U dvadesetoj godini života, srcem punim ljubavi i glavom punom snova, ostavih Rožaje – onu živu varoš pod Hajlom gdje su djevojke rasle uz korzo, bioskop i smijeh u čaršiji – Eee, boga mi udadoh se ja u Bihoru-Petnjici. Bila je to čaršija nekad, prije nego joj vlasti 1957. oduzeše status opstine. Sad se opet vraćala životu, gradila se iznova, pomalo kao i ja – mlada žena koja je odlučila da gradi novi dom, novu sudbinu, tamo gdje ljubav vodi.
On bijaše student, a ja ostavila posao za jednu firmu, zamijenila bijeli svijet, sve one gradske prostore i otvorene puteve, i izabrala da krenem u avanturu s njim – kratko podno planine Crno Vrelo, pod Lađevcima, a onda Petnjica. Pitoma varošica.
Na planini jesen šušti, s mirisom ognjišta i padanja lišća, šumskih borovnica još na stabljikama se crne. Skoro svi stanari napustili su katune, jer zima na planini ne prašta. Ostali su samo najhrabriji – starci, čobani, poneki zaljubljeni par i mudraci, kao što je bio stari Mujo Mehović.
Mujo je bio činilo se stogodišnjak, seoski gospodin, poznat po svojoj mudrosti i umjerenosti. Jedne večeri se prehladio sjedeći s komšijama do kasno pod vedrim nebom, pa ga savlada neka nemoć. Moja svekrva, dobra i valjana žena, skuha najukusniju sutliju i boraniju na mlijeku, spakuje sve to u čiljije, i reče mi: “Odnesi ti Muju, živ ti majka, i pitaj ga kako je.”
Pokucah i uđoh polahko u njegov katun, a on leži na dugom minderu, noge mu prelaze drveni kraj. Njegova žena Faza leti oko njega kao pčela kada sakuplja med tako i ona samo po nešto u nekim činijicama prinosi svome đuvegliji nebi li se brže okrijepio. Upitah ga za zdravlje. On kratko, reče, samo tri riječi:
– Kako Bog hoće.
Ja grabeći mu riječ:
– Nemoj tako, adžo Mujo, i Bog je ostavio nešto da mi poradimo oko zdravlja.
On me presječe pogledom, nasmiješi se, blago prstima potera zaznojeno čelo, i veli:
– Mi snujemo, Allah određuje.
Zaćutah na trenutak. Imao je pravo. Često pomislimo da upravljamo svojim sudbinama, a zaboravimo da je nit u Njegovim rukama.
Upita mene Mujo:
– A od kojih si ti, mlada?
Rekoh ponosno:
– Od Lukača.
Hm, velâ havle velâ kuvvete illâ billâh izgovori s uzdahom:
– Je l’ od onih što su bili na Cetinju, pa sišli u Podgoricu, pa u Kolašin, pa u Bijelo Polje, prije stotinu godina?
Nasmijah se otkuda to njemu da zna. Nisam tada znala što bih mu rekla, ali kad sam poslije počela istraživati porijeklo, shvatih – Mujo je u glavi nosio više istorije nego cijela biblioteka.
U to stiže i Ćazim Kočan, također stariji čovjek, došao da obiđe planinu s još malo stoke. Pozdravi nas, nazva Selam, sjede, pa i on poče ispitivati:
– A od kojih su ti roditelji? Ko su ti preci?
Ispričah. Klimnuo je glavom, a onda radoznalo će:
– A kako ti se sviđa ovdje na Crnom Vrelu, pod Lađevcima?
Rekoh,bez imalo mudrosti i srama:
– Kao u staračkom domu. Svi katuni su na krhkim leđima starijih. Omladina je otišla, traži posao, traži grad. Ovdje je ostalo samo sjećanje.
Pogleda me Ćazim mahnu glavom nekoliko puta i nastavi s pitanjima:
– A bi li mogla živjeti ovdje kao mi?
Odgovorih iskreno:
– Ne, vala. Radije bih umrla. Teško vama – samo nebo gledate, a zemlja vam zastrvena tipac travom, prekrivena žutilom.
Faza žena Muja Mehovića je prišla blizu mene haman uz uho i šaputala mudro i plemenito da samo ja čujem: „Budi vrijedna, jer tuđina nema milosti, i budi mudra“, “žena se ne brani riječima, nego radom, šutnjom, i dostojanstvom.
Mujo, Fata I Ćazim – to su bili divni komšije I prijatelji naše kuće.
Esma Lukač Muratović
