još prvog dana uspostavili prisne odnose, te ova posjeta, pored ostalog, ima za cilj i širenje prijateljstava.

Kako je planirano – učenici i njihovi profesori, u subotu 31. maja, vraćaju se svojim kućama, obogaćeni novim iskustvima i mnogim poznanstvima sa ove svojevrsne ekskurzije koju, već petnaest godina, organizuje i finnsira ZK Bihor.

Važno je napomenuti da se i ove godine Safet Sajo Adrović, vlasnik prestižnog restorana „L’Inconnu“ (Neznanac), u gradiću Šengenu, koji je također porijeklom iz Bihora, punudio da besplatno u svom restoranu ugosti učenike, njihove profesore, te njihove pratioce – aktiviste iz ZK Bihor.

F. S.

PROSLAVLJEN 102. ROĐENDAN OŠ “25 MAJ” VRBICA

0

Osnovna škola “25. maj” Vrbica proslavila je 102. rođendan, tom prilikom održana je priredba, sportske aktivnosti, dodjela priznanja učenicima i mentorima koji su svojim trudom doprinijeli uspjehu škole.

Direktor škole, Šabo Ćeman u svom govoru istakao je sljedeće: “Obilježavamo Dan škole u tišini i sa dubokom tugom u srcima, zbog nedavnog gubitka drage koleginice Melide Latić Čilović. Zbog toga je obilježavanje bez muzike i veselja, u znak poštovanja i sjećanja na nju.
Naša draga koleginica Melida, zauvijek je zatvorila školske knjige, ali stranice koje je ispisala u našim srcima ostaju. Melida je iza sebe ostavila, trag dobrote, predanosti i znanja. Njena posvećenost učenicima, njen vedar duh i profesionalizam ostaju trajna inspiracija svima koji su dijelili s njom školske dane”. Saopštio je direktor Ćeman.
Događaj je počeo tradicionalnom prijateljskom fudbalskom utakmicom između OŠ “25. maj” Vrbica i OŠ “Trpezi”, pobjedu je odnijela ekipa naše škole.
Direktor škole je pohvalio one učenike koji su ove godine pokazali najbilje rezultate i njihove mentore koji su ih podržavali na tom putu.
Takođe, posebnu zahvalnost je iskazao Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija za donaciju kombi vozila za prevoz učenika.
OŠ “25. maj” Vrbica pokazala je da njeguje prave vrijednosti: znanje, trud i zajedništvo.

Neuspjeli uspon, ali bogato iskustvo – putovanje PSK BIHOR-a ka Titovom vrhu

0

Dana kada je trebalo da osvojimo Titov vrh, priroda je imala druge planove. Naš tim, sastavljen od šest članova PSK BIHOR-a, krenuo je iz Petnjice tačno u 2 sata poslije ponoći, puni entuzijazma i želje za novom avanturom. Stigli smo u Brod čak i prije dogovorenog vremena – dovoljno rano da predahnemo i pripremimo se za pohod. Međutim, čim smo stigli, nebo se otvorilo, a kiša je počela neumoljivo da pada.


Na dogovoreno mjestu smo očekivali još oko 70 planinara iz Sarajeva, članova planinarskog kluba Zlatni ljiljani, koji su ujedno bili i organizatori ovog pohoda. Na naše razočaranje, zbog loših vremenskih uslova, oni su odlučili da se vrate nazad za Prizren, a pohod na vrh je otkazan.

Ipak, nismo ostali sami – tu su bili planinari iz Prizerena koji su nas srdačno dočekali. Pozvali su nas na piće u hotel Arxhona, gdje smo se upoznali i podijelili planinarske priče. Od druženja je nastao pravi planinarski dan, iako bez planine. Zajedno smo se u koloni uputili prema Prizrenu, gdje su nas naši novi domaćini poveli u obilazak starog grada, muzeja, a potom nas počastili ručkom u jednom od lokalnih restorana. Dan smo zaokružili kafom u drugom restoranu – prijatno, toplo i uz mnogo smijeha.

Iako smo imali rezervisan smještaj, odlučili smo da se vratimo za Crnu Goru. Bogatiji za jedno novo iskustvo, nova prijateljstva i još jedan dokaz da planinarstvo nije samo osvajanje vrhova, već i upoznavanje ljudi, kultura i trenutaka koji ostaju.

FB PSK BIHOR

Izrada Bihorskog ćilima – Održana obuka i dvije izložbe u okviru očuvanja nematerijalne kulturne baštine

0

U Petnjici je uspješno realizovana obuka za izradu Bihorskog ćilima,koji je podržalo Ministarstvo kulture Crne Gore.Nosilac i realizatorka bila je Sabaheta Novalić,čuvalac nematerijalnog kulturnog dobra ,,Izrada Bihorskog ćilima,koja već godinama predano radi na očuvanju ove dragocjene tradicije.

Obuku je prošlo i završilo deset žena koje su kroz praktičan rad i edukaciju savladale vještinu tkanja tradicionalnog bihorskog ćilima-rukotvorine koja nosi snažan kulturni i identitetski pečat ovog kraja.

Nakon završetka obuke,organizovane su dvije izložbe na kojima su predstavljeni ćilimi izradjeni tokom radionica.Prva izložba održana je u Petnjici i trajala je jedan dan,dok je druga realizovana u Ulcinju,u trajanju od četiri dana.Izložbe su privukle pažnju posjetilaca i ljubitelja tradicionalne umjetnosti, a ujedno su predstavljale i simboličan završetak aktivnosti koje afirmiše Sabaheta i  žene koje će čuvati nasledje našeg kraja.

Kroz ovu inicijativu još jednom je potvrdjena važnost očuvanja i prenošenja znanja o izradi Bihorskog ćilima,kao i potreba da se podrže žene koje kroz svoj rad čuvaju kulturni identitet Petnjice i Crne Gore.

DEFILE MATURANATA I POLUMATURANATA KROZ PETNJICU (FOTO)

0

U petak veče, 23. maja 2025. godine, kroz Petnjicu je prošetala još jedna generacija maturanata SMŠ i polumaturanata iz svih osnovnih škola sa područja Petnjice.

Tradicionalni defile pratio je veliki broj građana. Uz podršku najdražih i sa uzbuđenjem, jer proslavljaju jedan dio životne epohe, maturanti su proslavili maturu.

Maturantima i polumaturantima se obratio i direktor OŠ Trpezi Elvedin Mehović.
“Veličanstvenu noć koja je pred vama provedite lijepo sa vašim drugarima”, rekao je Mehović i pozvao prisutne da ih podrže.
On je pozvao predsjednika Opštine Petnjica Samira Agovića da šetnju proglasi otvorenom.
Agović je pozdravio prisutne, polumaturante i maturante, roditelje, prosvjetne radnike, direktore škola i gledaoce, i u ime Lokalne uprave poželio srećan put u novo poglavlje života i novi početak polumaturantima i maturantima.
Naglasio je da je ovaj tradicionalni skup koji organizuju Opstina Petnjica i skole jedinstven način ispraćaja polumaturanata i maturanata u Crnoj Gori, koji je još jedan pokazatelj toga koliko Lokalne uprava vodi računa o mladima.

PETNJICA: PROMENADA MATURANATA I POLUMATURANATA VEČERAS OD 18 ČASOVA

0

Tradicionalna šetnja maturanata i polumaturanata biće upriličena večeras, 23. 05. 2025. godine, okupljanje počinje od 18h časova.

Pored maturanata Srednje mješovite škole ulicama Petnjica prošetati i polumaturanti OŠ ,,Mahmut Adrović” kao i polumaturanti drugih osnovnih škola sa teritorije naše opštine, pa će Petnjica biti centar mladosti, ljepote i osmijeha.
Za ovu posebnu noć priprema se nedeljama ranije, biraju se pratioci za šetnju i usklađuju odjevne kombinacije koje će sa ponosom biti prikazane čitavom gradu.
Upravo zato pozivaju se svi građani Petnjice da dođu u što većem broju i na taj način uveličaju ovaj poseban dan za maturante i polumaturante opštine Petnjica.

CRNO VRELO POD LAĐEVCEM

0
U dvadesetoj godini života, srcem punim ljubavi i glavom punom snova, ostavih Rožaje – onu živu varoš pod Hajlom gdje su djevojke rasle uz korzo, bioskop i smijeh u čaršiji – Eee, boga mi udadoh se ja u Bihoru-Petnjici. Bila je to čaršija nekad, prije nego joj vlasti 1957. oduzeše status opstine. Sad se opet vraćala životu, gradila se iznova, pomalo kao i ja – mlada žena koja je odlučila da gradi novi dom, novu sudbinu, tamo gdje ljubav vodi.
On bijaše student, a ja ostavila posao za jednu firmu, zamijenila bijeli svijet, sve one gradske prostore i otvorene puteve, i izabrala da krenem u avanturu s njim – kratko podno planine Crno Vrelo, pod Lađevcima, a onda Petnjica. Pitoma varošica.
Na planini jesen šušti, s mirisom ognjišta i padanja lišća, šumskih borovnica još na stabljikama se crne. Skoro svi stanari napustili su katune, jer zima na planini ne prašta. Ostali su samo najhrabriji – starci, čobani, poneki zaljubljeni par i mudraci, kao što je bio stari Mujo Mehović.
Mujo je bio činilo se stogodišnjak, seoski gospodin, poznat po svojoj mudrosti i umjerenosti. Jedne večeri se prehladio sjedeći s komšijama do kasno pod vedrim nebom, pa ga savlada neka nemoć. Moja svekrva, dobra i valjana žena, skuha najukusniju sutliju i boraniju na mlijeku, spakuje sve to u čiljije, i reče mi: “Odnesi ti Muju, živ ti majka, i pitaj ga kako je.”
Pokucah i uđoh polahko u njegov katun, a on leži na dugom minderu, noge mu prelaze drveni kraj. Njegova žena Faza leti oko njega kao pčela kada sakuplja med tako i ona samo po nešto u nekim činijicama prinosi svome đuvegliji nebi li se brže okrijepio. Upitah ga za zdravlje. On kratko, reče, samo tri riječi:
– Kako Bog hoće.
Ja grabeći mu riječ:
– Nemoj tako, adžo Mujo, i Bog je ostavio nešto da mi poradimo oko zdravlja.
On me presječe pogledom, nasmiješi se, blago prstima potera zaznojeno čelo, i veli:
– Mi snujemo, Allah određuje.
Zaćutah na trenutak. Imao je pravo. Često pomislimo da upravljamo svojim sudbinama, a zaboravimo da je nit u Njegovim rukama.
Upita mene Mujo:
– A od kojih si ti, mlada?
Rekoh ponosno:
– Od Lukača.
Hm, velâ havle velâ kuvvete illâ billâh izgovori s uzdahom:
– Je l’ od onih što su bili na Cetinju, pa sišli u Podgoricu, pa u Kolašin, pa u Bijelo Polje, prije stotinu godina?
Nasmijah se otkuda to njemu da zna. Nisam tada znala što bih mu rekla, ali kad sam poslije počela istraživati porijeklo, shvatih – Mujo je u glavi nosio više istorije nego cijela biblioteka.
U to stiže i Ćazim Kočan, također stariji čovjek, došao da obiđe planinu s još malo stoke. Pozdravi nas, nazva Selam, sjede, pa i on poče ispitivati:
– A od kojih su ti roditelji? Ko su ti preci?
Ispričah. Klimnuo je glavom, a onda radoznalo će:
– A kako ti se sviđa ovdje na Crnom Vrelu, pod Lađevcima?
Rekoh,bez imalo mudrosti i srama:
– Kao u staračkom domu. Svi katuni su na krhkim leđima starijih. Omladina je otišla, traži posao, traži grad. Ovdje je ostalo samo sjećanje.
Pogleda me Ćazim mahnu glavom nekoliko puta i nastavi s pitanjima:
– A bi li mogla živjeti ovdje kao mi?
Odgovorih iskreno:
– Ne, vala. Radije bih umrla. Teško vama – samo nebo gledate, a zemlja vam zastrvena tipac travom, prekrivena žutilom.
Faza žena Muja Mehovića je prišla blizu mene haman uz uho i šaputala mudro i plemenito da samo ja čujem: „Budi vrijedna, jer tuđina nema milosti, i budi mudra“, “žena se ne brani riječima, nego radom, šutnjom, i dostojanstvom.
Mujo, Fata I Ćazim – to su bili divni komšije I prijatelji naše kuće.
Esma Lukač Muratović

PSK BIHOR ORGANIZUJE POHOD NA KRSTAČU

0

Povodom Svjetskog dana zaštite životne sredine PSK Bihor organizuje pohod na Krstaču. Prošle godine imali smo priliku da ugostimo preko 170 ljubitelja prirode, od toga je bilo stotinjak djece iz osnovnih škola. Cilj nam je da motivišemo djecu da provode više vremena u prirodi i da nauče kako se treba ponašati, odnosno čuvati prirodu. Ovom prilikom pozivamo sve ljubitelje prirode, roditelje, učitelje, profesore da dovedu svoju dječicu, đake i budu dio ove prelijepe priče.

Datum: 05.06.2025.
Polazak: 8.00 časova
Prevoz: Organizovan iz Petnjice
Okupljanje kod Opštine Petnjica
Staza: Laka (pogodna za sve)
Oprema: Osnovna planinarska oprema
Hrana i piće: Sopstvene potrebe (voda, sendvič)
Ručak organizovan (u povratku sa pohoda)

Napomena:
Mjere sigurnosti: Prijavom svaki pojedinac potvrđuje da ispunjava zdravstvene i psihofizičke uslove za učešće na turi, da prihvata ovaj program i da će se u potpunosti pridržavati planinarske etike. U zavisnosti od vremenskih uslova ili drugih nepredviđenih situacija, vodič zadržava pravo otkazivanja ture, izmjene pravca kretanja, vrijeme povratka i drugo.

Ekološka napomena:
Molimo sve učesnike da ponesu kesu za lični otpad i da ne ostavljaju ništa iza sebe. Poštujmo prirodu koju volimo!

Organizator PSK Bihor

Zapažanje Bihorca iz dijaspore sa odmora u zavičaju – PROPAST (10)

0

Bogu na amanet, što je kod nas više rasprostranjeno, kad se ono s`nekim voljenim u nedogled rastaješ.

Za malo da napravim neku veću pauzu, kad me one betonske cijevi raznih kalibara što ih je uvaženi Feho u komentaru slikao, zaustaviše u tom nijjetu, i potjeraše da sa ovom jubilarnom desetkom nastavim opisivati bihorsku rapsodiju.

Nedade mi ni onaj iznenadni put našeg “Mister Presidenta” u Luxembourg, na prvomajski uranak sa sve turbo folkom, pa onda ona sanacija vječnog klizišta, odustadoh od zamišljene pauze i zbog Joanikija Mićovića, i reakcija BS-a na tu temu, pa sad i ova zapušena vodovodna cijev…

Nema mi medeta, moram pisati.

Neuobičajeno, ali da krenemo neredom, valjda bi jednom i tako trebalo, vidjet ćemo na šta će izaći.

Ukoliko bih ovu desetku pisao po jačini impresija koje su u međuvremenu na mene ostavili protekli događaji, na prvo mjesto bih parkirao neprikosnovenog Joanikija Mićovića, halali predsjedniče Opštine, ima i gorijeh od tebe. Zaslugu da sa njim otpočnem pisanje vraški se potrudio mitropolit SPC-a, iznoseći svoje neosporno divljenje junaštvu četničkog vojvode Pavla Đurišića, i njegovom krvoločnom pljačkaškom pohodu prevashodno u Donjem Bihoru i Limskoj dolini po Boziću “četres treće”, gdje je neosporno faktografski pismeno i ponosno priznao svojim nalogodavcima, da je u tom zvjerstvu hvaleći se ubijeno bezmalo preko 9`000 muslimana, mahom djece, žena i staraca.

Junački, nema šta.

Jedan vjerski vođa, kakav je Mićović, trebao da bude, u cilju pomirenja i baštinjenja dobrosusjedskih odnosa, nasuprot tome on permanenetno koristi iole svaku mogućnost da zauvijek zakuca posljednju gafu, čivija je sitna, u kovčegu komšijske harmonije, da je za vazda sahrani. To nije nikakva rijetkost u posljednjih nekoliko decenija da se pripadnici te crkve veoma aktivno uključuju u politička dešavanja u regionu, pa čak su poslužili kao duhovni motivatori za neke dokazane zločine u posljednjem ratnom vihoru krajem XX-og i početkom XXI-og vijeka.

Tim njegovim istupom i ostalim njemu sličnim, pomiriteljskim nastupima garantovano se dolazi do jedne opasne tačke usijanja, koja nevjerovatno brzo može da plane i da izazove katastrofalne posljedice. Jedna bukvalno nesmotrena akcija nekih pomahnitalih umova, može za reakciju da izazove krvoproliće. Može to i neka slučajnost izazvati, jer je situacija ko struna, napregnuta i neštelovana do momenta pucanja.

Mora li to tako Joanikije Mićoviću?

Mora li to tako?

Je li se ta tvoja ustajala krv pomamila, pa hoćes da zametneš neku novu kavgu, da se iznova ubija, kolje, da se pali i protjeruje?

Hoćeš li Joanikije Mićoviću da stvaraš neku novu Vranešku i Limsku dolinu?

Hvala ti, što znamo na čemu smo. Mada smo to trebali uvijek znati.

Više nije do tebe Mićoviću.

Nema tog stana, ne u Crnoj Gori, nego na svijet bijeli, niti placa na Ulcinjskoj rivijeri, ni parcele na Štedimu, niti fotelje u ministarstvima, po dubini, širini i zapremini, ili u nekom upravnom odboru, duplih dnevnica i režija na koju bih pristao na ovakva poniženja, na koja su pristali ovi iz BS-a. Kunem vam se Svevišnjim, da bih istoga momenta zvek napravio, ne samo da bih izašao iz Vlade, nego bih je prevrnuo naopačke, kad koru hljeba nebi imao djeci da pružim, kad bih za idaru prosio ja to sebi dozvolio nebih.

Sram vas bilo.

Probili ste dno.

Sad vama iz BS-a mogu da rade šta hoće. Pa onda po automatizmu misle da mogu i narodu.

E narodu ne mogu.

Bihorac se uvijek znao lijepo organizovati, i odbraniti od četnika koji su mnogo puta kidisali sa svih strana, i opet će.

Nije to bio glavni fokus mog interesovanja i ono o čemu sam na samom početku imao namjeru pisati. Prevashodno me lokalna situacija tjerala da reagujem. Ali na ove posljednje hvalospjeve mitropolita Joanikija Mićovića, disidentu, fašisti i zlikovcu, psu rata Pavlu Đurišiću, mnogi su se obratili, ali imam osjećaj da je taj eho sve tiši i mekši, i da služi samo u političke svrhe, ja nijesam želio ostati nijem, i želim glasno upozoriti na zlo koje nam se sigurno i neodložno sprema.

Usput bih pitao, za mene, ne za druga ove iz BS-a, ima li mjesta u te silne stanove da se potrpaju bar funkcioneri i bližnja porodica, pošto vas za narod zasvrbe. Okomili ste se na sitnu lopovsku politiku, dok su se ovi “pomiritelji” koncentrisali na “stvar” i crtaju teritorije u koje nas niđe nema.

Idemo dalje.

Kad smo već kod nereda, naš predsjednik Opštine se dežurno uklapa u taj mozaik, i nekako stalno strči u tome. Njegov prvi od tri odlaska u Luxembourg, u zadnja dva mjeseca, nije ništa novo, tamo je on uvijek dobrodošao, lijepo dočekan od naših ljudi koji mu uvijek daju blanko podršku.

Slikaju se sa njim kao sa odstrijeljenim jelenom lopatarom i kao trofej ponosno iznose te slike.

Divota.

On im je inače, ne on lično, njegova partija DPS, to znaju i vrapci na grani, plaćali avionske letove i putne troškove, skoro na svim dosadašnjim izborima. Hoće li to i ovaj put biti, trebamo ili konsultovati one iste vrapce, šta oni misle o tome ili je potrebno samo malo otvoriti oči pa bolje sa njima prošarati naokolo i vidjeti pustoš koju je za sobom ostavila njegova politička nesposobnost. Zadnji tj. treći odlazak na obilježavanje državnog praznika, je klasični poziv za mobilizaciju na sljedećim izborima i pokušaj da se reanimira i oživi DPS.

Malo onumat predsjedniče, džaba si vodio i pojedine poštene političare sa sobom. (Ovaj Mugoša mi pomalo tuka da je pošten čovjek.)

Iz tog perioda mi je ostala jedna interesantna i slikovita priča koja se umalo nije pretvorila u incident, ali moja smirenost i bezgranični osjećaj za sarkazam je tok događaja sproveo u komediju.

Moja prvo bratučeda, sestra od hale, putuje autobusom iz Luxembourga za Belgiju, pa avionom iz Brisela dolazi u Podgoricu u nedjelju oko dva ujutro, zatim autobusima, na vrat-na nos se prebacuje za Petnjicu, u Godočelje prva da glasa, odmah poslije glasanja se sama organizuje da dođe do Podgorice, ispalili je, gdje u 14 sati ima avion za nazad. Sretnemo se kratko u Podgoricu, a ona izgleda kao da je drobilica samljela.

Došla grdnica da brani državu.

Provjereno znam da i dalje brka latinicu i ćirilicu, ali brani Mila i DPS žešće no zenicu oka svoga.

Pošto se u nedjelju izborni posjedak odužio u nedogled, namjerno pozovem da pitam kako je stigla i usput joj slatko nazdravim glavu i za Mila i za DPS.

Bilo je i suza.

Bar kod nje su bile one istinske.

Kod mene, puštam vam na mašti da procijenite.

Za vrijeme presjednikove druge posjete Luxembourgu tri četvrtine Opštine nema vode. Neko se, naravno uz njegovu dozvolu, nelegalno priključio na gradski vodovod, a takvih je na stotine. Pa je u taj priključak dospjela neka grančica, koja je porasla do te mjere da ga je i začepila i prekinula dotok vode cijelih desetak dana.

Panika je u narodu zavladala, kako neće. Ima bolesnih, većinom starih stanovnika, oni su još i dominantno tu ostali. Nema đe narod “po rad sebe”. Pošto je svakako voda skoro uvijek mutna i nije za piće, barem da se ljudi operu kako valja, ko što Sead u komentaru reče, higijene radi, da se okupaju da se ne čuju. I da ne idu u drugo selo da se fiziološki olakšaju.

Moraju se u XXI-om vijeku ponovo kopati rupe i kovati spoljnji klozeti, kao alternativa.

Bruka crna.

O tom famoznom vodovodu sam nekoliko puta pisao, da se ne ponavljam.

Bolje i da ga nikako nije ni bilo.

Postavljaju se neka logična pitanja:

Hoće li ikad iko odgovarati za taj prekid dostave najosnovnije životne namirnice?

Hoće li se pokrenuti kakav krivični postupak protiv tih ogromnih nelegalnik priključaka?

Zašto narod nije masovno izašao pred Opštinu i da demonstrira, da napravi neki protestni skup, da traži odgovornost nadležnih, pa i ostavke?

Nikakve reakcije.

Isto kao i onaj “njegov” put.

Koji se otisnuo, a nije se bio poštenski ni osušio nakon asfaltiranja. O tome neću puno, jer znam da mu ovo nije ni prva ni posljednja sanacija, već jedna u nizu, koja služi da se ispumpaju pare građana, koje su mogle otići na pametnija posla. Ali uhar je i tu, nego po ko zna čijim džepovima.

Da sve nije crno u Petnjici, da sve nije otišlo u Propast, pobrinula se jedna Ekološka organizacija “EKO Petnjica”. Dokaz da narod nije Vlast, i da se sve dobre odluke obavezno u slučaju Opštine Petnjica donose izvan te institucije je i nedavna akcija čišćenja Petnjice i putnih pravaca prema okolnim selima, pod sloganom “Petnjica je naš dom, neka bude uredna i čista”.

Veličanstveno.

Za svaku pohvalu.

Za primjer.

Mobilisalo se i staro i mlado, i penzioneri i osnovci, medžlis IZ u Petnjici sa podružnim jedinicama i džematima, osnovne škole, bio je i direktor srednje škole, moto klub “Bihor”, između ostalih neki privatnici i razna udruženja iz dijaspore su svojim donacijama pružili nesebičnu podršku da ta akcija protekne u najboljem redu. Medijski je to na najbolji način propratio i portal “Radio Patnjica”.

Halalite ako sam koga ispustio da upišem, ali mi je suštinska namjera da tu akciju opišem na najbolji mogući način.

Posebne pohvale idu na račun osnivača te Eko organizacije. Aferim ljudi.

Jako inteligentno osmišljen koncept od svjesnih i savjesnih ljudi kojima je jedini i primarni cilj očuvanje životne sredine. Bez nepotrebne centralizacije ideja, bez preteranog nametanja, sve iskreno i transparentno. To je recept za uspjeh. I po mom skromnom mišljenju u jezgru te organizacije se nalaze ljudi koji mogu znanjem i iskustvom pokrenuti i ostale promjene na lokalu.

Kapacitet ljudi koji su osmislili svu tu ekološku priču nadilazi okvire same ekološke organizacije i mogu se svestrano iskoristiti u logistici za ozbiljne političke promjene. Pokazali su i dokazali da pored sposobnosti i znanja imaju ogromnu podršku u narodu i da se jednim ozbiljnijim pristupom i zajedničkim angažmanom zainteresovanih za korijenite promjene može se mnogo uraditi da do tih promjena i dođe. U tim ljudima je poodavno rođena ideja za promjenom i kvalitetnim pomacima i potezima ka zaustavljanja propadanja kvaliteta života u Petnjici.

Oni su pokrenuli masu, ta masa je uvidjela iskrene namjere i bezrezervno ih podržala.  I tačka.

Zainteresovanih za promjene ima. Kolika realna iskrenost leži u tome ne znam.

Ukoliko se na iskrenim principima svi zainteresovani za promjene zajednički udruže, vrlo lako bi mogli sa jednom jakom i studioznom kampanjom da ozbiljno pomrse račune, ovim usedelim i lijenjim političarima koji su opsadirali Opštinu doveli je na najniže moguće grane.

Neophodno je da se što je moguće prije svi zainteresovani sakupe, udruže i predstave svoje ideje i planove za bolju budućnost i da se iz te komunikacije pažljivom selekcijom nametne najbolji kandidat da ponese ulogu nosioca promjena, onda nema sumnje da bi to i dovelo do promjena.

Nikako da se uzima neki kandidat s`reda, ko je trenutno slobodan, već samo onaj najkvalitetniji.

Ukoliko se bude okupljalo u manjim i uskim krugovima, zatvoreno i bez šireg konsenzusa, sa nekim interesnim ciljevima, bez dijaspore i pametnih ljudi, onda se bojim da će se uništiti ideja, potrošiti sakupljena energija što će biti lak zalogaj za ove iskusne protuve koje imaju u planu da i dalje lome kičmu Bihorcima i Petnjici.

 

Izložba “Plenair 70” Skendera Striće otvorena u Centru za kulturu Petnjica

0

U Centru za kulturu Petnjica, 16. maja 2025. godine, svečano je otvorena izložba slika “Plenair 70” umjetnika Skendera Strice iz Skadra. Ova značajna umetnička manifestacija okupila je brojne ljubitelje umjetnosti, kulturne radnike i poštovaoce likovnog stvaralaštva iz Petnjice i šire regije.

Skender Strica, poznat po svom pejzažnom slikarstvu i prepoznatljivom impresionističkom izrazu, predstavio je seriju radova nastalih tokom više decenija stvaralaštva, sa posebnim osvrtom na prirodu, svetlost i prostore Balkana. Naziv izložbe “Plenair 70” simbolično označava sedamdeset radova rađenih tehnikom plenaira — slikanja u prirodi, direktno na terenu, što daje dodatnu živost i autentičnost njegovim platnima.

Direktor Centra za kulturu Petnjica  Sinan Tiganj  pozdravljajući sve prisutne  naglasio je važnost međunarodne kulturne saradnje i izrazio zadovoljstvo što Petnjica postaje sve prisutnija na mapi umjetničkih dešavanja u regionu.  Akademski slikar Skender Strica  bio jedan od učesnika prošlogodišnje likovne kolonije te da je ovo nastavak započete saradnje. Pred nama je umjetnik izuzetne palete, slikar kolorita koji kroz intenzivne tonove i bogat spektar boja stvara snažne dojmove i emocije.

Njegove slike nisu samo pejzaži – one su priče svjetlosti. Strica vješto koristi igru svjetla i sjene, mijenjajući atmosferu svojih radova u zavisnosti od doba dana, godišnjeg doba, pa čak i trenutnog raspoloženja. Svaki njegov prizor odiše životom.

Iako su motivi na prvi pogled mirni i pitomi – kuće, voćnjaci, njive – prisustvo čovjeka je tiho ali jasno. A onda, u pozadini, surove planine podsjećaju nas na snagu prirode i prave savršen kontrast toj blagoj svakodnevici.

Skender Strica nas podsjeća da pejzaž nije samo prostor – to je emocija, ritam, svjetlost. Uživajte u njegovom stvaralaštvu i dozvolite ovim djelima da vas povedu na tiho putovanje kroz vrijeme i prostor

Otvrajući izložbu Nadžib Kočan kazao da je impresioniran ovim slikama jer smo u mogućnosti da  na jednom prostoru vidimo prekrasne motive ne samo iz Petnjice I Crne Gore već imamo cijeli Balkan i dobar  dio Evrope.

U obraćanju publici, umjetnik je istakao posebnu vezu sa Crnom Gorom i zahvalio se domaćinima na toplom prijemu i podršci.

Izložba će biti otvorena za posetioce do kraja meseca, a svi zainteresovani imaju priliku da izbliza dožive prirodu kroz oči jednog od najcenjenijih slikara sa prostora Skadra.