Ugrožena životna sredina u Petnjici, spontane deponije i problemi sa veliikom količinom otpada, je nekoliko važnih stvari o kojima smo razgovarali sa Fehimom Koraćem, redovnim profesorom fizičke/primijenjene hemije na PMF-u Univerziteta u Sarajevu (Odsjek za hemiju). Razgovor je vođen u okviru projekta “Fokus Bihora” koji realzuje portal Radija Petnjica u saradnji sa Minisarstvom kulture i medija.
RP: Vi često ističete da su rijeke lokalno „zagađene do nivoa bez života“. Šta je prvi, najjeftiniji korak koji opština i građani mogu uraditi u narednih 6 mjeseci?
KORAĆ: Nažalost, našim rijekama skoro da nema spasa. Kao što znate naše rijeke su male, vodostaj većinom tokom godine se ne može mjeriti. Na očigled svih one su postale deponije u pokretu. U njih se odlaže sve, bez kriterijuma. Za tako male vodotoke jedini je spas da budemo svjesni da se to dalje ne smije raditi. Kada bi bilo nekih sredstava da se urede korita i da se napravi šetalište onda bi to bila prava stvar. Nešto za tako kratko vrijeme? Jedino što bi bilo realno je da se radi na osvještavanju onih koji zagađuju rijeke da to ne rade. Bilo bi dobro kada bi se napravila akcija čišćenja korita rijeka. Odmah bi se vidjelo nešto dobro. To je obaveza, prije svih, komunalnog preduzeća.
RP: Kako procjenjujete održivost ideje regionalne deponije i šta je minimalni tehnički standard koji mora biti ispunjen da bi imala smisla?
KORAĆ: Regionalna deponija je državni interes. To je prijeka potreba. Zagovara se otvaranje regionalne deponije na prostoru opštine Bijelo Polje. Tu dolazimo do pat-pozicije: kada imamo smeća po urbanim dijelovima onda se pravi pritisak da se transportuje a ujedno se ne dozvoljava otvaranje deponija gdje bi se taj otpad odlagao. Odabir mjesta deponije postaje politički problem.
Ne može se praviti deponija na bilo kojem mjestu. Prije svega se mora voditi računa o tome šta će se uraditi sa produktima deponije: procjedne vode, zapaljivi gasovi, neugodni mirisi. Postoje metode i načini da se to umanji. Na primjer: procjedne vode sa deponija ako nisu pod kontrolom zagadiće sve vodotoke, izvore pitke vode, okolno zemljište…
RP: Koje ste lekcije naučili iz terenskih eko-akcija (poput čišćenja oko Jukove česme) – gdje institucije moraju „uskočiti“, a gdje je presudna građanska disciplina?
KORAĆ: Pored ostalih aktivista i ja sam organizator i učesnik jedne akcije čišćenja (koliko su obaveze dozvoljavale). Iako nije bio veliki broj učesnika uradili smo veliki posao. Nikom nije to teško palo. Uz to, druženje je bilo na visokom nivou.
Ja, iz principijelnih razloga, ne učestvujem u takvim akcijama u Sarajevu. Ne dajem alibi neodgovornim. Kod mene u džepovima skoro uvijek možete naći komade papira, plastike i ostalog otpada – čekam pogodno mjesto da odložim. Tako se ponašam ja, moja porodica i moji poznanici. Ne treba nas podsjećati šta treba raditi. Konačno, ambijent u kojem živim i ja moram čuvati.
Što se tiče spomen obilježja, javnih i hair-česama, to je posebna situacija. To su obilježja koja su u pomen na značajne ljude za zajednicu ili porodicu. Oskrnaviti sjećanje na njih pada teško. I pored svega toga, zbog naših predaka, mi nastavljamo održavanje tih mjesta. Uloga institucija je zakonom definisana a na nama je da njima i nama pomognemo.
RP: Često zagovarate vjetro i solar, a upozoravate na rizike mini-hidroelektrana. Možete li to objasniti na konkretnom lokalnom primjeru?
KORAĆ: U novije vrijeme nastoji se što brže doći do bogatstva. Mini hidroelektrane su izvori velikih zarada. Niko ne pita šta će biti sa okolinom. Da li uništavamo biodiverzitet? Kome to treba!! Kada bismo ukoritili naše rijeke, ne bi ostalo ništa. To nema smisla, ne treba ni razmišljati u tom pravcu.
Imamo još izdašnih, neiscrpnih resursa. Prije svega mislim na iskorištenje snage vjetra i sunčeve energije. Ja bih prednost dao vjetroelektranama. Zauzimaju mali prostor a uvijek mogu biti u pogonu. Na okolnim planinama uvijek „pirka“ vjetar. Također, u solarna energija je dobra investicija. Vidim da sve više domaćinstava ugrađuju solarne panele i proizvode struju.
RP: Da li biste podržali uvođenje lokalnog „eko-poreza“ namijenjenog isključivo finansiranju čišćenja divljih deponija i edukacije u školama?
KORAĆ: Tražili smo da imamo opštinu. Dobili smo je. Sa tim smo dobili i neke obaveze koje moramo plaćati, kao svuda u svijetu. Prvo bih napravio uslove da sva domaćinstva u opštini Petnjica imaju predviđene kontejnere, da ne nose smeće do centra Petnjice. Sa tim bi morali plaćati i odvoz tog otpada. Kada bi se to ostvarilo bilo bi puno više sredstava za rad komunalnog preduzeća. Za očekivati je i efikaniji rad. „Eko-porez“? obično se to uvodi većim zagađivačima. U Petnjici ih nema puno. Svakako bih uveo za takve slučajeve. Treba obratiti pažnji i na automobile. Postoje eko-norme koje su dozvoljene. Kod nas u Bosni i Hercegovini automobili su podijeljeni po kategorijama. Čim nastupi emisija većeg zagađenja – naredi se da se ne smiju koristiti automobili ispod EURO 5, na primjer.
Što se tiče edukacija u školama, mislim da se to dobro radi. Djeca su odgovornija od odraslih. Od njih možemo dosta naučiti ako ih slušamo.
RP: Šta je realna mapa puta za rekonstrukciju puta Petnjica–Miraj Brdo: faze, troškovi, eksproprijacija, rokovi – i gdje dijaspora može najviše pomoći?
KORAĆ: Rekonstrukcija puta Petnjica – Miraj Brdo je izuzetno značajna. Tu gravitira veliki broj mještana. Žalosno je vidjeti stanje tog puta. Rupa do rupe i između još jedna. U toku je akcija za izradu projekta za taj put. Taj projekat bi uzeo u obzir sve aspekte koji bi bili vezani za tu saobraćajnicu. Očekujem da će to ići u dobrom pravcu. U opštem interesu je da imamo dobre puteve. Kada se provede pravedna eksproprijacija onda neće biti problema. Mada imam i nekih nezvaničnih informacija da će tu biti izvjesnih opstrukcija. Nije mi jasno da oni koji su skoro čitav životni vijek proveli na Zapadu, ne vide dobrobit putnih komunikacija. Treba malo šire gledati.
Ako to bude prihvaćeno sigurno će to biti veliki iznos koji samo država Crna Gora može finansirati. Ne treba očekivati da to mještani iskeširaju. I država Crna Gora treba pokazati da smo i mi njeni. Što se tiče rokova – trebalo je završiti još prije 5 godina. Što prije to će biti ugodniji život. Ne bih dijasporu ovdje uključivao. Dosta su davali za razne akcije, i za finansiranje izrade projekta. Njihovo je da nađu interes za ulaganje u pokretanju biznisa.
RP: Zavičajni muzej: zašto je važan i šta je potrebno da se „odblokira“ proces koji ste pomenuli da stoji kod opštine?
KORAĆ: Ideja otvaranje Zavičajnog muzeja je stalno tinjala. Okupljeni oko te ideje smo nešto i napravili. Uz stručnu pomoć iz svojih domena smo predložili Statut Zavičajnog muzeja. Tu su među ostalima radili Ruždija Kočan, akademik Izet Šabotić, Ismet Ramčilović, pravnik, Esmir Cikotić, pravnik, Mirsad Rastoder, moja malenkost itd (nabrajanje je uvijek nezahvalno, vjerovatno sam nekog izostavio, nenamjerno). Predali smo to opštinskim strukturama i još nismo dobili nikakav odgovor.
Itekako nam je bitno imati Zavičajni muzej. Treba pokazati da imamo svoje korijene i porijeklo. Da smo imali i imamo autentične običaje. Rušenje svake stare kuće gube se značajni eksponati koji dokazuju naše postojanje.
Imati i upravljati opštinom je višedimenziono. Imate neke uobičajene aktivnosti, svakodnevne. Ali postojanje opštine bez arhiva, muzeja, doma zdravlja, matičnog ureda, zemljišno-knjižnog ureda i ostalih komponenti nema smisla. Nije muzej opterećenje, to je značajna institucija. Ne trebamo ići u Berane ili Istanbul da vidimo ko smo bili i šta smo.
Pokucati ponovo na vrata Opštine? Pa to nije samo naša korist.
RP: Kako bolje „uvezati“ dijasporu, lokalne proizvođače (mljekarstvo, pčelarstvo, ljekovito bilje) i turizam da nastane lanac vrijednosti koji ostaje u Bihoru?
KORAĆ: Petnjica još uvijek nije opasno zagađena. Još ima mjesta za razvoj turizma i zdrave organske poljoprivredne proizvodnje. Opet se vrtimo u krug. Da bismo imali značajniji razvoj turizma trebaju nam dobri putevi. Ne treba biti put do mog prijatelja Tufa Ajdarpašića avantura nego ugodno putovanje do Vrševa. A on ima šta pokazati. Ima u Bihoru dosta neistraženih mjesta koja su stvorena za turizam. Mi koji živimo tu manje primjećujemo. Stranci su bolji recenzenti u tome.
Uz pravedne poticaje i poljoprivrednici mogu raditi svoju djelatnost. Ima uslova i ima zdravih pretpostavki za to. Ohrabruje činjenica da sve više mladih se opredjeljuje za poljoprivredu.
Veliki potencijal je i u otvaranju fabrika vode. To je resurs koji nepovratno propada. Imamo dobar kvalitet vode koji ne treba da se tretira da bi se plasirao na tržište. Tu vidim ljude iz dijaspore koji mogu vidjeti interes. Angažman dijaspore ne znači da će oni samo davati novac. Trebaju gledati svoj interes i dobit. Tu se vidi šansa.
RP: Jedan problem iz Vašeg domena koji biste najradije riješili do kraja karijere (u Sarajevu ili u zavičaju)?
KORAĆ: Kako sam dugo radio u svojoj karijeri tako sam i sebi zadavao ciljeve koje realno mogu uraditi. Nema puno još tih realnih ciljeva. Pri kraju sam pisanje knjige ili udžbenika koji sažimaju moju karijeru.
Što se tiče zavičaja, bio bih presretan da vidim dah Zapada u Petnjici. Čiste ulice, uređena šetališta, čiste rijeke. Planine i vazduh imamo. Imamo i ljude. Svakako mi je najveća preokupacija da zaživi NVO koja bi se bavila ekološkim pitanjima. Puno smo uradili samo da se to finalizira.
RP: Koju knjigu ili resurs biste preporučili mladima iz Petnjice koji žele u nauku ili ekološki aktivizam?
KORAĆ: Što se tiče nekih udženika i kniga o ekologiji, možemo to posmatrati sa više aspekata. Ako treba kao akcija i reklama aktivizma onda je tu svaki izvor literature dobar. Samo trebamo rasčistiti sa sobom šta je dobro.
Možemo pročitati pismo indijanskog poglavice Seattle koji je napisao pismo američkom predsjedniku u kojem ukazuje na značaj očuvanja prirode davne 1854. godine.
Pored toga, za one koji žele da se educiraju više postoje studijski programi u različitim profesijama. Ekologija nije samo za hemičare. Tu svoj udio imaju i biolozi, geografi, agronomi, medicinari, veterinari, pravnici, ekonomisti, filozofi, prosvjetari, arhitekturisti… Svi mogu, iz svog domena, dati svoj doprinos.
Jedno od gledišta ekologije je i stav veterinara, na linku je udžbenik:
https://www.vef.unizg.hr/wp-content/uploads/2018/09/Osnove-ekologije.pdf
Što se tiče potrebe za ekološkom edukacijom, u nastavku je jedna od prezentacija:
https://hrcak.srce.hr/file/111893
Ekologija je važna i kod proizvodnje hrane. Na sljedećem linku se mogu vidjeti primjeri vezani za ovu tematiku:
https://www.udruga-gradova.hr/wordpress/wp-content/uploads/2021/10/Hrana-i-ekologija.pdf
Na internetu se mogu naći razni primjeri i ekološka rješenja. Samo je bitna ekološka svijest i želja educiranja u tom pravcu.
SAMIR RASTODER
Projekat FOKUS BIHORA podržan je od strane Ministarstva kulture i medija.
