Ima jedna slika koja se u Crnoj Gori ponavlja decenijama. Na istim kućama, na istim balkonima, na istim prozorima, često kod istih ljudi, vijori se crnogorska zastava. Vijorila se i devedesetih, kada si zbog nje mogao dobiti batine, izgubiti posao, biti obilježen, prokazan, možda i mnogo gore. Vijori se i danas, dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, kada bi čovjek pomislio da je odnos prema državnom simbolu konačno postao stvar elementarne pristojnosti, a ne ideološkog obračuna.
Ali nije.
Crnogorska zastava i dalje nekome smeta. Ne zato što je komad platna, nego zato što podsjeća da je Crna Gora preživjela. Da nije nestala. Da nije pristala da bude fusnota u tuđem državnom projektu. Da se, uprkos svemu, 21. maja 2006. vratila sebi.
I zato ove godine, kada Crna Gora obilježava dvadeset godina od obnove nezavisnosti, 21. maj ne može biti samo datum, svečana akademija, protokol, zastava na jarbolu i nekoliko prigodnih rečenica. Ovaj 21. maj je mnogo više od praznika. On je ogledalo u kojem se vidi koliko je Crna Gora danas sigurna u sebe, koliko su njene institucije spremne da poštuju državu koju predstavljaju i koliko su njeni građani umorni od stalnog dokazivanja da država u kojoj žive ima pravo da postoji.
ZASTAVA KOJU SU PRLJALI I ONI KOJI SU JE NOSILI
Ruku na srce, crnogorsku zastavu nijesu prljali samo oni koji su je gazili, spaljivali, ismijavali ili sklanjali. Prljali su je i neki koji su je nosili.
Prljali su je bahatošću, partijskim prisvajanjem, korupcijom, nepravdom, nepotizmom, osjećajem da je država njihova privatna imovina. Prljali su je oni koji su pod njom branili Crnu Goru riječima, a često je rušili djelima. I upravo te slabosti danas koriste oni koji Crnu Goru nikada nijesu doživjeli kao svoju državu, već kao privremeni administrativni okvir koji treba potrošiti, oslabiti i, ako se ukaže prilika, srušiti.
To je možda najveća tragedija današnje Crne Gore – jedni su zastavu partijski prisvajali, drugi bi sada da je zbog njihovih grijehova izbrišu.
A zastava ne pripada ni jednima ni drugima.
- MAJ NIJE NIČIJA PARTIJSKA SLAVA
Jedna od najopasnijih podvala u Crnoj Gori jeste pokušaj da se 21. maj svede na partijsku proslavu. Kao da je nezavisnost vlasništvo DPS-a ili neke druge stranke. Kao da su za državu glasali samo članovi jedne partije. Kao da su oni koji su godinama, decenijama, čuvali crnogorsko ime, jezik, kulturu, dostojanstvo i državno pamćenje bili tek dekor u nečijoj partijskoj priči.
Nijesu.
Crna Gora je obnovljena glasovima različitih ljudi, različitih uvjerenja, različitih biografija i različitih nada. Neko je glasao iz državotvornog uvjerenja, neko iz građanske potrebe, neko iz manjinskog straha da neće biti siguran u tuđim projektima, neko iz evropske nade, neko iz porodičnog pamćenja, neko iz inata, a neko iz čistog osjećaja da Crna Gora mora imati pravo da odlučuje sama o sebi.
Zato 21. maj ne smije biti privatizovan. Ne smije biti ni stranačka zastava, ni izborni bilbord, ni prilika za političko prebrojavanje. Ali isto tako ne smije biti ni dan koji lokalne vlasti mogu ignorisati zato što im se ideološki ne uklapa.
PLJEVLJA I HERCEG NOVI NIJESU MANJE CRNA GORA
Zato je opasno kada se u pojedinim opštinama Dan nezavisnosti prećutkuje, relativizuje ili odbija obilježiti. Pljevlja nijesu manje Crna Gora kao ni Herceg Novi. Nijesu to gradovi koje treba prepustiti bilo kojoj ideologiji, niti građani tih opština smiju biti poistovjećeni sa političkim elitama koje državni praznik doživljavaju kao neprijatnu obavezu.
Problem nije u građanima već u vlastima koje se ponašaju kao da Crnu Goru priznaju samo kada treba upravljati njenim resursima, budžetima, funkcijama i institucijama, a ne i kada treba pokazati poštovanje prema njenim temeljnim datumima.
Ne mora niko pjevati ako mu nije do pjesme, niti mora nositi zastavu ako je ne osjeća. Ne mora niko glumiti emociju koju nema, ali institucija ne smije imati privatno ideološko raspoloženje.
NORVEŠKA LEKCIJA
Četiri dana prije u odnosu na crnogorski Dan nezavisnosti, Norveška slavi svoj nacionalni praznik. Tamo se zastava ne doživljava kao prijetnja. Ne doživljava se kao partijska oznaka. Ne pita se ko je prvi okačio, ko je bio za koju vladu, ko je iz koje porodice, ko je došao iz koje zemlje.
Vidio sam ljude porijeklom iz Crne Gore kako kite kuće norveškom zastavom. Ljude iz Rumunije, Azerbejdžana, Afrike, sa krajeva svijeta koje ovdje jedva znamo da pokažemo na karti, kako bez nelagode učestvuju u prazniku zemlje u kojoj žive. Ne zato što su zaboravili odakle su, nego zato što su prihvatili državu koja im je dala red, sigurnost, šansu, dostojanstvo i osjećaj da su dio zajednice.
I onda se čovjek neizbježno zapita – da li je Crna Gora to dala svim svojim građanima?
Nije jednostavan odgovor. Nekima jeste. Mnogima nije. Previše ljudi iz ove zemlje otišlo je jer u njoj nijesu našli ni pravdu, ni posao, ni sigurnost, ni osjećaj da se trud isplati. Previše je poniženih, zaboravljenih, prevarenih i umornih. Previše je građana koji Crnu Goru vole, ali od nje teško žive.
Ali postoji trenutak kada se država ne mjeri samo time šta je dala, nego i time šta bi značilo da je nema. Postoje datumi kada se ne sabiraju plate, razočaranja, partijske prevare i lični računi. Postoje trenuci kada se država voli ne zato što je savršena, nego zato što je tvoja. Zato što bez nje nema ni prostora da je mijenjaš, popravljaš, kritikuješ, oslobađaš od onih koji su je prljali i braniš od onih koji bi da je nema.
Takav datum je 21. maj.
SAMIR RASTODER
