U vremenu kada se iz Bihora najčešće odlazi, priča Amara Muratovića iz Petnjice djeluje gotovo kao izuzetak koji opominje. Završio je Poljoprivredni fakultet, mogao je kao mnogi drugi da ostane u Podgorici ili da ode dalje, ali se vratio u svoj kraj, na porodično gazdinstvo, među malinjake, mašine, sokove, zemlju, komšije i ljude sa kojima dijeli istu sudbinu. Nije se vratio iz nostalgije, nego iz uvjerenja da Petnjica ima šansu ako se u nju ulaže, ako se poštuje rad i ako se mladim ljudima ne zatvaraju vrata prije nego što pokušaju da ih otvore.
OD PODGORICE I PLANTAŽA DO POVRATKA U BIHOR
Amar Muratović pripada onoj maloj grupi mladih ljudi iz Petnjice koji nijesu samo govorili da se od poljoprivrede može živjeti, već su odlučili da to pokažu na sopstvenom primjeru. Njegova priča nije počela gotovim biznisom, već odlaskom, radom, učenjem i dugim sazrijevanjem odluke da se vrati.
Kao i veliki broj mladih iz Bihora, odmah nakon srednje škole otišao je u Podgoricu.
„Otišao sam kao i većina naših mladih ljudi, misleći da tamo čeka neki bolji život, nešto ljepše. Radio sam mnogo sezona na Plantažama. I prije toga sam bio vezan za poljoprivredu, ali sam tamo prvi put vidio kako se poljoprivreda radi u jednom velikom sistemu“, kaže Muratović za portal Radio Petnjica.
Upravo tada, kako objašnjava, počele su da se rađaju prve ozbiljne ideje. Godine 2013. odlučio je da upiše Biotehnički, odnosno Poljoprivredni fakultet. To je, kaže, bila jedna od prekretnica.
Kada mlad čovjek prvi put ode iz rodnog mjesta, počinje drugačije da ga gleda. Ono što mu je ranije bilo svakodnevica, postaje vrijednost. Ono što je izgledalo obično, postaje prednost. Amar kaže da je tek van Petnjice počeo jasnije da vidi koliko Bihor ima prirodnih potencijala.
„Tada sam vidio koliko svoj rodni kraj znači. Koliko Bihor ima ljepota, ne samo emotivno, nego i kroz klimatske i mikroklimatske uslove, vodene resurse, zemljište. Iako smo brdsko-planinski predio, bogom dani smo za poljoprivredu“, kaže Muratović.
Kasnije je, tokom studija, obilazio i evropske zemlje, najčešće posjećujući rodbinu. I ta iskustva su ga, kaže, dodatno učvrstila u uvjerenju da je zavičaj prostor kojem se vrijedi vratiti.
„Kad sam malo pošao i po Evropi, još više sam se uvjerio da nema ljepše i bolje nego tu kod nas. Makar za nas koji smo tu rođeni i koji volimo svoj zavičaj“, ističe on.
DOK DRUGI TRAŽE RAZLOG DA ODU, ON JE TRAŽIO RAZLOG DA OSTANE
Na pitanje šta ga je zadržalo u Petnjici, Amar ne odgovara jednostavno. Kaže da je to pitanje koje muči skoro sve mlade ljude sa sjevera. Ali ono što njegovu priču čini drugačijom jeste način razmišljanja.
Dok, kako kaže, mnogi mladi danas traže samo jedan razlog da odu, on je u vrijeme kada je bilo mnogo razloga za odlazak tražio jedan razlog da ostane.
„Kada sam razmišljao o tim stvarima, bile su političke eskalacije, nerazvijenost, nijesmo imali ni opštinu, sve je bilo u nekom povoju. Čak su mi i roditelji i mladi ljudi govorili da idem što dalje. Ja bih ih poslušao, ali to nijesam primjenjivao. Danas, kada razgovaram sa mladim ljudima, oni jedva čekaju jedan razlog da odu, a ja sam tražio jedan razlog da ostanem. Dosta mi je bilo sto razloga da odem, ja ih nijesam gledao“, kaže Muratović.
Ta rečenica možda najbolje opisuje njegov odnos prema Petnjici. On ne romantizuje stanje. Ne kaže da je lako. Ne tvrdi da su uslovi dobri. Naprotiv, jasno vidi sve što nedostaje. Ali smatra da ostanak nije moguć samo uz emociju, nego uz volju, rad, infrastrukturu i ozbiljnu podršku države i lokalne samouprave.
Prema njegovom mišljenju, stanje je danas možda nešto bolje nego u vrijeme kada je on pravio prve korake, ali ključni problemi nijesu nestali.
„Definitivno lokalna putna infrastruktura, pa i regionalna, zatim voda i struja — to je osnova života. Ne samo na selu, nego i u gradu. Ali mislim da se na selu mora mnogo više pažnje obratiti na tu infrastrukturu da bi se mladima omogućio ostanak, a nekima možda i povratak“, kaže Amar.
PUT, VODA I STRUJA SU OSNOVA OSTANKA
Za mladog čovjeka koji želi da se bavi poljoprivredom, ostanak na selu ne znači samo ljubav prema zemlji. Znači svakodnevni rad, ulaganje, rizik, tržište, mašine, gorivo, radnu snagu, pristup imanju, sigurnu vodu, stabilnu struju i mogućnost da proizvedeno dođe do kupca.
Zato Amar posebno naglašava da put, voda i struja nijesu fraze koje se ponavljaju u političkim govorima, već osnovni uslovi bez kojih nema ozbiljnog života u ruralnim područjima.
„Potencijal postoji. Ko želi da se vrati, da živi zdrav život, da mu poljoprivreda bude osnovni ili makar djelimični izvor prihoda, može da nađe motiv. Ali put, voda, struja i lokalna infrastruktura su broj jedan. A opet, volja i želja onoga ko želi da se vrati ili da ostane jesu presudni“, ističe Muratović.
On dodaje da među mladima, naročito školovanim, postoji i jedan dublji problem – osjećaj da se njihovo znanje i ambicije ne cijene dovoljno.
„Mladi ljudi mi prenose da osjećaju neko nepoštovanje onoga što su stekli, možda čak i omalovažavanje njihovih ambicija, želja ili uspjeha. S jedne strane to jeste tako. S druge strane, mislim da ne treba mnogo očekivati da ih neko drugi cijeni. Treba prvo da cijene sami sebe“, kaže Amar.
U toj njegovoj poruci nema ogorčenosti, već realnosti. On razumije frustraciju mladih ljudi, ali ih istovremeno poziva da ne čekaju da im neko drugi potvrdi vrijednost.
POLJOPRIVREDA KAO JEDINA REALNA RAZVOJNA ŠANSA PETNJICE
Petnjica nema veliku industriju, nema razvijene biznis zone, nema snažnu privredu koja može zaposliti veći broj mladih ljudi. Upravo zato, Muratović smatra da poljoprivreda ne smije biti tretirana kao sporedna grana, nego kao jedan od ključnih stubova razvoja opštine.
On upozorava da je odnos lokalne uprave prema poljoprivredi nedovoljan, ne zato što nema nikakve podrške, nego zato što je obim te podrške daleko ispod stvarnih potreba.
„U budžetu Opštine Petnjica za 2026. godinu za poljoprivredu je, koliko znam, opredijeljeno oko 80.000 eura. Nažalost, to je jako malo. Možda je procentualno u odnosu na budžet to više nego u nekim drugim opštinama, ali kada pogledamo Berane, Bijelo Polje, Pljevlja i druge opštine, one imaju mnogo veće budžete i veći novac za poljoprivredu. To se ne može uporediti sa nama“, kaže Muratović.
Njegova kritika nije usmjerena samo na iznos, već na razvojnu logiku. Ako je poljoprivreda jedna od rijetkih konkretnih šansi Petnjice, onda se, smatra on, prema njoj mora odnositi kao prema investiciji, a ne kao prema trošku.
„Mi nemamo nikakvu drugu infrastrukturu u smislu preduzetništva osim poljoprivrede, a za to se odvaja 80.000 eura. To jedan ili dva srednja farmera sami ulože u razvoj poljoprivrede. Prosječan IPARD projekat jednog poljoprivrednika bude na tom nivou“, ističe Amar.
OPŠTINA BI MORALA DA IMA BUDŽET OD 200.000 DO 300.000 EURA ZA POLJOPRIVREDU
Muratović, koji je i predsjednik klastera, smatra da bi lokalna samouprava morala mnogo ozbiljnije da planira podršku proizvođačima.
„Moj apel lokalnoj samoupravi i donosiocima odluka jeste da se mnogo više povede računa o poljoprivredi. Neki početni budžet trebalo bi da bude od 200.000 do 300.000 eura da bi se mogli ostvariti ozbiljniji rezultati“, kaže on.
Posebno ukazuje na mljekarski sektor, za koji smatra da je jedan od najvažnijih u stočarstvu, ali koji u Petnjici nema lokalnu podršku kakvu imaju proizvođači u drugim sredinama.
„Opština Petnjica je jedna od rijetkih opština koja ne daje subvencije za razvoj mljekarskog sektora, a to je, po mom mišljenju, najbitniji sektor u stočarstvu. Većina opština daje tri do pet centi po litru, a kod nas, nažalost, nema ništa. Moja procjena je da bi za to trebalo oko 50.000 eura“, objašnjava Muratović.
On ne govori samo kao neko ko ima lični interes, već kao čovjek koji poljoprivredu posmatra šire — kao sistem. Ako nema stočarstva, nema mlijeka. Ako nema mlijeka, nema prerade. Ako nema prerade, nema dodatne vrijednosti. Ako nema dodatne vrijednosti, nema mladih ljudi koji u tome vide budućnost.
LIČNA PODRŠKA SKROMNA, SISTEMSKA PODRŠKA NEDOVOLJNA
Na pitanje da li je lično dobio konkretnu pomoć od Opštine — podršku, savjet, promociju ili olakšicu — Muratović odgovara odmjereno. Ne želi da svede priču na sebe, ali navodi da je podrška koju je dobio bila simbolična.
„Ja lično sam jednom dobio roto-kopačicu preko lokalne samouprave. Ali nije možda ni poenta u tome. Nekome takva pomoć znači više, nekome manje, neko dobija i ne znači mu ništa. Svakako treba povesti računa o tome, ali definitivno je problem novac“, kaže on.
Tu se, prema njegovom mišljenju, dolazi do mnogo šireg problema — državnog agrobudžeta.
Muratović podsjeća da su poljoprivrednici više puta apelovali prema Ministarstvu poljoprivrede, imali sastanke, proteste i zahtjeve da se agrobudžet poveća.
„Mi to zovemo pet poštenih — pet procenata nacionalnog budžeta. Trenutni agrobudžet je, koliko znamo, oko 1,6 odsto nacionalnog budžeta, što je zaista malo. A ako se od toga oduzmu staračke naknade i ostale dažbine koje ne idu direktno poljoprivrednicima, direktne mjere podrške su oko 0,8 odsto. To je jako, jako malo“, kaže Muratović.
BRDSKO-PLANINSKA POLJOPRIVREDA TRAŽI VEĆU PODRŠKU
Amar posebno naglašava da se crnogorska poljoprivreda, naročito na sjeveru, ne može porediti sa proizvodnjom u ravničarskim krajevima. Obrada zemlje u brdsko-planinskom području je teža, skuplja i zahtijeva jaču i specijalizovaniju mehanizaciju.
„Mi smo u brdsko-planinskom terenu, gdje se površine mnogo teško obrađuju. Tu ne mogu slabiji traktori, moraju jači, koji su mnogo skuplji, više troše i oprema je skuplja. Zato se ne možemo porediti ni sa Srbijom, a po pitanju terena možemo se porediti sa područjima u Švajcarskoj, Austriji ili Italiji, blizu Alpa“, objašnjava on.
U tim zemljama, kaže Muratović, sistem se prilagodio poljoprivredniku. Država je razumjela teren, uslove i potrebe proizvođača. Zato su, dodaje, brdsko-planinski predjeli obrađeni, terasirani, opremljeni posebnom mehanizacijom i održivi.
„Tamo su se zakonodavci i vlast prilagodili svom poljoprivredniku. Imali su izdvajanja iz nacionalnog budžeta i do 30 odsto za razvoj poljoprivrede. Ne 1,8, ne 0,8, ne pet odsto, nego mnogo ozbiljnije. Njihova kosačica danas košta 25 do 30 hiljada eura, a kod nas prosječan traktor toliko košta. Sama ta paralela pokazuje koliko moramo da se okrenemo razvoju i ulaganju u poljoprivredu“, kaže Muratović.
PETNJICA NE MOŽE ČEKATI JOŠ JEDNU GENERACIJU
Za Muratovića, pitanje poljoprivrede nije odvojeno od pitanja opstanka Petnjice. On jasno povezuje proizvodnju, infrastrukturu, biznis, ostanak mladih i zaustavljanje iseljavanja.
Kada govori o Petnjici, ne govori kao čovjek koji posmatra problem sa strane. Govori kao neko ko živi posljedice zapostavljenosti, ali i kao neko ko i dalje vjeruje da se stvari mogu promijeniti.
„Petnjica je mnogo godina zapostavljana. Ne samo Petnjica, nego čitav sjever, ali posebno Petnjica. Zapostavljana je i od državne i od lokalne vlasti. Dosta se ljudi iselilo, malo ih je ostalo, posebno mladih, a tendencija iseljavanja nije stala“, kaže Muratović.
Zato smatra da se mora djelovati brzo, planski i ozbiljno.
„Mora se posvetiti mnogo više pažnje, mnogo više ulaganja, prije svega u infrastrukturu i povezivanje Petnjice sa drugim lokalnim zajednicama — Bijelim Poljem, Beranama, Rožajama, a posebno prema Srbiji, odnosno Tutinu“, ističe on.
Za Amara, put prema Pešteru nije samo saobraćajnica. To je razvojni pravac. Otvaranje prema tržištu, ljudima, robi, saradnji i prostoru koji je prirodno povezan sa Bihorom.
„Ukoliko se ne otvorimo prema Pešteru, moje mišljenje je da u narednom periodu ne možemo mnogo očekivati od Petnjice“, kaže Muratović.
BIZNIS ZONE, MALI POGONI I LOKALNE PRIČE
Uz infrastrukturu, Muratović kao ključne pravce razvoja vidi otvaranje biznis zona, pokretanje manjih lokalnih biznisa i stvaranje uslova da ljudi mogu da rade tamo gdje žive.
To nije velika industrijska vizija, nego realna razvojna logika za malu opštinu: više manjih poslova, više lokalnih proizvođača, više prerade, više udruživanja, više konkretne podrške.
Njegova sopstvena priča to najbolje pokazuje. Od malinjaka do proizvodnje sokova, od mašina kojima obrađuje svoju i tuđu zemlju do rada sa drugim proizvođačima kroz klaster, Amar Muratović je primjer da poljoprivreda u Petnjici može biti više od sezonskog rada i porodične tradicije. Ona može biti znanje, posao, prerada, tržište i organizacija.
Ali za to, kaže, ne može biti dovoljan samo entuzijazam pojedinca.
Potrebni su ozbiljniji lokalni programi, veći budžet, bolja infrastruktura, pristup fondovima, promocija, otkup, prerada i sistem koji mladog čovjeka ne dočekuje pitanjem zašto je ostao, nego kako mu pomoći da uspije.
PRIČA O OSTANKU KOJA NE TRAŽI SAŽALJENJE, NEGO SISTEM
Amar Muratović ne traži sažaljenje. Njegova priča nije priča o mladom čovjeku koji se žali zato što je ostao u Petnjici. Naprotiv, to je priča o nekome ko je ostanak izabrao svjesno, ko je završio fakultet, stekao znanje, vidio kako se radi u velikim sistemima, upoznao Evropu, ali se vratio u Bihor jer vjeruje da njegov kraj ima ono što mnogi ne vide.
Ipak, njegova poruka je jasna: bez ozbiljne podrške, teško je očekivati da će se mladi ljudi masovno vraćati ili ostajati.
U Petnjici, kaže on, ima resursa. Ima zemlje. Ima vode. Ima klimatskih uslova. Ima ljudi koji žele da rade. Ima dijaspore. Ima znanja. Ali fali sistem koji će sve to povezati.
Zato njegova rečenica da je on tražio jedan razlog da ostane, dok drugi traže jedan razlog da odu, ne zvuči kao zamjerka mladima. Više zvuči kao opomena institucijama.
Jer mladi ljudi ne odlaze samo zato što ne vole svoj kraj. Odlaze zato što ne vide put, posao, sigurnost i poštovanje. A oni koji ostaju, poput Amara Muratovića, pokazuju da Petnjica ipak ima šansu — ako ih društvo ne ostavi same.
SAMIR RASTODER
This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
