Iljaz Kočan iz Godočelja zakoračio je u drugi vijek života, sa zadivljujućom bistrinom pamćenja i vedrinom duha. Njegovih stotinu godina nijesu samo porodična hronika – u njima se ogledaju Bihor, njegova iskušenja, ljudi i jedno vrijeme koje polako odlazi u sjećanje.
Prvog avgusta ove godine u Bihoru, u opštini Petnjica, obilježen je zaista poseban jubilej – 100 godina života navršio je jedan od poznatih i uglednih Bihoraca, Iljaz Kočan iz Godočelja. Čovjek koji je za čitav jedan vijek prošao kroz različita vremena, države, običaje i društvena uređenja, a ostao isti – jednostavan, vedar, čestit i otvoren prema ljudima.
Stotinu godina nije samo broj. To je čitav jedan ljudski vijek – stotinu proljeća i zima, odlazaka i povrataka, radosti i žalosti. Iljaz je mnogo toga vidio i doživio. Pamti davna vremena, ljude kojih više nema, običaje koji su polako iščezavali, ali i dolazak modernog doba.
I, što je posebno zadivljujuće, u svojoj stotoj godini svega se sjeća. Dobro hodi, razgovara s ljudima, prati šta se oko njega događa i, kako bi narod rekao, još mu je jezik brz, a pamćenje oštro. Gledajući ga takvog, čovjek ne može a da ne pomisli da je, zaista, bio miljenik Stvoritelja.
Jer nije samo dug život ono što čovjeka čini velikim. Čine ga tragovi koje ostavlja iza sebe. A Iljaz Kočan ostavio ih je mnogo – u porodici, među prijateljima, komšijama i svima koji su ga kroz život sretali. O njemu se i danas govori s poštovanjem, a iz tih sjećanja provijava ono najvažnije – dobrota.
Na prigodnom skupu govorili su njegovi prijatelji, poznanici i ljudi koji su imali čast da s njim dijele dio životnog puta – od predsjednika Opštine Petnjica Samira Agovića do onih koji ga poznaju iz najranijih dana.
Posebno emotivno bilo je obraćanje Eska Halilovića, čovjeka kojem je Iljaz obilježio dio djetinjstva i odrastanja. U njegovim riječima nije bilo samo poštovanja prema jednom stogodišnjaku već i iskrene zahvalnosti čovjeku koji je bio dio jednog vremena i jednog djetinjstva koje se danas pamti kao lijepa uspomena.
Takvi ljudi ne pripadaju samo svojim porodicama. Oni pripadaju i svom kraju i vremenu. Zato je priča o Iljazu Kočanu više od priče o čovjeku koji je doživio stotinu godina. To je priča o Bihoru, njegovim ljudima i uspomenama koje nadživljavaju vrijeme.
OČEVA SNAGA I SINOVLJEVA NJEŽNOST
O Iljazu možda ponajljepše svjedoče riječi njegovog sina Esada, profesora filozofije, književnika i urednika Monitora iz Podgorice, koji je očev lik sačuvao i na stranicama svog romana Naša rijeka. Piše o njemu kao o čovjeku „stasitu, uspravnom“, čovjeku koji je, gdje god bi se pojavio, izazivao pažnju, ali iza čijih je tvrdih, muških crta s godinama sve više izranjala blagost.
Bio je to čovjek koji je rano upoznao surovost života, rat i iskušenja, ali je u porodici ostajao ono najvažnije – oslonac i zaštita. Esad posebno snažno bilježi trenutak kada se, suočen sa sinovljevom bolešću, odnos između njih gotovo neprimjetno preokrenuo: sin je prvi put osjetio potrebu da zaštiti oca.
„Ne boj se, odsad ću čuvati ja tebe“, poželio je da mu kaže.
U toj jednoj neizgovorenoj rečenici kao da je stao čitav njihov odnos – očinska snaga koja je decenijama štitila porodicu i sinovljeva nježnost koja je, kada je došlo vrijeme, poželjela da tu snagu uzme pod svoje okrilje.
Ovo je i prilika da obraćanje Eska Halilovića, upravo onako kako je izrečeno, objavimo u cijelosti. Jer neke riječi ne treba prepričavati. Njih treba sačuvati – zbog čovjeka o kojem govore i vremena kojem pripadaju.
OSTAO SI VJERAN SVOM ZAVIČAJU ONDA KADA JE BILO NAJTEŽE
Poštovani predsjedniče Opštine Petnjica, gospodine Samire Agoviću,
poštovana porodico Kočan,
uvaženi predstavnici institucija, cijenjeni gosti, dame i gospodo, dragi prijatelji,
Danas smo se okupili na svečanosti koju je organizovala Opština Petnjica kako bismo obilježili jedan izuzetan jubilej – stoti rođendan našeg sugrađanina Iljaza Kočana.
Ovo nije samo proslava jednog rođendana. Ovo je proslava čitavog jednog vijeka života – vijeka rada, poštenja, istrajnosti i ljubavi prema rodnom kraju. Malo je ljudi kojima je dato da dožive stotu godinu, a još manje onih koji iza sebe ostave tako dubok trag u svojoj zajednici.
Iljaz Kočan rođen je 1926. godine u Godočelju, u srcu Bihora. Tu je odrastao, tu je sticao prve životne pouke i naučio da se čovjek mjeri svojim radom, riječju i odnosom prema drugima.
Kada je došlo vrijeme najvećih iskušenja, kao mladić se pridružio Narodnooslobodilačkoj borbi. Bio je dio generacije koja je imala hrabrosti da stane u odbranu slobode i dostojanstva svoga naroda. Danas, kada se prisjećamo tih godina, odajemo poštovanje svim borcima, a posebno Iljazu – jednom od rijetkih živih svjedoka toga vremena.
Po završetku rata nije smatrao da je njegova dužnost završena. Naprotiv, tada je počela jedna druga borba – borba za razvoj, bolji život i napredak rodnog kraja.
Kao odbornik i predstavnik građana, neumorno je radio na unapređenju uslova života u Godočelju, Bihoru i Petnjici. Zalagao se za izgradnju puteva, elektrifikaciju, vodosnabdijevanje i sve ono što je ljudima omogućavalo dostojanstveniji život. Bio je čovjek koji nije gledao samo svoje dvorište, već dobrobit cijele zajednice.
Ali postoji nešto što Iljazov život čini još posebnijim.
U vremenu kada su mnogi, pritisnuti teškim životnim okolnostima, napuštali Bihor i odlazili u velike gradove ili daleke zemlje, ti si ostao.
Ostao si u svom Godočelju.
Ostao si uz svoju porodicu, uz svoje komšije i uz svoju zemlju.
Nisi tražio lakši put. Vjerovao si da je jedna od najvećih vrijednosti ostati tamo gdje su ti korijeni i svojim radom doprinositi da taj kraj bude bolje mjesto za život.
To je, možda, tvoje najveće životno djelo.
Ostao si vjeran svom zavičaju onda kada je bilo najteže. Zato danas tvoje ime ne predstavlja samo jednog čovjeka, već je i simbol jedne generacije Bihoraca koja je svojim radom gradila budućnost svoga kraja.
Uz sav društveni angažman, bio si uzoran domaćin i vrijedan poljoprivrednik. Pokazao si da nema časnijeg poziva od poštenog rada. Tvoje imanje, tvoja porodica i tvoj život svjedoče da se najveće vrijednosti stvaraju trudom, skromnošću i upornošću.
Poštovani prijatelji,
Ljudi poput Iljaza Kočana ne mogu se mjeriti samo godinama. Njihova vrijednost mjeri se tragom koji ostavljaju iza sebe.
Taj trag nije ispisan samo u dokumentima i zapisima. On je ostao na putevima koji su izgrađeni, u selima koja su dobila vodu i struju, u ljudima kojima je pomagao i u poštovanju koje danas uživa.
Zato je današnja svečanost mnogo više od obilježavanja jednog rođendana. Ona je izraz zahvalnosti čovjeku koji je čitav svoj život posvetio svom kraju i ljudima u njemu. Ona je i poruka da Petnjica zna cijeniti svoje najbolje sinove i da ne zaboravlja one koji su je gradili.
Dragi Iljaze,
Tvoj život je primjer da se veličina čovjeka ne mjeri bogatstvom ni položajem, već djelima koja ostaju iza njega.
Hvala ti što si bio borac kada je trebalo braniti slobodu.
Hvala ti što si bio graditelj kada je trebalo obnavljati zemlju.
Hvala ti što si ostao vjeran Godočelju, Bihoru i Petnjici i pokazao da ljubav prema rodnom kraju nije samo osjećaj nego životni izbor.
Neka te i dalje služe zdravlje, vedar duh i snaga. Želimo ti da još dugo budeš sa svojom porodicom, svojim prijateljima i svojim komšijama, okružen ljubavlju i poštovanjem koje si svojim životom zaslužio.
Srećan ti stoti rođendan!
Redakcija Revije Bihor
radiopetnjica.me/2018/11/02/iljaz-kocan-nekada-je-pjevalo-svako-brdo-a-sad-se-cuje-samo-radio/
