Iseljavanje ne bira ni godine ni struku, a Petnjica, kako kaže bihorski biznismen iz Švajcarske Ernad Korać, sve više liči na prostor bez perspektive: nezaposlenost, raspad infrastrukture i ekološki haos tjeraju ljude da “trgaju korijen” i odlaze. U razgovoru za Portal Radio Petnjica govori o razlozima odlaska, komunalnim problemima koji guše svakodnevicu, odsustvu podrške preduzetnicima, položaju mladih i ulozi dijaspore – uz poruku da se bez poštene i odgovorne vlasti “ozbiljni ljudi” teško mogu vratiti i ulagati.
Zaustavljanje iseljavanja
RP: Kada pogledate oko sebe – ko najviše odlazi iz Petnjice: mladi, čitave porodice, stručni ljudi…?
KORAĆ: Iz Petnjice odlaze svi, bez obzira na starosnu dob. Ponajviše mladi, nezavisno od bračnog stanja, stručnosti ili bilo kakve drugačije osobenosti. U nemogućnosti da sebi i svojoj porodici obezbijede osnovne životne uslove, svi idu iz Petnjice. Ne vide nikakvu perspektivu za svoje porodice, sve je u raspadu. Rasprostranila se korupcija, nepotizam, bezvlašće. Bojim se da je na djelu neko trganje naroda sa korijenom i presađivanje na neke druge lokacije, ili čak šta više nas sistematski kao neki korov razbacuju na sve strane. Garašaninovo ”Načertanie“ nam ovoliko zla i jada nije nanijelo.
RP: Šta su, po vašem mišljenju, tri glavna razloga zbog kojih se ljudi odlučuju da odu iz Petnjice?
KORAĆ: Uslovi koje Petnjica nudi ne ispunjavaju ni minimum koji bi zadovoljio potrebe jednog savremenog funkcionisanja, kako pojedinca, tako i porodice. Naravno da je nezapošljenost jedan od glavnih razloga, jer od toga zavise i osnovni uslo-vi života i opstanka. Infrastruktura je na drugom mjestu, česti prekidi dostave čiste i pijaće vode, električne energije, nepovezanost sa susjednim opštinama itd. Ekologija je treći veliki razlog zbog kojeg ljudi idu odavde. Opština se polako i sigurno zatrpava u sopstvenom smeću, i to nije sve. Mogao bih do preksjutra da vam nabrajam.
Komunalni i infrastrukturni problemi
RP: Koji komunalni problem najviše utiče na vaš svakodnevni život (voda, put, otpad, rasvjeta, internet, javni pre-voz…)?
KORAĆ: Svi ti problemi koji ste nabrojali i te kako utiču da život bude dodatno otežan na Bihoru. Da Vam se ne ponavljam, prio-ritetno bih izdvojio i na prvo mjesto stavio vodu, kao najosnovniju životnu namirnicu, pa onda struju, koja je glavni pokterač svih mehanizama, postrojenja, tehnike, pa nakon toga ekologiju, koja sa nepravilnim odlaganjem smeća prijeti da nas zarazi i da nam zatruje okolinu i ove altetnativne izvore vode kojima se koristimo, u nedostatku čiste vode iz vodoinstalacije.
RP: Kako nepostojanje autobuske linije iz Petnjice utiče na vas / vašu porodicu (odlazak u školu, na posao, ljekaru, u Berane/Podgoricu)?
KORAĆ: Na mene nema nekog velikoj uticaja, kad sam u Petnjici imam svoje prevozno sredstvo, ali za ljude koji su tu tokom cijele godine, koji nemaju svoje prevozno sredstvo, utiče i previse. Svaki put kada bih krenuo za Berane, uzeo bih sa so-bom po nekog ko stopira sa strane i čeka da neko ”nalegne“, i da ga prebaci da oposli po nešto u Berane, Rožaje i Bijelo Polje. Jako kompleksna situacija za radnike, đake, bolesne i starije osobe, koji imaju noedložnu potrebu da idu na posao, u školu, na specijalističke preglede, itd.
RP: Kakva je situacija sa vodosnabdijevanjem u vašem naselju ili selu – da li imate vodu redovno, kakav je kvalitet, da li ste se obraćali nadležnima?
KORAĆ: Već sam Vam dijelimično odgovorio u prethodnim pitanjima. Skupo smo u svom selu sve to platili: cijevi i kablove za vodu, pa prokopali tolike kanale, sve to uredno odradili, iz svoga džepa veliki dio novca dali, i opet da nije bunara i izvora, nebi imali kaplju vode da se napijemo, morali bi kupovat ove u bidone. Pouzdano su tačne informacije da je opština nekoliko puta od Vlade dobijala ogromne pare za tu vodoinstalaciju, i ”pojeo vuk magarca“, voda na česmu mutna ko oranje, a parama ni traga ni glasa.
RP: Šta vidite kada izađete iz kuće: uredne ulice, rasvjeta, riješen otpad – ili su problemi vidljivi na prvi pogled?
KORAĆ: Svi ti problemi su i te kako vidljivi, na svakom koraku, zimi manje, manje je naroda, ali se manje i čisti. Ulice u lošem stanju, rupe i kaljuge. Malo i narod slabije vodi računa o otpadu, baca ga svuda, čak i pored praznih kontejnera. Što se tiče rasvjete, navikli smo da je nema, daleko smo mi od toga, izuzev na pojedinim mjestima. Ima mnogo prečih stvari koje nedostaju. Previše je divljih deponija, skoro na svakih 100 metara pored puta. Prošetaš malo po šumama, vidiš gdje građevinske firme kipaju razni šut, polomljene crepove, cigle i blokove, istovare na brzinu i odu. Čak i opštinske komu-nalne službe kopaju ogromne rupe po planini i pune ih svakojakim otpadom, što kasnije može da izazove velike pro-bleme. O tom problemu ste nas redovno izvještavali.
RP: Da morate da napravite listu prioriteta, kojim redosledom bi trebalo rješavati komunalne probleme u Petnjici?
KORAĆ: Predpostavljam da postoje zvanične deponije gdje opštine iz sjeverne regije mogu i smiju da odlažu sve vrste otpada. Treba najprije iscrpiti tu mogućnost. Znam da postoji i moderniji način – reciklaža industrijskog otpada. Treba ovdje napraviti neki mini reciklažni centar, gdje bi se odvajao taj otpad, a kasnije reciklirao i u daljem postupku iskoristio u neku novu proizvodnju. Ima tu mnogo materijala koji se može ponovo iskoristiti. Najprije i bez odlaganja treba raditi na svijesti građana, edukacijom i motom da ”svaki otpad nije smeće“, nego da se može ponešto od toga iskoristiti, kao na primjer: plastika, metal, staklo, PET flaše itd.
RP: Imate li utisak da lokalna vlast i nadležna preduzeća reaguju brzo na prijave građana, ili se problemi vuku go-dinama? Navedite primjer.
KORAĆ: Lokalna vlast nekako, imam utisak, nevoljno i traljavo reaguju na prijave građana. Nikako ne koriste narodno geslo “bolje spriječiti nego liječiti”, mnogo se više bave posljedicama nego uzrokom, zato nam je tako kako nam je. Treba li bolji primjer od ljetošnjeg prekida snadbijevanja vodom, kad je neka grana zalutala u vodovodnu cijev i napravila prekid vodosnadbijevanja nekih skoro mjesec dana. Isto vam je to i sa napajanjem električnom energijom, sa mnogobrojnim odronima I nebrojanim klizištima na lokalnim putevima, da je to samo jednom kvalitetno urađeno nikad nebi došlo do toga. U ljetnjim danima ogromni zastoji kroz centar opstine, zbog bespotrebnog zadržavanja vozila i nepropisnog parkiranja.
Komunalni i infrastrukturni problemi
RP: Kako biste opisali mogućnosti za zaposlenje u Petnjici danas – ima li posla, kakvog, za koga?
KORAĆ: Nema posla bez otvaranja fabrika, raznih zanatlijskih firmi, nema tu realnog zapošljavanja. Ovo sporadično partijsko ili političko zapošljavanje i neke rokade nije vrijedno nikakvog pomena. To je samo neko potkusurivanje i jeftina i providna politička trgovina.
RP: Šta najviše koči pokretanje malih biznisa ovdje: nedostatak kapitala, birokratija, mala kupovna moć, ne-dostatak radne snage, nešto drugo?
KORAĆ: Pokretanje tih malih i srednjih preduzeća definitivno najviše koči nesigurna politička situacija u opštini, koruptivna i neodgovorna vlast, koja mnogo obećava a ništa ne ispunjava, ogromna i nesređena birokratija. Pojavio bi se kapital, da se ima povjerenja u opštinske službenike. Radna snaga se bukvalno vani iselila, južnije po Primorju i u Podgorici.
RP: Da li znate za uspješne primjere malih biznisa, posebno onih koje su pokrenuli lokalni ljudi ili povratnici iz di-jaspore? Šta mislite zašto su uspjeli? Koliko su poljoprivreda, stočarstvo i prerada hrane i dalje realna šansa za pristojan život u Bihoru? Šta najviše nedostaje (otkup, prerađivači, sertifikati, podsticaji)?
KORAĆ: Na žalost malo je povratnika iz dijaspore, i oni što se vrate su veoma blizu da se pokaju. Znam porodicu koja se vratili iz Švajcarske, ovdje nastavili da se bave poljoprivredom i stočarstvom, postali su trn u oku, svima smetaju i svi gledaju da im napakoste i da ih slome. Umjesto da su srećni što je neko radan, vrijedan, pošten, pa da mu pomognu, skoro svi su se okomili na povratnika. Ni opština nije pokazala ni gram sluha da mu izađu u susret da mu pruže dobrodošlicu i da ohrabre i ostale da se vraćaju. Poljoprivreda, zemljoradnja, stočarstvo je bilo tradicionalno primarno zanimanje naših predaka, ali je skoro na izdisaju. Nema nikakve razvojne strategije i ozbiljnog plana koji nudi opštinska vlast da ojača te poljoprivredne grane.
RP: Vidite li potencijal za razvoj turizma (planinski, seoski, kulturni, vjerski)? Šta bi prvo trebalo uraditi da bi ovdje došlo više turista?
KORAĆ: Prvo treba da se povede mnogo računa da se sredi ovo naše neuredno i zapušteno dvorište, da se pristojno očisti, da se uljepša, dotjera, da se uozbilji sve to, pa tek onda možemo eventualno da razmišljamo o turizmu. Da tu napravimo kon-tinuitet. Neko ko ti samo jedanput dođe u nesređenu kuću, taj će te uvijek zaobilaziti, pogotovo stranac, koji nije preterano zahtjevan, ali je posebno alergičan na nemar i prljavštinu. Taj ti dođe jednom i ponese loš utisak koji nesmetano širi dalje, a to je u tom poslu najbitnije, ta vrsta tihe ali aktivne propagande. Sve potiče od osnovne i pri-marne domaćinske higijene. Tu se u startu vide realni dometi, koliko zapravo turistima možemo ponuditi.
RP: Smatrate li da postoje jasne i transparentne mjere podrške preduzetnicima u opštini Petnjica? Da li ste se lično prijavljivali na neki konkurs / projekat? Kakva su iskustva?
KORAĆ: Naravno da ne postoje nikakve mjere podrške. Imaju jako uspješne mjere opstrukcije. Imaju ogroman kapacitet obećanja dobro upakovanih u ”šarenu lažu“. Posjeduju jako dobro providnu priču, ali samo za malu djecu, o tamo nekakvoj saradnji. Pokušavao sam nekoliko puta da redovnim putem sredim dokumentaciju u vezi svog objekta Tvrdjava, koji sam planirao da završim i pokrenem jednu jako dobru turističku priču. Obeshrabren sam sa reakcijom iz opštine, tako da smatram da su za sada male šanse da išta ostvarim. Na žalost i na državnom nivou su se raspuhali neki stari vjetrovi koji su razjarili neke aveti prošlosti i opet nešto ideološki zaudara na ostrašcenu matricu koja se pečatno ogleda u ljudima koji su zaposjeli neke bitne državne funkcije i strogo selektivno primijenjuju zakon, u koji se ja imenom i prezimenom smatram nekim manje vrijednim stanovnikom nekog nebitnog reda.
Obrazovanje i položaj mladih
RP: Kako ocjenjujete uslove u školama u Petnjici (nastava, oprema, vannastavne aktivnosti, digitalne vještine)?
KORAĆ: U okolnim seoskim školama uslovi su katastrofalni. Nastava sa po nekoliko đaka, pogotovo u ovim zimskim uslovima je otežana. Oronule stare škole rađene u posljeratnom komunističkom periodu sa neuslovnim učionicama, dotrajala stolarija, loše ili nikakvo grijanje bez toplotne i hidro izolacije, i dan danas nije mnogo adaptirano. U osnovnoj i srednjoj školi u Petnjici situacija je malo bolja, mada ne vidim neko veliko zalaganje kod djece da se dokazuju, takmiče, da pokazuju i donose dobre rezultate, mnogo više ih interesuju društvene mreže i telefone bukvalno ne ispuštaju iz ruku.
RP: Koliko mladi u Petnjici imaju prostora da se bave sportom, kulturom, omladinskim aktivizmom – postoje li klubovi, udruženja, mjesta za okupljanje?
KORAĆ: Mislim da niko nema talentovanije sportiste od Bihora. Ima taj fudbalski klub u Petnjici, što je ujedno tradicionalno jako zastupljen sport na Bihoru. Postojali su i neki borilački sportovi, koji nijesu imali nekog uspjeha i pretežno nijesu dugo opstajali. Na žalost omladina nema nekih određenih lokacija gdje bi se okupljala i gajila sportski duh koji je jako bitan za njihovu nadgradnju. Izuzev par kafića i lokala gdje dangube i kuju planove kako i na najbezbolniji način ”spuču šipke“ i da idu vani.
RP: Imate li utisak da se glas mladih čuje u opštini – da li se pitaju za bilo šta što se tiče njihove budućnosti?
KORAĆ: Ne čuje se glas ni mladih, ni starih, ni bolesnih, ni iznemoglih, jedino ukoliko imate nekih bliskih dodirnih tačaka sa ljudima koji donose odluke, onda imate šansu da vas neko čuje i da vam se izađe u susret.
RP: Da li mladi koje poznajete planiraju da ostanu u Petnjici, da odu u veće gradove Crne Gore ili u inostranstvo? Šta navode kao glavne razloge?
KORAĆ: Većina mladih koje ja poznajem su ili u inostranstvo ili su trenutno došli na neke mini odmore, ili se spremaju da idu. Jedan broj je odselio za Podgoricu, primorje, rade na građevini ili su taksisti. Glavni razlozi su izostanak perspektive u Petnjici. Ne postoji nikakva strategija razvoja i ne žele da gube vrijeme. Kako da se organizuju, da normalno žive, da pošteno rade, da prošire porodicu, da se ostvare kao roditelji, nemaju odgovore na ta i još mnoga pitanja.
RP: Šta bi po vama najviše pomoglo mladima da ostanu: više stipendija, više posla, bolja infrastruktura, mjesta za izlaske i druženje, nešto drugo?
KORAĆ: Posao prije svega, da mogu solidno da zarade za jedan pristojan život. Pa kad zarade, mogu da planiraju i brak i porodicu, i sve ostalo. To je osnova. Jednostavno da sami sebi obezbijede sredstva za normalno funkcionisanje. In-frasrtuktura je odavno probila dno. Mjesta za izlaske postoje, ali ako nemaš neki zarađeni novac u džepu, nemaš ni uslova da izađeš, da se opustiš, da živiš. Kako???
Očuvanje kulturnog identiteta i tradicije
RP: Da li mislite da se u Petnjici dovoljno radi na očuvanju bihorske kulture i tradicije (manifestacije, festivali, Re-vija „Bihor“, kulturni centar, folklor…)?
KORAĆ: I tu se nedovoljno radi, iz mnogo razloga. Borba za golu egzistenciju je i to stavila po strani, i u sjenku bacila baštinjenje tih vrijednosti. Postoje naznake da će doći bolje vrijeme za te aktivnosti, jer ima najava da će opština ozbiljnije izdvajati sredstva iz budžeta za te namjene i preuzeti odgovornost za te konkretne aktivnosti. Naravno ukoliko i to ne ostane mrtvo slovo na papiru. Revija “Bihor” je za svaku pohvalu, folklor solidno funkcioniše.
RP: Koje manifestacije ili događaji vam najviše znače – imate li osjećaj da okupljaju i lokalne ljude i dijasporu?
KORAĆ: Meni lično sajmovi naših proizvoda mi najviše znače, ali je jako malo lokalnih izlagača, koji nekako stidljivo ulaze u tu priču. Potrebno je ohrabriti domaće proizvođače da ozbiljnije shvate te sajmove i da se mnogo bolje pripreme i daju sve od sebe da izlože ono svoje i ono najbolje što imaju. Kasnije dolaze ozbiljniji rezultati.
RP: Da li su djeca i mladi zainteresovani za tradicionalnu muziku, priče, običaje, ili se taj interes gubi? Zašto?
KORAĆ: Mislim da su mladi više orijentisani na modernije muzičke pravce, jer je tradicionalna muzika izgubila bitku sa muzičkim pravcima koji su zastupljeniji na elektronskim medijima. Tradicionalni običaji se praktikuju ali u veoma maloj mjeri, jedino još tamo gdje ima starijih osoba koje mogu da svojim autoritetom i savjetima utiču, ali je i toga sve manje.
RP: Koliko vam znače mediji iz Petnjice (Radio Petnjica, portali, lokalni autori) u njegovom očuvanju – šta rade dobro, a šta bi moglo bolje?
KORAĆ: Mediji rade svoj posao. Jako sam zahvalan portalu Radio Petnjica, jer svakodnevno serviraju informacije iz prve ruke, i umnogome utiču da se reaguje na pojedine uočene manjkavosti koje oni iznose u etar. Jedino tako može da se vrši neki konkretniji pritisak na lijenje opštinske organe da napokon i oni reaguju. Svojevremeno su nas izvještavali o raznim ekološkim incidentima i čestim zakulisnim radnjama koje nikome ne služe na čast: voda, struja, kanalizacija i još stotine manjkavosti koje Radio Petnjica primijeti i obaviještava širu javnost, pa tek onda neka iznuđena reakcija iz opštine. Pojedini lokalni autori ponešto pišu samo da bi pisali. Lak hair od toga.
Uloga dijaspore u razvoju lokalne zajednice
RP: Kako vidite dijasporu – više kao ekonomsku podršku (doznake, pomoć) ili kao partnere u razvoju (investicije, projekti)?
KORAĆ: Dijaspora je jako bitan faktor, ali se nedovoljno kvalitetno radi sa njom. Nekako nam se uvijek potura kukavičije jaje da mi trebamo, možemo i moramo da iznesemo teret, a nikako nam se ni u čemu ne udovoljava. Naravno da bi dijaspora bila ozbiljan partner, ali mislim da za sada nemamo sa kim, jer opština ne radi ništa da nam pomogne i da nas motiviše da pokrenemo nešto na Bihoru.
RP: Šta mislite, da li dijaspora dovoljno zna o stvarnim problemima u Petnjici (voda, putevi, posao), ili ima ul-jepšanu sliku kroz kratke dolaske ljeti?
KORAĆ: Dijaspora sve vidi, nemojmo pokušavati da im zamaglimo oči, živimo u uređenim sredinama, sa modernom infrastruk-turom pa se bezgranično razočarmo kad se vratimo ovdje da provedemo svoje odmore sa svojim najmilijima. Dodatno smo utučeni jer vidimo da se još i više stagnira, da sve propada. Dokazano nam je svakog puta da je opština ostala nijema na mnogobrojne primjedbe i sugestije i da nemamo kome da se obratimo.
RP: Da li smatrate da opština ima dobar i organizovan odnos prema dijaspori (savjet dijaspore, zajednički projekti, javni pozivi)? Šta bi nedostaje?
KORAĆ: Daleko od toga. Opština i trenutna vlast u njoj pokušava nekim najjeftinijim i najprimitivnijim marifetlucima i triko-vima da dobije neku trenutnu korist, da se pojedinci propisno ugrade u neke donacije ili eventualne projekte, nema plana o dugoročnijoj saradnji. Dijaspora to vidi, otuda su skoro svi uložili neki svoj novac i poslove daleko od Petnjice. Nedostaje iskrenost opštine, nedostaje prava vizija.
RP: Šta biste poručili ljudima iz dijaspore: u šta bi, po vama, trebalo da ulažu u Petnjici da bi to osjetili i oni koji žive ovdje svaki dan?
KORAĆ: Dijaspori bih najiskrenije poručio da okupi nekoliko pametnih i poštenih ljudi, znamo da ih ima, i da se politički aktivi-raju ovdje na lokalu, udruže sa nekolicinom slobodnih ljudi na lokalu, ako ih ima, i da smijene i pometu ovu nesposob-nu vlast, da se organizuje da primijene ono što su tamo godinama naučili, da se pošteno radi, da se sačuva životna sredi-na, da se stvari mijenjaju na bolje, jer u suprotnom, bojim se da će doći samo da ugase svijetlo.
RP: Da li biste podržali ideju da se jednom godišnje u Petnjici organizuje skup dijaspore i lokalne zajednice na kojem bi se javno dogovarali konkretni projekti za narednu godinu?
KORAĆ: Mislim da je to za sada još samo jedna utopija u nizu. Nema haira od toga. Ovi naši lokalni političari gledaju da zamažu oči dijaspori, da ih nekako preveslaju. Problem je u tome što nemaju konkretnih odgovora na tolika pitanja koja im dijaspora postavlja na sveobuhvatnu propast cijelokupnog sistema. Pozovu oni neke svoje probrane pristalice, te u čast toga skupa, kao žrtva padne i poneko jagnje. Uvijek me nasmije opaska jednog mog rođaka, koji šaljivo kaže da oni znaju da se propisno “naloču” i da zaborave sve nedaće koje tište Bihorce. Ozbiljni ljudi definitivno nemaju sa njima šta da razgovaraju.
SAMIR RASTODER
This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
