U MZ Radmaci, na izlazu iz Radmanske klisure, desilo se ono što se u uređenim državama zove brutalna intervencija u koritu i prostoru vodotoka, a kod nas najčešće prolazi kao „neka se radi, ne pitaj ništa“. Prema onome što se vidi na terenu rijeka je na tom potezu preusmjerena u cijevi, iznad cijevi je napravljen nasip, a na nasipu praktično formiran improvizovani most/saobraćajnica. Fotografije sa lica mjesta pokazuju svježe betonirane ivice i potporne elemente, veliki iskop i nasip od kamena i šuta, te cijevne propuste kroz koje se voda sprovodi, što potvrđuje da se ne radi o „sitnoj sanaciji“, već o ozbiljnoj promjeni terena i režima toka.
Problem nije samo estetski. Problem je suštinski. Prirodni dragulj i ogroman turistički potencijal Petnjice pretvoren je u prašnjavi, nasuti koridor, a klisura, koja bi u bilo kojoj zemlji sa minimalnim standardima zaštite bila pod režimom kontrole i dozvola, ostavljena je na milost lokalnim moćnicima.
CIJEVI UMJESTO KORITA: PRIRODA SE NE „POMJERA“ BEZ POSLJEDICA
Kad se rijeka „stavi u cijev“, ne mijenja se samo pejzaž. Mijenja se cijeli sistem. Brzina i nivo vode, erozija, taloženje materijala, stabilnost padina, rizik od bujičnih talasa i začepljenja propusta. Klisura nije kanalizacija. A kad cijev jednom postane „novo korito“, svaka veća kiša postaje test. Hoće li propusti izdržati, ko je garantovao proračun, i ko će snositi posljedice ako voda nađe put mimo cijevi?
Fotografije dodatno ukazuju na masivan nasip i nove betonske elemente uz trasu, uz metalne stubove koji djeluju kao priprema za ogradu. To znači da se radovi ne tretiraju kao privremena improvizacija, već kao trajno rješenje, i to rješenje koje klisuru pretvara u servisnu zonu nečijeg interesa.
KO JE OVO DOZVOLIO: JAVNI INTERES ILI PRIVATNI POSAO?
Najopasniji dio priče nije ni beton, ni šut, ni cijevi, već ćutanje institucija. Ako je sve urađeno zakonito, onda mora postojati jasna dokumentacija. Vodna saglasnost, uslovi zaštite prirode, projekat, nadzor, građevinska dozvola, eventualna procjena uticaja na životnu sredinu, kao i mišljenja nadležnih organa. Ako toga nema, onda je riječ o samovolji koja je dobila prećutnu ili otvorenu podršku lokalne uprave.
U Petnjici, kažu mještani, „svi znaju ko stoji iza posla“. Mi nećemo licitirati imenima bez papira. Ali zato je dužnost lokalne vlasti da prestane da glumi neinformisanost i da javno odgovori: ko je investitor, na osnovu kojih dozvola i uz čiju saglasnost je izvršena ovakva intervencija.
TORINE: KADA PUT POSTANE ORUĐE ZA RAZARANJE KULTURNOG DOBRA
Posebno uznemirava navod da je trasiranje i probijanje puta razaralo prostor u blizini arheološkog nalazišta Torine. Ako je ijedan dio radova zadirao u zonu kulturnog dobra ili potencijalnog nalazišta, to je oblast gdje „nisam znao“ ne postoji kao izgovor. Kulturno nasljeđe nije privatna parcela za nasipanje šuta. Ako je došlo do devastacije, javnost mora znati da li je iko iz nadležnih institucija izašao na teren, da li je traženo mišljenje i da li je pokrenut postupak zaštite.
GODINAMA TRAJE, NIKO NE REAGUJE: PETNJICA KAO PROSTOR BEZ PRAVILA
Po onome što znamo sa terena, ovakvo stanje traje godinama, a betoniranje i finalizacija dijela iznad cijevi desili su se tek nedavno. Još poraznije od samog zahvata je atmosfera straha i rezignacije. Svi kritikuju u malim krugovima, ali niko nema snage da digne glas. To je definicija zarobljene zajednice, gdje je dovoljno da neko sa novcem dođe i radi šta mu je volja, a institucije se ponašaju kao neprobojni štit bez odgovora.
Zato pitanja ponovo šaljemo, sada formalno pozivajući se na Zakon o slobodnom pristupu informacijama, jer klisura i rijeka nijesu ničija privatna igračka. To je zajedničko prirodno i potencijalno kulturno dobro.
SAMIR RASTODER
