aDivlje deponije, neuređen sistem odlaganja otpada, kanalizacija koja završava u potocima i rijekama, ugrožavanje izvorišta i nedostatak mjesta na kojem građani mogu legalno odložiti kabasti i građevinski otpad označeni su kao neki od najvećih ekoloških problema Petnjice na okruglom stolu održanom u okviru projekta koji Radio Petnjica realizuje uz podršku BIRN-a. Višečasovna i veoma aktivna rasprava, međutim, nije ostala samo na dijagnozi – učesnici su ponudili niz konkretnih rješenja, od evidentiranja kanalizacionih ispusta i divljih deponija, postavljanja kontejnera i video-nadzora na kritičnim lokacijama, do formiranja reciklažnog centra, uključivanja škola i zajedničkog nastupa nevladinog sektora prema institucijama.
Okrugli sto o ekološkim problemima Petnjice održan je sa namjerom da ne bude još jedan skup sa kojeg će biti poslata samo opšta poruka da prirodu treba čuvati.
Na početku razgovora naglašeno je da je Radio Petnjica posljednjih godina kroz veliki broj tekstova, fotografija i video zapisa ukazivao na stanje životne sredine, dok je u okviru projekta podržanog od BIRN-a posebna pažnja posvećena kanalizaciji, otpadnim vodama, zaštiti rijeka i odnosu institucija prema tim problemima.
„Ne bih želio da ovo bude još jedan skup na kojem ćemo sat vremena govoriti da Petnjica ima ekološke probleme, napraviti nekoliko fotografija i razići se uz zaključak da svi zajedno moramo više voditi računa o životnoj sredini. To već znamo“, poručio je na otvaranju skupa urednik i osnivač Radio Petnjice Samir Rastoder.
Cilj je, kako je kazao, da se pokuša odgovoriti na mnogo konkretnija pitanja – šta se može promijeniti, ko šta treba da uradi i gdje prestaje odgovornost građana, a počinje odgovornost institucija.
NIJE PROBLEM SAMO SMEĆE PORED PUTA
U uvodnom obraćanju naglašeno je da ekologija u Petnjici ne može biti svedena samo na kese, stare gume, frižidere ili građevinski otpad ostavljen pored puta ili u šumi.
Mnogo ozbiljniji problem su otpadne vode koje završavaju u potocima i rijekama, stanje izvorišta i činjenica da Petnjica još nema cjelovit i funkcionalan sistem kojim bi pitanje kanalizacije bilo trajno riješeno.
„Otpadna voda koja ode u potok ili rijeku nije nestala. Samo je otišla nizvodno“, jedna je od poruka sa početka skupa.
Istovremeno je ukazano da odgovornost ne može biti jednostrana.
Građanin koji natovari stare gume, šut ili kućni otpad i istovari ih u šumu teško može za takav postupak optužiti institucije. Ali ni institucije ne mogu završiti svoj dio posla pozivom građanima da budu savjesni ako prethodno nijesu obezbijedile sistem u kojem svaki građanin zna gdje može odložiti kabasti otpad, gdje građevinski, koliko često se otpad odvozi, kome se prijavljuje divlja deponija i šta se nakon prijave dešava.
Upravo oko te podijeljene odgovornosti razvila se velika rasprava.
NAJMANJE 34 DIVLJE DEPONIJE
Jedan od posebno zabrinjavajućih podataka iznesenih tokom okruglog stola jeste da su građani do sada fotografijama i prijavama evidentirali najmanje 34 divlje deponije na teritoriji opštine Petnjica.
Učesnici smatraju da je stvarni broj vjerovatno i veći.
Pojedine lokacije, kako je rečeno, više nije moguće očistiti dobrovoljnom akcijom nekoliko desetina ljudi. Za njihovo uklanjanje potrebna je ozbiljna mehanizacija, pristupni put i organizovana intervencija lokalnih službi.
Ukazano je i na apsurdnu situaciju u kojoj se neka lokacija očisti, da bi se poslije nekoliko sedmica ili mjeseci na istom mjestu ponovo pojavilo smeće.
Takav pristup znači da je deponija uklonjena samo fizički, ali da problem koji ju je stvorio nije riješen.
ENVER RASTODER: KOD KRITIČNIH DEPONIJA POSTAVITI KONTEJNERE I NADZOR
Jedan od najkonkretnijih prijedloga iznio je NVO aktivista i jedan od čelnika Centra za kulturu Petnjica Enver Rastoder.
On smatra da bi Opština, kao hitnu mjeru, trebalo da kod najvećih i najproblematičnijih divljih deponija odredi mjesta na kojima bi bili postavljeni odgovarajući kontejneri, uključujući i velike kontejnere – kade za kabasti otpad.
Takav sistem morao bi, međutim, da prati organizovan i redovan odvoz.
Rastoder je predložio i da se na kritičnim lokacijama razmotri postavljanje video-nadzora, kako bi se istovremeno građanima omogućilo legalno mjesto za odlaganje otpada, ali i stvorili uslovi da oni koji i nakon toga otpad odlažu u šumi, pored puta ili rijeke snose odgovornost.
Poenta takvog rješenja, kako je naglašeno u raspravi, nije samo represija.
Građaninu prvo treba ponuditi mogućnost da otpad odloži na uređen način.
Tek tada institucije imaju puni osnov da kažnjavaju one koji svjesno biraju divlju deponiju.
NIHAD KRŠIĆ: NE ŽELIMO NVO KOJA ĆE POSTOJATI SAMO NA PAPIRU
Koordinator buduće NVO Bihorska ekološka akcija Nihad Kršić kazao je da je ta inicijativa već identifikovala tri ključna problema kojima želi ozbiljno da se bavi – upravljanje otpadom, zaštitu pijaćih voda i pitanje kanalizacionih i otpadnih voda.
Kršić je naglasio da organizacija želi saradnju sa lokalnom upravom, Komunalnim preduzećem, institucijama, medijima i svim drugim subjektima spremnim da doprinesu konkretnim rezultatima.
Posebno je poručio da cilj nije formalno postojanje još jedne nevladine organizacije.
Bihorska ekološka akcija, prema njegovim riječima, ne želi da bude jedna od organizacija koje postoje na papiru, apliciraju za projekte, a iza njih ne ostaju vidljivi rezultati.
Ambicija je kandidovanje ozbiljnijih projekata i pokušaj da se kroz njih trajno rješavaju problemi koje Petnjica već godinama samo konstatuje.
Kršić je otvorio i pitanje različitih modela prečišćavanja otpadnih voda i potrebe da se prije donošenja konačnih odluka ozbiljno analiziraju iskustva sredina koje su pojedine tehnologije već primjenjivale.
Poruka predstavnika Bihorske ekološke akcije bila je da buduća organizacija neće pokušavati da zamijeni institucije, već da ih pokreće, kontroliše, okuplja građane i probleme pretvara u konkretne projekte.
OD AKCIJE ČIŠĆENJA DO SISTEMA
U tom kontekstu pozitivno su ocijenjene ovogodišnje akcije čišćenja, posebno akcija u kojoj se uključilo više od 80 ljudi, među kojima veliki broj mladih i djece.
To je, ocijenjeno je, dokaz da ljudima u Petnjici nije svejedno.
Problem nije nedostatak volje.
Problem je što ta volja još nije pretočena u sistem.
Desetine ljudi mogu za jedan dan ukloniti ogromnu količinu otpada, ali ako ne postoji mjesto na kojem će građanin sjutra odnijeti novu staru gumu, televizor, frižider ili građevinski šut – ciklus počinje ponovo.
Dobrovoljne akcije zato su dragocjene, ali ne mogu zamijeniti komunalnu infrastrukturu i institucije.
DANO KOČAN: RECIKLAŽNI CENTAR NIJE DEPONIJA
Veliki dio diskusije bio je posvećen potrebi da se u javnosti napravi jasna razlika između deponije i reciklažnog centra.
Dano Kočan, koji je govorio o iskustvima iz Slovenije, ukazao je da se kod nas ta dva pojma često potpuno pogrešno poistovjećuju.
Reciklažni centar nije prostor na kojem se smeće nekontrolisano gomila, već organizovan sistem u kojem se različite vrste otpada prihvataju, odvajaju, sortiraju, presuju i pripremaju za ponovnu upotrebu ili prodaju.
Kočan je naveo primjere iz Slovenije, gdje su takvi centri sastavni dio normalnog komunalnog sistema i mogu se nalaziti relativno blizu naseljenih područja bez ugrožavanja životne sredine.
Otpad koji ima tržišnu vrijednost sortira se, balira i prodaje, dok samo ostatak koji se ne može iskoristiti ide dalje na deponovanje.
Prema njegovom mišljenju, upravo bi Petnjica morala ozbiljno razmišljati o takvom modelu.
Veliki dio otpada koji danas završava po šumama i pored puteva – plastika, metal, ambalaža, stari frižideri, burad i drugi kabasti predmeti – u uređenom sistemu uopšte ne bi morao završiti na klasičnoj deponiji.
Kočan je ukazao i da je kod Petnjice moguće pronaći odgovarajuću lokaciju za takav objekat, ali da odluci mora prethoditi stručno sagledavanje prostora, a ne politička prepucavanja i logika da niko ništa ne želi u svojoj blizini.
MIRSAD RASTODER: EKOLOGIJA JE I KULTURA ŽIVLJENJA
Novinar, publicista i promoter kulture u Bihoru Mirsad Rastoder posebnu pažnju posvetio je potrebi da se ekološke organizacije i inicijative u Petnjici povežu.
Prema njegovom mišljenju, organizacije koje se neposredno ili posredno bave ekologijom trebalo bi da nastupaju kao mreža – da zajedno identifikuju konkretne probleme, provjere činjenice, definišu zahtjeve i zatim nastupe prema lokalnoj upravi, ministarstvima i drugim institucijama.
Umjesto rasutih pojedinačnih akcija, takva mreža mogla bi mnogo snažnije djelovati oko nekoliko jasno definisanih problema.
Rastoder je kao jedan od prvih zadataka predložio precizno evidentiranje kanalizacionih ispusta koji završavaju direktno u potocima i rijekama.
Nakon toga bi, prema njegovom mišljenju, trebalo razgovarati sa Opštinom o privremenim rješenjima tamo gdje nije moguće odmah izgraditi kanalizacionu mrežu, uključujući i mogućnost pomoći domaćinstvima u izgradnji septičkih jama.
Poseban utisak ostavio je njegov osvrt na tradicionalni odnos ljudi prema vodi.
Podsjetio je da su starije generacije govorile da je grijeh zagaditi rijeku, jer tu istu vodu nizvodno piju ptica, krava ili ovca.
U toj jednostavnoj poruci, prema njegovom mišljenju, nalazi se važan dio ekološke svijesti koji je vremenom izgubljen.
Zato je predložio uključivanje škola, djece, ali i vjerskih zajednica u proces edukacije.
Djeca bi, smatra Rastoder, mogla prvo učiti zašto se priroda mora čuvati, a zatim učestvovati u konkretnim akcijama čišćenja i uređenja prostora.
Ekologija, prema njegovoj ocjeni, nije samo pitanje komunalne infrastrukture.
To je pitanje kulture življenja, kulture stanovanja i kulture odnosa prema zajedničkom prostoru.
KANALIZACIJA – PROBLEM KOJI SE NE VIDI UVIJEK, ALI IDE NIZVODNO
Ako su divlje deponije najvidljiviji problem, kanalizacija i otpadne vode možda su ozbiljniji.
Tokom rasprave ukazano je na više kanalizacionih ispusta koji završavaju direktno u potocima i rijekama.
Zbog toga je kao jedan od mogućih prvih poslova buduće mreže ekoloških organizacija predloženo mapiranje svih takvih ispusta na teritoriji opštine.
Cilj je utvrditi gdje otpadne vode završavaju u prirodnim vodotocima, koliko takvih mjesta postoji i koja predstavljaju najveći rizik.
Za razuđena naselja i udaljene kuće, gdje izgradnja velike kanalizacione mreže nije realna u kratkom roku, kao privremeno rješenje pomenuta je izgradnja odgovarajućih septičkih jama.
Jedan od prijedloga bio je i model u kojem bi lokalna uprava građanima pomogla u dijelu troškova, dok se ne steknu uslovi za trajnije rješenje.
Poruka je bila jednostavna: činjenica da kompletna mreža ne može biti izgrađena sjutra ne znači da otpadne vode do tada moraju slobodno teći u rijeke.
NE KOPATI ISTO DVA PUTA
Tokom diskusije otvoreno je i pitanje velikih infrastrukturnih radova koji se izvode ili planiraju uz vodotoke.
Učesnici su ukazali da bi trebalo provjeriti da li je u okviru aktuelnih projekata obaloutvrde istovremeno predviđena infrastruktura za buduće rješavanje kanalizacije.
Naglašeno je da tu informaciju treba prethodno provjeriti.
Ali ako kanalizaciona infrastruktura nije predviđena, učesnici smatraju da bi bilo potpuno neracionalno danas otkupljivati zemljište, izvoditi građevinske radove, trotoare i obaloutvrdu, a zatim poslije nekoliko godina ponovo otvarati isti koridor zbog kanalizacije.
Ono što može biti urađeno jednim zahvatom ne bi smjelo da bude plaćano dva puta.
PIJAĆA VODA SVE OZBILJNIJE PITANJE
Učesnici su upozorili i da problem kanalizacije nije izolovano komunalno pitanje.
On je neposredno povezan sa kvalitetom površinskih i podzemnih voda, kao i sigurnošću izvora koje stanovništvo koristi.
Iznesena je bojazan da su pojedina izvorišta nedovoljno ispitana i da postoji mogućnost kontakta čistih i zagađenih voda.
Zbog toga bi zaštita izvorišta i redovnija kontrola kvaliteta pijaće vode trebalo da budu među prioritetima budućeg ekološkog djelovanja.
ELDAR ADROVIĆ: PRVO MORAMO NAUČITI DA RAZGOVARAMO
Predsjednik OO SDP Petnjica i ekološki aktivista Eldar Adrović problem je sagledao i iz drugog ugla – načina na koji institucije, politički akteri i građani međusobno komuniciraju.
Prema njegovoj ocjeni, veliki broj problema dodatno se komplikuje zbog loše komunikacije, nepovjerenja i činjenice da se o važnim lokalnim pitanjima često prvo uđe u sukob, a tek poslije pokušava razgovarati o rješenju.
Adrović je ocijenio da je u posljednje vrijeme ipak bilo pozitivnih pomaka i pojedinaca koji su svojim dobrovoljnim radom dali značajan doprinos zaštiti životne sredine.
Ali individualni angažman nije dovoljan ako institucije ne funkcionišu.
Zbog toga lokalna uprava, prema njegovom mišljenju, mora mnogo aktivnije da priprema infrastrukturu i projekte, posebno u kontekstu evropskih integracija i obaveza koje Crnu Goru čekaju u oblasti zaštite životne sredine.
Adrović je ranije, kako je kazao, predlagao da se u mjesnim zajednicama odrede lokaliteti na kojima bi građani mogli organizovano odlagati određene vrste otpada.
Ukazao je i na mogućnost video-nadzora tamo gdje se problem nelegalnog odlaganja otpada uporno ponavlja.
Ali možda je njegova najvažnija poruka sa skupa bila da Petnjica mora popraviti način na koji razgovara sama sa sobom.
Manje unaprijed zauzetih pozicija, manje svađe i politizacije, a više razgovora o onome što je moguće uraditi.
POLITIKA NE SMIJE BLOKIRATI SVAKO RJEŠENJE
Tokom razgovora više puta je upozoreno da su ekološka i komunalna pitanja često postajala žrtva političkih sukoba.
Posebno kada bi trebalo odrediti lokaciju za neki objekat, rasprava se brzo pretvara u logiku „ne kod mene“.
Učesnici smatraju da takav pristup mora biti promijenjen.
Petnjica je mala sredina i upravo zbog toga bi mogla lakše od velikih gradova uspostaviti funkcionalan sistem – pod uslovom da postoji dogovor institucija, građana i civilnog sektora.
Jedna od poruka bila je i da se mora izbjeći logika „što gore, to bolje“.
Bez obzira na odnos prema lokalnoj vlasti, opoziciji ili državnim institucijama, divlja deponija, zagađena rijeka ili neuređena kanalizacija ostaju problem svih građana.
NVO KAO ZAJEDNIČKI KOREKTIV INSTITUCIJA
Ideja o umrežavanju nevladinih organizacija zato je jedna od konkretnijih stvari koje su proizašle iz okruglog stola.
Takva mreža mogla bi zajednički da identifikuje prioritete, provjerava informacije i nastupa prema Opštini, Komunalnom preduzeću, ministarstvima, inspekcijama i drugim institucijama.
U tom procesu posebno mjesto pripada i medijima.
Njihov posao nije da zamijene institucije niti nevladine organizacije, već da postavljaju pitanja, objavljuju podatke, prate obećanja i provjeravaju šta je od dogovorenog zaista urađeno.
ŠTA SE MOŽE POKRENUTI ODMAH
Iako konačno rješavanje upravljanja otpadom u velikoj mjeri zavisi i od državne politike, regionalnih centara i ozbiljnih investicija, zaključak diskusije nije bio da Petnjica treba da čeka.
Naprotiv.
Iz višesatne rasprave moguće je izdvojiti nekoliko konkretnih poteza koji se mogu pokrenuti mnogo prije velikih državnih projekata:
– precizno evidentirati sve veće divlje deponije;
– mapirati kanalizacione ispuste koji završavaju direktno u potocima i rijekama;
– kod najkritičnijih deponija postaviti odgovarajuće kontejnere, uključujući kade za kabasti otpad, i obezbijediti redovan odvoz;
– razmotriti video-nadzor lokacija na kojima se otpad uporno nelegalno odlaže;
– otvoriti ozbiljan razgovor o reciklažnom dvorištu ili centru i građanima objasniti razliku između takvog objekta i deponije;
– pronaći privremena rješenja za domaćinstva čije otpadne vode danas direktno završavaju u prirodi;
– uključiti škole, mlade, mjesne zajednice, NVO i druge društvene aktere u sistemsku edukaciju;
– povezati nevladine organizacije u mrežu koja bi zajednički nastupala prema institucijama;
– i, možda najvažnije, redovno pratiti da li se ono što institucije obećaju zaista i realizuje.
PETNJICA JOŠ IMA ŠTA DA SAČUVA
Okrugli sto je pokazao da oko jednog pitanja gotovo da nema spora: Petnjica još nije prostor uništen velikim industrijskim zagađivačima i upravo zbog toga ima šansu da reaguje prije nego što ekološki problemi postanu mnogo skuplji i teži za rješavanje.
Njeno najveće opterećenje trenutno nije industrija, već ljudska nebriga i neuređen sistem.
To je istovremeno i loša i dobra vijest.
Loša, jer su posljedice već vidljive pored puteva, u šumama, potocima i rijekama.
Dobra, jer se veliki dio problema još može riješiti.
Za to, međutim, nije dovoljna još jedna akcija čišćenja, još jedan projekat, još jedno saopštenje ili još jedan okrugli sto.
Potrebno je ono o čemu se tokom cijelog skupa govorilo – da se postojeća volja pretvori u sistem.
Radio Petnjica će nastaviti da prati ove teme, traži odgovore od nadležnih institucija i daje prostor inicijativama koje mogu dovesti do konkretnih promjena.
Jer ekologija u Petnjici nije pitanje jedne nevladine organizacije, jednog medija, jedne vlasti ili jednog projekta.
To je pitanje vode koju pijemo, rijeka koje teku kroz naša sela, prostora u kojem živimo i onoga što ćemo ostaviti onima koji dolaze poslije nas.
Petnjica još ima šta da sačuva. Najgore bi bilo da čekamo dok to više ne bude slučaj.
SAMIR RASTODER
