Isad Isko Mehović, rođen 1976. godine u selu Ponor, u opštini Petnjica na severu Crne Gore, već skoro trideset godina živi i radi u Luksemburgu. Aktivan je član udruženja „Zavičajni klub Bihor“, gde se u svim prilikama i programima ovog udruženja može na njega računati, a takvih prilika nije malo; od početka do kraja svake godine nižu se programi; priča se o Zavičajnom klubu Bihor, piše se istorija…
Isko, kao i mnogi drugi u ovom udruženju, sa punom svijesti o važnosti projekata, preuzima svoje obaveze i tiho, kako to samo najčestitiji iz društvene zajednice rade, završava jedan posao i odmah prelazi na drugi. Tako to čine najiskreniji i najčestitiji članovi svake zajednice, iza koji se nižu rezultati, a ne prazno hvalisanje.
Iako je davno otišao iz svog kraja, nikada nije zaboravio svoj Ponor, svoje detinjstvo, duboke snježnе pokrivače, ni hladne vjetrove koji su ga šibali dok je odlazio od kuće ili joj se vraćao. Nije zaboravio ljetnja predvečerja, ni pomračinu koju su presijecali letovi svitaca. Sve to čini njegov zavičaj i još mnogo toga.
Isko nije zaboravio ni svoje učitelje – Ružicu i Sima Ristić, koji su ga učili od prvog do četvrtog razreda u OŠ „Mahmut Adrović“ na Ponoru.
– Bili su to divni učitelji koji su nas učili prva slova, učili nas kako se postaje marljiv učenik i kako iz marljivog učenika razvija čovjek – kaže Isko.
Odlučio je da ih pronađe; tragao je i saznao da su oboje živi i zdravi, te da svoje penzionerske dane provode u selu Straža, nedaleko od Gnjilana, na Kosovu.
Nije se dvoumio: jednoga dana krenuo je u potragu za njima. Sa dvojicom komšija iz svog sela – Mehom Mehovićem i Sabrom Ajdarpašićem, krenuo je prema Kosovu, da pronađe svoje učitelje koje su svi u selu neizmjerno voljeli. I našli su ih. Dočekali su ih s velikim oduševljenjem i radošću. Evocirali su uspomene, pričali o Ponoru i Bihoru, o ljudima iz toga kraja… Bilo je i suza.
Iako su učitelji u poodmaklim godinama, nisu izgubili toplinu i ljubaznost koja ih je krasila i na Ponoru.
– Kada su njih dvoje napustili Ponor, meni je bilo dvanaest godina, nikada nisam bio tužniji. Gledao sam kako su zamicali niz bihorske puteve i plakao. Svi su žalili za njima – dodaje Isko.
Poslije prve posjete sa komšijama, Isko je u ljeto 2024. godine sa suprugom i djecom ponovo otišao u selo Straža kod Gnjilana svojim učiteljima. Tada su dogovorili da njih dvoje dođu na Ponor u posjetu selu gde su proveli devet godina, od 1979. do 1988. godine, u posjetu školi u kojoj su službovali, svojim učenicima, žiteljima Ponora…
Tako je i bilo. Desetog avgusta ove godine njih dvoje se ponovo vratiše onim putevima kojima su i otišli, a dočeka ih oko šezdesetak građana Ponora, a bilo ih je i iz drugih sela. Radost velika. I opet suze, grljenja, prisjećanja na davne dane.
Isad Isko Mehović pokazao je kako se vole i poštuju oni koji to zaslužuju, bez obzira na to kojoj vjeri, naciji ili političkom opredjeljenju pripadaju.
Ovo je primer koji valja slediti. Naš Isko, veliki čovjek!
Faiz Softić
