Iako su crnogorskim zvaničnicima puna usta dijaspore, iako je često nazivaju jednim od najvećih oslonaca države, stvarnost sve češće pokazuje nešto sasvim drugo
Piše: Faiz Softić
Predsjednik Vlade Milojko Spajić javno je, prilikom obilježavanja Dana državnosti Crne Gore u Luksemburgu, poručio da se Crna Gora neće odreći svojih građana ma gdje oni živjeli. Lijepo zvuči. Ali između izgovorenih riječi i onoga što ljudi iz dijaspore doživljavaju pred šalterima državne administracije, izgleda, postoji velika razlika.
Sve je više strahovanja među ljudima koji žive van Crne Gore da će ih država, pod izgovorom da imaju prebivalište u inostranstvu, polako brisati iz svojih evidencija i udaljavati od prava koja proizlaze iz njihove pripadnosti zemlji iz koje su potekli.
Istina je – mnogi od njih godinama ili decenijama žive van Crne Gore. Ali je isto tako istina da veliki broj tih ljudi nije otišao svojom voljom. Jedne je otjerala politika, druge ratovi i nesigurnost, treće gola egzistencija. Odlazili su trbuhom za kruhom, ostavljajući roditelje, kuće, imanja, prijatelje i grobove svojih predaka. Odlaskom, međutim, nijesu prestali pripadati Crnoj Gori.
Najsvježiji primjer pokazuje koliko administrativna praksa može biti apsurdna.
Jedan Beranac, koji trenutno živi i radi u Luksemburgu, poželio je da svoju adresu iz Berana prenese u Bar, gdje je u međuvremenu sagradio kuću. Pred nadležnim šalterom, međutim, saopšteno mu je da to ne može učiniti jer živi u Luksemburgu.
Čovjek je, začuđen takvim obrazloženjem, odgovorio otprilike:
„Pa evo me ovdje, pred vašim šalterom. Imam kuću u Baru i želim tamo da prijavim adresu.“
Odgovor koji je dobio još više ga je iznenadio: prvo se mora odjaviti iz Luksemburga, pa tek onda može biti prijavljen u Baru.
Posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da se taj čovjek, prema njegovim riječima, nikada nije odjavio iz Crne Gore. Ima važeću crnogorsku ličnu kartu, državljanin je isključivo Crne Gore i crnogorskog državljanstva se nikada nije odrekao. Pa ipak, nakon pokušaja da adresu iz Berana prenese u Bar, gdje je sagradio kuću, našao se u gotovo nevjerovatnoj situaciji – državljanin je Crne Gore, ima njena važeća dokumenta, ali sada, kako mu je predočeno, nema zvaničnu adresu u sopstvenoj državi.
I tu se otvara još jedno, nimalo beznačajno pitanje. Šta je sa crnogorskim državljanima koji godinama žive u dijaspori, a u Crnoj Gori imaju svoje kuće, uredno upisane u list nepokretnosti, i koji žele da upravo na adresama tih kuća budu prijavljeni? Kako objasniti čovjeku da može biti vlasnik kuće u Crnoj Gori, imati dokaz o vlasništvu, biti njen državljanin i imati važeća crnogorska dokumenta, a da mu se, zbog života u inostranstvu, osporava mogućnost da tu kuću prijavi kao svoje prebivalište?
Paradoks postaje još očigledniji kada se pogleda kako država uređuje boravak ljudi koji nijesu njeni državljani. Za strance koji borave u Crnoj Gori zakon propisuje prijavu mjesta i adrese boravka. Dakle, od stranca se traži da državi kaže gdje boravi.
A onda se nameće gotovo nevjerovatno pitanje: šta je sa crnogorskim državljaninom iz dijaspore koji dolazi u sopstvenu kuću, ako mu se ne omogućava da tu kuću ima kao svoje prijavljeno prebivalište? Koju adresu u sopstvenoj zemlji on zapravo ima?
Može li se zaista doći u situaciju da čovjek bude isključivo crnogorski državljanin, da ima važeću crnogorsku ličnu kartu, kuću i list nepokretnosti u Crnoj Gori, da se svog državljanstva nikada nije odrekao – a da ipak nema prijavljenu adresu u državi čiji je građanin?
Ako može, onda javnost, a naročito dijaspora, zaslužuje jasno objašnjenje nadležnih.
Upravo u takvim primjerima ljudi iz dijaspore prepoznaju mnogo veći problem od obične administrativne procedure. Stiče se utisak da se građani Crne Gore koji žive van njenih granica, umjesto da budu čvršće vezani za svoju domovinu, administrativnim preprekama od nje sve više udaljavaju.
Zato se nameće pitanje na koje bi nadležni morali dati jasan i nedvosmislen odgovor: da li je ovakvo postupanje zvaničan stav nadležnog ministarstva i države Crne Gore, zasnovan na važećim zakonima i propisima, ili je riječ o samovolji pojedinaca na šalterima koji iste propise tumače i primjenjuju različito, zavisno od opštine, službe ili čak službenika?
Ako je riječ o zvaničnoj državnoj politici, onda građani, a posebno dijaspora, imaju pravo da znaju na osnovu kojeg zakona i kojih odredbi im se ograničava mogućnost prijave adrese u Crnoj Gori. Ako, međutim, takav stav nije propisan zakonom, onda je još ozbiljnije pitanje kako je moguće da pojedini službenici primjenjuju različite aršine i svojim tumačenjima odlučuju o nečemu što duboko zadire u odnos građanina prema sopstvenoj državi.
Državna administracija ne smije funkcionisati po principu da ono što je moguće na jednom šalteru nije moguće na drugom, niti da prava građanina zavise od toga pred kojim se službenikom zatekao. Propisi moraju biti jednaki za sve, a njihovo tumačenje jasno, ujednačeno i dostupno svakom građaninu – živio on u Baru, Beranama, Luksemburgu ili bilo gdje drugo.
A riječ je o ljudima koji su decenijama pomagali Crnoj Gori.
Dijaspora je gradila kuće, pomagala porodice, ulagala u imanja i preduzeća, slala novac, pomagala rodbinu, sela, sportske klubove, kulturna društva i humanitarne akcije. Dolazila je svakog ljeta, trošila novac u Crnoj Gori i održavala vezu svoje djece i unučadi sa zavičajem. Mnogi od tih ljudi imaju dvije adrese, ali samo jedan zavičaj.
I upravo tu leži opasnost koju država, čini se, nedovoljno prepoznaje. Prva generacija iseljenika još čuva kućni prag. Dolazi, popravlja roditeljsku kuću, kosi livadu, obilazi groblje i okuplja porodicu. Druga generacija dolazi rjeđe, ali još zna odakle joj je otac ili majka. Treća će, ako se te veze budu prekidale, možda Crnu Goru poznavati samo sa starih porodičnih fotografija i iz priča svojih djedova i nana.
Tada neće biti potrebno nikoga brisati iz evidencija. Ljudi će se sami udaljiti.
A kada se jednom izgubi osjećaj pripadnosti, teško ga je vratiti administrativnim pozivima, svečanim govorima i manifestacijama posvećenim dijaspori.
Zato država mora biti veoma oprezna kada uređuje pitanja prebivališta, državljanstva i biračkih spiskova. Naravno da evidencije moraju biti zakonite, precizne i uređene. Ali uređivanje evidencija ne smije se pretvoriti u prekidanje veza između Crne Gore i stotina hiljada ljudi koji su iz nje potekli.
Jer dijaspora nije samo novac koji svakog mjeseca stiže iz Luksemburga, Njemačke, Švajcarske, Francuske, Amerike ili neke druge zemlje. Dijaspora je dio Crne Gore koji živi izvan njenih granica. To su ljudi koji još imaju ključeve roditeljskih kuća, njive koje nijesu prodali, grobove koje obilaze i pragove preko kojih žele da prelaze kao svoji na svome.
I ne treba zaboraviti još nešto: kada čovjek iz dijaspore podigne kuću u svom rodnom kraju ili negdje drugo u Crnoj Gori, on time pokazuje da se nije odrekao svoje zemlje. Naprotiv. On u njoj ostavlja dio svoje ušteđevine, rada i života, sa željom da se jednoga dana vrati ili da barem njegova djeca imaju gdje da dođu. Država bi takvu želju trebalo da podstiče, a ne da je dočekuje novim administrativnim zidovima.
Crna Gora već ima sela u kojima se zimi ne dimi iz desetina odžaka, kuće čija se vrata otvaraju samo nekoliko sedmica tokom ljeta i imanja koja polako zarastaju. Bez dijaspore mnoga bi mjesta bila još praznija. Zato odnos prema ljudima koji žive van zemlje nije samo pitanje njihovih prava – to je i pitanje budućnosti čitavih krajeva Crne Gore.
Ako Crna Gora želi svoju dijasporu, onda je mora željeti cijelu – ne samo kada treba ulagati, slati novac, promovisati državu ili dolaziti na odmor.
Ne može se dijaspori govoriti: „Vi ste naši“, a onda joj pred državnim šalterom poručivati: „Vi ovdje više ne živite.“
Domovina nije samo mjesto u kojem čovjek svakoga jutra ustaje. Domovina je i mjesto kojem se vraća, u kojem želi da bude sahranjen, čiji jezik govori svojoj djeci i čije ime nosi sa sobom ma koliko daleko otišao.
Zato bi Crna Gora, umjesto da ispituje koliko je dugo njen građanin bio odsutan, trebalo da se pita kako da ga sačuva, kako da njegovu djecu privuče zavičaju i kako da vrata zemlje iz koje je potekao uvijek ostanu otvorena.
Jer, bude li država uporno kidala te niti, jednoga dana odgovor bi mogao doći sa druge strane.
Tada više neće biti važno ko je koga izbrisao iz koje evidencije. Biće mnogo strašnije ako Crnu Goru iz svog života počnu brisati oni koji su je decenijama nosili u srcu.
A tada bi ono staro i bolno:
„Zbogom, rode, zbogom, kućni pragu“
moglo prestati da bude samo stih i postati stvarnost.
A od takvog rastanka štetu neće imati samo dijaspora.
Mnogo veću imaće Crna Gora.
