Iznad Savinog Bora i Dašče Rijeke, u surovom i mističnom predjelu, nalazi se jama koju narod od davnina zove Musina jama ili Bezdanica. O njoj su se pričale strašne priče, a najpoznatija među njima jeste ona o svatovima koji su, u ledenoj mećavi, kada je snijeg zavijao sve tragove u njenim dubinama propali svi svatovi kao i nevjesta i djever koji joj je vodio konja. Kažu da je jedini preživeli bio ciganin Abaz, koji je nosio goč i poslednji išao u povorci. U trenutku kada je vidio nevjestu i djevera kako propadaju u bezdan, pobjegao je i donio zlokobnu vijest mladoženjinim roditeljima.
Kazao je da su svi svatovi i nevjesta propali u jamu.
Gotovo zlo bi da i ja propadnem.
Od tada, narod je vjerovao da jama nema dno i da krije nešto što nije sa ovoga svijeta.
Za vrijeme stare Jugoslavije, žandarmi su odlučili da zatrpaju jamu. Nedeljama su seljani iz Savinog Bora, Dašče Rijeke, Kruščice i Paučine na volujskim kolima i saonama dovlačili kamenje, balvane i zemlju ali bez obzira koliko toga bacili, jama se nije popunjavala.
Konačno, odlučili su da čekrkom spuste čovjeka unutra kako bi videli koliko je zaista duboka. Prvi koji se prijavio bio je žandarm, ali kada su ga spustili dvadesetak metara, počeo je da vrišti i zahtijeva da ga odmah izvuku. Strah je bio jači od dužnosti.
Žandarmi su upitali. Smije li neko da se spusti u jamu.
Tada je naprijed istupio Elez Rastoder, prekaljeni momak koji se sedam godina skrivao od vojske po Kosovskim selima, radio najteže poslove i navikao na surov život. Njega ništa nije moglo uplašiti. Uzeo je baterijsku lampu, vezao se konopcem i polako se spuštao u dubinu. Na oko devedeset metara naišao je na jednu kamenu ploču i ugledao tri otvora – jedan koji je vodio pravo u nepoznatu dubinu, drugi s blažim nagibom i treći koji je podsećao na ulaz u pećinu.
Vođen radoznalošću, zavezao je kraj konopca za stijenu i krenuo u pećinu. Koračao je kroz hodnike ispunjene sablasnom tišinom i vremjenom oblikovanim kamenim ukrasima stalaktita i stalagmita njemu je sve to ličelo na ledenke. U jednoj od dvorana, pod svetlom lampe, ugledao je nešto što ga je sledilo – kameni razboj, kao da je neko nekada tu tkao. Iza njega je sjedela ženska figura, ili mu se tako činilo. Kada je pokušao da otkine komadić neobične kamene tkanine, nešto ga je naglo udarilo po ruci. Tresnuo je o kameni zid od siline udarca. Bol je bio toliko jak da je jedva smogao snage da nastavi dalje.
Hladnoća je postajala nesnosna, a iz dubina se čuo tihi šum vode, kao da u prostranstvima jame postojalo podzemno jezero. Elez je znao da ne može dalje. Krenuo je nazad prema užetu, ali tada je, na podu, ugledao neobičnu frulu. Bila je metalna, nalik na čobansku, ali hladna i teška u ruci. Uzeo ju je kao dokaz svog podviga i signalizirao da ga izvuku na površinu.
Čim je ugledao dnevnu svetlost, Elez se onesvijrestio. Kada je došao sebi, ispričao je prisutnima šta je vidjeo. Ali malo ko mu je povjerovao. Ipak, frula je bila dokaz da nije lagao. Žandarmi su tražili da im je pokloni, ali je odbio. Želeo ju je sačuvati kao uspomjenu.
Te noći, kada je konačno zaspao, sanjao je jeziv san. Pred njim se pojavio čovek u crnom odijelu, krupan i zastrašujući. Dubokim glasom mu je rekao: “Eleze, nisi smeo govoriti o onome što si video u jami. Ako ne vratiš frulu tamo gde si je našao, zlo će zadesiti tvoju porodicu i tebe.”
Uplašen i preplavljen nemirom, Elez je ustao prije zore. Njegova žena ga je začuđeno pitala kuda ide, on je odgovorio da je sanjao san i da mora vratiti frulu. Nestao je ujutru, a kada se vratio, više nikada i kad bi ga neko upitao nije govorio o Musinoj jami. Legenda kaže da je vratio frulu tamo gde ju je našao i da se od tada nije usudio ni da priđe Musinoj jami.
Danas, posjetioci iz raznih krajeva dolaze da vide tajanstvenu jamu iznad Savinog Bora i Dašče Rijeke. Neki tvrde da i dalje iz nje dopire tihi zvuk frule u noćima bez meseca, dok drugi kažu da je jama prokleta i da krije tajne starije od samog vremena.
HAĆIM RASTODER
