Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Crna Gora je zemlja čuda po mnogo čemu. U njoj se često zaklinjemo u znanje, obrazovanje, evropske vrijednosti, multikulturalnost i dostojanstvo čovjeka, a onda se dogodi da čovjek koji je čitav radni vijek proveo u prosvjeti, koji je generacijama svojih đaka bio častan uzor, nastavnik i moralna mjera, bude doveden u situaciju da brani ono što bi moralo biti prirodno priznato. Pravo na rad. Pravo na dostojanstvo. Pravo da ga kolektiv koji ga poznaje izabere za svog sindikalnog predstavnika. Da li je po srijedi samo administrativno tumačenje, ili svojevrsni progon, kazna ili odmazda prema čovjeku koji je decenijama iznjedrio generacije učenika, među njima i brojne zaljubljenike u istoriju, buduće istoričare, istraživače i ljude koji su od njega učili ne samo činjenice, već i odnos prema znanju, državi, identitetu i istini?
To pitanje danas ne stoji samo pred Sindikatom prosvjete Crne Gore, niti samo pred jednom školom u Nikšiću. Ono stoji pred crnogorskom javnošću kao mjera našeg odnosa prema ljudima koji su prosvjeti dali najbolje godine, najviše znanja i najčistiji dio svoje profesionalne časti. Dr Sait Šabotić je više od tri decenije svog života ugradio je u obrazovanje, a punih dvadeset pet godina proveo u JU OŠ „Mileva Lajović Lalatović“ u Nikšiću. To nijesu samo godine radnog staža. To su godine rada sa đecom, godine odgovornosti pred učionicom, godine strpljenja, znanja, svakodnevnog pedagoškog napora i požrtvovanog rada koji se mjeri generacijama koje su izašle iz te škole noseći dio njegovog znanja i karaktera. Riječ je o profesoru istorije i geografije, magistru i doktoru istorijskih nauka, nastavniku sa zvanjem „Nastavnik istraživač“, autoru dvadeset knjiga, pet udžbenika istorije za osnovnu školu i gimnaziju, kao i oko dvije stotine naučnih radova. Takva biografija nije ukras na papiru. Ona je dokaz jednog života posvećenog nauci, prosvjeti, istoriji, kulturi śećanja i obrazovanju mladih ljudi.
U zemlji koja bi morala da se ponosi svojim ljudima od znanja, takav čovjek ne bi smio da se nađe u položaju da objašnjava zašto zaslužuje da radi tamo đe je proveo četvrt vijeka.
Dr Sait Šabotić je bošnjački i crnogorski intelektualac u najsnažnijem smislu te riječi. Njegov rad prevazilazi uske nacionalne, školske i administrativne okvire. Zato ga mnogi njegovi đaci ne pamte samo kao nastavnika, već kao uzor. Kao profesora čija riječ ima akademsku snagu. Kao čovjeka čije držanje obavezuje. Kao intelektualca čije se ime izgovara s poštovanjem. Zbog toga ovaj slučaj ne može biti sveden na formulaciju o isteku ugovora. Kada se pred takvog čovjeka postavi zid birokratije, onda se pred zid ne postavlja samo jedan profesor. Pred zid se postavljaju godine njegovog rada, stotine učenika koje je podučavao, knjige koje je napisao, udžbenici iz kojih su učile generacije, naučni radovi koje je stvarao i ugled koji je sticao decenijama.
Prema sopstvenom obraćanju, dr Sait Šabotić je 17. juna 2026. godine jednoglasno izabran za predsjednika Sindikalne organizacije škole u kojoj radi. Dakle, kolektiv koji ga poznaje, kolektiv pred kojim nije mogao sakriti ni vrline ni mane, dao mu je povjerenje. To povjerenje nije beznačajno. Ono je suština sindikalne demokratije. Ako se takva volja kolektiva pokušava osporiti pozivanjem na okolnosti koje su postojale i u trenutku izbora, onda se mora postaviti pitanje. Da li je problem zaista u proceduri, ili u činjenici da je izabran upravo on? Da li smeta njegov radni status, ili smeta njegov autoritet? Da li se osporava pravilo, ili se osporava čovjek?
U tim pitanjima leži suština cijelog slučaja.
Jer ko iole poznaje dr Saita Šabotića zna da je riječ o naučnoj i ljudskoj gromadi. O čovjeku koji nije tražio privilegije, nego pravo da nastavi da radi. O profesoru koji nije izgradio ime preko noći, već ga je stvarao decenijama. O intelektualcu čiji se doprinos ne može poništiti jednim rješenjem, niti umanjiti jednim birokratskim tumačenjem. Zato svaki pokušaj da se njegov status relativizuje djeluje kao poruka mnogo šira od ovog pojedinačnog slučaja. Kao poruka da u našem sistemu ni znanje, ni rad, ni lojalnost školi, ni ugled pred generacijama učenika nijesu dovoljni ako se čovjek nađe na putu nečijoj volji. A upravo tu počinje opasnost. Jer kada sistem ne zna da zaštiti čovjeka koji je obrazovao generacije, onda se šalje poruka svim prosvjetnim radnicima da njihova posvećenost može biti zaboravljena preko noći. Kada se pred jednim doktorom nauka, autorom udžbenika i dugogodišnjim nastavnikom zatvore vrata, onda se zapravo zatvaraju vrata poštovanju prema prosvjeti kao pozivu.
Zato se mora izgovoriti ono pitanje koje mnogi možda prećutkuju.
Da li je ovo samo administrativni slučaj, ili svojevrsni progon, kazna ili odmazda prema čovjeku koji je nekome previše bošnjački, nekome previše crnogorski, nekome previše građanski, a nekome previše akademski? Da li je moguće da u Crnoj Gori, zemlji koja se rado zaklinje u multikulturalnost, znanje i evropske vrijednosti, jedan doktor nauka, autor knjiga, udžbenika i naučnih radova, čovjek koji je 32 godine proveo u prosvjeti, a 25 godina u istoj školi, danas bude doveden pred mogućnost da se administrativno ostavi bez posla? Ako je to tačno, onda ovo nije samo slučaj dr Saita Šabotića. Ovo je poraz jedne prosvjetne savjesti. Ovo je slika sistema koji ne zna šta da radi sa ljudima koji imaju biografiju, integritet i ime.
Ako nekome smeta što je dr Sait Šabotić bošnjački intelektualac, neka to kaže otvoreno. Ako nekome smeta što je crnogorski intelektualac, neka i to kaže. Ako nekome smeta što je akademski snažan, naučno ostvaren i ljudski uspravan, neka se ne zaklanja iza procedure. Procedura ne smije biti paravan za nepravdu, niti zakon smije postati paravan za uklanjanje ljudi koji misle, stvaraju i imaju autoritet. U ovom slučaju ne brani se samo jedan profesor. Brani se dostojanstvo prosvjete. Brani se pravo kolektiva da bira svog predstavnika. Brani se moralna obaveza društva da ne ponižava one koji su ga obrazovali. Brani se elementarna pristojnost prema čovjeku koji je decenijama radio ono što se najteže radi. Oblikovao mlade ljude, učio ih istoriji, istini i uspravnosti.
Zato javno postavljam pitanje prof. dr Anđeli Jakšić-Stojanović, ministarki prosvjete, nauke i inovacija. Da li je moguće da crnogorska prosvjeta, kojom rukovodi resor u čijem su imenu i prosvjeta, i nauka, i inovacije, ostane nijema i slijepa pred slučajem čovjeka koji je sve troje ugradio u svoj život?
Da li će Ministarstvo dozvoliti da doktor nauka, autor udžbenika, nastavnik istraživač i profesor sa 32 godine rada u obrazovanju bude sveden na rok ugovora, dok se njegov izbor za sindikalnog predstavnika i volja kolektiva guraju pod tepih? Ovo pitanje ne upućujem samo ministarki. Upućujem ga Sindikatu prosvjete Crne Gore, Prosvjetnoj inspekciji, školskim organima, akademskoj zajednici, kolegama profesorima, bivšim učenicima, istoričarima, intelektualcima, kulturnim radnicima i svima koji još vjeruju da znanje ne smije biti poniženo. Ako danas ćutimo pred slučajem dr Saita Šabotića, sjutra ćemo ćutati pred svakom novom nepravdom. A ćutanje je najopasniji saveznik onih koji bi da ljude od integriteta proglase smetnjom koju treba ukloniti.
Zato pozivam sve koji poznaju djelo, rad i ljudsku čast dr Saita Šabotića da se pridruže odbrani njegovog integriteta. Ne tražim ničiju milost. Tražim javnu savjest. Ne tražim privilegiju za jednog čovjeka. Tražim poštovanje prava, znanja i volje kolektiva. Neka se oglase oni koje je učio. Neka se oglase oni sa kojima je radio. Neka se oglase oni koji su čitali njegove knjige. Neka se oglase oni koji znaju šta znači kada jedan profesor cijeli život posveti školi, nauci i učenicima. Jer ovo više nije samo pitanje radnog statusa. Ovo je ispit za crnogorske institucije. Ispit za Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija. Ispit za Sindikat prosvjete. Ispit za školu. Ispit za sve nas.
Zato pitanje „Kome smeta dr Sait Šabotić?“ ostaje kao rana na savjesti crnogorske prosvjete. Jer nije prirodno, nije časno i nije normalno da čovjek koji je decenijama učio druge istoriji sada mora sam da bude primjer istorijske nepravde. Nije normalno da autor udžbenika iz kojih su učile generacije danas bude tretiran kao privremena stavka. Nije normalno da doktor nauka, nastavnik istraživač i profesor sa 32 godine rada mora dokazivati da pripada školi u kojoj je proveo četvrt vijeka. Ako je to normalno, onda je upravo ta normalnost najveći dokaz koliko smo duboko poremetili vrijednosti.
Dr Sait Šabotić mi je brat ne samo po prijateljstvu, nego po onoj dubljoj vezi koju stvaraju znanje, čast, ljudskost i zajednička odanost Crnoj Gori. Ovo je moj način da ga branim od „divljih hordi“ koje ne znaju šta će sa čovjekom čija je biografija veća od njihovih namjera, čije je znanje šire od njihovih mjera, a dostojanstvo jače od svake lične osvete. Ovo ne pišem samo kao autorski tekst, već kao javno svjedočenje i bratsku odbranu čovjeka koji je zaslužio poštovanje, a ne poniženje. Ako je grijeh braniti profesora, naučnika i intelektualca koji je generacije učio istoriji, istini i dostojanstvu, taj grijeh prihvatam bez straha.
„Hrabar je onaj čovjek koji ne pobjegne, nego ostane na svom mjestu i bori se protiv neprijatelja“, zapisao je Sokrat. Neka ovaj moj tekst bude upravo to. Moj skromni, ali odlučni način da stanem u odbranu integriteta dr Saita Šabotića, čovjeka od znanja, časti i ljudske uspravnosti, pred onima koji bi da ga gurnu u ambis nepravde, zaborava i poniženja. Jer dr Sait Šabotić nije čovjek koji se prepušta tuđoj samovolji. A ni mi koji znamo njegov rad, njegovu čast i njegovu ljudsku veličinu nemamo pravo da ćutimo i ne smijemo da ćutimo.
