Svaki moj polazak kući, u Bihor, počinje isto.
Iz ravne i uređene Nizozemske, preko Njemačke, čiji autoputevi podsjećaju na beskrajne tokove metala u pokretu — sve jasno, obilježeno, uređeno.
Kako se približavaš slivu Dunava, pejzaž se mijenja. Brda zatvaraju horizont, zrak postaje drugačiji. I tada biraš put: preko Bosne, kraće a sporije, ili preko Srbije, duže ali sigurnije.
A onda, pred sam dolazak — počinje ono što nema veze ni sa geografijom ni sa klimom.
Od Bijelog Polja prema Beranama, putokazi vode svuda: Berane, Rožaje, Novi Pazar, Beograd.
Samo ne vode u Petnjicu.
U Bioči — mala, nakrivljena tabla. Jedva vidljiva. I to je sve.
Opština — a kao da ne postoji.
Ako ne znaš put, nećeš ga naći. Nema ga na raskrsnicama, nema ga na magistrali. Nema ga.
Pitao sam zašto.
Kažu: „Nadležnost.“
I tu sve staje.
Ne zato što ne može — nego zato što niko ne insistira da može.
A onda pogledaš turističku mapu.
Nema Musine jame. Nema Hodrovice. Nema Radmanaca. Nema Ponora sa vodama koje uviru da bi se kasnije niže ponovo rodile. Nema petnjičke džamije.
Nema ničega.
Kao da taj kraj postoji samo za one koji su već tamo.
A mogao bi biti mnogo više.
Zrak, priroda, tišina — sve ono što drugi traže, mi imamo.
Ali nemamo putokaz.
Nemamo oznaku.
Nemamo volju da kažemo: „Ovdje smo.“
Dovedeš prijatelje.
Dođu jednom. Oduševe se.
I ne vrate se.
Ne zato što nema ljepote — nego zato što do nje ne vodi put.
I svaki put kad krenem kući, nosim isto pitanje: kako je moguće da se jedan kraj izgubi — ne zato što ga nema, nego zato što ga njegovi ljudi ne pokazuju?
RAHIM AGOVIĆ
