Kada Hana Rastoder počne da piše, misli joj često odlutaju u Radmance, u dolinu uz Radmančicu, među ljude čije je priče slušala i čiji govor još nosi u sebi. Nije to samo povratak zavičaju. To je povratak jeziku u kojem riječi nijesu služile isključivo da nešto saopšte, već i da okupe ljude, nasmiju ih, utješe ili sačuvaju uspomenu.
Hana piše poeziju, bavi se režijom i dobro zna koliko je važan način na koji je nešto izgovoreno. Zato, kada govori o bihorskom nasljeđu, prvo se ne sjeti neke neobične stare riječi, nego svoje babe.
Porijeklom iz Goduše, njena baba već dugo živi u Podgorici, ali je sačuvala govor i, što je Hani posebno važno, način pripovijedanja.
„Uvijek mi je bilo fascinantno kako ta žena umije da ispriča priču, makar to bio običan odlazak u prodavnicu ili kod doktora. Ona to uvijek ispriča tako da bude zanimljivo svima“, kaže Hana u razgovoru za Radio Petnjica.
Pamti njene dramske pauze, potrebu da je sagovornik čuje i sposobnost da naizgled nevažnom događaju podari značaj.
Upravo taj ritam govora Hana prepoznaje kao dio sopstvenog nasljeđa.
DA PROMUHABETIMO – NIJE TO SAMO RAZGOVOR
Jednu bihorsku riječ već je prenijela svom društvu. Naučila je prijatelje da kažu: „Da promuhabetimo“.
U početku im je izraz bio pomalo neobičan, čak i smiješan. Kasnije su ga prihvatili i počeli da ga koriste.
Ali Hana insistira na tome da se muhabet ne može jednostavno svesti na razgovor.
„To znači da se podružimo i uživamo u tom druženju. Može da znači i da neko odvoji trenutak za sebe, da sebi priušti nešto lijepo, da uživa i odmori“, objašnjava.
U toj riječi za nju postoji posebna atmosfera. Nije dovoljno samo razmijeniti rečenice. Važno je da se u razgovoru bude dobro.
Tako jedna riječ iz Bihora nastavlja da živi među ljudima koji možda nikada nijesu bili u tom kraju.
ŠEMSIJA I PRIČA O SUNČEVOM IMENU
Među riječima koje posebno pamti jeste i šemsija.
Za nju je vezana uspomena na daljeg strica Mulja Rastodera, bibliotekara kojeg opisuje kao izuzetno obrazovanog čovjeka.
On joj je objasnio da je šemsija suncobran, a zatim joj ispričao priču o Šemsu i velikom pjesniku i mistiku Dželaludinu Rumiju.
U Haninom sjećanju nijesu ostali samo značenje riječi i priča koju je tada čula. Ostao je i način na koji je neko iz jedne stare riječi otvorio čitav svijet književnosti, istorije i ljudskih odnosa.
Možda je baš zbog toga njen odnos prema bihorskom govoru drugačiji od običnog nabrajanja zaboravljenih izraza. Svaka riječ može biti početak nove priče.
„Te riječi su dio mene, ali mi i pomažu da se izrazim. Pamtim dosta tih riječi koje mi omogućavaju da kažem nešto što možda ne bih uspjela na neki drugi način“, govori Hana.
MIRIS HALVE I SJEĆANJE NA ONE KOJIH VIŠE NEMA
Kada razgovor skrene na praznike i porodične običaje, Hana se prvo sjeti halve.
Ne samo njenog ukusa, već vjerovanja da miris halve, pripremane u određenim prilikama, dopire do duša umrlih i donosi im spokoj.
„Ta misao da neki miris blaži duše uvijek mi je bila zanimljiva i inspirativna“, kaže.
U toj slici prepoznaje nešto mnogo šire od kulinarskog običaja: način na koji jedna kultura i miris pretvara u sredstvo sjećanja, žalovanja i prihvatanja tuge.
Slično razmišlja i o riječima koje se izgovaraju tokom Bajrama, čestitkama i molitvama koje prate važne trenutke porodičnog života.
Posebno je zanimaju značenja koja, kako ih ona doživljava, i u trenucima tuge nose zahvalnost prema životu.
„Uvijek je slavljenje života, čak i kada se radi o smrti“, kaže Hana.
RIJEČI KOJE NE OSTAJU ZATVORENE U ZAVIČAJU
Hana ne čuva bihorske izraze samo kao uspomenu.
Koristi ih, objašnjava ih prijateljima i uživa kada vidi da postaju dio njihovog svakodnevnog govora. Priznaje da neke riječi u početku izazovu šalu, ali ih ljudi brzo prihvate.
To joj je posebno važno jer vjeruje da poznavanje tih izraza čovjeku daje još jedan način da razumije svijet.
„Osjećam se bogatije, zato što te riječi često imaju mnogo različitih značenja. Nije samo jedno“, objašnjava.
Govoreći o jeziku, prisjeća se i perioda kada je pokušavala da uči arapski. U njegovom ritmu i višeslojnosti značenja prepoznavala je nešto što joj nije bilo potpuno strano. Podsjećalo ju je na način na koji govori njena baba.
I možda se upravo tu najbolje vidi zašto Hana toliko drži do tih riječi.
Radmanci su ostali kraj kojem se vraća kada piše. Bakin glas je ostao mjera dobre priče. A muhabet, nekada vezan za porodične i zavičajne razgovore, danas živi i među njenim prijateljima.
Neke riječi, izgleda, ne nestaju kada ljudi odu iz zavičaja. Samo pronađu nove sagovornike.
RIJEČI I IZRAZI IZ RAZGOVORA SA HANOM RASTODER
| Br. | Riječ ili izraz | Značenje / opis |
|---|---|---|
| 1 | Muhabet | Prijatan razgovor i druženje. Za Hanu znači i uživanje u razgovoru, a ne samo razmjenu riječi. |
| 2 | Promuhabetiti (promuhabetimo) | Popričati i podružiti se u opuštenoj atmosferi; Hana izraz koristi i za trenutak odmora ili zadovoljstva koji čovjek posveti sebi. |
| 3 | Šemsija | Suncobran, odnosno kišobran koji se koristi za zaštitu od sunca; riječ koju je Hana naučila od Mulja Rastodera. |
| 4 | Halva | Tradicionalna poslastica koju Hana vezuje za praznike, blage noći i sjećanje na umrle. |
| 5 | Blage noći | Posebne noći uoči Bajrama, povezane s vjerskim i porodičnim običajima, uključujući pripremanje halve. |
| 6 | Bajram šerif mubarek olsun | Tradicionalna bajramska čestitka; Hana je pominje govoreći o jeziku prazničnih običaja. |
| 7 | Fatiha | Molitva koju Hana pominje u kontekstu sjećanja na umrle, smirenja i želja za dobro. |
TOPONIMI KOJE HANA POMINJE
| Br. | Toponim (mjesto, rijeka ili oblast) |
|---|---|
| 1 | Radmanci |
| 2 | Radmančica |
| 3 | Goduša |
| 4 | Podgorica |
| 5 | Bihor |
Izvor: razgovor sa Hanom Rastoder za projekat „Mladi čuvari jezika i identiteta Bihora“ (Radio Petnjica). Pojedini izrazi pripadaju i široj jezičkoj i običajnoj tradiciji.
SAMIR RASTODER

Razgovor je realizovan u okviru projekta „Mladi čuvari jezika i identiteta Bihora“, koji se sprovodi uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.


