Dugo smo mislili da je tranzicija maraton sa lošom scenografijom, a onda je došlo novo doba u kojem se stare komande samo preimenuju. Nekad: „U ratnu jedinicu“. Danas: „U isti koš sa klanovima“. Nekad je papir nosio pečat „TAJNA“. Danas to zovemo „VETING“. Riječnik je svjež, ali namjera bajata.
Prije neki dan u parlamentu, prvosveštenom hramu naše političke dramaturgije, jedan od lidera Demokratske Crne Gore Boris Bogdanović izvodi tiradu o svojim nadljudskim patnjama i progonima od bivšeg režima. Herojska samožrtva, sa pauzama za aplauz. Da nema života od te melodrame, angažovali bismo ga da barem čita sa telepromptera časove iz građanskog vaspitanja. Ali kad narodu objašnjavaš da ti je juče gore nego što je drugima bilo devedesetih, to je već, bajka za populističko mazanje očiju.
Kako smo došli ovdje? Devedesetih, dok su „junačke“ crnogorske snage jurišale na Dubrovnik i „ostale komšije“, nas nekoliko ludaka, odnosno, kako nas danas zovu, „identitetskih fanatika“, išli smo komšijama i tražili oprost. Trideset godina kasnije, ti isti jurišnici (ili njihovi politički nasljednici) objašnjavaju nam da baš mi kočimo evropski put. Oni ljube evropske vijence, a naše požutjele papire proglašavaju „neukusnim uspomenama“.
Iz arhive vadim dokument kao dokaz vremena. Na vrhu, nezgrapnim rukopisom: „NE OTVARAJU VRATA — 2 puta… 8.9.92. — mobilizacija”. Na dnu olovkom: „MAJKA TVRDI DA NIJE KUĆI — DRSKO ODBIJA.” To „drsko odbija“ je dijagnoza jedne male pobune – ne dam ti sina da ga vodiš u tuđu nesreću. Tada su po nas dolazili očevi i đedovi današnjih evropskih reformatora. Danas stignu njihove etikete, ljepše dizajnirane, ali jednako opasne.
Namnožili su se razni bogdanovići, mandići, radunovići i ini, naizgled puni samopouzdanja i sa pozicije vlasti, na svaku našu kritiku prilijepe po jednog Zvicera, Kašćelana ili Milovića.
Mehanizam je prost. Zamijeni krivicu etiketom, porijeklo tuđim blatom. Ako kritikuješ, nalijepe ti neke vedete kriminalnih klanova, u zavisnosti od dnevnog menija.
Samo kratko podsjećanje za nove generacije i da istina ne ode kroz prste. Demokrate su nastale cijepanjem SNP-a. Kadrovski kontinuitet 90-ih promijenio je logo, ne i biografiju. DF vuče liniju preko Narodne/Srpske narodne. Ista ikonografija, danas u funkcijama. Kad predsjednik Skupštine polaže vijenac ikonografiji četništva i prepravlja sjećanje, to nije „pomirenje“, to je krečenje istorije.
A onda najnoviji standardi. U poslednjim sedmicama na sceni je diciplinovanje kritičkih medija uz asistenciju tužilačko-bezbjednosnog aparata. Specijalno državno tužilaštvo poručuje da pokretanje predmeta, u kojima će se, navodno, ispitivati i urednici, „nije atak na slobodu medija“ i da su neki osumnjičeni „preko medija uticali na političku i izvršnu vlast“. Lijepo zvuči, naročito kad Ministarstvo kulture i medija smiruje javnost da „sloboda medija nije ugrožena“. Kritičari pak čitav paket nazivaju zastrašivanjem i progonima, crtanje meta kroz institucije, ne više samo sa partijskih profila.
Ovo nije počelo juče. U junu je Medijski savjet za samoregulaciju upozorio na nastup Borisa Bogdanovića, koji je sa poslaničke govornice bez dokaza optužio TV E, M Portal i Portal Analitika da ih plaćaju klanovi, do 8.000 eura „po tekstu“. To je školski primjer targetiranja sa imunitetom, bez obaveze da dokažeš, uz vrlo realnu posljedicu po bezbjednost ljudi koji rade svoj posao.
U međuvremenu se u praksi utvrđuje dvostruka igra. Partije objavljuju fotografije urednika uz optužbe i moralne presude, a institucije, koje iste te partije kadrovski pune, pokreću „predmete“ koji bez jasnih kriterijuma lebde nad redakcijama kao Damoklov mač. Kad se javiš i kažeš – „Oprostite, ali ovo miriše na disciplinovanje“, dobiješ seminar o evropskim standardima. Evropskim, jasno — onim u čijoj fusnoti piše da su novinari izmišljeni da bi političari imali koga da prevaspitavaju.
Što je najluđe, sve se to prodaje kao „dekriminalizacija politike“ i „transparentnost“. Pa ko bi bio protiv? To je ljepota eufemizma. Etiketiraš medij kao alat podzemlja, političkog protivnika kao identitetskog fanatika, a bivšu zabludu promijeniš u današnje zvanje. Na kraju ciklusa, opet si ti jedini reper civilizacije.
Zato je taj moj požutjeli papir važniji od svih njihovih svježih PR-saopštenja. Na njemu piše „NE OTVARAJU VRATA — 2 puta… mobilizacija“, a ispod „MAJKA… DRSKO ODBIJA“. To „drsko“ je danas isto što i naš javni govor. Uporno odbijanje da nam djecu vode u novu mobilizaciju, ovaj put moralnu, u kojoj ćeš ili ćutati ili biti „klan“.
Ovo nije nikakav poziv na dramatične gestove. Ovo je poziv na dosadnu, upornu provjeru svake rečenice vlasti. Jer kad ti kažu da sloboda medija nije ugrožena u trenutku kad urednike zovu na ispitivanja, a parlament služi za čitanje optužnica bez dokaza, onda znaš da je sjećanje na cijeni. A sjećanje je jedini veting koji vrijedi. Sjećaš se ko je juče lovio ljude po haustorima, ko je prekrajao istoriju, ko danas crta mete i kažeš: Ne, hvala!
Pamtite, jer oni računaju na vaš zaborav. A mi i dalje „drsko odbijamo“.
SAMIR RASTODER/STANDARD
LINK:
https://www.standard.co.me/kolumne/osvrt-drsko-odbijamo
