Jučer smo od Petnjice do Kradenika prvi put prošli asfaltiranim putem duž cijele trase.
Usput, diveći se novoj asfaltnoj traci od Mirajbrda do Goduše i ljepoti prirode toga kraja, uslikali smo džamiju i gasulhanu u Goduši, nedaleko od škole u kojoj sam završio osmi razred.
Vrijeme je učinilo svoje:
stara škola je potpuno ruinirana, a nova prkosi godinama. Sa svih strana puta niču moderne kuće, ali, nažalost, bez mnogo života.
Što bi se reklo – nigdje žive duše. Istina, sreli smo jednog Fetića za ovcama Šela Durovića…
Ipak, kad se sve uzme u obzir, uvjereni smo da će se Bihoru vratiti život. Tome svjedoče novi asfaltirani putevi, nove kuće i povratnici koji se vraćaju iz Evrope da svoje penzionerske dane provedu u Bihoru. Za njima će, u to smo sigurni, sve češće dolaziti i njihova djeca i unučad. Jer, kako reče Ruždija Kočan, nigdje u Evropi ne mogu doživjeti onu vrstu slobode koju imaju u kućama i baštama svojih roditelja i svojih predaka…
Daj, Bože, da tako i bude.
FAIZ SOFTIĆ
