Jedan od najvažnijih infrastrukturnih projekata za Petnjicu ušao je u fazu u kojoj više nije glavni problem gradnja, već administracija. Predstavnik kompanije Bemax tvrdi, a reporter portala se uvjerio na terenu, da su veliki djelovi trase spremni za nastavak radova i asfaltiranje, ali da izvođač mjesecima čeka rješavanje eksproprijacije, izmještanje stubova i trafostanice, odluke o pojedinim djelovima trase i potrebne naloge investitora – Uprave za saobraćaj. Zvanična dokumentacija pokazuje da je ugovor sa izvođačem bio potpisan još u decembru 2024, dok je javni interes za eksproprijaciju utvrđen tek u julu naredne godine.
Na putu od Petnjice prema Bioči danas se možda najbolje vidi kako višemilionska državna investicija može da se nađe između urađenog građevinskog posla i neriješenih administrativnih problema.
Na pojedinim dionicama trasa je proširena, izgrađeni su potporni zidovi, urađen tampon i praktično pripremljena podloga za asfalt. Na drugim mjestima radovi naglo prestaju, da bi se nekoliko stotina metara dalje ponovo nastavili.
A razlog, prema riječima predstavnika kompanije Bemax sa kojim smo obišli gotovo čitavu trasu, više nije pitanje kapaciteta izvođača.
Problem je – država.
Odnosno, neriješena eksproprijacija, papirologija, stubovi i trafostanica koji nijesu izmješteni sa buduće trase puta, pojedina tehnička rješenja i djelovi trase za koje još nema konačne odluke investitora.
Prema njegovim riječima, na različitim djelovima trase oko 7,5 kilometara puta dovedeno je do faze u kojoj se može nastaviti ka asfaltiranju, ali se radovi ne mogu povezati u jednu funkcionalnu cjelinu zato što na više mjesta ostaju neriješene parcele i drugi problemi.
„Čekamo. Čekamo već pola godine“, kaže predstavnik izvođača tokom obilaska gradilišta, objašnjavajući da kompanija bez odluka investitora ne može samostalno ulaziti na privatne parcele niti pomjerati energetsku infrastrukturu. Prema njegovim riječima, ukupno je oko 450 metara trase, raspoređenih na više lokacija, i dalje opterećeno neriješenim imovinsko-pravnim odnosima.
MAŠINE MOGU DA RADE – ALI NEMAJU GDJE
Slika na terenu prilično je apsurdna. Dok se na jednom dijelu puta vide završeni zemljani radovi i pripremljena trasa, na drugom se nailazi na nekoliko desetina ili stotina metara koji prekidaju kontinuitet gradilišta.
Izvođač tvrdi da zbog tih „preskakanja“ nema smisla ulaziti u masovnije asfaltiranje dok se ne obezbijedi nesmetan rad na cijeloj trasi i ne dobije odgovarajući nalog investitora.
„Ovdje ti je sve spremno za asfaltiranje. Više posla nema, sve je na asfalt“, objašnjava predstavnik Bemaxa na jednom od djelova puta.
Na pitanje zašto se onda ne asfaltira ono što je završeno, odgovor je da izvođač za takav posao mora dobiti nalog investitora i da prethodno moraju biti riješeni pravni i administrativni problemi. U kampu je, prema njegovim riječima, veliki dio mehanizacije praktično neangažovan.
„Pedeset mašina dolje leže, čeka da neko kaže – dajte ljudi, završavajte“, opisuje situaciju.
Takvo čekanje posebno je problematično jer ulazimo u septembar. Na sjeveru Crne Gore građevinska sezona je znatno kraća nego na jugu, pa svaki izgubljeni mjesec u periodu povoljnih vremenskih uslova dodatno komplikuje rokove.
A javnosti je početkom ove godine saopštavano da radovi teku planiranom dinamikom i da se završetak rekonstrukcije očekuje do proljeća 2027. godine.
UGOVOR POTPISAN U DECEMBRU, EKSPROPRIJACIJA RJEŠAVANA NAREDNOG LJETA
Upravo tu ova priča prestaje da bude samo pitanje jednog gradilišta i postaje pitanje načina na koji država priprema i vodi kapitalne projekte.
Ugovor sa kompanijom Bemax potpisan je 16. decembra 2024. godine, a njegova vrijednost, prema dokumentu Vlade, iznosi 11.341.126,29 eura sa PDV-om. Bemax je na javnom pozivu bio jedini ponuđač, dok je ugovoreni rok za završetak radova 18 mjeseci od uvođenja izvođača u posao.
Međutim, odluka kojom je utvrđen javni interes za eksproprijaciju nepokretnosti na dionici Gusare–Bioča objavljena je u Službenom listu tek 25. jula 2025. godine.
Samo nekoliko dana kasnije, 29. jula, Uprava za saobraćaj zatražila je od nadležnog ministarstva da Vlada da saglasnost za izvođenje pripremnih radova.
Još zanimljiviji detalj nalazi se u samom dokumentu Vlade od 31. jula 2025. U njemu se, nakon podatka da je ugovor sa Bemaxom potpisan više od sedam mjeseci ranije, navodi da će Uprava za saobraćaj tek podnijeti zahtjev za dobijanje građevinske dozvole za predmetni objekat. Radovi su potom praktično krenuli tokom avgusta.
Dakle, država je imala izvođača i potpisan višemilionski ugovor, a jedan od ključnih preduslova – eksproprijaciju – rješavala je neposredno pred izlazak građevinskih mašina na teren.
Da problem nije bio nepoznat potvrđuju i tadašnje javne izjave. Još 31. jula 2025. saopšteno je da su radovi prvobitno bili planirani za mart, ali da je do kašnjenja došlo upravo zbog eksproprijacije. Tada je rečeno da je taj problem „u velikoj mjeri riješen“.
Više od godinu kasnije, predstavnik izvođača upravo eksproprijaciju navodi kao glavni razlog zbog kojeg radovi sada ne mogu da se nastave punom dinamikom.
To otvara logično pitanje. Šta je zapravo bilo riješeno u ljeto prošle godine, a šta je ostavljeno da se rješava tokom same gradnje?
PROJEKAT SE MIJENJAO I NAKON IZLASKA NA TEREN
Problemi nijesu bili samo imovinsko-pravni. Predstavnik Bemaxa tvrdi da glavni projekat na početku nije u potpunosti odgovarao stvarnom stanju na terenu, posebno kada je riječ o rijeci i njenom ponašanju tokom velikih voda.
„Gradilište je krenulo sa problemom zato što projekat nije bio usaglašen sa stanjem na terenu“, navodi on, objašnjavajući da su pojedina prvobitno predviđena tehnička rješenja morala biti mijenjana i dopunjavana.
Prema njegovim riječima, upravo su iskustva sa nabujalom rijekom pokazala da neka projektovana rješenja nijesu bila dovoljna, nakon čega su urađene dopune projekta. Te tehničke probleme izvođač danas smatra uglavnom riješenim, dok je fokus ostao na eksproprijaciji i administrativnim preprekama. I taj dio ima zanimljivu predistoriju.
Glavni projekat puta nije nov. Još 2019. godine bio je raspisan javni poziv za njegovu izradu.
Pet godina kasnije, u martu 2024, raspisan je novi tender – ovoga puta za usaglašavanje glavnog projekta rekonstrukcije Bioča–Petnjica sa eurokodovima, kao preduslov za raspisivanje tendera za izvođenje radova.
To dodatno nameće pitanje kako je, poslije višegodišnje pripreme i dodatnog usaglašavanja dokumentacije, dio tehničkih problema ipak morao da se rješava tek kada je izvođač stigao na teren.
STUB I TRAFOSTANICA KOJI ČEKAJU OD POČETKA RADOVA
Posebno ilustrativan primjer institucionalne sporosti je energetska infrastruktura. Na jednom od djelova puta stub i trafostanica nalaze se na prostoru koji je potreban za završetak trase.
Predstavnik Bemaxa tvrdi da je problem poznat praktično od početka gradilišta i da je kompanija čak ponudila da o svom trošku uradi potreban građevinski dio posla kako bi trafostanica bila pomjerena svega nekoliko metara. Ali, kako kaže, izvođač to ne može uraditi samoinicijativno.
„Mi kao izvođači nudimo da ovo pomjerimo… sve bismo uradili, i stopu i sve. Samo da nam daju zeleno svjetlo“, kaže sagovornik, tvrdeći da se na saglasnost čeka od početka radova.
Nekoliko metara pomjeranja jednog energetskog objekta tako postaje prepreka da se spoje znatno duži, već pripremljeni djelovi saobraćajnice.
Upravo takvi primjeri najbolje pokazuju problem nedovoljne koordinacije državnih institucija i javnih preduzeća. Izvođač puta zavisi od institucije koja upravlja putem, ona od rješavanja imovinskih odnosa, a pojedini djelovi gradilišta dodatno od energetskih subjekata. Za građanina koji čeka novi put, međutim, rezultat je isti – radovi stoje.
NAJTEŽI PROBLEM ČEKA NA SAMOJ BIOČI
Jedan od najozbiljnijih otvorenih problema nalazi se na prilazu Bioči. Tu, prema riječima predstavnika izvođača, postoje neriješeni imovinski odnosi i protivljenje dijela mještana prolasku projektovane trase pored kuća. Razmatrane su i alternativne varijante.
Jedna podrazumijeva izmještanje trase na drugu stranu, ali bi zahtijevala izgradnju mosta, ozbiljno uređenje riječnog korita i velike potporne konstrukcije. Druga bi put vodila iznad kuća. Obje varijante, kako navodi sagovornik, dostavljene su nadležnima i čekaju odluku.
„Obje su varijante predložene Direkciji za saobraćaj. I to tako čeka“, kaže on.
Na drugom mjestu prepreka je objekat koji bi, prema projektu, morao biti uklonjen kako bi se dobila potrebna širina puta. I tu se ponovo dolazi do istog problema – izvođač ne može rješavati vlasničke odnose, niti može rušiti objekte dok postupak eksproprijacije ne bude završen.
PUT KOJI PETNJICI ZNAČI MNOGO VIŠE OD DEVET KILOMETARA ASFALTA
Ovo pritom nije bilo koja lokalna saobraćajnica. Uprava za saobraćaj je u junu ove godine vrijednost projekta navela kao 11,7 miliona eura, uz podatak da se rekonstruiše oko devet kilometara puta. Državna institucija sama naglašava da je riječ o najkraćoj vezi centra Petnjice sa magistralnim putem Berane–Bijelo Polje i alternativnom pravcu prema putu Berane–Rožaje. To je za Petnjicu ključna činjenica.
Opština danas nema kvalitetan direktan priključak na glavne magistralne koridore, a upravo bi ovaj pravac trebalo da bude jedna od njenih najvažnijih saobraćajnih veza.
Njegov značaj bi dodatno rastao izgradnjom nastavka autoputa Bar–Boljare. Planska dokumentacija predviđa petlju Crnča kao vezu autoputa sa magistralnim putem Berane–Bijelo Polje.
Na značaj puta ukazuje i činjenica da se uz samu trasu već pojavljuju privredne aktivnosti – kamenolomi i novi proizvodni pogoni – kojima je kvalitetna putna infrastruktura osnovni preduslov za poslovanje.
Zbog toga svaki mjesec zastoja ovdje nije samo pitanje pomjeranja roka za postavljanje asfalta. To je pitanje dostupnosti Petnjice, razvoja lokalne privrede, ulaganja i veze opštine sa budućim velikim saobraćajnim koridorima.
OD „RADOVI TEKU PLANIRANOM DINAMIKOM“ DO MAŠINA KOJE ČEKAJU
Prije samo nekoliko mjeseci javna slika projekta bila je potpuno drugačija. Krajem januara Radio Petnjica je, na osnovu tada dostupnih informacija, objavio da radovi teku planiranom dinamikom i da se završetak očekuje do proljeća 2027. U junu je Uprava za saobraćaj objavila fotografije gradilišta i ponovila značaj projekta. Krajem avgusta, međutim, slika sa terena je drugačija.
Veliki dio građevinskog posla jeste urađen. Upravo zbog toga je zastoj još vidljiviji.
Nema ovdje problema da izvođač tek treba da dopremi mašine ili organizuje gradilište. Mašine su tu. Ljudi su tu. Na značajnom dijelu puta izvedeni su ozbiljni radovi.
Ali između već završenih segmenata ostale su tačke na kojima država još nije završila svoj dio posla. I tu se nalazi suština problema.
Kod projekta vrijednog više od 11 miliona eura eksproprijacija, trase energetskih vodova, postojeći objekti i odnosi sa vlasnicima zemljišta ne bi smjeli da budu iznenađenje koje se rješava tek kada bager dođe do parcele.
To su pitanja koja ozbiljno pripremljen projekat mora da prepozna i, koliko god je moguće, zatvori prije nego što počne da teče rok izvođaču.
U suprotnom, građani dobijaju upravo ono što se sada može vidjeti između Petnjice i Bioče – kilometre novog puta koji su skoro spremni i mašine koje imaju šta da rade, ali čekaju da administracija sustigne gradilište.
A na sjeveru, gdje građevinska sezona ne traje dugo, država za takvo čekanje nema mnogo vremena.
SAMIR RASTODER
This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
