Opština Petnjica je odredila lokaciju za buduću privremenu deponiju otpada u Trnavicama, na prostoru Popče u MZ Bor, a tema je već otvorena na javnoj raspravi. Međutim, upravo ono što bi moralo biti temelj ovakve odluke, jasni dokumenti, potpuna transparentnost i stručno obrazloženje, prema tvrdnjama članova Eko grupe i mještana, izostalo je ili je došlo prekasno. Zbog toga se u Bihoru ne vodi rasprava o “tome da li otpad treba rješavati”, nego o tome zašto se rješenje gura na lokaciju koja nosi direktan rizik po vodu, rijeku i domaćinstva.
Predstavnici SDP su prisustvovali raspravi, što samo po sebi nije sporno. Sporno je što građani poručuju da je rasprava došla u atmosferi “gotove stvari”. Informacije su, kako navode, postale dostupne tek naknadno, dok je proces djelovao ubrzano i bez ozbiljne analize terena i posljedica.
Voda, rijeka i kuće nijesu kolateralna šteta
Najtvrđi argument protiv Trnavica nije politički, već elementarno životni. Mještani upozoravaju da se radi o području izvora, potoka i vodoizvorišta, te o prostoru koji hrani okolna sela i prirodni sistem. Dino Adrović iznosi podatke koji zvuče kao alarm, ne kao mišljenje. Lokacija je, kako tvrdi, oko 250 metara od izvora/česme “Borsko korito” i oko 450 metara od kuća u Trnavicama. U praksi, to znači da bi “privremeno” odlaganje otpada bilo postavljeno na dohvat domaćinstava i blizu vode, a kad jednom dođe do problema sa ocjednim vodama, mirisima ili klizištima, šteta ne ostaje unutar ograde, nego se širi nizvodno prema Popči.
Salko Rastoder kaže da se deponija planira na među njegovog imanja, dakle praktično u komšiluku kuće i zemljišta. To je ono što u novinarstvu s razlogom zovemo potencijalnom “žrtvom” odluke, ne zbog patetike, nego zato što njegov životni prostor prvi ulazi u zonu posljedica. Rastoder upozorava da deponija, po njegovom uvjerenju, ne pogađa samo njega, već cijeli pojas od Trnavica i Bora do Ponora i Lagatora, uz poseban naglasak na prirodu i rijeku, i tvrdi da se iza priče “provlače pojedini lični interesi”. To je teška tvrdnja, ali upravo zato opština ne smije odgovarati uvjeravanjima, već isključivo dokumentima i procedurom koja ne ostavlja prostor sumnji.
Fehim Korać: Struka mora dati mišljenje i to prije odluke
U svemu što su mještani iznijeli, najvažniji je jedan glas koji istovremeno razbija lažnu dilemu “deponija ili haos” i vraća priču na jedini razuman teren. Stručnost i zakon. Fehim Korać, redovni profesor Univerzitet u Sarajevu, otvoreno kaže da je pitanje otpada “životno” i da se “mora riješiti”, ali upozorava da je ispravan put onaj u kojem se ne preskače struka. Njegova poruka je jasna i vrijedna da bude u centru ove teme.
“Vijećnici bi načelno prihvatili, ali da struka da svoje mišljenje. Mislim da je to pravi put rješavanju tog pitanja. Moramo biti svjesni da se to mora riješiti”, kaže Korać.
To nije akademska rečenica, to je crvena linija. Jer čim se odustane od stručne provjere, odluka postaje kocka. Hoće li podloga izdržati, gdje ide ocjedna voda, šta se dešava pri većim kišama, kako se sprječavaju požari, da li postoji selekcija otpada, ko kontroliše, koliko traje “privremeno”. Sve ono što se poslije plaća zdravljem i iseljavanjem, a unaprijed se rješava jedino znanjem.
Bihor već odlazi
Jedan član Eko grupe to formuliše bez uvijanja. Bihor je već u teškoj demografskoj situaciji, sela se prazne, mladi odlaze, a ovakve odluke djeluju kao dodatni udar na opstanak. U toj logici, deponija nije samo infrastrukturni objekat, ona je simbol poruke koju zajednica čita. Da je prostor predviđen da trpi, a ne da se razvija. Zbog toga ljudi burno reaguju na “svake godine nova lokacija”, od Bora do Ponora, pa sada Trnavica, jer to više liči na lutanje nego na plan.
Ovdje se ne traži nemoguće. Traži se normalno. Da se javnosti pokaže na osnovu čega je izabrana lokacija, da se uporede druge realne opcije, da se uključe stručni timovi i da se odluka donosi hladno, uz mjerenja, a ne vruće, uz rokove. I da se prestane sa praksom gdje se “privremeno” rješenje pretvara u trajni rizik.
Ako postoji rješenje, ono mora biti pravedno i provjerljivo
Najopasnije u cijeloj priči je što se sve svodi na pitanje “gdje da bacimo otpad”, umjesto “kako da upravljamo otpadom”. Mještani zato guraju ideju regionalnog, savremenog centra za upravljanje otpadom, model u kojem se otpad selektuje, reciklira i kontrolisano odlaže, umjesto da se seli iz jedne mjesne zajednice u drugu. Čak i ako se privremeno rješenje mora naći, ono ne smije biti na lokaciji koja miriše na konflikt sa vodom i kućama, niti smije proći bez stručnog pečata koji traži upravo Korać.
I zato je suština ove priče jednostavna, nije sporno da se problem otpada mora riješiti, sporno je da se rješava tako da Bihor plati najveću cijenu, a da javnost ne dobije ni minimum dokaza da je lokacija bezbjedna. Ako opština želi povjerenje, jedini put je da prestane sa ubrzanim odlukama i da, prije svega, pokaže struku na djelu.
SAMIR RASTODER
This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
